IZBOR IZ HRVATSKOG TISKA - GRUPA KONRAD 24.03.1998.

[HIC - Vijesti]

IZBOR IZ HRVATSKOG TISKA - GRUPA KONRAD
22. ozujka 1998.

Josip Grbelja, Vjesnik, 07. - 22. ozujka 1998.
GRUPA KONRAD ILI CETNICI NA JADRANU

***

1. OTKRIVENA TAJNA O "GRUPI ZA UNISTENJE"

Od danasnjega broja Vjesnik pocinje objavljivati podlistak Josipa Grbelje o
tzv. Grupi Konrad, koja je djelovala za vrijeme Drugoga svjetskoga rata.
Rijec je o cetnicko - njemachoj protupartizanskoj skupini, jednoj od
najlukavijih, rajpodmuklijih i najkrvolocnijih koje su 1944. djelovale na
hrvatskome i uopce europskome ratistu, a do danas se, osim za sedmoricu, ne
zna kako i gdje su nestali.

Ti napadaci na partizanske stabove, partijske komitete, bolnice i organe
narodnooslobodilackih odbora, partizanske kurire, obavjestajce i "veze", na
ribare i zene - bili su diverzanti, saboteri, stvaraoci panike u
partizanskim jedinicama i medu narodom, diskreditatori NOVJ i savezniche
vojske (zlocine su cinili u partizanskim, francuskim i engleskim uniformama)
i silovatelji kakvih ni surovi dotadasnji rat nije upamtio.

Autor je istrazivao dvije godine dokumente o Grupi Konrad u Hrvatskome
drzavnom arhivu u Zagrebu i priprema o tome knjigu.

Grupa za protupartizansko djelovanje ili "grupa za unistenje bandi"
(Bunderevenichtunastrupe) osnovana je u ozujku 1944. u selu Kosovu pokraj
Knina, od cetnika i ljoticevaca, uglavnom hrvatske narodnosti, te od trojice
Nijemaca ili folksdojcera.

Zatim su stavljeni pod komandu njemackoga porucnika Conrada, kojem je
sluzbeno ime bilo Ben Ali, a pravo, navodno, Reinhard Kops, te su upuceni u
selo Zablace juzno od Sibenika, kraj danasnjih hotela "Solaris", sa zadatkom
da na jadranskoj obali i otocima od Rogoznice (Primostena) do Pasmana
(eventualno i Zadra) obave "specijalne zadatke".

U tome im je dobrim dijelom pomogla jedna njemacka akcija 1944. na otocima
sjeverne Dalmacije, kad je mornaricki Abwehr zaplijenio arhiv Ozne za
sjevernodalmatinsko primorje i otoke, te prvi put dobio autenticne podatke o
Ozni, njenim organima i suradnicima na jadranskom primorju, a ostalo su
otkrivali cetnicko - njemacki dousnici i agenti. uhicenici koji nisu
izdrzali batine ili silovanja, naivni partizanski odbornici ili "veze",
prostitutke ili halapljivi pojedinci.

Iz tajne knjige

Iz knjige "Nemacka obavestajna sluzba", koju je Uprava drzavne bezbjednosti
- III. odjeljenje Drzavnog se kretarijata uniitrasnjih poslova FNRJ objavilo
1958. u Beogradu (knjiga V, str. 315 - 321), a koja je tek 1991. postala
dostupnom, moze se doznati da je u sijecnju 1944. u Banjoj Luci formiran FAT
sektora I, koji je dobio broj 172, te da je tada u Banju Luku stigao i Stab
XV. planinskoga armijskog korpusa, cije se operativno podrucje protezalo i
na Liku i sjevernu Dalmaciju.

U Banju Luku tada je stigao i porucnik Arnold (pseudonim "Ankopf"), koji je
preuzeo dotadasnji Meldekopf u Bihacu, kamo je i sam presao. Kratko vrijeme
poslije toga, dotadasnjeg, rukovodioca bihackoga Meldekopfa Branka Bolica,
uz sudjelovanje Huske Miljkovica, zarobili su partizani. Njegov tumac Ceraj
prikljucio se novome FATu.

U veljaci 1944. FAT je dobio novo pojacanje iz Beca: instruktora tumacke
cete dr. Ervina Kreinera. Vec u ozujku 1944. FAT 172 preseljen je iz Bihaca
u Knin, jer je u Knin presao i Stab XV. planinskoga armijskog korpusa. Ubrzo
je i odatle FAT premjestio svoje sjediste u Sibenik, ostavivsi u Kninu svoj
Meldekopf. Za kontakte s agenturom formiran je i Meldekopf u Sibeniku, a
postupno su i ostala vaznija mjesta na tome podrucju dobila svoje
Meldekopfe: Trogir, Biograd n/m, Sinj i Zadar. Navodno su djelovali i u
Poljani i Benkovcu, ali to nije dokazano.

Izvjestaje slao "Kuno"

FAT 172 smjestio se u Sibeniku u jednoj privatnoj vili, gdje je instalirao i
svoju radiostanicu, koja je nosila oznaku "Kuno". Tim nazivom je porucnik
Arnold potpisivao i svoje izvjestaje.

Teritorij FATa 172 obuhvacao je sjevernu Dalmaciju, Hrvatsko primorje i dio
Like. Na tome podrucju odrzavao je tijesnu vezu sa Icodjelom XV. planinskog
armijskog korpusa i divizija rasporedenih na tome terenu, te sa stabovima
njihovih podredenih jedinica.

Zadatci svih njih bili su: prikupljanje podataka o NOV i POJ te
obavjestajno osiguravanje jadranskog podrucja od eventualnoga saveznickog
desanta, a i FAT je posebno promatrao i djelatnost ustaskoga pukovnika
Servazzia, u kojeg je Arnold sumnjao da priprema veze s Britancima, kako bi
im se u dobrom trenutku priblizio. Arnolda je o tome obavjestavao ustaski
logornik u Sibeniku, kojeg su kasnije ustase uhapsile i privele u Zagreb.

Meldekopfi su svoje izvjestaje slali putem kurira ili veza
Ortskommmandantura u cijim su mjestima bili. Sluzili su se i radiostanicama
Wehrmachtovih jedinica i teleprinterima visih stabova. U sredisnji punkt
FATa (centar) stizali su izvjestaji ogranaka - Meldekopfova, tu su
obradivani i zatim upucivani pretpostavljenoj ustanovi (rukovodecem FATu
176, FAKu 111, odnosno Leitstelle I. pri Ic/AO Vojne grupe F, kasnije Vojne
grupe E).

Agentice Eleonora i V - Mann

Zbog toga je FATov centar imao vrlo malo posla s agenturom, s kojom su
radili Meldekopfovi, a FAT je na vezi drzao samo nekoliko agenata. Arnold je
osobito inzistirao na agenturnom radu posredstvom zena, pa su za njega, kaze
se, bile vezane Zagorka Lucic (pseudonim "Eleonora"), prije toga blagajnica
nekoga automatskog bifea te Arnoldova prijateljica Dragica Subasic, koja je
upotrebljavana i kao V - Mann. Inace je za sve ogranke FATa 172 vrijedilo
pravilo da se u agenturnome radu oslanjaju na cetnike.

Uoci prelaska Sibenika u partizanske ruke povukao se FAT ponovno u Bihac, a
u prosincu 1944. Arnold je premjesten u Zagreb, pa je FATom rukovodio
potporucnik Kraft (pseudonim "Vis"). S FATom su iz Dalmacije povuceni i
njegovi Meldekopfovi. Tada je u Bihacu stvoren novi Meldekopf, sastavljen od
osoblja dotadasnjeg Meldekopfa Sibenik, a Meldekopf iz Trogira prenio je
sjediste u Gospic.

U Sibeniku je FAT 172 formirao Meldekopf sredinom 1944., dok je sjediste
FATa jos bilo u Kninu. Taj je zadatak Arnold povjerio Sonderfuhreru
Kettelsu, koji je prije dolaska u Jugoslaviju radio za Abwehr u Turskoj.
Kettels je nosio pseudonim "dr. Andreas".

U Sibeniku se zadrzao vrlo kratko, jer je Arnold nekoliko dana poslijee
odredio da sibenski Meldekopf preuzme Sonderfuhrer Henftling, koji je kod
Stigera u Splitu bio osposobljen za rad. Kettels je poslan u Sinj. U isto je
vrijeme Arnold uputio Stigeru drugog pripadnika svoga FATa, Alfreda
Miholica, podoficira, s tim da i on bude uveden u posao i osposobljen za
rukovodioca Meldekopfa.

***

2. TEROR JE BIO STRAVICAN I DRAMATICAN
Nekoliko tjedana poslije Henftling je ponovno upucen u Zadar, da ondje
stvori Meldekopf, a Meldekopf u Sibeniku preuzeo je podcasnik dr. Erwin
Kreiner (pseudonim Mdr. Markusa) i vodio ga do rujna 1944., kada ga je na
polozaju rukovodioca Meldekopfa u Sibeniku naslijedio dotadasnji tumac Pavao
Kirchbaumer (pseudonim "Bela").

Pri odlasku iz Sibenika Kreiner je ponio veci dio arhiva Meldekopfova. On je
bio rodom iz Banata, u civilnom zanimanju pravnik, a inace jugoslavenski
pricuvni zastavnik. Nakon raspada stare Jugoslavije stupio je u sluzbu
Njemackoga poslanstva u Zagrebu i dobio njemacko drzavljanstvo. Brat mu je
za cijele okupacije bio cinovnik toga poslanstva - radio je u gospodarskome
odjelu.

Henftling se u Sibeniku gotovo iskljucivo oslanjao na cetnike. Dobre veze
odrzavao je s pravoslavnim svecenikom Stevom Prostranom.

Drustvena spijunaza

Dr. Kreiner je osobito njegovao drustvenu spijunazu: vrlo mnogo se kretao u
mjesnim gradanskim krugovima, a dobre veze imao je sa sefom mjesne policije
NDH i mjesnim ustaskim logornikom.

Agenturu je osobno drzao na vezi. U pocetku je u Sibeniku imao oko deset
agenata (ali se broj postupno povecavao) i jos terenske agente, kojima se
djelomicno koristio za prelazak na podrucje pod upravom partizana. Uspjeh mu
ipak nije bio velik, jer se uglavnom oslanjao na cetnike.

Kirchbaumer, Kreinerov nasljednik na polozaju rukovodioca Meldekopfa u
Sibeniku, bio je rodom iz Slovenije, a njemackim drzavljaninom postao je kad
je Stajerska prikljucena Reichu. On je Meldekopf u Sibeniku vodio sve do
povlacenja, a zatim je dodijeljen Meldekopfu u Gospicu, gdje je ostao do
kraja rata.

Sjediste Meldekopfa u Sibeniku bilo je odvojeno od sjedista FATa, ali je
Kreiner dio svoga arhiva drzao pri FATu.

Student "Kralj" i agenti

Agenturu Meldekopfa u Sibeniku sacinjavala je skupina ljoticevaca, a jedan
od vaznijih agenata bio je Egor Kontic (pseudonim "Kralj"), student prava.
Njega su za rad u Meldekopf priveli Stevan Prostran i Roko Kaleb, glavna
licnost medu sibenskim "zborasima".

Kontic je osobito davao podatke o formacijama NOV i o partizanima na
sibenskome podrucju, a imao je i svoje agente koji su mu dostavljali
obavijesti , dijelom i o partizanskim pokretima na obali i o vezama s Visom.
Od ostalih agenata isticali su se umirovljeni kapetan korvete Gumzej, zatim
komandant mornarice NDH u Sibeniku i casnik za vezu s njemackom mornaricom,
kapetan korvete Starov, cetnicki kapetan Nikola Kitarevic i Jozo Sprljan,
predsjednik opcine u Vodicama.

U spomenutoj rijetkoj Ozninoj (Udbinoj) knjizi, tiskanoj u samo osam
primjeraka, opisani su Meldekopfovi u Kninu, Biogradu, Zadru i Sinju.

Premjestaj iz Gostivara

U jesen 1943., da se malo vratimo unazad, pri reorganizaciji Abwehra, u
sklopu komande Vojne grupe F formiran je FAK 201, a zadatci su mu bili:
sabotaze i diverzije te rukovodenje FATovima sektora II. na podrucju
feldmarsala Weichsa.

Na podrucju NDH bili su FAKu 201 podredeni sljedeci FATovi Abwehra II: FAT
214 u Sibeniku, FAT 215 u Trebinju, FAT 216 u Sisku i FAT 219 u Doboju.

FAK 201 bio je podreden Leitstelle II. za jugoistok, formirane u Becu iz
prijasnjeg odjela II. tamosnjeg Asta. Tako je u taktickom pogledu
pretpostavljena ustanova FAKu bio najprije stozer Vojne grupe F, a zatim
stozer Vojne grupe E, preko Odsjeka Ic/AO, dok je u strucnom pogledu FAK
primao upute, materijal i ostalo iz Beca.FAK 201 povukao se 1945. iz Zagreba
u Austriju.

Njegov FAT 214, koji nas ovdje i zanima, bio je stacioniran u Hanrijevu
(danas Djorce Petrovu) u Makedoniji, Meldekopfovi toga FATa bili su u Tetovu
i Gostivaru. Odatle je 1943. FAT 214 prebacen u Dalmaciju, gdje mu se na
celu pojavio porucnik Konrad, vjerojatno identican s porucnikom Reinhardom
Kopsom, koji je jos u Makedoniji bio u sastavu toga FATa i tamo
upotrebljavao pseudonim "Ben Ali".

Siroka mreza agenata

U spomenutoj knjizi "Nemacka obavestajna sluzba" (str. 333. - 340.) istice
se da se u djelovanju FATa 215 na podrucju Hercegovine naziru "mnogi
politicko - obavestajni momenti", "delatnost cisto obavestajne i
kontraobavestajne prirode" i "delenje oruzja cetnicima", a u djelovanju FATa
216, koji je premjestio sjediste u Zagreb, element "samozastite i siroka
mreza agenata" (i suradnika) te u djelovanju FATa 214 u Sibeniku "oruzani
teror male grupe protiv NOV i stanovnistva", "diverzije i pothvati oruzanog
terora", sto potvrduje da je i 1958, kad je knjiga i objavljena, uocena
krvolocnost upravo te cetnicko - njemacke skupine.

Sjediste joj je bilo u Zablacu pokraj Sibenika, a nazivali su je "Einheit
Konrad" ("jedinica Konrad"), po njenu rukovodiocu, odnosno njegovu
pseudonimu. Tu je bila i radio postaja, koja je odrzavala vezu s FAKom 201 i
sa stalnom Abwehrovom radio postajom u Grazu.

Glavna djelatnost grupe, potvrdeno je i u Udbinoj knjizi iz 1958. koju su po
jedan primjerak dobili samo republicki i pokrajinski SUPovi, bio je oruzani
teror, "preko grupa cetnika, ljoticevaca, Kozaka i cisto kriminalnih elemenata".

Paljenja i silovanja

Taj teror bio je tako stravican i dramatican da je i general Glaise von
Horstenau iz Zagreba intervenirao kod komande Vojne grupe F, nakon cega je
jedna komisija is itala rad FATa 214 (grupe Konrad) u Sibeniku.

Na kraju je ta jedinica povucena iz Dalmacije i NDH i prebacena u Srbiju,
gdje je djelomicno upotrijebljena kod cetnika. Jedan od cetrdesetak
pripadnika zlocinacke grupe Konrad (od kraja svibnja do kolovoza 1944. ubili
su 157 ljudi, zapalili brojne kuce i silovali nebrojeno zena), a misli se da
je to bio Ilija Brkljaca iz Splita, koji ipak ("nije nikome napravio zla"),
kojeg su zvali "dvorska luda" jer je bio "pjesnicki nastrojen", opisao je
akcije Konradove grupe u svome polupismenom dnevniku pod naslovom "Cetnici
na plavom Jadranu", i to je doista uvjerljiv dokaz o nastranosti tih ljudi.

***

3. GOTOVO VAMPIRSKI NESTALI IZ ZABLACA

Bogomir Katinac, jedan od sedmorice iz grupe koji su uhapseni poslije rata
(on kao pripadnik Jugoslavenske armije), ispricao je 9. ozujka u istraznom
zatvoru Ozne za srednju Dalmaciju u Splitu sto je tko od njih cinio (takoder
u obliku dnevnika - kronike), i to je drugi autentican dokaz o zlocinima
Grupe Konrad ili FATa 214.

Buduci da su u Hrvatskome drzavnom arhivu u Zagrebu, u Institutu za
historiju radnickog pokreta Hrvatske u Zagrebu (danas Institutu za suvremenu
povijest) i u Institutu za historiju radnickog pokreta Dalmacije u Splitu
nadeni zapisnici o saslusanju uhicenih pripadnika te grupe, zapisnici o
saslusanju zrtava i svjedoka zlocina, odluke razlicitih komisija (opcinskih,
kotarskih i Zemaljske) o proglasenju pojedinaca iz grupe zlocincima, pa
presude iz 1946. godine, cak i fotografija Grupe Konrad, na kojoj su zrtve i
svjedoci potkraj rata prepoznavali pojedince, moze se smatrati da je ovo
dosad najvjerodostojnija i najpotpunija prica o najzloglasnijoj skupini
1944. na jadranskome primorju.

Zacudujuce je i danas kako je ona, osim uhicene sedmorice, mogla gotovo
vampirski nestati: iz Zablaca se povukla kad je uokolo bilo mnogo partizana.
Kamo je nestala?

Neki tvrde da su svi pobjegli u Beograd i Topolu, odakle su krenuli - svatko
na svoju stranu; drugi tvrde - da i danas zive u Australiji, Kanadi i Juznoj
Americi; treci kazu da su "tiho", likvidirani negdje u Srbiji, a ovdje ce
biti rijeci i o cetvrtoj verziji, koja je do danas ostala najzagonetnijom.

Dacki bataljun - cetnicki

Pop Momcilo Djujic zvani pop Vatra, roden 27. veljace 1907. u selu Topovini
ispod Dinare, tri kilometra istocno od Knina, zestoki antikomunist i
komandant Dinarske cetnicke divizije, koji je 21. svibnja 1946. godine
proglasen za ratnog zlocinca; u razgovoru s novinarom Milomirom Maricem
"negde daleko u Kaliforniji", a zapravo u Escondidu pokraj San Markosa,
nedaleko od San Diega, koji je objavljen u Dugi 6 - 20. srpnja, 20. srpnja -
3. kolovoza i 4 - 17. kolovoza 1990. godine, iznio je, medu ostalim, i
sljedece o Hrvatima u cetnicima.

"A onamo prema Hrvatima ja sam bio iznad Sibenika i nadomak Sinja. Sibenik -
Sinj, tuda je linija isia sve do predgrada Zadra... Mozda ce vas zacuditi
ovo sto cu kazati: u mojoj diviziji ja sam imao Djacki bataljon, sa 120
momaka, studenata. Medu njima je bilo 40 Hrvata.

Neko vrijeme nacelnik Staba Dinarske divizije bio je major Marin Stude,
Hrvat iz Splita. Moj adutant bio je kapetan Vojmil Alfirevic, takoder Hrvat
iz Splita. A komandant elitne cetnicke brigade bio je Ivo Jankov, Splicanin,
koji i sad zivi u Australiji. Hrvati su kod nas dosli kao Jugoslaveni.

Jer, Draza je figurirao kao ministar regularne vojske Kraijevine
Jugoslavije, a u toj vojsci glavne su jedinice bile cetnicke. Mi smo se i
borili za Jugoslaviju, a ne za bilo kakvu Srbiju. Borili smo se zapravo za
gole zivote, jer smo bili osudeni svi na smrt."

Pop Vatra riga lazi

Milo Gligorijevic u feljtonu "Srbija na Zapadu", objavljenom u NINu od 17.
lipnja do 10. kolovoza 1990. godine, medu ostalim, iznio je "integralna
kazivanja" Zvonimira Vuckovica (74), "Hrvata po ocu i majci, a Srbina po
vaspitanju i osecanjima", koji se medu prvima pridruzio Drazi Mihailovicu,
bio komandant Takovskoga cetnickog odreda, od jeseni 1942. komandant Prvoga
ravnogorskog korpusa, a od kolovoza 1944. Drazin vojni izaslanik pri
saveznickoj komandi u Italiji, dakle, covjek "Drazina najveceg poverenja",
koji je sada emigrant, pa i kazivanja slicnih ljudi u SAD i Kanadi, a medu
njima popa Momcila Djujica.

Djujic je Gligorijevicu ·otkrio· s kakvom je lakocom ponizio i nadigrao
komunista Milutina Baltica na gradnji Unske zeljeznicke pruge u Kninskoj
krajini, zatim kako je formirao Dinarsku cetnicku diviziju ("koja je
najprije brojala tri hiljade ljudi, pa pet hiljada, pa deset hiljada, pa
petnaest hiljada i dvjesta naoruzanih ljudi 1944. godine", a to je cista laz
- n.a.

Dalje, tvrdi kako "Pavelic nije stvorio ustasku drzavu", nego Macek:
"Banovina Hrvatska bila je nezavisna ustaska drzava. Macek je nju predao u
ruke Pavelicu i naredio svima svojima da se ukljuce u taj novi Pavelicev
poredak."

Dodaje da on (Dujic) nije ubijao ljude izvan borbe: "Jesam donosio smrtne
presude, kao starjesina vojnog suda, jesam i mitraljez upotrebljavao u
borbi, ali to je bilo u odbrani mog zivota i svih onih koji su se borili za
zivot srpskog naroda. Dakle, jesam ubijao, ali casno, viteski, u borbi,
nikad nikoga izvan borbe."

Silovanja i pljacke

Tvrdi i da cetnici nikad nikoga nisu silovali: "Jeste se jedan opio, bivsi
robijas, pa u mlinu, onako pjan nasrnuo na jednu zenu. Naisla je moja
terenska patrola i dok je on vukao zenu iza mlina da je siluje - oni su ga
ubili", i tako su pale cetiri cetnicke glave, pa vise nije bilo silovanja!;
nije medu cetnicima, kaze, bilo ni onih koji su pljackali narod.

Pop je, nakon tih lazi, "otkrio" i kako je "silom prilika stupio u vezu s
Italijanima", jer su ga naoruzavali i ·hranili sest hiljada izbjeglica iz
popaljenih sela Bosne, Like i Dalmacije, iz Kninske krajine·, za razliku od
komunista - partizana koji su mu "nudili suradnju" i "metak u leda", kako je
iz slicnih razloga suradivao s Nijemcima ("mirno su prolazili drumovima"),
kako su ustase i komunisti suradivali u borbi protiv Srba i istovremeno pod
istom komandom napadali Djujiceve jedinice, kako su Rupnik i biskup Rozman u
Sloveniji 1945. bili "sjajni ljudi", koji su ih potkraj rata srdacno
docekali i primili (jer "Slovenci vole Jugoslaviju"), kako je u emigraciju
odveo "deset hiljada svojih boraca", i drugo.

Hrvati robovi u Jugoslaviji

Pri svemu tome (i ostalome) Djujic i drugi kazivaci zaboravili su sto su
izjavili prethodnomju novinaru, ili su dvojica autora - novinara
(zapisivaca), M. Maric i M. Gligorijevic, razlicito culi isto kazivanje.

Djujic je u stilu omalovazavanja izjavio i sljedece: "Dusan Sever, eno ga u
Kanadi (on je sam ubio jedno 500 ustasa i jedno 500 komunista). Bio je
neustrasiv. Meni je krivo, onaj Joso Durbaba me u ime hrvatske republike
optuzuje da sam ubio 1400 ljudi. Ja bih se sebe stidio, ako sam toliko malo
tih krvopija ubio. Ja mislim da sam u borbi ubio jedno petsest hiljada
komunista i ustasa. Naravno, ne licno. Ja sam komandovao: nikoga nisam ubio
licno!"

Cak je, usprkos izjavi da su Hrvati i Slovenci "voljeli Jugoslaviju", Djujic
rekao:

"Ja nikada nijesam Jugoslaviju volio u dusi. Uvijek sam mislio kad ce je
davo odnijeti, kad ce se rasuti, raspasti. Jer, mi koji smo zivjeli sa
Hrvatima, znali smo da Hrvati ne zele Jugoslaviju, da se osjecaju u njoj kao
'robovi', iako su imali velike privilegije."

***

4. DOKAZI S MIKROFILMA O IMENIMA I ZLOCINIMA

U proljece 1991. godine, s jos dvije osobe, gledali smo mikrofilmove o
cetnicima u Dalmaciji, medu koje spadaju i spomenuti Djujicev Djacki
bataljun i Grupa Konrad u Zablacu. Filmovi su od rata bili skriveni u
"bunkeru" i tada su (1991.) otkrili da je taj dio cetnistva dosad najmanje
obradivan, objasnjavan: gotovo je presucivan, a mozda i namjerno skrivan od
javnosti.

Da bi se to potkrijepilo, treba navesti sto je o tome pisano, pa evo
rasprava, feljtona i knjiga:

Branislav Bozovic: Podzemna borba (Specijalne organizacije Gestapoa za borbu
protiv NOPa), knjiga, Beograd 1964; Nikola Pulic: "Sinovi Orjune", knjiga,
Zagreb 1968, drugo dopunjeno izdanje 1991; Stipe Jolic: "Cetnika je bilo na
Jadranu, zar ne?", feljton objavljen u "Fokusu" br. 1 i 2, Zagreb, sijecanj,
veljaca 1982; Milan Obradovic: "Nastanak, razvoj i djelatnost obavjestajne
sluzbe i sistem sigurnosti NOPa na podrucju sjeverne Dalmacije u NORu",
rasprava objavljena u Zborniku Instituta za historiju radnickog pokreta
Dalmacije, br. 4, str. 223 - 240, Split 1978; Vinko Branica: "Razvoj
cetnickog pokreta poslije kapitulacije Italije na bivsem anketiranom
podrucju sjeverne Dalmacije", rasprava objavljena u Zborniku Instituta za
historiju radnickog pokreta Dalmacije, br. 4, str. 911 - 920, Split 1978;
Jovo Popovic, Marko Lolic, Branko Latas: Pop izdaje, knjiga, Stvarnost,
Zagreb 1988., str. 321 - 336; Goran Seic: "Avet na jedrima", feljton
objavljen u zagrebackome Vecernjem listu od 15. lipnja do 1. srpnja 1991.
(prema koristenim izvorima i brojnim recenicama, to je feljton Stipe Jolica
iz "Fokusa", ponesto preinacen).

Veza do beckog grofa

Obradovic, Popovic - Lolic - Latas i Branica uglavnom su, pisuci o Grupi
Konrad, citirali jedan drugoga, po slijedu objavljivanja njihovih
raspravaknjiga, i evo osnovnih tvrdnja. U pocetku ozujka 1944. porucnik
Reinhard Kops je popu Momcilu Djujicu predstavljen kao "porucnik dr. Konrad"
(Popovic - Lolic - Latas). "Konradov trup je poceo djelovati vec sredinom
marta 1944. Zahvaljujuci Roki Kalebu, koji je dobro poznavao grupu
Ijoticevaca u Splitsko - sibenskom cetnickom dackom bataljonu, osnova trupa
je i regrutirana iz toga bataljona.

U drugoj polovici marta prikljucilo im se jos nekoliko dobrovoljaca, tako da
ih je - uz sest folksdojcera - bilo tridesetak. Bili su svrstani u dva voda,
jedan s bazom u Arbanasima, a drugi u Zablacu, kod Zadra. Trupom je
upravljao sam porucnik Konrad, a njegov zamjenik bio je ljoticevac Fric
Demetrovic" (Popovic - Lolic - Latas).

Tu su citirali V. Branicu: da se iza Konradova imena krio "spretan
obavjestajac njemacke vojne obavjestajne sluzbe Abwehra (Auslandsnachrichten
und Abwehramt)", da je Konrad "za pretpostavljene imao sluzbeno ime Ben Ali,
pa je i svoje izvjestaje tako potpisivao".

Zatim, da je "Kops bio neposredno podreden sefu Abwehrove centrale u Becu,
pukovniku grofu Marogni Redwitzu, rukovodiocu diverzantsko - sabotazne
centrale za Balkan", te da su "najpoznatiji ljudi dr. Konrada bili Nada
Stanic, Mihajlo Zaklanovic - Mihel, kaluder Nikanor Kalik i ljoticevac Roko
Kaleb".

Most od kosovske crkve

Isti autori (Popovic - Lolic - Latas) dalje su napisali da je za tu skupinu
- pred Djujicem - bio odgovoran major Miodrag Kapetanovic, komandant Drugoga
dalmatinskoga cetnickog korpusa, da je Konrad za vojvodu Momcila Djujica bio
"osobni poklisar dvojice kljucnih Nijemaca na Balkanu - feldmarsala von
Weicha i generala Felbera", a da je sam Konrad sebe u Djujicevu stabu
predstavljao kao "izaslanika vrhovne komande Balkan", odnosno da je medu
cetnicima bio prihvacen kao "most od kosovske crkve Lazarice do staba
njemacke teritorijalne divizijske komande u Drnisu i Staba 15. brdskog
korpusa u Kninu".

Zatim, da je Konrad, uz kapetana Branka Lazarevica, poznatog i kao kapetan
Rosenmann, bio "presudna licnost u Djujicevu obracunu s vojvodskim mu
kolegom Manom Rokvicem", da su Konrad i Kapetanovic u prosincu 1944. ucinili
mnogo kako bi Nijemci dopustili Djujicevim jedinicama da se iz kninskog
kraja prebace u Sloveniju, te da je "Konradov trup imao vise uspjeha od
glavnine snaga Dinarske divizije".

Obradovic je pisao o svemu tome, ali je unio i jednu zbrku napisavsi
sljedece: "Fric Demetrovic - Konrad, sluzbeno ime Ben Ali, pravo ime
Rajnhard Kops, obavjestajac Abvera, pripadao je Sektoru II (diverzije i
sabotaze), u Zablacu, a bio je podreden sefu Abverove centrale u Becu,
pukovniku grofu Marogni Redwitzu (Redvicu), rukovodiocu diverzantsko -
sabotazne centrale za Balkan. Javljao se sefu preko tajne becke radio -
stanice 'Vera'. Do 1943. bio je u Albaniji - tu se pripremao za novu ulogu u
Jugoslaviji, preko Beograda i Beca u ozujku 1944. stigao je u Sibenik".On je
(Obradovic), dakle, izjednacio Konrada i Fritza.

Ostali autori iscrpnije su se koristili spomenutim dnevnikom Ilije Brkljace
i optuznicom ili presudom Okruznog suda Sibenik iz 1946., sa sudenja
sedmorici iz skupine koji su bili uhiceni, ali bez njihovih izjava.

Zbog svega toga ovaj rad moze se smatrati dosad najpotpunijim.

Otkrica iz "bunkera"

Da bi ta potpunost bila preglednija, slikovitija i jasnija, jer su u
odgonetavanju ovako lukave i krvolocne grupe potrebna brojna "dodatna"
objasnjenja, zadrzat cemo se na otkricima sa spomenutih mikrofilmova iz
"bunkera", koji sada prvi put dolaze pred citateljeve oci.

Na jednome od tih mikrofilmova (br. 6, snimak 592) snimljeni su dokumenti o
organizaciji SIPO i SD na podrucju Nezavisne Drzave Hrvatske 1941. - 1945.,
a u sklopu toga su i dokumenti o Teilkomandi (sigurnosnoj policiji) u
Sibeniku, koja je postojala od 1. sijecnja 1944. do sredine listopada 1944.

Sef joj je, pise na tom dokumentu, bio Untersturmfiihrer Egon Haugh, a s
njim su radili Oberscharfuhrer Jozef Himbert, Scharfuhrer Erwin Janisch i
tumac Johan Asperger, folksdojcer iz Vinkovaca.

Njihovi obavjestajni suradnici, navodi se dalje, bili su Stevan Prostran,
koji je imao odlicnu vezu s cetnicima popa Djujica, Karl Kolb, Ivica
Pilizota, Olga Prostran, Norma Baranovic, Duma Peran i Egor Kontic, koji je
ujedno obavjestajrio suradivao s NOPom.

Na mikrofilmu se o Stevi Prostranu, pravoslavnom sveceniku u Sibeniku, koji
je stanovao pokraj ureda Teilkomande, kaze da je bio "cetnicki dusebriznik,
imao dva sina u cetnicima i sa cetnicima odrzavao stalnu kurirsku vezu, te
bio najbolje informiran. Prema izjavi Haugha, dostavljao je podatke o
partizanima iz okolice Sibenika, a poslije rata pobjegao je u Trst".

Teilkomanda je u spomenutom vremenu, dodaje se, uhitila sezdesetak gradana,
koji su zatim, jer nije imala zasebnog zatvora, odvedeni u sabirni logor u
Drnisu, i tu su saslusavani i muceni.

***

5. IZ KASTELA U CETNIKE POSLO 200 HRVATA

Sef Teilkomande odrzavao je vezu i s rukovodiocima OS Abwehra, i to s
Oberleutnantom Arnoldom ili "Ankopfom" i Kreinerom ili "dr. Markusom",
obojica iz FATa 174, kao i s Oberleutnantom Konradom, sefom zloglasne
"Gruppe Conrad" od Abwehra II.

Na jednom od mikrofilmova (film 15, snimak 755. i dalje) njemacki je popis
cetnickih organizacija od 1. svibnja 1941., dakle nacinjen prije dizanja
ustanka KPH u Hrvatskoj i mnogo prije osnivanja Dinarske cetnicke divizije
(cak osam mjeseci prije).

Pod brojem 1. u tom dokumentu navedeno je "Mjesno cetnicko udruzenje u
Sibeniku: predsjednik Anton Lucev (carinski strazar), potpredsjednik Dola
Visa (gostionicar), sekretar Josip Jeza (profesor), blagajnik Segidije
Benkovic (poreski cinovnik)".

O predsjedniku Lucevu navedena je i kratka biografija: "Lucev Anton, sin
pok. Save, roden 3. VI. 1896. u Prvic Luci, cinovnik, Hrvat, ozenjen, otac
cetvero djece, na duznosti carinskog strazara, sa stalnim boravkom u Sibeniku."

Podatak o Djujicu

Tek pod brojem 17 Nijemci su naveli "Mjesno cetnicko udruzenje u Kninu:
predsjednik dr. Mil. Damjanovic (ljekar), sekretar Bozidar Desic (trgovac),
clanovi - Sava Badizinovic, Sava Petrovic, Nikola Djujic, Momcilo Djujic -
pop i Mirko Damjanovic".

Nista se ne kaze o kasnijoj sudbini tih osoba, ali Nijemci, eto, tvrde da je
pop Momcilo Djujic bio cetnik mnogo prije nego sto je on tvrdio 1990. u
kazivanjima danim novinarima Milomiru Maricu (Duga) i Mili Gligorijevicu
WIM, kojima je izjavio da je u to vrijeme "organizirao humane akcije".

U dokumentu o "Formiranju cetnickog odbora u Benkovcu" (mikrofilm 15, snimak
35) pise da su u tom odboru bili "Djoko Dimitrovic pok. Nikole, roden u
Benkovcu, vozac, sada u Beogradu" (to "sada" bilo je 1952), zatim "dr. Ante
Medres, advokat, Slovenac, prije rata poznati ljoticevac, u toku rata stalno
nastanjen u Benkovcu, gdje je radio za cetnike bio sef Pravnog odsjeka pri
Stabu Drugog cetnickog korpusa i clan njegova Prijekoga vojnog suda, ubijen
od NOV 1945", te drugi clanovi benkovackog odbora.

Na mikrofilmu su navedeni i clanovi Staba Drugoga cetnickog korpusa u
Benkovcu: "Milan Kapetanovic, komandant Korpusa, sada u Njemackoj; Jovica
Trbojevic iz Like, nacelnik Staba; Nedo Pavasovic iz Benkovca, adutant
komandanta Korpusa; Boro Babaric, Bosanac, clan Staba; Dusan Raskovic,
svecenik, sef Propagandnog odsjeka; Sergije Raskovic, pomocnik Dusanov;
Mirko Vojvodic, Korculanin (Zrnovo), ucitelj, zamjenik sefa Propagandnog
odsjeka; Sava Dimitrovic - Sako, pok. Nikole, iz Benkovca, clan Komisije za
ishranu cetnickog korpusa, umro poslije rata u Banatu". Navedeno je i da su
Raskovici nakon rata zivjeli u Rijeci.

Na Kozjak u cetnike

Svi ratni agenti i skupine ne mogu se po surovosti i krvolocnosti usporediti
s Grupom Konrad koja je djelovala u Zablacu, pa prepustamo rijec jednome iz
grupe, Bogomiru Katincu, koji je na Ozninu dokumentu iz 1946. predstavljen
kao "sin Sime i majke Marije rodene Matiazza, roden 27. travnja 1923. u
Dubrovniku, nastanjen u Kastel - starome, kotar Split, Hrvat, sa sest
razreda osnovne i tri razreda strucne produzne skole, mesar, neozenjen".

On se 1946. pismeno obavezao da ce Ozni ispripovijediti sve sto je znao o
Splitsko - sibenskom cetnickom bataljunu (pod komandom popa Momcila Djujica)
i Grupi Konrad u Zablacu.

Put u Unesic

Nakon sto je napomenuo gdje ga je zatekla okupacija, kako mu je poginuo
otac, kako je oca naslijedio u mesnici i kao mesar mnogo putovao
Dalmatinskom zagorom, rekao je: "Otac mi je bio jugonacionalist i ja sam
poprimio njegovo misljenje. Smatrao sam cetnicki pokret pravilnijim od
partizanskog (
) Iz Kastela nas je u cetnike poslo oko 200, i dok smo bili
na Kozjaku, bilo je dobro, ali kad smo se trebali prebaciti, presla je samo
grupa od oko 40 ljudi. Sve ostale rasprsili su partizani, razoruzali ih i
porazdijelili u jedinice.

To je partizanima uspjelo zato sto mi svi skupa nismo mogli odjednom
krenuti, nego u grupama. Ja sam bio u prvoj grupi i tako sam se uspio
prebaciti. Nas oko dvije stotine organizirao je u Kastelima Ante Metlicic iz
Kastel Novoga, a osim njega na Kozjaku su bili i sljedeci oficiri: porucnik
Amat iz Novoga, porucnik Milan Cveticanin, mislim kapetan Jovan Pavasovic iz
Bosne, bivsi jugoslavenski major Slavek i jos neki.

Sutradan nakon sto sam se prijavio cetnicima na Kozjaku prisao je Felicio
Jurcic iz Stafilica i rekao meni, Marinu Franicu i jos jednome iz Gomilice
da mi dobro poznajemo putove po Zagori i da kao kuriri podemo u Unesic, gdje
je bila cetnicka posada. Uzeli smo pismo i iste veceri krenuli, a ujutro smo
stigli u Unesic. Pismo smo predali nekome komandiru, koji je to pismo odmah
poslao u Kosovo.

Mi smo tu cekali odgovor, a kad je stigao, krenuli smo natrag na Kozjak i
pismo s odgovorom predali Cveticaninu. On je rekao da je to naredba - da se
odmah s ljudima krene u Kosovo.

Stigli ljoticevci

Major Slavek, Cveticanin i jedan potpukovnik isli su od bunkera do bunkera i
ljudima govorili da onaj koji hoce neka odmah krene s njima, a ostali neka
promisle i neka dodu sutradan, jer ce i sutra krenuti jedna grupa.

Krenulo nas je oko 150. U Unesicu smo se toga dana odmarali, a onda
produzili za Kosovo, do staba popa Djujica.

U Kosovu su novopridosli cetnici - Hrvati mjesec i pol do dva mjeseca
uvjezbavali vojnicke vjestine, a onda se, ispripovijedio je B. Katinac,
dogodilo sljedece:

"Iz Beograda su stigli neki ljoticevci, koji su imali veze s njemackom
komandom. Oni su s popom Djujicem razgovarali o nasem prebacivanju u
novoformiranu Splitsko - sibensku cetu, koa je u to vrijeme bila u Vrpolju
pokraj Sibenika. Odmah nakon toga razgovora poslali su 80 novopridoslih u
sastav te cete, koja je vec do tada imala oko 150 ljudi."

***

6. VEZA BEOGRADSKIH LJOTICEVACA S NIJEMCIMA

Bogomir Katinac u svojem iskazu Ozni dalje pripovijeda o cetnicima u
splitskome i sibenskome kraju:

"Kad smo bili u Vrpolju, stipli su navedeni ljoticevci te Peran iz Sibenika,
Kreso Samodol iz Sibenika, Vjeko Radunic iz Kastel Novoga, bivsi
jugoslavenski porucnik, i neki profesor za kojeg ne znam odakle je.

Navedena je ceta pretvorena u 'Splitsko - sibenski bataljon', i ovi su
ljoticevci bili veza izmedu nas i Nijemaca. Oni su od Nijemaca za nas dobili
oruzje, brinuli su se kod Nijemaca da nas hrane, odijevaju i daju nam
opremu. Svakog dana patrole iz toga bataljuna odlazile su na okolne cuke, i
kad su u patrolu isli neki Serdo iz Splita i jos dvojica, uhvatili su dva
covjeka starijih godina, pod osumnjom da su partizanski kuriri.

Cim su ih doveli pred porucnika Draskovica, on ih je poceo ispitivati i
tuci. Tukao ih je i taj Serdo, za kojeg ne znam kako mu je prezime, a bio je
student filozofije. Na kraju su se uvjerili da ta dvojica nisu partizanski
kuriri i pustili su ih."

"Kazniti cijelo selo!"

Bogomir Katinac je Ozni dalje ispricao kako je jednog dana u patrolu posao
Jure Caric iz Splita, a rodom s Braca, te kako su on i jos dvojica iz
patrole u nekom selu namjeravali kupiti jaja, meda, mesa i druge namirnice,
ali im se dogodilo sljedece:

"Seljaci su ih lijepo primili, dali im jesti, piti i s njima su razgovarali.
Odjednom su odnekud zapucali partizani, a ova trojica jedva su se uspjela
izvuci. Jedan od njih bio je ranjen u nogu. K nama su se vratili ogorceni.
Odmah su poceli raditi na tome da podu kazniti to selo. Pozvali su sve one
koji su htjeli ici s njima. Uglavnom su posli 'stari' borci.

Kad su dosli u selo, opljackali su ga i porazbijali sve i svasta. Donijeli
su nesto meda, vune, dvije - tri ovce, kokosiju, carapa itd. Sam Jure Caric
hvalio se kako je pucao u bacvu punu ulja, koje je dakako iscurilo. Nisu
ubili nikoga, niti su koga silovali. Vecina naroda bila je pobjegla iz sela
kad su oni dolazili".

Borba kod Boraje

Nakon stanovitog vremena k Vrpolju su se priblizili partizani i poceli
pucati s okolnih vrhova. Cetnici su dva dana bili u pripravnosti ocekujuci
glavni partizanski napad. O tome sto je slijedilo ispricao je Katinac:

"Jednog jutra nareden je pokret. Mi cetnici krenuli smo iz Vrpolja, a
Nijemci iz Perkovica. Kod sela Boraje otpoceli smo borbu protiv partizana,
koji su se odmah povukli na nove polozaje. Zarobili smo dvojicu, ali su se
izjasnili da su voljni ostati s nama kao cetnici te da su bili mobilizirani
u partizane prije dva mjeseca. Jedan od njih imao je pusku, koju smo
oduzeli, a njih poveli sa sobom.

U selu Boraji imao sam prijatelja Marijana Borajca, trgovca stojiom. On je,
kad smo dolazili, izasao van i sav sretan sto me vidi, donio rakije, smokava
i mesa. Ja sam sa dva - tri prijatelja zatim usao u njegovu kucu, gdje smo
dobro jeli i pili. Kad smo trebali krenuti dalje, a jedan od tih drugova
koji su bili sa mnom nosio je pusku onoga zarobljenog partizana, to je
domacin rekao da mu ostavimo pusku dok se vratimo iz akcije, jer smo se
namjeravali vratiti kroz Boraju. Ostavili smo mu pusku, ali su za nasom
jedinicom odmah u selo dosli Nijemci i nasli tu pusku.Kasnije je k meni
jednom dosao sin toga prijatelja i ispricao da su mu Nijemci zbog puske
ubili oca. Nakon zavrsetka akcije, mi se nismo vracali kroz to selo, nego
drugim pravcem, preko brda."

B. Katinac je dodao da je u Vrpolju radio kao bataljunski mesar i da je koze
od zaklane stoke prodavao tome prijatelju u Boraji, te da su onu dvojicu
zarobljenih partizana predali Nijemcima, koji su ih pustili.

- Jednoga smo kasnije - tvrdio je vidali u Sibeniku. Drugom zgodom o tim
partizanima pricao je drukcije.

Hotel u Kastelima

Nakon povratka iz akcije u Vrpolje, B. Katinac je dobio dopust te je
otputovao kuci u Kastela. Tamo je zatekao pedesetak cetnika pod komandom
porucnika Radunica, a stanovali su u hotelu "Rivijera", u Kastel Novome.
Zatim je pred istraziteljima Ozne nastavio:

"Te cetnike stitili su Nijemci, pa im ustase nisu smjele nista. Na zahtjev
ustasa, ipak su se morali rasformirati, ali uz uvjet da ih ustase ne smiju
dirati."

"Kod njih u hotelu spavao sam nekoliko noci, a jedne noci ostao sam kod
kuce. Ustase su me dosle traziti, a ja sam se popeo na krov i presao na
drugu kucu, jer.su bile povezane, i tu ostao dok im je majka otvorila vrata
i dok su pretresli kucu. Posto me nisu riasli, rekli su majci da im se
sutradan prijavim.

Ja sam namjeravao ostati s onim cetnicima u hotelu, ali se majka bojala i
nagovorila me da odem; pa sam se vratio u jedinicu. Kad sam stigao u
Sibenik, doznao sam da je moja jedinica vec u Skradinu, te sam i ja krenuo
tamo."

Koliko god se Bogomir Katinac trudio da neke dogadaje prikaze onako kako je
to odgovaralo njegovu poimanju borbe 1941 - 1945, tvrdeci da je to istinito,
naprimjer onu kupnju meda ili ovaca, sto se zapravo moze smatrati oruzanom
pljackom, ipak se doima da je 1946, dok se u Jugoslaviji jos pucalo, Ozni u
splitskome zatvoru pricao i iskreno, vjerojatno u strahu od kazne ili zbog
obecanih olaksica na sudenju u Sibeniku.

Tako se prisjetio i "zaboravljenog" dogadaja iz Vrpolja dok je on bio na
dopustu u Kastelima. Rekao je da je u meduvremenu u Vrpolje dosao vojvoda
Djedo Djekic sa svojih cetrdeset pratilaca, pa da je tada izbila svada i
pucnjava izmedu "drazinovaca" i "ljoticevaca" zbog suradnje ili nesuradnje s
Nijemcima. "Ljoticevci" su, navodno, pretrpjeli poraz, pa ih je 40 - 50
otputovalo za Beograd.

O onome sto se dogadalo u Skradinu, gdje je stigao, i u okolici, takoder je
ispricao Katinac.

Dolazak "grupe Konrad" u Zablace

"Na kraju nas je u 'Splitsko - sibenskoj ceti' ostalo 35, a svi ostali
razisli su se kuda koji: neki su otisli u Srbiju, neki u Kosovo (kraj
Knina), neki kuci, itd. Onda smo i mi poceli zahtijevati da nas se premjesti
u Kosovo, jer da je ovo malarican kraj, da je slaba hrana i da smo prilicno
goli. Toj nasoj molbi nije udovoljeno.

Jednog dana dosao je major Kapetanovic, koji je odrzavao (cetnicku) vezu s
Nijemcima, te nam rekao kako je vojvoda Momcilo Djujic uvidio da smo mi kao
Hrvati ovdje zlostavljani, jer da nas Srbi preziru, ali da on zna kako smo
mi kao i oni odani te nas je on odlucio poslati na jednu specijalnu duznost."

Dva dana poslije Kapetanoviceva posjeta naredeno je Hrvatima - cetnicima da
ostave oruzje, a da samo ostanu naoruzani Ante Metlicic, koji je bio odreden
za vojnog istrazitelja u Stabu korpusa u Kosovu, zatim dvojica splitskih
studenata, koji su takoder bili odredeni na novu duznost u Stabu korpusa, te
pet - sest glazbenika iz Sibenika, jer je bas tada u Kosovu formirana
cetnicka glazba.

***

7. NAROD SE BOJI BRADONJA

Po preostale Hrvate - cetnike ubrzo je stigao njemacki kamion i prevezao ih
u Zablace kraj Sibenika. O tom dolasku B. Katinac je izjavio:

"Cim smo stigli u Zablace, narod se preplasio i poceo govoriti: 'Evo cetnika
s bradom!'. A brade su tada imali jedino Zdenko Draskovic iz Solina i brat
Kajice Barisica iz Solina. Kad su ovi vidjeli da se narod boji tih brada, te
da smo svi ostali bez brade, obrijali su se.

Dodijeljena nam je kuca kod neke vlasnice Zorke, i tu smo se smjestili.
Vlasnik i vlasnica kuce prema nama su uvijek bili dobri i prijazni, a isto
tako i mi prema njima. Oni su osobito bili dobri prema meni.

Toga istoga dana, tj. netom se svanulo, posto smo bili stigli navecer, dosao
je k nama Fritz, koji nam je govorio da je on Ceh, da je bio cehoslovacki
oficir itd., ali smo mi kasnije, na temelju njegova pricanja, ustanovili da
nam je lagao i da on nije bio Ceh, nego iz Vinkovaca ili Sremske Mitrovice.
Odao se na taj nacin sto je bio veliki avanturist sa zenama, a inace je bio
sadist te se hvalio i takvim dozivljajima.

Pricao je da je poslije 1941. bio njemacki vojnik u Ukrajini, da je bio voda
transporata kojima su prevozeni razliciti materijali za front, da je imao
puno Ruskinja, itd.

Buduci da mi do tada i nismo uvjezbavali neke vojnicke vjestine, poceli smo
se uvjezbavati, ali bez oruzja, jer ga odmah nismo ni dobili.

Komandir nase cete bio je Ivan Gerbec, bivsi jugoslavenski zrakoplovni
narednik, rodom iz Slovenije, a ozenjen iz Trogira. Mislim da mu je zena
bila umrla.

Nacionalni povjerenik bio nam je Danilo Bilic, a glasali smo izmedu njega i
Ljube Careva: Carev je bio student i previse uobrazen, a Danilo je s nama
bio intimniji i njega smo izabrali. Komandir Gerbec svake je veceri odlazio
k Fritzu, ili je ovaj dolazio k njemu, i izvjestavao ga o stanju medu nama.
Fritz nas je obilazio i zato da bi vidio kako napreduju nase vjezbe, jer je
on za nas tada bio najstariji rukovodilac".

"Zrtvovani" za oruzje

Bogomir Katinac otkrio je i jednu strasnu istinu, ali ih ona, cini se, nije
dirnula u srce. Rekao je:

"Kad je jednog dana u Sibenik stiglo petsest kamiona robe za jedinicu koja
je bila u Zablacu, Gerbec nam je naredio da idemo iskrcavati tu robu iz
kamiona. Osim robe bilo je i oruzja i municije, vecinom talijanskog
podrijetla. Ante Cetincic i ja poceli smo se buniti, da mi nismo dosli
raditi u Zablace.

- Tko se to buni? - upitao je Fritz. Ako netko nece raditi, neka ide, ali
cemo prije toga napisati akt i bundziju poslati vezana u Kosovo.

Fritz je i time pokazao da zna tko se buni, jer je medu nama vec bio izabrao
dva - tri svoja covjeka koji su mu kazivali sto se medu nama govori. To su
bili Pasko Ingravale i Djorde Rakic. Cim sam vidio sto namjerava, pokunjio
sam se i zasutio, a inace me njih petsest uvijek mrzilo govoreci da sam
trgovac i da bih samo trgovao, a da uopce ne mislim na ideju, itd.

Duje Carev iz Kastel Gomilice i Ivan Gerbec iz Slovenije rekli su mi da to
oruzje koje je bilo medu robom te dio municije i robe - ide nasima u Kosovo.
U to sam se i uvjerio: nakon sto smo mi tri dana cistili to oruzje, poslali
su ga. Djujicu u Kosovo, u pratnji trojice nasih ljudi, u njemackom kamionu.
Dva dana kasnije Gerbec nam je rekao da cemo dobiti robu i oruzje. Tada smo
se uvjerili da je pop Djujic namjerno izabrao i 'zrtvovao' Nijemcima bas nas
Hrvate, kako bi dobio oruzje, jer smo mu ga mi i otpremili.

Razdijelili smo se u dvije grupe i posli uzeti uniforme i oruzje. Bilo je
jugoslavenskih uniforma zarobljenih pri padu Jugoslavije, ali i njemackih i
talijanskih.

Te jugoslavenske Nijemci su poslali vojvodi Djujicu u Kosovo, a nama, kad
smo dosli, dali su plave francuske uniforme. Ono robe sto smo imali na sebi
morali smo predati. Kape sto smo ih dobili bile su takoder francuske, a
imale su njemacku kokardu. Kad smo se vratili u kasarnu, poceli smo se
buniti na kape, a na uniformu se prvi poceo buniti brat Kajice Barisica.

Fritz i Gerbec, videci to, napisali su neki akt tvrdeci da je stigao iz
Kosova i da se Kajicin brat poziva u Kosovo. To je ucinjeno zato da se i mi
ostali ne bismo poceli otvoreno buniti, makar smo gundali.

Prve zrtve

Od oruzja svi smo dobili talijanske puske i dva mala talijanska bacaca.
Fritz je u tom vremenu medu nama pronasao svoje ljubimce, ali su
najintimniji s njim bili Pasko Ingravale i Djorde Rakic. Ostali su bili:
Felicio Jurcic, Milenko Pajic iz Livna, Nikola Stude iz Kastel Luksica, Ante
Stupin iz Prvic Luke, Stipe Sandrk iz Prvic Luke i.Nikica Pavlovic iz Bosne".

Prve zrtve cetnika stacioniranih u Zablacu bili su, u svibnju 1944., Cvitan
Radovcic Lovrin s otoka Kaprija (strijeljan) i Lujka Turcinov iz Murtera
(ispitivana i pustena kuci).

Evo sto je o tome 10. veljace 1945. ispricala Orsola Radovcic (45), zena
Cvitanova, iz Kaprija, zemljoradnica:

"Moj muz Cvitan Radovcic Lovrin bio je od partizana, mobiliziran kao ribar u
pozadini, a u isto je vrijeme za NOP odrzavao vezu izmedu kopna i otoka
Kaprija. Dana 11. svibnja 1944. zatekao se na punti Rata, na istocnom rtu
otoka Murtera, blizu sela Jezera. S njim u brodu, na putu od Zirja prema
kopnu, bili su Kanuto Tomin, Lujka Turcinov Stipina i jedan nepoznati
Tijesnjanin. Kad su bili na punti Rata, Nijemci s kopna su zapucali i
trazili da brod pride k njima.

Tada su iz broda u more skocili Kanuto Tomin itaj Tijesnjanin, koji su bili
partizani, a moj muz i Lujka Turcinov doplovili su brodom do kraja i
prijavili se Nijemcima. Oni su ih uhapsili i zadrzali pritvorene u Tijesnu,
oko dva dana, a zatim ih odveli u Zablace.

Iz Zablaca su poslije nekoliko dana pustili Lujku Turcinov, a moga muza su
gestapovci u Zablacu ubili u jednoj jaruzi. Ne znam, zapravo, jesu li ga
ubili gestapovci ili cetnici, ali za to okrivljujem gestapovce Huga Mansa,
komandanta Nijemaca u Tijesnu, i Konrada, komandanta grupe u Zablacu."

Prica prezivjele Murterke

Uhapsena Lujka Turcinov (21), Stipina, rodom iz Murtera na istoimenome
otoku, zemljoradnica, dala je 2. ozujka 1945. pred Nikolom Bauerom, clanom
Opcinske komisije za prikupljanje podataka i dokaza za utvrdenje zlocina
okupatora i njihovih pomagaca u Tijesnu, te pred zapisnicarkom Nerinom
Kacian, sljedecu izjavu:

"Dana 26. svibnja 1944., a ne 11. svibnja 1944. ja sam se sa Cvitanom
Radovcicem Lovrinim, Kanutom Tominim i jos jednim Tijesnjaninom prevozila
gajetom iz Zirja na kopno. Na punti Rata doista su zapucali Nijemci i
prisilili da se Cvitan Radovcic i ja, koji se nismo bacili u more i
pobjegli, priblizimo kopnu.

Tu su nas uhapsili i odveli u kasarnu, koja se nalazila u Tijesnu ispod
crkve sv. Andrije.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Hrvatski Informativni Centar Tel: 385 1 / 611 5116
Trg Stjepana Radica 3 Fax: 385 1 / 455 0700
10.000 Zagreb E-Mail: vij...@hic.hr
REPUBLIKA HRVATSKA Web: http://www.hic.hr/news

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~