Tibetanska Knjiga života I Smrti Pdf
Pablo Tatts
Taj se prijelazni prostor u tradiciji drevne budističke i tibetanske tradicije naziva Bardo Thdol, a spominje ga tzv. Tibetanska knjiga mrtvih. Danas govorim o sličnosti između prijelaznog prostora Tibetanske knjige mrtvih i prijelaznog prostora kojeg spominje britanski psihoanalitičar i pedijatar Donald Winnicott.
Zato ljutnja nije nagon, kako je to tvrdio Freud, već reakcija osobnosti na spoznaju kraja, odnosno, na spoznaju vlastite ograničenosti. Vjerujem kako o takvom obliku smrti govori Tibetanska knjiga mrtvih.
Rekao bih kako svi umiremo svaki dan, odmah po rođenju. Mladim je ljudima trenutak smrti previše daleko da o njemu razmišljaju. S druge strane, starijim je ljudima taj trenutak previše blizu da ga mogu emotivno prihvatiti i odreagirati.
Slično iskustvo prati me svakog jutra kada se budim i napuštam svijet snova, kada napuštam bezgranični svijet Imaginarnog i ulazim u svijet Realnog. Svijet snova, tzv. Imaginarno, stanje je fantastičnog jedinstva s majkom, dok svijet Realnog označava kraj djetinjstva, krizu jedinstva, spoznaju zasebne egzistencije djeteta i majke.
Po Winnicottu, lutka je primjer takvog prijelaznog objekta. Dijete lutku može doživjeti odvojenom od sebe, kao samostalni objekt, a može je doživjeti i svojim produžetkom, s njom može biti jedno. Dijete tako lutku može prilagoditi svojim potrebama i trenutnom emotivnom stanju. U trenutku krize može s lutkom doživjeti jedinstvo, dok u nekom sretnijem trenutku s lutkom može doživjeti zajedništvo.
U trenutku rođenja, rezanjem pupčane vrpce, dijete pokreće svoj metabolizam. Metabolizam prije toga nije bio potreban, majka je obavljala sve funkcije održanja cjelovitosti. Nakon rođenja dijete mora zamijeniti majčine funkcije svojim aktivnostima.
Psihoanaliza tvrdi kako su psihološki problemi i simptomi posljedica neuspjeha psihe da metabolizira traumu, odnosno, da pravim riječima izrazi iskustvo odvajanja. No različite psihoanalize različito tumače metabolizam.
Čovjek obitava u prostoru Imaginarnog koristeći brojne psihološke obrane. Svaka psihološka obrana za cilj ima održati fantaziju jedinstva s majkom, odnosno, odgoditi, ublažiti ili zabraniti spoznaju majčine zasebne subjektivnosti.
Slično tome i Tibetanska knjiga mrtvih preobrazbu vidi u slušanju riječi koje znače podršku. Osoba s čuđenjem otkriva kako nije usamljena u svojim destruktivnim fantazijama. Ona pomalo otkriva kako i drugi osjećaju slično.
Tekst pripada čitavom nizu budističkih tekstova koji su u IX. stoljeću zbog progona budizma bili sakriveni u pećinama te ponovno pronađeni u XI. stoljeću, kada je budizam na Tibetu bio prihvaćen kao vladajuća religija.
Tome je bio namijenjen i Bardo Thdol. Osim što su njegovi savjeti bili upute za tajanstveni i nepoznati život nakon fizičke smrti, tibetanski učitelji su se služili ovim podukama kako bi njihovi učenici mogli za života prijeći veliki ponor koji se nalazi u svijesti svakog čovjeka: ponor kojim se odvajaju iluzije od stvarnosti, neznanje od znanja, ne-svijest od svijesti.
Ti moraš razumjeti da je znati umrijeti jako korisno znanje koje nadilazi sve znanosti. Da treba umrijeti, to svi znaju, no ti ćeš sresti malo ljudi koji posjeduju mudrost o ovom: znati umrijeti. Nauči umrijeti i naučit ćeš živjeti jer onaj koji nije naučio umrijeti, neće biti sposoban naučiti živjeti.
Pojam smrti i života kod Tibetanaca razlikuje se od zapadnjačkog shvaćanja smrti i života. Za Tibetance, život i smrt su simboli koji se ne primjenjuju samo na život fizičkog tijela, već i na život svijesti. Tako se smrt ne shvaća kao prestanak, nego kao odvajanje od nečega, dok je rođenje nastavljanje u nečem drugom.
Tekst govori o ciklusu od četrdesetdevet dana koji je potreban da bi svijest prošla kroz sve bardoe. To je simbolička brojka koja u numeričkom ključu označava sedam velikih etapa evolucije kroz koje treba proći svako biće, a svaka etapa sadrži još i sedam podetapa, što daje kvadrat broja sedam.
Četrdesetdevet dana bardoa označava velike i male cikluse života kroz koje svijest mora dosegnuti određenu razinu razvoja. Svako opisano prijelazno stanje predstavlja mogućnost da Spoznavatelj suočavanjem prepozna Istinu i oslobodi se novih rođenja ili, ukoliko u tome ne uspije, proces se nastavlja, a njegova svijest silazi u sve niža područja egzistencije, sve bliže ponovnom rođenju u tijelu.
Bardo-stanja čine različite vizije koje nastaju u svijesti, a s kojima se suočava Spoznavatelj. One su rezultat nutarnjih procesa, iskustva i općenitih obilježja svijesti svakog pojedinca. Kao što san poprima odlike svakog pojedinog spavača, tako se i bardo-vizije svakog čovjeka razlikuju.
Vizije opisane u tekstu su simboli koji kvalitativno označavaju etape kroz koje prolazi ljudska svijest, a ne doslovni opis događanja. Svaka slika, lik, boja ili opisana situacija skriva u sebi čitav niz značenja i predstavlja kako snage i procese unutar čovjeka, tako i snage i procese u Univerzumu.
Namjera tibetanskog teksta jest opisati iskustva svijesti nakon smrti i voditi osobu kroz njih u bardou, stanju između smrti i sljedećeg ponovnog rođenja. Tekst također sadrži poglavlja o znakovima smrti i ritualima koje treba održati kad se smrt približava ili kad je do nje došlo.
Prema tibetanskoj tradiciji, Oslobođenje slušanjem na posmrtnoj razini u 8. je stoljeću osmislio Padmasambhava; djelo je zapisala njegova glavna učenica, Yeshe Tsogyal; bilo je zakopano u brdima Gampo u središnjem Tibetu, gdje ga je u 14. stoljeću otkrio tibetanski terton Karma Lingpa.[7][8][9]
Dio je većeg termskog ciklusa Duboka dharma samooslobođenja namjerom miroljubivih i gnjevnih[1] (zab-chos zhi khro dgongs pa rang grol, znan i kao kar-gling zhi-khro),[2] poznatijeg kao "Miroljubivi i gnjevni Karme Lingpe".[1]
Postoji nekoliko inačica Duboke Dharme samooslobođenja, u kojima su različiti brojevi odlomaka i pododjeljaka, a i raspoređeni su na različite načine: naziva je od deset do trideset i osam.[11] Zasebni tekstovi obrađuju veći broj tema, a među njima su upute za meditaciju, vizualizacije božanstava, liturgije i molitve, popisi mantri, opisi znakova smrti, naznake budućeg ponovnog rođenja i tekstovi poput bar do thos grola, koji govore o stanju u bardou.[11]
Zajedno tih "šest bardoa" oblikuju šest većih oblika stanja svijesti. Svako stanje svijesti može postati vrsta "međustanja", stanja između ostalih stanja svijesti. Svako trenutačno stanje svijesti može biti bardo jer, prema učenju te knjige, ono leži između našeg prošlog i budućeg postojanja i pruža nam priliku da iskusimo stvarnost, koja je uvijek prisutna, ali ju nejasnom čine projekcije i zbunjenost nastale zbog naših prethodnih nevještih djela.
Na Zapadu je bar do thos grol poznat kao Tibetanska knjiga mrtvih, ime koje je popularizirala inačica Waltera Evans-Wentza,[10][12] ali je pod tim imenom gotovo nepoznata na Tibetu.[13][11] Tibetansku knjigu mrtvih prvi je put 1927. objavio Oxford University Press. Dr. Walter Y. Evans-Wentz tako je nazvao djelo zbog sličnosti koje je pronašao u egipatskoj Knjizi mrtvih.[14]
Prema Johnu Myrdhinu Reynoldsu inačica Tibetanske knjige mrtvih Evans-Wentza dovela je do nekoliko nesporazuma o Dzogchenu.[15] Zapravo, Evans-Wentz sakupio je sedam tekstova o vizualizaciji iskustava poslije smrti i tu je zbirku objavio kao "Tibetansku knjigu mrtvih". Evans-Wentz dobro je bio upoznat s teozofijom i koristio se tim predznanjem kako bi interpretirao prijevod Tibetanske knjige mrtvih, koji su mu u većoj mjeri predstavile dvije tibetanske lame koje su govorile engleskim, lama Sumdhon Paul i lama Lobzang Mingnur Dorje.[16] Evans-Wentz nije bio upoznat s tibetanskim budizmom,[15] a njegov pogled na tu religiju "uglavnom nije bio ni tibetanski ni budistički, nego teozofski i vedski".[17] U prijevod je uvrstio terminologiju koju je uglavnom preuzeo iz hinduizma, kao i iz vlastitih teozofskih vjerovanja.[15]
Komentari Carla Gustava Junga iz psihološke perspektive prvi su se put pojavili u engleskom prijevodu R. F. C. Hulla u trećem, prerađenom i proširenom Evans-Wentzovom izdanju Tibetanske knjige mrtvih.[18] Komentari se nalaze i u Sabranim djelima.[19] Jung se poslužio svojim znanjem o istočnjačkim religijama kako bi sastavio tekst posebno za zapadnjačku publiku koja nije upoznata s istočnjačkom religijskom praksom.[20] Ne pokušava izravno povezati sadržaj Bardo Thodola s ritualima ili dogmom u istočnjačkim religijama, ali ističe fenomen karme opisan u kontekstu bardoa i prikazuje kako je to analogno nesvjesnom sadržaju (intimnom i zbirnom) na Zapadu, pogotovo u kontekstu analitičke psihologije. U više navrata komentira da u potpunom preuzimanju istočnjačkih religijskih tradicija, među kojima je joga, leži opasnost za zapadnjake.[21]
Psihodelično iskustvo, knjiga objavljena 1964. godine, vodič je kroz stanje omamljenosti i haluciniranja prouzročenog korištenjem LSD-a koji su napisali Timothy Leary, Ralph Metzner i Richard Alpert, a na djelo je djelomično utjecao Evan-Wentzov prijevod Tibetanske knjige mrtvih.[22][23] Aldous Huxley predstavio je Tibetansku knjigu mrtvih Timothyju Learyju.[23] Prema Learyju, Metzneru i Alpertu Tibetanska knjiga mrtvih je
Učinak te droge opisali su kao "skidanje" obrambenih mehanizama ega i povezali stanja smrti i ponovnog rođenja u Tibetanskoj knjizi mrtvih sa stanjima psihološke "smrti" i "ponovnog rođenja" koje je Leary identificirao u svojem istraživanju.[25] Prema Learyju, Metzneru i Alpertu to je:
Tibetansko-budistički pogled na smrt kao jedan od bezbroj završetaka u ovom životu, nakon kojeg dolazi nov početak, već stoljećima intrigira čitatelje diljem svijeta. Tibetanska knjiga mrtvih za početnike oslanja se na tu bezvremenu mudrost kako bi pomogla suvremenim čitateljima da žive radosnije, lakše se uhvate ukoštac sa svojom smrtnošću i pomognu voljenima na prijelazu iz ovog života.
c80f0f1006