Razlaz Mandića i Kneževića i budućnost Srba u CG
Miroslav Antic
Razlaz Mandića i Kneževića i budućnost Srba u CG
Pitanje je šta se dobija izlaskom iz vlasti. Da li će to biti otvaranje vrata DPS-u da na liniji „postizanja proevropskog konsenzusa“ opet participira u vladi, čime bi se srušio post-litijski „sanitarni kordon“ prema ovoj stranci?
Nakon višegodišnje uspješne saradnje i jedinstvenog nastupanja najznačajnijih srpskih partija u Crnoj Gori, poslednjih dana svjedočimo rascjepu između ključnih srpskih predstavnika Milana Kneževića (DNP) i Andrije Mandića (NSD). Rascjep je izazvan jednim, prilično neočekivanim, spletom okolnosti, u kome su izmješana lokalna pitanja i identitetske teme sa izvjesnom spoljnopolitičkom dimenzijom.
Neposredan okidač za ovakav rasplet bila je, pomalo apsurdno, izgradnja kolektora za prečišćavanje otpadnih voda u Botunu, protiv koga su se pobunili mještani, podržani od strane Kneževića. Nakon što su Vlada i glavni grad odbili da ispune zahtjeve građana, spor je dobio na težini i prenesen je na nivo državne vlasti. Pa je Knežević, nakon jednog prisilnog policijskog razbijanja protesta građana protiv postrojenja u Botunu, predložio da njegova partija napusti Vladu.
Na kasnijem zasjednju Predsjedništva stranke, odlučeno je da se vlast ne napušta odmah, nego da se ostanak u njoj uslovi setom pitanja koja će osim postrojenja u Botunu obuhvatati i identitetsku tematiku. Predloženo je da se na sjednicu Vlade iznesu inicijatice za uvođenje trobojke, srpskog jezika kao službenog i mogućnosti dvojnog državljanstva sa Srbijom „bez prava glasa“.
Na sjednici koja je održana u četvrtak, premijer Spajić je odbio da se Vlada uopšte izjašnjava o ovom predlogu, navodeći da su inicijative DNP-a trebale biti upućene Skupštini, ali i dajući „zeleno svjetlo“ za njihovo upućivanje u zakonodavni dom, bez direktne lične i partijske podrške. Nakon sjednice Vlade, dvoje ministara iz redova DNP-a podnijelo je ostavke, a najavljen je i izlazak iz vlasti u glavnom gradu. Time će vladajuća većina u Podgorici biti urušena, ali će se državna vlast sačuvati sa dovoljnim brojem mandata.
Reakcije i tumačenja
Knežević, dakle, opet postaje opozicionar, ali se politička drama pokrenuta ovim događajima tu ne završava, nego se tek otkriva njen potencijal da duboko zagrebe u neuralgična pitanja za Srbe u Crnoj Gori, ali i srpski narod u cjelini. Posebnu dinamiku svemu daje odluka Andrije Mandića da ne isprati ove Kneževićeve jednostrano donijete poteze i da ostane u Vladi, smatrajući da je to najbolji način da se brane prava Srba. Mandić je svoje stavove branio pozivajući se na razum, iskustvo i govoreći da je za sve potrebno naći „pravi trenutak“. Istakao je da „različiti putevi vode istom cilju“, dajući odriješene ruke Kneževiću da, bez dodatnog trovanja odnosa, vodi svoju politiku drugačijim pravcem.
Zaista, kada se u obzir uzme koliko dugo su Srbi bili izvan sistema vlasti u Crnoj Gori, koliko su borbe i nakon 30. avgusta 2020. vodili da dođu do pozicija moći i odlučivanja, može se kazati da Mandić dobro rezonuje. Pitanje je šta se dobija izlaskom iz vlasti. Da li će to biti samo otvaranje vrata Demokratskoj partiji socijalista da na liniji „postizanja proevropskog konsenzusa“ opet participira u vladi, čime bi se srušio post-litijski „sanitarni kordon“ prema ovoj stranci?
Osim toga, neće li tako srpska politička elita biti onemogućena da postavlja svoje kadrove po dubini državnog sistema? To pitanje nije sporedno, s obzirom da je jedna od najvažnijih linija diskriminacije prema Srbima u Crnoj Gori u vrijeme DPS-a bila onemogućavanje zapošljavanja u državnim službama. U tom periodu postojalo je čak 16 državnih organa u kojima su stoprocentno bili zastupljeni nacionalni Crnogorci. Dok je u Upravi policije, kao ključnom bezbjednosnom organu, postojala ogromna disproporcija: od 4223 zaposlena, samo 262 Srbina, u vrijeme kada Srbi čine trećinu stanovništva.
Zar rad na ispravljanju ove nepravde nije najzahvalnije provoditi sa pozicija vlasti? A ne zaboravimo da time srpske stranke dodatno jačaju svoju strukturu, uticaj i mogućnosti, što je u malim državama, gdje je broj državnih namještenja veliki u odnosu na privatni sektor, od ogromnog značaja.
Naravno, Kneževićevo insistiranje na identitetskim pitanjima je potpuno ispravno, i besmisleno je da srpske partije u vlasti ignorišu „slona u sobi“ koga predstavlja diskriminatorski Ustav Crne Gore. Ipak, u načinu na koji je stvar urađena ima dosta traljavosti i nedostatka strateškog promišljanja.
Prvo, zašto se to pitanje ultimativno i ucjenjivački poteže sada, kada je i prilikom formiranja Spajićeve vlade bilo jasno da će ona biti vrlo nerada da se njime istinski pozabavi? Drugo, čemu povezivanje najznačajnijih nacionalnih tema sa jednom banalnom lokalnom temom postrojenja za prečišćavanje u Botunu? Te dvije teme nemaju nikakve veze i njihovo spajanje temeljno potkopava ozbiljnost inicijative o identitetskim izmjenama. Jer zašto bi Srbin iz Nikšića morao podržavati ideju da se u Botunu ne gradi kolektor? Sasvim je moguće da misli upravo suprotno.
Treća stvar, za predložene promjene identitetskih pitanja, da budemo precizniji za onu o srpskom jeziku kao službenom, potrebno je postići najširi mogući društveni konsenzus. Pritom, to nije nužno radi političke korektnosti ili poštovanja liberalnog novogovora, nego zbog pravnih prepreka za promjene Ustava Crne Gore.
Čemu povezivanje najznačajnijih nacionalnih tema sa jednom banalnom lokalnom temom?
Naime, članom 157 Ustava određeno je da za promjenu identitetskih odrednica, pa i one o jeziku, na referendumu mora glasati tri petine svih birača u Crnoj Gori. Dakle, ne tri petine izašlih, nego svih građana. U trenutnoj konstelaciji odnosa to je gotovo nemoguće uraditi, pa je s tim u vezi u kampanju za ispravljanje ove diskriminatorne odredbe nužno uključiti sve zainteresovane društvene faktore i pokrenuti jedan širok front strateški osmišljene i planirane borbe u kome bi rame uz rame sa srpskim političarima bili i crkva, intelektualna elita, politički Beograd i Banjaluka. To je ovom prilikom propušteno, i stoga se i uspjeh teško mogao postići.
Zahtjev za uvođenje zastave je nešto jednostavniji, jer bi se na zakonskom nivou trobojka mogla regulisati kao narodna, predsjednička, istorijska zastava, ili pak na neki drugi način. Dakle, za rješenje toga problema je potrebna prosta većina, i to je tačka na kojoj Knežević i srpske partije, ako nastave snažno insistirati, mogu postići najbolji rezultat. Treba reći i da su ranije srpske, ali i neke „građanske“ partije predlagalale slična rješenja, ali do njih, nažalost, do danas nije došlo. Pa je trobojka, koja je čak i u komunističkom periodu bila crnogorska zastava, ostala izbačena iz simboličkog sklopa nove Crne Gore.
Stvar taktike?
Da bi se pravilno ocijenila ideja o izlasku srpskih partija iz vlasti, ne treba smetnuti s uma da je taj scenario bio jedan od strateških ciljeva hrvatske politike prema Crnoj Gori. Otud su lideri Srba nakon izglasavanja Rezolucije o Jasenovcu od strane Zagreba proglašeni za „persone non grata“, a tvrdi stavovi srpskih stranaka po pitanju zatvora Morinj, broda Jadran i drugima su trn u oku hrvatskoj politici. Onoj politici koja je obimno profitirala od dugogodišnjeg identitetskog preumljenja Crne Gore po naumima Sekule Drljevića, srbofoba i Pavelićevog saradnika.
Kako se intenzivira neprijateljski odnos Zagreba prema Srbima, kroz sve češću promociju ustaštva, ali i regionalne antisrpske saveze, pitanje je da li treba povlačiti poteze koji se indirektno i nenamjerno mogu uklopiti u hrvatske strateške projekcije. Milan Knežević to sasvim sigurno dobro razumije, pa je vrlo moguće da je u svoj pristup ukalkulisao Mandićev ostanak u vlasti.
Najzad, postoji i jedna intrigantna linija mišljenja, da je DNP-ov nastup stvar taktike. Po tome je Milan Knežević napravio otklon od vlade koja je donijela niz nepopularnih mjera, kako bi se što bolje pozicionirao za sledeće izbore i kako se srpski glasovi koji bi eventualno bili opozicioni u odnosu na rad Spajićeve vlade, ne bi rasipali, nego bi otišli DNP-u. Takav DNP bi u post-izbornoj kombinatorici mogao dati snažnu podršku Andriji Mandiću, možda tražeći i premijersku poziciju.
U tom smislu nisu nevažni ni signali koje šalje predsjednik Jakov Milatović nazivajući Kneževićevo ponašanje „principijelnim“. Kada se u računicu doda Milatovićeva ideja o osnivanju nove partije, sklapaju se određene kockice koje govore u prilog Kneževićevog taktičkog pozicioniranja u opoziciji, u kojoj svoju priliku vreba i Dritan Abazović. Ipak, analizirajući javne nastupe i šire regionalne reakcije ispravnije je zaključiti da se ne radi o nekom zakulisnom dogovoru, nego da je zaista došlo do određenih kocenpcijskih razlika između dvije najvažnije srpske partije. (Što nužno ne potire mogućnost da krajnji rasplet na izborima poprimi obrise ove linije mišljenja.)
Stav Beograda i evropska dilema
Da je razmimoilaženje stvarno i da nije stvar taktike pokazuje i ponašanje vlasti i vlastima blsikih medija u Srbiji, koji su otvoreno i snažno stali na stranu Milana Kneževića. To se operacionalizovalo na različite načine, između ostalog izjavama kako je Knežević „lider Srba u Crnoj Gori“, gdje se namjerno izostavlja Mandić ili se naprosto izbjegava korektnije navođenje da se radi o „jednom od lidera…“ što je do sada bila ustaljena praksa.
Ne treba zaboraviti da od relevantnih partija jedino Mandićeva nosi prefiks srpska i ima program koji je prvenstveno nacionalni, a ne građanski. Imajuću u vidu snagu koju Nova srpska demokratija ima na terenu i gradonačelnička mjesta koja drži, potpuno je besmisleno i maliciozno izostaviti Mandića kada se pominje liderstvo srpskog naroda u Crnoj Gori. Insistirajući na tobožnjem foteljaštvu Mandićeve partije, mediji i vlasti u Srbiji su samo dodatno podgrijali postojeći spor.
Otkud ova promjena u pristupu, i šta je kumovalo nemilosti prema Mandiću koju pokazuje Beograd? To nije sasvim jasno, ali jedna stvar se izdvaja kao vjerovatno najzaslužnija. Promjena retorike o Evropskoj uniji i Zapadu, koju je reklo bi se prilično iskreno usvojio Mandić i krug ljudi oko njega, je faktor koji se ne smije izostaviti i koji korespondira sa zaoštravanjem odnosa sa Beogradom.
O kakvoj se promjeni radi pokazuje i glasanje NSD-a da crnogorska vojska učestvuje u misiji EU za pomoć Ukrajini. Ali taj obrt detaljnije objašnjava programski tekst koji je napisao Marko Milačić u svojstvu Mandićevog „savjetnika za EU i međunarodne odnose“, objavljen u podgoričkim Vijestima. On navodi nekoliko indikativnih afirmativnih stavova o Uniji, kao na primjer: „Evropska unija, kao politički okvir kojem Crna Gora većinski teži, ne smije se posmatrati ni kao čarobno rješenje svih problema, ali ni kao prijetnja našem identitetu. Ona je realnost. A ozbiljna politika se bavi realnošću, ne iluzijama.“
Milačić dalje piše: „Podgorica, Beograd i Banjaluka jasno su definisali članstvo u Evropskoj uniji kao strateški spoljnopolitički cilj. Ta činjenica govori sama za sebe: evropske integracije nijesu projekat razdvajanja srpskog naroda, već okvir u kojem se mogu unaprijediti stabilnost, ekonomski razvoj i prava svih zajednica. Evropska unija ne traži odricanje od identiteta, već funkcionalne institucije i vladavinu prava.“
Ne ulazeći u to da li su ovi stavovi sporni ili ne i šta bi se u njima dalo kritikovati, dovoljno je konstatovati da je došlo do prihvatanja jednog izazito pro-EU narativa i da je u tekstu koji nosi naslov „Srbi i budućnost“ potpuno izostavljen pomen Rusije, Kine i Sjedinjenih Država.
Nije onda slučajno što Mandić, govoreći na otvaranju bolnice u Trebinju i pišući kasnije o tome na „Iks-u“, navodi da nam je „budućnost unutar Evropske unije zajednička“. Možda to nije bilo ni vrijeme ni mjesto za ovakav proevropski izlet, posebno uzimajući u obzir šta je sve radila i šta radi EU protiv Republike Srpske i Milorada Dodika, koji su Mandiću bili domaćini, ali očigledno je njemu bilo važno da baš to naglasi. Možda i zato što je događaju prisustvovao Aleksandar Vučić.
Zašto bi Vučiću magao smetati ovakav diskurs, kada i od njega samog i vrha vlasti u Srbiji možemo čuti vrlo slične poruke? Prvo vlast u Srbiji iako održava dobre konekcije sa Evropskom unijom, definitivno nije njen poseban miljenik, što se vidjelo i po nedavnom izvještaju Evropske komisije o Srbiji. Više je razloga za to, od odbijanja članstva u NATO-u, pa do pitanja sankcija Rusiji, odnosa sa Orbanom i drugih. Zato se odnos Beograda sa Briselom može posmatrati kao svojevrsno balansiranje po pricipu mi „kao hoćemo da uđemo tamo“, a oni „kao hoće da nas prime“, a u suštini na obje strane postoji duboko nepovjerenje.
Ne treba zaboraviti da od relevantnih partija jedino Mandićeva nosi prefiks srpska i ima program koji je prvenstveno nacionalni
Stoga Brisel pokušava izvršiti dodatni pritisak na Srbiju kako bi posustala i po onim, sve malobrojnijim, pitanjima u kojima se ogleda naša multivektorska politika. Kao jednu od poluga uticaja EU, oličena u Marti Kos, koristi ideju o dva kolosjeka za prijem zemalja Zapadnog Balkana, jedan za „najnaprednije“ Crnu Goru i Albaniju, a drugi za ostale. Vučić i srpska vlast su skloniji ideji da ako se prijem u EU ikad desi on bude „u paketu“: kompletan Zapadni Balkan odjednom. Za tu ideju se, s vremena na vrijeme, čuje i podrška zvanične Budimpešte, i ona bi suštinski umanjila mogućnost pritiska na pojedinačne zemlje Z. Balkana, koje bi u nekim pitanjima mogle da nastupaju kao jedinstven blok.
Podgorica, sa druge strane, vjerujući u svoje prvenstvo, smatra da treba nastupati odvojeno. Strateško razmimoilaženje Srbije i Crne Gore po ovom pitanju podgrijao je crnogorski premijer Spajić koji je srpskom predsjedniku poručio da će Crna Gora ipak biti brža od ostalih, i da Srbiju već „od 2028. čeka tamo“. S obzirom da je u tom periodu Mandić pojačao proevropski narativ i tako stvorio percepciju da drži Spajićevu stranu, vrlo je moguće da je upravo time zatvorio određena vrata kod vlasti u Beogradu, koja se nadala da će pratiti Vučićevu stratešku liniju. Vjerovatno je zbog toga Beograd podržavao Kneževićevo ponašanje.
Crna Gora i Srbi
Upravo ovdje dolazimo do sinteze svega kazanog na dubljem nivou. Iako ova kriza može biti prolazna i relativno brzo prevaziđena, ona ukazuje na problem dugog trajanja na koji srpski narod nije našao adekvatan odgovor. A to je pitanje kako očuvati jedinstvo u uslovima manje ili više nametnute policentričnosti njegovog etnosa. Činjenica da su u proteklim mjesecima i odnosi Beograda sa Banjalukom prošli izvjesne turbulencije govori da taj problem postoji i da on nije mali i nevažan.
Mandićev primjer je na diskretan način otvorio ovu temu, jer se postavlja pitanje sa kog stanovišta on nastupa propagirajući Evropsku uniju, na jedan način koji očigledno nije koordinisan sa Beogradom i Banjalukom. Odnosno, da li Mandić, stajući prećutno na Spajićevu stranu u strateškom opredjeljenju za „posebne kolosjeke“, postupa uzimajući u obzir integralno srpsko stanovište ili posebno političko crnogorsko i šta to nagovještava u budućnosti?
U procjeni toga treba uzeti u obzir da Mandić obavlja funkciju predsjednika Skupštine Crne Gore i da je njegova partija konstituent vlasti. Dakle, ako je do prije nekoliko godina država Crna Gora bila neprijateljska prema njemu, danas to, u smislu da mu omogućava obavljanje tako visoke funkcije, više nije. Ta funkcija ne igra samo statičku ulogu. Funkcije i društvene uloge uvijek utiču na formiranje identiteta aktera, i nije realno očekivati da odbačeni opozicionar Mandić ima identično ponašanje i shvatanje kada postane predsjednik Skupštine.
Neminovno je da se stepen njegove identifikacije sa državom Crnom Gorom u određenoj mjeri poveća, i da se poveća njegov obzir ka tome da treba ostati poželjan saradnik drugih političkih aktera. Da paradoks bude veći, moguće je da bi usvajanje predloženih izmjena o zastavi i službenom jeziku, samo dodatno povećalo taj stepen identifikacije sa jednim, Srbiji nešto sličnijim, ali ipak posebnim političkim tijelom, koje činjenicom svoje posebnosti nužno, bar u nekim domenima, ima različite interese od Srbije.
Ta dinamika je i u vremenu mnogo bližeg identitetskog određenja Srbije i Crne Gore, u 19. vijeku, podsticala jednu vrstu rivaliteta elita, kome je naročito doprinosio dinastijski faktor. Nerealno je očekivati da će danas, kada su Srbi brojan, ali ne većinski narod u Crnoj Gori, stvari ići mnogo lakše.
U tom smislu je nužno razumjeti kako Mandićevu, tako i Kneževićevu poziciju. Možda baš njihova podjela pokazuje koliko su Srbi u Crnoj Gori u jednoj konfuznoj situaciji, koliko je upravljanje crnogorskim pitanjem sa integralno srpskog stanovišta zapravo osjetljivo i koliko zahtjeva znanja i strpljenja.
Ništa jasniju predstavu o toj stvari nema ni Beograd. Ni srpska intelektualna elita nije načisto sa crnogorskim problemom, pogotovo u smislu srednjeročne strategije. Da li tu zemlju treba smatrati, moglo bi se kazati nepopravljivom, i gurati je u pravcu etničke federalizacije, što se ponekad sugeriše?
Ili treba podsticati ispravljanje njenih identitetskih i simboličkih rješenja koja bi omogućila veću identifikaciju srpskog naroda sa Crnom Gorom (što je stav većine srpskih političkih faktora u CG)? Da li će ovo drugo rješenje, koje je bezbolnije i lakše, po pravilu proizvoditi situacije nalik ovoj kojoj danas svjedočimo? Da li će posljedično takve situacije dalje produbljivati jaz između elita (koje čine i srpske partije) u Podgorici i Beogradu? Hoće li taj jaz jačati identitet političkog crnogorstva kod srpskih dijelova tamošnje vlasti?
Mnogo pitanja na koja treba odgovoriti, kojima treba ići u susret i pretresati ih otvoreno, ne gurajući ništa pod tepih. Odgovornost za upravljanje srpskim narodom koje će pomiriti neželjeni policentrični pristup sa idejom integralizma, moraju preuzeti kako politički faktori, tako i intelektualni krugovi. Beograd sa jedne strane mora razumjeti određenu nužnost balansiranja i prilagođavanja kod Srba u regionalnim državama, ali i elite tih Srba, posebno u Podgorici, moraju shvatiti da pripadanje jednoj naciji pretpostavlja ideju života u jednoj političkoj zajednici, kada to okolnosti i prilike dozvoljavaju.
Srbi u Crnoj Gori bi trebali imati ponajviše svijesti o tome koliko je opasan trend regionalizacije srpskog naroda (ma koliko nekad imao prividno sladak ukus). Zato bi oni morali biti jednako snažni, ako ne i snažniji integralisti od onih u Banjaluci ili Trebinju. Samo sa temeljnom svijesti o tome šta znači činiti jednu naciju možemo na stabilan način nadići i ovaj i sve naredne potrese i izgraditi neophodno povjerenje kao zalog za budućnost.
Mihailo Bratić je publicista i diplomirani politikolog Fakulteta političkih nauka u Beogradu. Ekskluzivno za Novi Standard.
Izvor: Novi Standard
Naslovna fotografija: Fejsbuk/Za budućnost Crne Gore
BONUS VIDEO: