Crnogorsko
Muriel Pelley
Zetski mitropoliti prenijeli su svoju stolicu u Crnu Goru na Cetinje 1485. godine i nastanili su se u Bogorodičinom manastiru, zadužbini crnogorskog gospodara Ivana Crnojevića. Oni su i dalje vršili jurisdikciju nad cijelim starim područjem, koje je u primorju pripalo Mlečićima, a u Donjoj Zeti i oko Skadra Turcima. U mitropoliji je 1493. uređena prva štamparija i štampane prve knjige.
Poslije propasti državne samostalnosti (1499), nastupila su i po ovu mitropoliju vrlo teška vremena. Mitropolit je morao priznati za starješinu ohridskog arhiepiskopa. Crnogorski mitropolit Vasilije 1532. godine je učestvovao na ohridskom sinodu, koji se sastao da osudi smederevskog mitropolita Pavla, kada je ovaj pokušao da obnovi Pećku patrijaršiju. Ali poslije obnovljenja Pećke patrijaršije pod Makarijem 1557, Crnogorska mitropolija došla je ponovo pod njenu duhovnu vlast. Kada je 1766. Pećka patrijaršija ponovo ukinuta, Crnogorska mitropolija nije podvrgnuta Carigradskoj patrijaršiji, već je postala autokefalna crkva.
Ali za duhovni i prosvjetni progres svoje mitropolije sve te rodoljubive vladike i vladaoci narodni nisu mogli mnogo da učine. Sva trojica pokušavali su, da podignu škole i uvedu bolji red u crkvi, a vladika Rade podigao je i štampariju na Cetinju. Ali sve to nije moglo da pusti dubljeg korijena i održi se u narodu, koji se baš u to doba sav predao borbi, da očuva i proširi stečene političke slobode.
Crnogorska mitropolija proširena je ratovima od 1876. do 1878, te jer pored Cetinjske arhiepiskopije, osnovana još i Episkopija zahumsko-raška, sa sjedištem u manastiru Ostrogu, za sva istočna plemena, od Nikšića do Kuča. A 1913, poslije balkanskog rata, obnovljena je Pećka episkopija, za sve krajeve od bosanske do albanske granice, koji su tada pripali Crnoj Gori.
Mitropolija crnogorsko-primorska je eparhija Srpske pravoslavne Crkve koja djeluje na području Crne Gore. Ujedno je i mitropolija kojoj je podložna eparhija Budimljansko-nikšićka. Sjedište mitropolije je u Cetinju. Trenutačni mitropolit je Joanikije Mićović (od 2021.).[1]
Mitropolija crnogorsko-primorska obuhvaća dio prostora Crna Gora. Na primorju prostor od Igala do rijeke Bojane, a u unutrašnjosti Stara Crna Gora (Cetinje i šira okolica), Zetska ravnica s Podgoricom, Bjelopavlićka ravnica s Danilovgradom i manastirom Ostrog, bez Nikšića. U pravcu sjeveroistoka, mitropoliji pripada i Kolašin s manastirom Morača. Mitropolija se dijeli na 7 arhijerejskih namjesništava: cetinjsko, podgoričko-kolašinsko, podgoričko-danilovgradsko, hercegnovsko, bokokotorsko, budvansko i barsko. Namjesništva se dijele na parohije (župe).[2] Mitropolija ima svoju izdavačku kuću, časopis i radio pod imenom Svetigora.
U društvu Crne Gore postoji prijepor oko crkvenih pitanja, jedna strana smatra da je današnju Mitropoliju crnogorsko-primorsku stvorio Aleksandar I. Karađorđević, nakon srbijanske okupacije Crne Gore 1918. godine i ukidanja samostalne Crnogorske pravoslavne crkve, a druga strana smatra da Mitropolija ima neprekinut kontinuitet sa zetskim vladičanstvom, kojeg je 1219. osnovao Sveti Sava. Ovaj problem je neriješen i danas se postavlja pitanje vlasništva nad imovinom mitropolije, ovisno o strani u prijeporu i osjećaju nacionalne pripadnosti. Obje strane imaju svoje argumente, a povijest će pokazati kako će ovaj prijepor biti riješen.
Manastiri se dijele na ženske ili muške, u zavisnosti da li u njima žive redovnice (monahinje) ili redovnici (monasi). Manastirišta su stari, zapušteni i nenastanjeni nekadašni manastiri, često samo temelji ili ruševine, koji čekaju svoju obnovu.[3][4][5] Manastiri mitropolije crnogorsko-primorske su: Banja, Beška, Bijelići, Bjeloševići, Boan Kadića, Bunovići, Cetinjski manastir, Ćelija Piperska, Ćirilovac, Dajbabe, Dobrska Ćelija, Donji Brčeli, Duga Moračka, Duljevo, Gornji Brčeli, Gostilje, Gradište, Ivanova korita, Kom, Kosmač, Miholjska prevlaka, Morača, Moračnik, Obod, Ograđenica, Orahovo, Ostrog, Pelev Brijeg, Podlastva, Podmaine, Praskvica, Ribnjak, Prečista Krajinska, Reževići, Rečine, Rustovo, Savina, Savina Glavica, Stanjevići, Stara Varoš, Starčeva Gorica, Sv. Sergija Radonježskog, Tophana, Vojnići, Vranjina, Zlatica, Žanjica, Ždrebaonik.
Koordinatorka Programa Mehanizma za informisanje zajednica pogođenih sukobom (PMI) Rada Pejić-Sremac govorila je danas na radionici Tranziciona pravda kroz crnogorsko i regionalno iskustvo, održanoj u organizaciji Centra za građansko obrazovanje iz Crne Gore.
Radionica je održana putem video konferencijske veze i okupila je pravne eksperte, mlade profesionalce iz crnogorskog pravosuđa, predstavnike civilnog društva i studente sa Univerziteta Crne Gore, Univerziteta Mediteran i Univerziteta Donja Gorica iz Podgorice.
Ona je u nastavku govorila o različitim aktivnostima PMI-ja, ukazujući da je cilj programa doprinos procesu tranzicione pravde i ojačavanju vladavine prava na Zapadnom Balkanu. Objasnila je, takođe, da se PMI oslanja na arhive MKSJ-a i Mehanizma, kao i na njihovo sveukupno nasleđe, sa namerom da javnosti predstavi informacije zasnovane na činjenicama o zločinima počinjenim tokom sukoba 1990-ih.
Gospođa Pejić-Sremac je, zaključujući izlaganje, naglasila da je angažman aktera civilnog društva u regionu bivše Jugoslavije od suštinske važnosti za procese tranzicione pravde, kao i da su organizacije civilnog društva važan partner PMI-ja.
U članku se prikazuju rezultati dosadašnjih istraživanja kulturne baštine primorskih Bunjevaca i obrazlažu ciljevi i značenje znanstveno-istraživačkog projekta Identitet i etnogeneza primorskih Bunjevaca. Dosadašnje spoznaje o kulturnoj baštini Bunjevaca temelj su na kojemu se nastavljaju započeta istraživanja. Upućuje se na tragove specifičnih elemenata u bunjevačkim svadbenim običajima na obroncima Senjskog bila, koji čine zajedničku baštinu svih raseljenih bunjevačkih grana. Njihov karakterističan razmještaj u prostoru pokazuje da je kulturno naslijeđe Bunjevaca kao cjelovit kompleks nastalo i oblikovalo se u nekom starijem sloju na jugoistočnom dinarsko-jadranskom pojasu, sve do crnogorsko-albanske granice.
c80f0f1006