Italo Kalvino: Nevidljivi gradovi (1972, novi prevod)

167 views
Skip to first unread message

AG

unread,
Jan 21, 2022, 6:19:06 PM1/21/22
to blo...@googlegroups.com

U ovom žurnalu:

 

1. Nevidljivi gradovi

2. Kalvino i Pazolini

3. Odjavna špica

 

 

"Veliki Kan je već listao u svom atlasu karte gradova koji prete košmarima i prokletstvima (...)

 

Kublaj: 'Sve je uzaludno, ako poslednje pristanište može biti samo pakleni grad, a tamo nas, na kraju, u sve užoj spirali, struja nosi.'

 

Polo: 'Pakao živih nije ono što će tek biti; ako postoji, onda je to ono što je već ovde, pakao u kojem živimo svakog dana, koji pravimo jedni s drugima. Postoje dva načina da se izbegne patnja. Prvi je za mnoge lakši: prihvatiti pakao i postati deo njega, tako da se on više i ne primećuje. Drugi je opasniji i zahteva stalnu budnost i učenje: tražiti i znati prepoznati ko i šta, usred pakla, nije pakao, i pomoći mu da istraje, dati mu prostora.'" — Kalvino, Nevidljivi gradovi, IX (Le città invisibili, 1972)

 

"Šta je za nas današnji grad? Mislim da sam napisao neku vrstu poslednje ljubavne poeme posvećene gradu, u vreme kada u njemu postaje sve teže živeti. U stvari, izgleda da ulazimo u period krize urbanog života; a Nevidljivi gradovi su san ponikao iz srca tih nepodnošljivih gradova koje poznajemo. Ljudi danas s podjednakim naglaskom govore o uništavanju prirodnog okruženja i krhkosti masivnih tehnoloških sistema (koja može dovesti do lančanog sloma koji bi paralizovao cele metropole). Kriza prekomerno naraslog grada je druga strana krize prirodnog sveta. Slika ’megalopolisa’ – beskrajnog, bezobličnog grada koji neumoljivo prekriva površinu zemlje – dominira i mojom knjigom. Ali već ima mnogo knjiga koje proriču katastrofe i apokalipse: napisati još jednu bilo bi izlišno i u svakom slučaju suprotno mom temperamentu. Moj Marko Polo želi da otkrije skrivene razloge koji ljude vuku da žive u gradovima: razloge koji važe nezavisno od svake krize. Grad je kombinacija mnogih stvari: sećanja, želja, jezičkih znakova; to je i mesto razmene, kao što nam govori svaki udžbenik iz ekonomske istorije, samo što ta razmena nije samo trgovina robama već uključuje i reči, želje i sećanja. Moja knjiga počinje i završava se slikama srećnih gradova, koji se neprekidno oblikuju i potom blede, usred onih nesrećnih..." — Kalvino, 1983.



pano-le-citta-buklet.jpg


Korice prvog izdanja, Torino, 1972; korice radne verzije PDF/ bukleta.


U ovom izdanju Nevidljivih gradova:

 

1. Italo Kalvino, Nevidljivi gradovi: novi prevod, Italo Calvino, Le città invisibili, Einaudi, Torino, 1972.

 

2. "Italo Kalvino o Nevidljivim gradovima": predavanje iz 1983, originalno na engleskom, "Italo Calvino on Invisible Cities", Columbia: A Journal of Literature and Art, No. 8, Spring/ Summer 1983, str. 37–42.

 

3. P. P. Pazolini, "Italo Kalvino, Nevidljivi gradovi": "Italo Calvino, Le città invisibili", Tempo, 1973 (originalni naslov, iz članka za časopis, glasio je: "Itala Kalvina je kroz gradove vodilo strpljenje dečaka"); Saggi sulla letteratura e sull’arte, I Meridiani Mondadori, vol. II, Milano 1999, str. 1724–1730.

 

Preveo i priredio: AG, 2021–2022. Na jednom mestu, koje je možda samo za mene bilo rebus – možda jedinom na kojem sam zapeo, ne zato što mi to inače lako ide, nego zbog same knjige, koja kao da se sama otvarala – stvar je spasila Mia, kojoj je italijanski maternji jezik, pored toga što se i sama bavi prevođenjem, tako da njoj tu ništa nije bilo čudno. Mia, hvala još jednom!

 

Knjigu možete pogledati i preuzeti odmah, najbolje u formatima iz Anarhističke biblioteke: html, pdf x 2, epub

 

Pripremio sam i svoj PDF i buklet, iako je ova knjiga prevelika za tu formu (140 A5 str.). To je privremeno – tekst prevoda neće se menjati, da ne bude zabune, osim eventualno u nekim sitnicama  do knjiškog preloma, koji će verovatno imati koju stranicu više. Sad ionako nema žive distribucije, ali pošto će je biti, povremeno ću raditi neke male tiraže, za štand ili neke druge prilike.


Pošto knjige još nema: nije bilo lekture i korekture, molim vas javite ako primetitie neke greške. Sve još može da se ispravlja i doteruje. 

 

Ni ove korice verovatno nisu konačne (vuklo me je da stavim nešto što podseća na korice knjiga iz 1950-ih godina; to je Max Walter Svanberg, švedski nadrealista, jedna od ilustracija za izdanje Remboovih "Iluminacija" iz 1958). Za sad imam još jedno rešenje, skroz drugačije, još to isprobavam. To su sve ziceri, nemam ništa originalno. Ali u knjizi neće biti nikakvih ilustracija. Razumem da je ova knjiga bila inspiracija mnogim crtačima, ali to pomera težište na teren fantazije – u uvodu sam naglasio esejistički karakter ove knjige – pored toga što ometa maštu čitaoca. Video sam i neke izuzetne ilustracije, ali to, po meni, treba razvijati odvojeno od prostora knjige.

 

Kada je reč o tome kako sam se uopšte upustio u prevođenje s jezika koji tek natucam – usuđivao sam i ranije, kad nečeg što me je zanimalo ne bi bilo ili kada bi to neko upropastio – i čemu još jedan prevod, pored dva postojeća, ili o eventualnom sudaranju s reizdanjem jednog od njih, koji se trenutno može naći po ovdašnjim knjižarama (nažalost, onaj koji se nikako ne preporučuje, Tešanović, Plato, 1996/ 2020), nešto sam rekao u toj uvodnoj napomeni, iz koje ovde prenosim samo jedan mali pasus, koji može da posluži i u drugim prilikama:

 

"Ne moram posebno da naglašavam da čak ni u ovom obliku, kao zaokružena celina, ovo izdanje ne pokušava da bilo koga potisne na terenu na kojem nas ionako nema: na tržištu. Sve je slobodno, lako dostupno, ništa ne boli da se proba."


 

pano-calvino-ppp.jpg


 Kalvino u Njujorku, 1959-1960; Pazolini, Rim, oko 1960.


Za Nevidljive gradove mora da sam čuo i ranije, ali pažnju sam obratio tek posle jedne zaista moćne preporuke: dva citata iz knjiške verzije Ilićevog eseja H2O i Vode zaborava. Prvi, s kojim počinje i ovaj žurnal, ujedno je i najčešće navođeni odlomak iz knjige (drugi Ilićev citat je odlomak iz priče o gradu Leoniji, f. 45).

 

Onda sam, 2014–2015, naišao i na oduševljeni Pazolinijev prikaz, iz januara 1973, napisan koji mesec po izlasku Kalvinove knjige – s kojim se inače godinama ranije ogorčeno razišao, što se nije mnogo popravilo ni posle tog prikaza, do Pazolinijeve smrti 1975. To je bilo lepo videti: tako dobra emocija i elaboracija, i dalje na daljinu, bez kurtoaznih kompromisa, ali i bez trunke zlovolje ili pukog kriticizma. Taj tekst sam u prvi mah hteo da uključim u onaj veliki izbor Pazolinijevih tekstova koji sam priredio 2015, ali to je tada, mislio sam, tražilo preopširan dodatni osvrt na Pazolinijev odnos s Kalvinom i samu knjigu – o kojoj tada još nisam znao šta da mislim. A tek prošle godine (2021) nabasao sam i na Kalvinovo predavanje o knjizi, iz 1983 (originalno na engleskom): najbolji uvod koji se može naći, i ujedno sjajan primer kako se jedan autor osvrće na sopstveno delo, koje objašnjava u nekim bitnim aspektima, a da ga pritom ne secira ko žabu. To je onda moglo da se spoji u dobru celinu.

 

Ta dva teksta, koja ranije nisu prevođena (koliko je meni poznato), prvo sam mislio da objavim samo kao komentare o knjizi, koji bi čitaoce naveli da sami potraže postojeće prevode. Ali pošto sam imao neke primedbe na ta izdanja, od kojih ono bolje (i samo po sebi dobro, ali koje me opet nije pokolebalo da probam drugačije; Petruško, 1998) odavno nije u opticaju u fizičkom obliku, shvatio sam da to neće ići bez novog prevoda. Na njemu sam već pomalo radio, prvo zbog tog odlomka kod Ilića, onda i iz drugih razloga. Uz podsticaj koji su mi dali ovo Kalvinovo predavanje i Pazolinijev osvrt, vratio sam se na to s novim elanom.

 

Mala knjiga, sastavljena od kratkih segmenata, novi jezik, italijanski – što posle ogromnog zasićenja engleskim nije bila nikakva muka nego osveženje – neke uporne dileme, ali i nešto što me je u svemu tome još upornije kopkalo (i što me na kraju nije izneverilo, knjiga i dalje deluje), a svud okolo korona: to su bili uslovi. Ne žalim se, hoću da kažem da je sve to pogodovalo – svakako je pogodovalo sedenju, kao glavnoj pretpostavci prevođenja – iako je ponešto od toga zaista moglo da nas zaobiđe.

 

To je glavna novost! Prva verzija ovog žurnala počela je da se rasplinjava u celu ispovest o mom susretu sa ovom knjigom, ali i u esej o tajni gradova, prilično zbrkan, ali s nekim neočekivanim uvidima, koji možda obećavaju: još jedna ilustracija kako ovo štivo deluje, čak i kada u njemu nešto zaškripi ili izostaje – pored onoga na šta tako dobro ukazuje svojim književnim sredstvima. To je znak da ćemo se na ta pitanja još vraćati.

 

Za sada, evo knjige, neka se to prvo malo zavrti, nastavljamo uskoro!

 

Toliko u ovom javljanju, hvala na pažnji, živeli, ćao

 

a.

 

š a l j i   š t o   d a l j e

 

Ako ste našu poruku dobili preko nekog drugog, a želite da se prijavite na listu, samo pošaljite e–mail na aleksa.golijanin(at)gmail.com ili se, još bolje, sami prijavite ("pozivnice" često završavaju kao spam) na http://groups.google.com/group/blok45

 

Ako ne želite da primate naše poruke pošaljite email sa tekstom "ne želim" u telu poruke i zaboravite da se sve ovo uopšte dogodilo.

 

Ako ste poruku dobili preko nekog drugog, a ne želite da ih primate, javite se tom drugom; te liste i adresari nisu naš domen.

 

Porodična biblioteka/Žurnal/Listablok45/ Galerije

 

Bukleti (izbor)

 

Anarhistička biblioteka

 

 

 

Reply all
Reply to author
Forward
0 new messages