Tko je naručio ubojstvo Đinđića: Promjene u Beogradu ugrozile tranzicijski poredak moći na Balkanu

[margetic...@gmail.com]

http://www.necenzurirano.com/index.php?option=com_content&task=view&id=1931&Itemid=1

Tko je naručio ubojstvo Đinđića: Promjene u Beogradu ugrozile
tranzicijski poredak moći na Balkanu

Političke promjene u Beogradu, dolaskom na vlast Vlade premijera
Zorana Đinđića, ozbiljno su ugrozile tranzicijski poredak moći na
Balkanu, dogovoren prije svega tajnim sporazumima elita u Zagrebu i
Beogradu tijekom 1990.-ih godina. Ubojstvo srbijanskog premijera bilo
je dogovor pripadnika hrvatske i srbijanske političke i financijske
elite, uz logističku i organizacijsku podršku političkog,
obavještajnog i kriminalnog podzemlja u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i
Hercegovini i na Kosovu. Međutim, sama likvidacija srbijanskog
premijera naručena je i organizirana iz Hrvatske. Iako nije znao,
svojim je postupcima Đinđić ozbiljno ugrozio financijsko poslovne
operacije tranzicijske elite u Hrvatskoj i doveo u pitanje njihove
pozicije ekonomske moći, zbog čega su donijeli odluku: "Riješiti se
Zorana!".

Ubojstvo srbijanskog premijera stvar je regionalnog kriminalnog
dogovora balkanskog političkog, obavještajnog i kriminalnog podzemlja

Nedavno "otkriće" kako su se odbjegli pripadnici tzv. "Zemunskog
klana" koji su sudjelovali u ubojstvu srbijanskog premijera Zorana
Đinđića skrivali u Hrvatskoj, ponovno je otvorilo raspravu o
okolnostima, ali i naručiteljima i organizatorima Đinđićevog
ubojstva.

Međutim, još važnija je činjenica kako je uhićenje Sretka Kalinića u
Hrvatskoj otkrilo godinama skrivane činjenice o atentatu na
srbijanskog premijera.

Iako se godinama na ubojstvo Zorana Đinđića gledalo kao na unutarnji
problem Srbije, odnosno isključivo kao na atentat s kojim je povezano
srbijansko kriminalno podzemlje, uhićenje sudionika atentata na
Đinđića otvorilo je "Pandorinu kutiju" slučaja Đinđić i otkrilo mučnu
činjenicu: ubojstvo srbijanskog premijera stvar je regionalnog
kriminalnog dogovora balkanskog političkog, obavještajnog i
kriminalnog podzemlja, te političkih elita čije je interese Đinđić
ugrozio preuzimanjem vlasti u Srbiji.

Đinđićevi ubojice su poslovno i financijski povezani s hrvatskim
kriminalnim podzemljem i hrvatskim obavještajno sigurnosnim službama

Pozadina Đinđićevog ubojstva i dokumenti u posjedu Necenzurirano.com
ukazuju na mrežu naručitelja, organizatora i izvršitelja ovog atentata
iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, te sa Kosova.

Točnije, do sada nepoznati detalji o stvarnom motivu ubojstva
premijera Đinđića otkrivaju kako je Đinđićevo ubojstvo naručeno i
organizirano iz Hrvatske, a izvedeno je u Srbiji, između ostalih, uz
pomoć pripadnika dijela srbijanskog kriminalnog podzemlja, i to onog
dijela koje je najuže organizacijski, poslovno i financijski povezano
kako s kriminalnim podzemljem u Hrvatskoj, tako i s hrvatskim
obavještajno sigurnosnim službama, ali i vrlo dobro organiziranim
obavještajnim podzemljem u Hrvatskoj, koje u cijelosti kontrolira vrh
ratnih kriminalnih struktura hrvatske političke i financijske elite.

Stvarni motivi, naručitelji i organizatori likvidacije srbijanskog
premijera ostali su do danas nepoznati

Iako je srbijanska istraga i kasniji sudski proces, možda,
identificirala dio izvršitelja ubojstva premijera Zorana Đinđića,
stvarni motivi ubojstva, kao i naručitelji i organizatori ubojstva, te
fondovi iz kojih je financiran atentat na srbijanskog premijera,
nikada nisu u cijelosti razotkriveni.

Pogotovo motiv i naručitelji ubojstva, koji su do danas ostali u
cijelosti nepoznati.

To je prije svega zbog izuzetno dobro izvedene kriminalne operacije, u
kojoj su naručitelji, organizatori, financijeri ubojstva Zorana
Đinđića bili potpuno razdvojeni od izvršitelja ubojstva, pa ih se
tijekom istrage nakon provedene Operacije "Sablja" nije moglo niti
identificirati ni dovesti u vezu s ubojstvom srbijanskog premijera.

Pogrešan trag srbijanske istrage

Osim toga, zbog trenutka u kojem je Đinđić ubijen i okolnostima pod
kojim je ubijen, kao glavni motivi njegovog ubojstva razmatrani su
otvaranje Srbije punoj suradnji s Haaškim tribunalom, te sukob
srbijanskog premijera s duhanskom mafijom, što je u biti bio potpuno
pogrešan trag, koji je srbijanskim istražiteljima onemogućio dolazak
do stvarnih naručitelja ubojstva Zorana Đinđića.

Obzirom na kriminalno, policijsko, obavještajne, paraobavještajne
strukture u Srbiji koje su očito bile umiješane u samo izvršenje
ubojstva, logičan prvi zaključak o motivu atentata bio je suradnja
Đinđićeve Vlade s Haaškim tribunalom, što se s vremenom pokazalo kao
ključna zabluda srbijanske istrage, s kojom su stvarni naručitelji i
organizatori Đinđićevog ubojstva i računali, kako trag istrage ne bi
doveo do njih.

Oficir za vezu naručitelja i organizatora ubojstva i izvršitelja
operativno funckionirao iz BiH

Međutim, da se malo detaljnije istražilo organizacijske veze tih
struktura sa strukturama obavještajnog podzemlja na Balkanu, posebno u
Bosni i Hercegovini, bilo bi potpuno jasno kako ubojstvo srbijanskog
premijera krije puno širu priču, od internog obračuna srbijanskog
podzemlja sa Zoranom Đinđićem.

Naime, upravo je u Bosni i Hercegovini bio oficir za vezu između
izvršitelja atentata na Zorana Đinđića i stvarnih naručitelja i
organizatora ubojstva u Hrvatskoj.

Operativci POA-e uhvatili Damjanovićevu komunikaciju o Đinđiću

O toj vezi Đinđićevih ubojica i naručitelja i organizatora ubojstva
čuo sam neposredno nakon Đinđićevog ubojstva, kada me skupina
iskusnih, dugogodišnjih operativaca tadašnje Protuobavještajne
agencije kontaktirala vezano za sve okolnosti beogradskog atentata.

Tijekom operativne obrade nevezane za atentat na Đinđića, operativci
tadašnje POA-e presreli su komunikaciju izvjesnog Milana Damjanovića,
koji danas živi u Slatini pokraj Banja Luke, s nekada
visokopozicioniranim državnim dužnosnicima Hrvatske, predsjednikom
Uprave jedne poslovne banke u Hrvatskoj i predsjednikom Uprave jednog
hrvatskog koncerna, u kojoj komunikaciji se spominjalo "rješavanje
Zorana".

Istovremeno uhvaćena je Damjanovićeva komunikacija s pojedinim
fizičkim osobama u Srbiji, koje su bile povezane sa sada već osuđenim
izvršiteljima Đinđićevog ubojstva, kao i drugim pripadnicima tzv.
"Zemunskog klana", odnosno onoga što je do toga klana ostalo.

Damjanovićeve razgranate veze u Hrvatskoj

Pritom je dodatno važna i činjenica kako je Milan Damjanović održavao
operativne veze s pripadnicima obavještajnog podzemlja u Hrvatskoj,
kao i visokopozicioniranim djelatnicima Hrvatskih sigurnosno
obavještajnih službi, posebno s visokopozicioniranim dužnosnicima
tadašnje POA-e i Lončarićeve OA-e.

Ukratko, izbor Damjanovića, anonimnog umirovljenika sa srbijanskim i
BiH državljanstvom, nekada visokopozicioniranog obavještajnog oficira
saveznih, jugoslavenskih obavještajno sigurnosnih služba, koji je i u
vrijeme rata bio oficir za vezu srbijanskih i hrvatskih obavještajnih
službi, bio je idealan izbor za koordinatora i oficira za vezu za
izvođenje ovakve paraobavještajne, kriminalne operacije.

Operativna mreža uspostavljena još 1990.-ih godina za koordinaciju
međunarodnog šverca između Beograda i Zagreba

Iste operativne linije komunikacije između srbijanskih i hrvatskih
obavještajnih službi, te kriminalnih organizacija u Srbiji i
Hrvatskoj, korištene su i tijekom 1990.-ih godina, kada su ih
uspostavili internim dogovorima Franjo Gregurić, kao ratni premijer
hrvatske Vlade u dogovoru s tadašnjim HDZ-ovim državnim vrhom i
Slobodan Milošević, tadašnji srbijanski šef države.

Upravo su tim kanalima dogovarani multimilijunski poslovi međunarodnog
krijumčarenja oružja, narkotika, cigareta i nuklearnih materijala
preko Hrvatske i Srbije, a crni prihodi takvih poslova završavali su u
zajedničkim financijskim operacijama hrvatske i srbijanske političke,
financijske i kriminalne elite, preko tajnih računa na Cipru, u
Njemačkoj, Austriji, Velikoj Britaniji, Francuskoj, ali i samoj
Hrvatskoj.

Zajedničke financijske operacije tranzicijskih ratnoprofiterskih elita
u Srbiji i Hrvatskoj

Istovremeno milijarde američkih dolara koje su pripadnici hrvatske i
srbijanske tranzicijske elite iznosili iz Hrvatske i Srbije,
završavali su također u zajedničkim financijskim operacijama u bankama
u zajedničkom tajnom suvlasništvu u Velikoj Britaniji, Francuskoj i
Austriji.

Te financijske operacije ujedno kriju i tajnu financijske moći
tranzicijskih elita na Balkanu, s kojima je Zoran Đinđić, po dolasku
na vlast u Srbiji odbio sklopiti nove dogovore i aranžmane o podjeli
interesnih sfera i podjeli moći i utjecaja.

Pokretanjem istrage o Miloševićevim tajnim računima Đinđić pokrenuo
procese koji su doveli do njegovog ubojstva

Štoviše, ubijeni srbijanski premijer je odmah po dolasku na vlast
pokrenuo inicijativu za istragu o tragu novca kojeg je Milošević sa
svojim suradnicima iznosio iz zemlje na tajne račune pod njegovom
kontrolom, te je pokušao pokrenuti proces za povrat tih sredstava u
srbijanski državni proračun.

Taj proces kojeg je pokrenula Đinđićeva Vlada u Beogradu, dakako, imao
je znatno dalekosežnije posljedice nego što je sam Đinđić u tom
trenutku mogao predvidjeti, a zadiranje u same temelje strukture moći
balkanskih tranzicijskih elita srbijanskog je premijera na kraju
stajalo života.

Istragom o tajnim računima Đinđić ugrozio interese hrvatske
tranzicijske elite na čelu s Franjom Gregurićem

I ne znajući kamo će odvesti istraga o tajnim računima, Đinđić je
pokretanjem beogradske istrage manje ugrozio interese tranzicijske
elite u Srbiji, dok je značajnije ugrozio interese hrvatske
tranzicijske elite na čelu s trojicom ključnih ljudi koji su
kontrolirali zajedničke financijske operacije srbijanske i hrvatske
elite: Franjom Gregurićem, ratnim premijerom, Franjom Lukovićem
dugogodišnjim predsjednikom Uprave Zagrebačke banke, koji je kao
Gregurićev čovjek od povjerenja s hrvatske strane rukovodio
zajedničkim financijskim operacijama u bankama na Cipru, u Velikoj
Britaniji, Austriji i Francuskoj, te Antom Vlahovićem, predsjednikom
Uprave Adris Grupe, koji je kontrolirao glavninu balkanskog
krijumčarenja cigareta, ali je istovremeno bio zajednički predstavnik
tajnih srbijanskih i hrvatskih suvlasnika u TDR-u i Adris Grupi.

Mlađan Dinkić preko Miroslava Miškovića informirao Gregurića i
suradnike o tijeku srbijanske istrage o tajnim računima

S druge strane, upavo je iz Đinđićevog kruga bliskih suradnika
Greguriću i njegovim suradnicima "procurila" informacija o istrazi o
tajnim računima koju je pokrenula Đinđićeva Vlada.

Današnji ministar financija u Vladi Srbije Mlađan Dinkić, bio je tada
jedan od Đinđićevih ljudi u komisiji koja je trebala istražiti tzv.
Miloševićeve tajne račune, međutim, kako je vrijeme pokazalo upravo je
Dinkić bio "slaba točka" ove komisije i istrage u cjelini.

U vrijeme pokretanja istrage Đinđićeve Vlade o tajnim inozemnim
računima, Mlađan Dinkić obnašao je dužnost guvernera Narodne banke
Jugoslavije, te šefa tima eksperata pri Komisiji za ispitivanje
zlouporaba u području privrede i financijskog poslovanja Vlade
Republike Srbije, te je po funkciji bio jedan od najvažnijih ljudi
koji su po nalogu Đinđićeve Vlade trebalo provesti sve istražne radnje
o tajnim inozemnim računima.

Veza Dinkić - Mišković - Gregurić

Dinkić je, naime, rodbinski blisko povezan sa srbijanskim tajkunom
Miroslavom Miškovićem, koji je, pak, u bliskim odnosima upravo s
Franjom Gregurićem i njegovim klanom u Hrvatskoj, pa se smatra kako je
upravo Mišković iskoristio Dinkića kako bi preko njega dolazio do
podataka o tijeku srbijanske istrage o tajnim računima, nakon čega je
podatke proslijeđivao svojim hrvatskim partnerima, točnije Franji
Greguriću i njegovim bliskim suradnicima, prije svega Franji Lukoviću
i Anti Vlahoviću.

Mišković je, naime, i životno bio zainteresiran da se istraga o tajnim
računima ne proširi na Hrvatsku, prije svega jer je i sam bio povezan
s pranjem novca sumnjivog porijekla preko Zagrebačke banke, kojim je
operacijama koordinirao upravo Franjo Luković.

Miškovićeva veza sa Zagrebačkom bankom

Osim toga, prema insajderskim informacijama iz same Zagrebačke banke,
smatra se kako je Miroslav Mišković jedan od tajnih opunomoćenika
tajnih srbijanskih suvlasnika na koje su prebačene kako dio dionica
same Zagrebačke banke, tako i tajni dio suvlasništva srbijanskih
suvlasnika nad dionicama Tvornice duhana Rovinj, a koje je poslove u
cijelosti godinama nadzirala i operativno koordinirala pokojna Borka
Vučić, osoba koja se i sama našla na udaru istrage Đinđićeve Vlade,
zbog tajnih računa koje je kontrolirala kao Miloševićeva osoba od
povjerenja.

Odluka o Đinđićevoj likvidaciji donesena u veljači 2002. godine

Stoga je upravo Miroslav Mišković predstavljao osobu od povjerenja
Gregurićevog klana i vrha hrvatske tranzicijske elite, kako bi u
svakom trenutku kontrolirali tijek istrage Đinđićeve Vlade o tajnim
Miloševićevim računima, te kako bi na taj način mogli kontrolirati
štetu zbog pokretanja te istrage.

Kada je u veljači 2002. godine postalo jasno kako se šteta više ne
može kontrolirati i kako bi cijela stvar mogla izmaknuti kontroli,
postalo je jasno kako se Zorana Đinđića mora zaustaviti u njegovom
naumu da Miloševićeve financijske poslove preko tajnih računa u
inozemstvu u potpunosti istraži.

Da je istraga provedena do kraja, rezultat takve istrage do temelja bi
uzdrmao tranzicijske strukture moći na Balkanu i ugrozio balkanski
tranzicijski poredak moći, uspostavljen tajnim dogovorima Zagreba i
Beograda 1990.-ih godina.

Dvije prijave u Zagrebu i Beogradu "kap koja je pelila čašu" u
donošenju odluke o Đinđićevoj likvidaciji

Međutim, početkom 2002. godine i u veljači 2003. godine, dakle u
mjesecima neposredno prije ubojstva premijera Đinđića, dvije su
situacije bile presudne, a za elitu u Hrvatskoj i njihove partnere u
Srbiji i ostatku Balkana, predstavljale su zvono na uzbunu.

Naime, u veljači 002. godine u Hrvatskoj su se intenzivirale
aktivnosti privatnih, fizičkih osoba, malih dioničara Zagrebačke banke
koji su tražili istragu o pretvorbi i privatizaciji Zagrebačke banke,
te su tražili i istragu o inozemnim financijskim operacijama
Zagrebačke banke tijekom 1990.-ih godina, a otkriveni su i prvi
dokumenti koji su ukazivali kako je tijekom pretvorbe i privatizacije
Zagrebačke banke utajeno vlasništvo nad dionicama koje je trebalo
pripasti Republici Srbiji.

Samo godinu dana kasnije, 17. veljače 2003. godine, dakle nešto manje
od mjesec dana prije Đinđićevog ubojstva, u Beogradu je, okružnom
javnom tužitelju, podnesena strogo povjerljiva kaznena prijava protiv
Mlađana Dinkića i ostalih zbog prikrivanja saznanja u istrazi o tajnim
srbijanskim računima u inozemstvu.

Ili on ili oni

Ta dva događaja, u Zagrebu i Beogradu, bili su "kap koja je prelila
čašu", pa je aktiviran plan likvidacije srbijanskog premijera kako bi
se zaustavile istrage o tokovima novca iz balkanskih država tijekom
1990.-ih godina.

Kada su podnesene prve kaznene prijave u slučaju Zagrebačke banke,
početkom 2002. godine, bio je to jasan znak da bi Đinđićeve istrage
mogle otići predaleko, te ih se u tom slučaju neće više moći
kontrolirati.

Osim toga, da su nastavljene istražne aktivnosti Đinđićeve Vlade,
oligarhijski financijsko ekonomski, društveni i politički poredak
Hrvatske urušio bi se kao kula od karata, a dobar dio pripadnika
tranzicijske političke elite, sam vrh financijsko ekonomske elite i
najviši državni dužnosnici našli bi se na optuženičkoj klupi, ili bi u
najmanju ruku njihovi prljavi, tranzicijski, ratnoprofiterski poslovi
postali javna stvar.

Zato je u veljači 2002. godine grupa hrvatskih oligarha, financijskih
moćnika iz sjene, te političko obavještajnih moćnika odlučila dati
zeleno svjetlo za operaciju likvidacije srbijanskog premijera. Za njih
bila je to stvar izbora između jedine dvije preostale opcije: ili on
ili oni.

Nastavlja se ...

Istraživački tim Necenzurirano.com