Tko je Marko Samardžija, kandidat za predsjednika Matice hrvatske - sudjelovao je u komunistickom napadu na Jonkea danas bi vodio Maticu
domagoj_...@yahoo.com
TKO JE STVARNO MARKO SAMARDŽIJA - KANDIDAT ZA PREDJSEDNIKA MATICE
HRVATSKE?
SAMARDŽIJA JE SUDJELOVAO U KOMUNISTICKOM NAPADU NA LJUDEVITA JONKEA
DANAS BI VODIO MATICU HRVATSKU
Dana 7. svibnja 2006. rijecki je Novi List objavio clanak novinarke
Ljerke Bratonja Martinovic pod naslovom: Umjesto Zidica - Samardžija
i s nadnaslovom: Aktualni predsjednik Matice hrvatske odlazi s te
funkcije, ali zasad ne želi otkriti zašto se nije želio iznova
kandidirati. Iznenadeni ovim podatkom, kojega je, a to je vrlo
znakovito, objavio baš rijecki Novi List, izvješcujemo sljedece:
Prof. dr. sc. Marko Samardžija, redoviti profesor na Filozofskome
fakultetu Sveucilišta u Zagrebu i predstojnik Katedre za hrvatski
standardni jezik roden je 1947. u Vodincima kod Vinkovaca. Srednju je
školu završio u Vinkovcima, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu
diplomirao je hrvatski ili srpski jezik i filozofiju. Odmah nakon
gušenja ,,Hrvatskoga proljeca" i velikosrbijanskoga državnoga
udara u Karadordevu, do kojega je došlo koncem 1971., Samardžija
tijekom 1972. napada jednog od vodecih hrvatskih jezikoslovnih
strucnjaka i branitelja prava Hrvata da se služe svojim jezikom i da
ga zovu svojim narodnim imenom, svoga profesora i voditelja katedre za
Hrvatski jezik na Filozofskome fakultetu u Zagrebu prof. dr. Ljudevita
Jonkea, inace tadašnjega predsjednika Matice hrvatske (posljednjega
prije zabrane maticine djelatnosti 27. travnja 1971.), a kojemu je
zbog hrvatske domoljubne djelatnosti vec politicki bio uzdrman
položaj na fakultetu. Samardžija je vrlo podlim, prokazivackim i
optužujucim clankom u tadašnjemu hrvatskome listu za kulturu
,,Telegram" optužio Jonkea za nestrucnost, proglasivši tadašnja
Jonkeova kljucna djela pisana u obranu hrvatskoga jezika
deaktualiziranima, optužujuci ga uvrjedljivo i bahato za prepisivanje
vlastitih clanaka tvrdeci da su ta djela bila deaktualizirana još
dok su bila u Jonkeovoj zamisli (Vidi: Prilog 1.). Ubrzo zatim dr.
Jonke je smijenjen s katedre, i 1973. umirovljen, a Samardžiji je tim
clankom bio otvoren put na Katedru. Tijekom 1973., tek nekoliko
mjeseci nakon objavljivanja navedenoga clanka, postaje asistentom,
1978. znanstvenim asistentom, 1986. docentom, 1992. izvanrednim i 1997.
redovitim sveucilišnim profesorom pri Katedri za hrvatski standardni
jezik. Godine 1992. postaje predstojnikom Katedre, a 2002. izabran je u
trajno zvanje redovitoga profesora.
U iseljeništvo po zadatku - kao suradnik SDS-a?
Tijekom svoga napredovanja u doba komunisticke jugoslavenske vladavine
Samardžija je upucen i na strucno usavršavanje u Njemacku, što je
inace pogodnost koja se tada vrlo rijetko dobivala, a nerijetko
zasluživala suradnjom s komunistickim režimom i njegovim
propagandnim službama. Tijekom usavršavanja Samardžija je u
inozemstvu vrlo zauzeto suradivao s hrvatskim iseljenickim
(emigrantskim) listom Nova Hrvatska, koji je u Jugoslaviji bio
zabranjen kao protudržavni list, i to kao osoba punoga povjerenja i
jedan od najagilnijih suradnika (tako ga naime predstavlja urednik
Jakša Kušan) (Vidi: Prilog 2.). U to, a i ne samo u to vrijeme
hrvatski su gradani u Jugoslaviji bivali sudeni na zatvorske kazne i
doživotno bili politicki oznaceni, ostajali bi bez zaposlenja,
onemoguceni u napredovanju i u svojim gradanskim pravima ako bi se
samo doznalo da posjeduju takve tiskovine, a Samardžija se nakon
završetka usavršavanja vratio u tadašnju Jugoslaviju a da za svoje
suradništvo u iseljenickome listu nije snosio ikakve posljedice,
pace, i dalje je napredovao u službi, iako je nemoguce da tadašnja
jugoslavenska Služba državne bezbednosti (SDB) i Kontraobavještajna
služba (KOS) nisu znale za njegovo suradništvo u listu, pa se s vrlo
velikom vjerojatnošcu može pretpostaviti da je ta suradnja i
ostvarena pod njihovim nadzorom.
Licemjer
Godine 1990. u osvit nastanka hrvatske države docent Samardžija
objavljuje iskupiteljsku knjižicu o životu dr. Ljudevita Jonkea
(Marko Samardžija: ,,Ljudevit Jonke" Zavod za znanost o
književnosti, Zagreb, 1990.), nastojeci zacijelo sacuvati
fakultetsku karijeru u novim politickim okolnostima. Samardžija tada
piše o Jonkeu vrlo pohvalno, prešucujuci napadaje i zamjerke koje
mu je svojedobno upucivao. Dapace, najavio se Jonkeovoj udovici da
joj svecano uruci knjigu o njezinu pokojnome suprugu (Jonke je
nepunih šest godina nakon smjenjivanja s mjesta procelnika Katedre i
prisilnoga umirovljenja preminuo), no ona ga je s prijezirom odbila i
nije htjela primiti knjigu, buduci da je bila svjedokom duboke
profesorove pogodenosti i patnje zbog nemoralnoga Samardžijina
postupka.
Samardžija - glavni rušitelj hrvatske pravopisne reforme
Tijekom pravopisnih sukoba, zapocetih u javnosti nakon godine 2000.,
kad je skupina zagovornika povratka i približavanja staromu
Novosadskome Hrvatima nametnutom pravopisu, okupljena oko politikanta
Slavka Goldsteina (Pranjkovic, Silic, Škiljan), ohrabrena SDP-ovom
pobjedom na izborima i odlaskom HDZ-a s vlasti, pokušala zaustaviti
vec uznapredovali tijek hrvatske pravopisne standardizacije na
nacelima tradicijske hrvatske umjerenofonološke škole s uporištem u
višestoljetnoj hrvatskoj pisanoj baštini, Samardžija se otvoreno
priklanja toj skupini. Pace, kao voditelj Katedre potpisuje godine
1992. sramotni tekst kojim zagrebacka Katedra odbacuje sve prijedloge
Pravopisnoga povjerenstva MH o reformi hrvatskoga pravopisa, koji je
inace bio dobio javnu potporu kljucnih hrvatskih kulturnih i
znanstvenih institucija (Vidi: Prilog 3.). Nakon istupanja prof. dr.
Josipa Silica iz rada Povjerenstva - jer je ostao u manjini sa svojim
pravopisnim prijedlozima - Samardžija dakle preuzima ulogu glavnoga
rušitelja predložene hrvatske pravopisne reforme.
Hrvatski pravopis
Kao nastavak zamisli što ih je 1968. pokrenula glasovita
,,Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika"
skupina hrvatskih jezikoslovaca pravopisnoga usmjerenja (Stjepan
Babic, Božidar Finka i Milan Moguš) protiveci se nametnutomu
novosadskome pravopisu srpskohrvatskoga jezika izradila je i 1971., u
doba ,,Hrvatskoga proljeca", objavila Hrvatski pravopis, koji je po
nalogu tadašnje jugokomunisticke vlasti odmah nakon izlaska iz tiska
zabranjen, zaplijenjen i uništen. Na temelju rijetkih sacuvanih
primjeraka tiskan je poslije u izbjeglištvu u Londonu njegov pretisak
- tzv. ,,londonac". Taj je pravopis tek u neovisnoj hrvatskoj
državi bio ponovno tiskan i opcenito prihvacen kao temeljni pravopis
(do sad je izišlo osam izdanja). Temeljem javne rasprave postupno se u
tom pravopisu iz izdanja u izdanje vracao u uporabu književni
hrvatski pravopisni sustav. Hrvatski je pravopis doradivan pod
nadzorom vodecih hrvatskih jezikoslovaca (Radoslav Katicic, Dalibor
Brozovic, Stjepan Babic, Milan Moguš), kojima su se pridružile i
mlade snage (Sanda Ham, Nataša Bašic). Uvodenjem dvostrukosti u
prijelaznom razdoblju nastojalo se omoguciti svima da usvoje
predložena rješenja, ali i ostaviti prostor za možebitne ispravke
onih koja se pokažu nedostatnima ili nepotpunima. Tako je bilo sve do
godine 2000., kad je prije navedena skupina predvodena Goldsteinom
novcano, promicbeno i politicki poduprta novom vlašcu tiskala i
pokušala nametnuti Hrvatskoj svoj Pravopis hrvatskoga jezika, Anicev
Rjecnik hrvatskoga jezika i nedavno izišlu Silic-Pranjkovicevu
Gramatiku hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka ucilišta. Rijec je
o izdanjima koja odreda dovode u pitanje mnoge vec stabilizirane
pravopisne, leksicke i gramaticke norme, a sve to pod tobožnjom
institucijom slobodnoga govornoga jezika.
Samardžijino ,,trece rješenje"
U tom poslu nesumnjive politicke konotacije Samardžija je, koristeci
svoj položaj u Matici hrvatskoj, ponudio navodno trece rješenje,
odnosno predložio je, i kao ugledni Maticin clan jezikoslovnoga
usmjerenja uspio provesti zamisao da Matica izradi navodni
,,srednji", ,,pomirbeni" ili ,,treci" pravopis. On je i
predložio sva tri clana radne skupine za izradbu toga pravopisa.
Buduci da su predložene osobe izraziti pristaše Goldsteinova
pravopisa može se pretpostaviti koji ce biti stvarni ishod pisanja
takvoga Maticina pravopisa. Za Maticu je skandalozno da se upušta u
pisanje pravopisa bez ikakve javne rasprave i javno izloženih nacela
sa skupinom jezikoslovaca koji nemaju iza sebe relevantnijega
pravopisnoga naslova pragmaticne naravi. Medutim i prije tiskanja
Maticin glavni tajnik izjavljuje za novinstvo da ce upravo taj
pravopis ,,osvojiti hrvatsko tržište i potisnuti sve dosadašnje",
pa i školski Babica, Hamove i Moguša, koji je preporucio ministar
Primorac. Uspjeh bi naime trebali osigurati ljudi punoga Samardžijina
povjerenja.
Samardžijin kulturni skandal
Samardžijin strukovni potencijal nesumnjivo je skromna dosega. Javnu
blamažu doživio je objavljivanjem Leksikona hrvatskoga jezika i
književnosti u suautorstvu s Antom Selakom, koji je kritika s pravom
proglasila kulturnim skandalom. Unatoc tomu, požurio je raspacati tu
blasfemicnu knjigu po svjetskim slavistickim katedrama, nanijevši
kroatistici nesagledivu štetu, a priredivši veselje svima onima koji
uporno rade protiv afirmacije hrvatskoga jezika i književnosti u
svijetu. Stoga je mnogo razloga da se posumnja i u motiv objavljivanja
toga leksikona.
Sumrak zagrebacke katedre
Samardžija nije ispunio ni povjerenje koje mu je iskazala hrvatska
jezikoslovna i politicka zajednica kada ga je imenovala ravnateljem
Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje s osnovnim zadatkom da
izradi hrvatski rjecnik. Od rjecnika nismo vidjeli ni slovca, jer je
Samardžija podnio ostavku, ali se zato našao uz Pranjkovica potpisan
kao recenzent Aniceva Rjecnika hrvatskoga jezika, pokazavši tim
cinom koji jezik i koju ideologiju zastupa.
Samardžija kao voditelj zagrebacke standardne kroatistike nema
prijavljen ni jedan projekt koji bi se bavio istraživanjem aktualnoga
hrvatskoga jezika i njegovih funkcionalnih stilova, što znaci sumrak
zagrebacke Katedre. Upravo iz tih razloga mogu se politikantskim i
improvizatorskim naslovima javljati clanovi drugih katedara, poput
Škiljana i Pupovca, a u posljednje vrijeme i nelingvisti, poput Ive
Goldasteina, kojemu se uz takvu zagrebacku kroatistiku i nije teško
od povjesnicara preko noci prometnuti u vodecega hrvatskoga
jezikoslovca kroatista.
Samardžija je inace sudionik niza strucnih i znanstvenih skupova u
Hrvatskoj i inozemstvu, autor pojedinih studija, rasprava i clanaka o
povijesti hrvatskoga jezika te nekoliko knjiga: vec spomenute
monografije o Ljudevitu Jonkeu (1990.), dviju knjiga o hrvatskome
jeziku u NDH (1993.), gimnazijskoga udžbenika iz hrvatske
leksikologije (1995.), knjige ,,Iz triju stoljeca hrvatskoga
standardnog jezika" (1997.) za koju je nagraden nagradom grada
Zaprešica. Recenzent je i urednik više knjiga hrvatskoga
domoljubnoga usmjerenja (npr. ,,Poražena Hrvatska", ,,Nebeska
Srbija u Hrvatskoj" i sl.). Od 1982. živi u Zaprešicu. Clan je
Pastoralnoga vijeca župe sv. Petra Apostola.
Bilo bi nedolicno i nepravedno da Maticu vodi covjek koji je
prokazivao Ljudevita Jonkea
Uz dužno poštovanje gradanskih prava dr. Samardžije i uz pohvalnu
vjernicku zauzetost i suradnju na izdanjima hrvatski usmjerenih
knjiga, ali i uz oprost koji su na poticaj predsjednika Franje Tudmana
žrtve komunistickoga režima dale svojim nekadašnjim progoniteljima,
klevetnicima hrvatskih ideala i denuncijatorima, bilo bi nedolicno,
neumjesno i nepravedno prema tim žrtvama, a posebno prema onima koji
su stradavali i bili u komunistickim zatvorima zbog domoljubnoga rada
u Matici hrvatskoj, da im za predsjednika Matice hrvatske bude
predložen covjek skromnih strukovnih sposobnosti koji je svoju
dosadašnju karijeru izgradio na kukavicko prokazivackom napadaju na
tadašnjega predsjednika Matice hrvatske, svoga profesora dr. Ljudevita
Jonkea.
Clanovi Matice hrvatske iz iseljeništva
Prilog 1.
ŠTO JE MARKO SAMARDŽIJA PISAO 1972. GODINE?
RECIMO KOJU uz dvije knjige dra Ljudevita Jonkea: ,,Hrvatski
književni jezik 19. i 20. stoljeca", Matica hrvatska, Zagreb, 1971.
i ,,Hrvatski književni jezik danas", Školska knjiga, Zagreb, 1971.
DA JE SVAKO znanstveno djelo deaktualizirano ne u trenutku izlaska iz
tiska, nego još (pogotovo u našim prilikama) poprilicno ranije, tj.
u trenutku kad autor napravi zadnje prepravke u rukopisu - poznata je
cinjenica. Njoj nitko ne može umaci, ona je vjeran prijatelj svih
znanstvenika. Ali ima i takvih djela koja su deaktualizirana još u
zamisli, prije nego je autor napisao i jedan redak.
PRED NAMA SU dvije knjige prof. dra Ljudevita Jonkea, izašle gotovo
istodobno zadnjih mjeseci prošle godine. Prikazivac se nalazi u
neugodnu položaju: kako tim knjigama pristupiti i što o njima reci
kad za njih vrijedi ono što rekosmo o knjigama koje su deaktualizirane
prije negoli su napisane. Nazvati ih vrsnim znanstvenim djelima, kao
što to uciniše neki prije mene, u najmanju je ruku preuzetno, jer je
rijec o zbirkama (mahom) novinskih clanaka koji, znano je, nisu
znanstvena djela ,a buduci da je dio clanaka (to vrijedi za vecinu
clanaka skupljenih u III. i IV. dijelu prve knjige) nastao i prije
petnaestak i više godina one nisu ni doprinos ispravnom osvjetljavanju
i rašcišcavanju naše jezikoslovne problematike.
Uopce ove su knjige osebujna pojava naše nakladnicke politike.
Prva knjiga (,,Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeca")
podijeljena je na cetiri dijela, od kojih je prvi dio (,,O prirodi i
pravu hrvatskog književnog jezika") zapravo dio druge knjige. Drugo
je, opet, poglavlje (,,Hrvatski književni jezik u 19. stoljecu")
dijelom podudarno s prvim dijelom prve Jonkeove knjige ,,Književni
jezik u teoriji i praksi", dok su neki od clanaka skupljenih u III.
i IV. poglavlju još prije uvrštenja u ovu knjigu doživjeli po
dva-tri objavljivanja (tako npr. clanci ,,Razumijevanje i
snošljivost u jezicnim pitanjima", ,,Aktualna jezicna pitanja
danas", i dr.) I tako, prva Jonkeova knjiga nastavlja se u drugoj,
druga uzdrži veci dio trece itd. Ovakve kakve su ove knjige
odražavaju nemoc autorovu da se uhvati u koštac s jednim jezicnim
problemom, da ga temeljito obradi i osvijetli sa svih strana i da to
objavi u knjizi koja ce nam nešto nova reci o našem jeziku a time i
o nama samima. Ovako s vremena na vrijeme dobivamo zbirke vec
objavljenih clanaka i ogleda koje nemaju cak ni ono najmanje što bi
mogle imati: da nam na jednom mjestu dadnu sve clanke autorove da ih
imadnemo pri ruci kad nam trebadnu, jer je vecina tih clanaka takve
kakvoce da za njima necemo poslije prvog (davnašnjeg novinskog)
citanja više nikada posegnuti. Iznimku cine ogledi skupljeni u II.
poglavlju knjige ,,Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeca",
ali vecinu njih imamo, kao što rekoh ili u Jonkeovoj knjizi
,,Književni jezik u teoriji i praksi" ili u strucnim
publikacijama.
Knjiga ,,Hrvatski književni jezik danas" na 150 stranica sadrži
sve autorove clanke iz serije ,,Razgovori o jeziku" što ih je
objavljivao tijekom godine dana (1970/71) u ,,Vjesniku" ali je malo
vjerojatno da ce ova knjiga osvjetliti ,,sva sporna pitanja" u vezi
s hrvatskim jezikom. Kako to veli autor u predgovoru, to nebi pošlo za
rukom ni vecim jezikoslovnim kapacitetima u knjizi veceg formata.
Uostalom, žalostan bi to jezik bio kad bi se sva njegova prijeporna
pitanja mogla osvijetliti jednom knjigom.
Posebne prigovore zaslužuje nakladnik prve knjige: neujednacenost
pravopisa u clancima iz prve knjige u najmanju je ruku znak
neodgovornosti i aljkavosti, jednako kao što je pitanje korektnosti
što nam se stara roba podmece za skupe pare (knjiga ,,Hrvatski
književni jezik 19. i 20. stoljeca" stoji, naime, 120 ND).
DA ZAKLJUCIM: Vrijednost ovih knjiga valja tražiti samo i jedino u
cinjenici da clanci (i poneki ogled) skupljeni u njima vjerno
odražavaju autorovo subjektivno videnje naše (prekjucerašnje
zbilje. I ništa više! Drugo je pitanje da li je dovoljno da dvije
knjige jednog znanstvenog uglednika daju samo to?!
Marko Samardžija
(Clanak objavljen u Telegramu od 1972. br. 37. str. 23. u podjeljku
,,Sudište", prenesen vjerno iz izvornika sa svim pravopisnim
stilizacijama i griješkama)
Prilog 2
KATEDRA ZA SUVREMENI HRVATSKI KNJIŽEVNI JEZIK FILOZOFSKOGA FAKULTETA
SVEUCILIŠTA U ZAGREBU
Štovana gospodo!
O vašem dopisu br. 296/92 od 5. studenog o. g. clanovi Katedre za
suvremeni hrvatski književni jezik raspravljali su na svom sastanku
održanom 8. prosinca o. g. Sastanku su pribivali svi clanovi Katedre.
Imajuci na umu pravopisnu problematiku bitne strucne i prakticne
razloge, Katedra je jednoglasno otklonila sve pravopisne promjene koje
predlažete u svom dopisu, dakle tocke 1a i 1b, 2a i 2b, 3 i 4.
Katedra spomenute prijedloge ocjenjuje nedostatno obrazloženima i
strucno potpuno neprihvatljivima. Po ocjeni Katedre prihvacanje ovih
i ovakvih pravopisnih promjena znacilo bi dvostruku štetu za hrvatsku
kulturu jer bismo se tako, s jedne strane, sasvim nepotrebno odrekli
punog stoljeca zrele hrvatske pravopisne prakse, a s druge bismo
nedvojbeno uzrokovali pomutnju u suvremenoj hrvatskoj pravopisnoj
praksi.
Katedra takoder smatra da ovako ozbiljna i važna lingvisticka i
sociolingvisticka problematika mora biti dana na razmatranje svim
strucnim tijelima u državi, a ne samo nekima. Ovako sužen broj
tijela kojima su upuceni prijedlozi Povjerenstva ne posvjedocuje
predlagacevu demokraticnost.
I konacno, podsjecamo Povjerenstvo na, cinilo vam se, poznatu i
priznatu cinjenicu da je Katedra za suvremeni hrvatski književni
jezik strucno tijelo koje donosi odluke, a ne tijelo koje bi se tek
izjašnjavalo o tudim gotovim odlukama.
S uvaLlavanjem
Dr. Marko Samardžija, izv. prof., voditelj Katedre
(Primljeno 16. XII. 1992.)
(Clanak objavljen u Jeziku god. 40. broj 4/1993. str. 99. i 100.
prenesen vjerno iz izvornika sa svim pravopisnim stilizacijama i
griješkama)