Ivo Goldstein: OTVORENO PISMO ZAGREBACKOM NADBISKUPU JOSIPU BOZANIĆU

[ANTIC.org-SNN]

Ivo Goldstein: OTVORENO PISMO ZAGREBACKOM NADBISKUPU JOSIPU BOZANIĆU
Zašto šutite, kardinale?
Piše: Ivo Goldstein

       Dr. sc. Ivo Goldstein, poznati, ugledni, istaknuti hrvatski intelektualac, istoričar od autoriteta, redovni profesor na Odseku za istoriju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, autor više od dvadeset knjiga i više stotina naučnih članaka, ekspert za istoriju XX. veka, odlučio je da se obrati zagrebačkome nadbiskupu, kardinalu Josipu Bozaniću OTVORENIM PISMOM.
       Razloga je mnogo, a jedan od ključnih je odnos Katoličke crkve u Hrvatskoj prema novom talasu istorijskoh revizionizma u tumačenju i falsifikovanju događaja iz Drugog svetskog rata.
       Taj je odnos, po Goldsteinu, veoma je problematičan i blagonaklon prema onima koji falsifikuju i negiraju nesporne istorijske činjenice, i ukupno posmatran i društveni štetan, jer dopušta afirmaciju „vrednosti“ koje su poražene i osuđene zajedno s nacizmom i fašizmom, ali koje su i u dubokoj suprotnosti s duhom savremene Katoličke crkve izraženim u odlukama Drugog vatikanskog koncila
       * Direktan povod za ovakav tip obraćanja nadbiskupuu Bozaniću je nedavni, izrazito grubi ispad hvarskoga župnika koji je u javnosti objavio da ga je obradovala smrt „mrzitelja Hrvatske“ Slavka Goldsteina, oca Ive Goldsteina.
       * Kako niko iz službene crkvene hijerarhije nije reagovao na sablažnjive župnikove reči mržnje prema pokojniku, Ivo Goldstein smatra da i on i njegova porodica, ali i cela hrvatska javnost zaslužuju odgovor na pitanje: zašto Crkva o tome tako uporno ćuti?.
       Svedok objavljuje Goldsteinovo pismo u celini, bez skraćenja.
       Oprema je redakcijska.

              ******************************

              Poštovani gospodine nadbisku­pe, uzoriti kardinale!

              Pošto ste u rujnu 2009. posjetili logor Jasenovac, moj pokoj­ni otac Slavko napisao Vam je pismo te ga je objavio u Jutarnjem listu.

       On je taj Vaš čin pozdravio, ali odmah i zažalio što do spomenika Kameni cvijet niste došli. Iz Muzeja ste zaista pošli pre­ma spomeniku i kripti, ali ste stali na pola puta, razgledali ste maketu logora, a zatim se okrenuli i vratili. Propustili ste izrazi­ti pijetet žrtvama na mjestu gdje to treba učiniti - nad kriptom pod kojom leže ostaci pogubljenih.
       Moj se otac zapitao - zašto niste otišli do kraja. „Vaši su suradnici objašnjavali da su Vas već očekivali u Petrinji, da ste kasnili već gotovo puni sat, da ste morali ispustiti nešto od predviđenih obaveza. Naravno, objašnjenje je krajnje neumjesno. Ako se iz protokola već željelo nešto ispustiti, zar se baš ‘moralo’ ispustiti ono bitno, središnji čin cijelog hodočašća - dolično poštovanje nevinim žrtvama?“ Ocijenio je da je ono što ste učinili „vrijedan povijesni korak Ka­toličke Crkve u Hrvatskoj i Vas kao njezina predvodnika“ te Vam poželio da, kako ste došli „samo do pola jednog plemenitog pu­ta“, taj put „vrijedno nastavite“.
       U rujnu ove godine, prije gotovo dva mje­seca, umro je moj otac.
       Reakcije na njegovu smrt bile su straš­ne: naime, župnik Hvarske župe don Mili Plenković objavio je na Facebooku da ga je „obradovala vijest da je umro dr. Slavko Goldstein. Drago mi je da je jedan mrzitelj Hrvatske nestao s pozornice ovog svijeta. Ipak mu od srca želim pokoj vječni i da mu Jahve bude milosrdan sudac. Njegovo će mu milosrđe biti jako potrebno obzirom na more laži što ih je (svjesno i namjerno) širio pod krinkom znanstvenog autoriteta. Tim je lažima planski sramotio Hrvatsku i hrvatski narod. Iz Biblije znamo da Jahve mrzi laž“, poručio je don Plenković.
       Don Plenković se ubrzo ispričao, ali ne nama, pokojnikovim bližnjima, nego Crkvi i vjernicima. Iskreno, ovako mi je lakše jer, da se ispričao nama, netko naivan mogao bi pomisliti da je uistinu zažalio i da se po­kajao.
       Na vijest o smrti moga oca internetom se razvila i razlila mržnja kao da je pukla kanalizacijska cijev: „Lazov i lice­mjer cjeli zivot se trudio da ocrni Hrvate i cjeli hrvatski narod ko da smo svi bili ustase“, „Jedan smrad manje“, „sve je jasno, Hrvatska je izgubila jednoga velikoga neprijatelja“, „Hvala dragom Bogu jedna div­na vjest.“ „Hajde!? Umro Pantelija!? Bogu hvala! Bio je šovinist (židovski i orjunaški) i rasist, a ne čovjek vrijedan spomena.“, „po­šaljite ga u Sarajevo, hrvatsku nikada nije volio koliko jugoslaviju,tita i komunizam, u sarajevu je sve to in ,a tamo je i rođen.
       Zamisli molim te da se pokopa mrzitelj hr­vatske u nezavisnoj državi hrvatskoj, nije kršćanski ovo što činim, ali sve laži i svo zlo koje je nanio mom narodu su ovime,bar mrvicu kompenzirane ,bože oprosti mi u ime svih nevinih ubijenih kojima se ovaj lik ismijavao, veličajući njihove krvnike.“, „budalap koji je cijeli život proveo sireci antihrvatsku propagandu i lazi po svijetu o tome kako su Hrvati bili veći zlocinci cak i od njemačkih nacista“, „Govnar stari triba je davno umrit“, „Jedan čifut manje!!!!“, „TAJ ŠTO JE ODAPEO JE JUGOSLAVENCINA FUJ SMEĆE ANTIHRVATSKO JEBO GA TITO“, samo su neke od izjava (namjerno sam ostavio sve pravopisne i druge greške, kao i sve tipfelere i verzale).
       Mnogi su komentatori bili zgroženi, mnogi su se ljudi, koji su se predstavljali kao istinski vjernici, također zgražali. Tih su mi dana na ulici prilazili posve nepoznati ljudi i izražavali sućut te tvrdili da su kao Hrvati i katolici zaprepašteni iskazanom mržnjom. Istovremeno, nije se javio nitko iz crkvene hijerarhije. Bila je to, kako je jedan od komentatora istaknuo, „jeziva ti­šina“. Kako čovjeka iz Crkve može i smije obradovati nečija smrt?
       Tada sam shvatio, gospodine Bozaniću, da Vam moram pisati ja! Da Vas u tom pi­smu moram upozoriti na činjenicu da ne samo da u Jasenovcu, kako Vam je zaželio moj otac, niste otišli do kraja nego da ste se zajedno s dobrim dijelom Crkve vratili kilometrima natrag.
       Naime, radost don Plenkovića ne donosi ništa novo u povijesti Katoličke crkve u Hrvatskoj. Počnimo sa Stje­panom Radićem: poznati svećenik i publi­cist Kerubin Šegvić u lipnju 1928., samo četiri dana prije atentata u Skupštini, u osječkom Hrvatskom listu piše daje „Radić nekoliko puta naglasio da ga se nastoji maknuti iz javnog života. Time hoće da steče sućut i simpatije javnosti. Mi ćemo reći ovo: kad bi ga htjeli maknuti, oni bi imali sredstava i moći da to učine. Ali ko bi onda klevetao Hrvate ovako uspješno kao Radić. A kada bi nekome doista uspjelo odstraniti iz javnog života vođu zavedenih, zaslije­pljenih i pijanih, učinio bi najveće djelo što ga pamti hrvatska povijest. Odstranio bi neprestanu opasnost za javni poredak i za mir u svijetu.“
       Dr. Vilim Nuk je prije i za vrijeme rata ob­našao razne dužnosti u Crkvi, sve dok 1945. nije postao direktor Caritasa, „milostiva srca prema siromasima“, „prijatelj siroti­nje“. No, u međuvremenu, u lipnju 1941. dr. Nuk piše udarni članak u Katoličkom listu, tjedniku Zagrebačke nadbiskupije, pod naslovom „Veliko djelo Providnosti“. Pošto je istakao kako je „10. travnja svijetli datum hrvatske povijesti“, kako „vjera i pobožnost ustaša zadivljuje“, kako su oni „zaista božji ljudi“, „čist i neporočan naraštaj“, Nuk je pozdravio i „razorenje modernog dijela Beograda, sagrađenog dvadesetgodišnjom otimačinom“ te se pozvao na tobožnji „stalni zakon povijesti, kako Božja Pravda neumoljivo kažnjava narode za njihove prestupke protiv potlačenih naroda“. Znači li to da zagovara kolektivnu krivnju po kojoj za grijehe pojedinaca, dakle beogradskih vlastodržaca, trebaju odgovarati svi Srbi, odnosno 2271 nevina žrtva nacističkog bombardiranja Beograda 6. travnja 1941.? Radi li se uistinu o „stalnom zakonu povi­jesti“ kojega je vrhovni arbitar „Božja Prav­da“? Nuk o tome ne dvoji, jer tvrdi kako su „grijesi naroda prema narodu kolektivni... jer su prouzročeni zajedničkom sviješću i voljom toga skupa“. Potom naglašava da „nije moguća sankcija u vječnosti za nepravde jednoga naroda, nego samo u ovome vremenu“. „Povijest zadnjega stoljeća puna je takovih odmazda ruke Božje nad narodi­ma, koji su se dali zavesti megalomanijom i mržnjom. Nestanak velike Srbije na tako drastičan način je novi dragocjeni prilog te vječne moralne istine.“
       Eto, vidi se gdje je don Plenković našao uzore, ali se postavlja pitanje - odakle je mogao sa­znati da je moj otac „mrzitelj hrvatstva“? Nisam ga pitao, niti hoću, ali je do takvih zaključaka mogao doći čitajući Glas Koncila. Naime, posljednjih godina, otkako je pokrenut novi val povijesnog re­vizionizma, zapravo reustašizacije, u tom tjedniku, kojem je vlasnik i izdavač Nadbi­skupski duhovni stol u Zagrebu, o raznim aspektima povijesti Drugog svjetskog rata iznesen je niz jednostranosti, pristranosti, pa i otvorenih falsifikata. I organizacija Ka­toličke crkve na terenu angažirala se u pro­mociji takvih laži. Sve je to, nema dvojbe, neizravno i izravno značajno pridonijelo erupciji mržnje kao reakciji na smrt moga oca.
       Knjiga Tomislava Vukovića Drugačija po­vijest (o Srbu, Jasenovcu, Glini...), objavljena 2012. u izdanju Glasa Koncila, spada u revi- zionističku historiografiju, što će reći da se ustanak u Srbu proglašava četničkom pobu­nom, a zločinima u Jasenovcu i Glini negira se genocidni karakter.
       Od proljeća 2013. Glas Koncila donosi u šest nastavaka feljton Igora Vukića o jasenovačkom logoru. Vukić je pažljivo iščitao neke memoare preživje­lih logoraša, naširoko iz njih prenio navode o logoraškom orkestru, kazališnim prired­bama i nogometnim utakmicama, ali posve prešutio opise terora i masovnih likvidaci­ja. Redakcija Glasa Koncila u podnaslovu u svih šest nastavaka feljtona objašnjava kako „donosi Vukićev tekst koji je Jutarnji list bez razložna i suvišna objašnjenja odbio objaviti, pošto nije dobio prolaznu ocenu od Slavka Goldsteina, osobnog savjetnika predsjednika Vlade Zorana Milanovića“ - eto kako se „pravedni gnjev“ naroda usmje­ravao na mog oca!
       Od početka 2015. Glas Koncila feljtonizira tekst Tomislava Vukovića Kako je nastao mit (0 20.101 ubijenom djetetu u jasenovačkome logoru). Od svih revizioni- stičkih autora Vuković se posljednjih go­dina najviše bavio kritikom popisa žrtava JUSP Jasenovca s 83.145 imena. Pronašao je pojedinačne propuste kakvi su neizbje- živi u takvim golemim popisima koji se stjecajem okolnosti sređuju tako kasno, punih 60-70 godina nakon zločina. Glavna je Vukovićeva zamjerka bila da je u popisu bilo u jednom trenutku oko 14.000 po­novljenih imena te da je time povećan broj stradalih. Jasenovački kustosi argumenti­rano su dokazali da duplikata uopće nije bilo, nego da je pogreška bila u kompjuter­skom programu koji je prilikom listanja popisa sa stare na novu stranicu prenosio dio imena, a broj je uvijek bio točan i fik­san: pri zbrajanju se uvijek uzimala u obzir samo prvoimenovana žrtva, a ne duplikati. U međuvremenu je pogreška u programu uklonjena. Vuković i drugi koji su govorili 0 14.000 dvostruko registriranih žrtava mo­gli su kontaktirati JUSP Jasenovac i dobiti potrebna objašnjenja - ali nisu.
       Mistificiranju i agresivnosti Vukovićeva feljtona pridonijela je i sugestivna oprema Glasa Koncila: u nadnaslovu Vukovićeva feljtona stoji kako on „razotkriva u kontekstu namjerno stvorenog poslijeratnog historiografskog kaosa, pragmatičnih poli­tičkih ciljeva komunističkih vlasti, proble­matičnih povijesnih vrela, mnoštva krivo­tvorina, upitnog metodološkog pristupa, stvaran mit o više od 20.000 ubijene djece do 14 godina u kompleksu Jasenovac“.
       Vuković poslijeratnu Zemaljsku komisiju za istraživanje zločina proglašava „zloči­načkom komisijom“. Donose se fotografije četničkih vojvoda Pavla Durišića i Zaharija Ostojića, kojima, navodno, „državni vrh svake godine odaje počast u jasenovačkoj komemoraciji“, pa se ističe naslov „Popis ‘obogaćen’ četnicima nakon 2007“. Vuković i Glas Koncila tvrde da su Durišić i Ostojić likvidirani u Jasenovcu, ali to nije dokazano niti su oni uvršteni u jasenovački popis žrtava.
       Kako Vuković negira da je u Jasenovcu ubijeno između 80 i 100 tisuća ljudi, što je procjena koju je promovirao moj otac, naslovom „Odlučujuće ‚procene‘ Slavka Goldsteina“, „Ivo i Slavko Goldstein su ‘alfa i omega‘ na tom području“ Glas Koncila sugerira očevu (i moju) krivnju.
       Međutim, najgora je od svih manipu­lacija Glasa Koncila kad Vuković prenosi podatke o jednoj jasenovačkoj grobnici u kojoj su 1964. nađene 123 žene, 51 dijete, 13 muškaraca i 10 osoba kojima se nije mo­gao odrediti spol. Već je krajnje dvojben zaključak ekipe koja je iskopavala da se radi o „stanovništvu koje je nosilac svijetle komponente, najvjerojatnije slavenskog porijekla“, pa da „tu nije bilo Jevreja ni Cigana“. Naime, ima mnogo Cigana (Ro­ma) koji su svijetle puti (tzv. Bijeli Cigani), a pogotovo takvih ima među Židovima. Analizirajući taj izvještaj, Ljubica Štefan, poznati revizionistički autor, pridodala je 1999. kako „Srbi po boji kose nisu baš ‘po­pulacija svijetle komponente’“, pa su i oni, uz Židove i Rome, isključeni kao žrtve. Na ovu nevjerojatnu tvrdnju Stipe Pilić i Blanka Matković, također marni istraživa­či Jasenovca, nadodali su 2014. još malo - kako je za njih „da nije bila riječ o Srbima“ definitivno potvrđena činjenica, pretpo­stavili su da bi žrtve mogli biti „hrvatski izbjeglice koji su se vraćali s Bleiburga“, iako njih dvoje vrlo dobro znaju da u ko­lonama na Križnom putu nije bilo žena i djece, da nema nikakvih svjedočanstava da se bilo koja od tih kolona zadržala bilo u Jasenovcu bilo u okolici, pogotovo da su na tom prostoru iz njih izvlačeni žene i djeca i onda masovno ubijani. Sve je to prenio i Tomislav Vuković, a onda je uredništvo Glasa Koncila fenomenalnu intelektual­nu akrobatiku o „mogućim izbjeglicama s Bleiburga“ odmah istaknulo kao lead u opremi teksta; u idućem broju Glasa Kon­cila (od 10. svibnja) stavilo je i agresivni, huškački naslov - „Imaju li pogubljena hrvatska djeca pravo na pijetet?“, kao da je hrvatstvo tih žrtava neprijeporna či­njenica. Tome se dodaje i huškački lead - „Djelatnici JUSP-a Jasenovac trebali bi razložno obrazložiti po kojim kriterijima 51 dijete ubijeno skupa s odraslim osoba­ma, ‘najviše tupim predmetima i u serija­ma’, kako je to doslovce komisija utvrdila 1964, koja su ‘nosilac svijetle komponen­te, najvjerojatnije slavenskog porijekla’, štos pronađenim predmetima upućuje na hrvatsko stanovništvo koje se vraćalo s Bleiburga, nije uvršteno u poimenični popis barem kao NN žrtve kao što je to učinjeno s romskim žrtvama.“ Dakle, Glas Koncila direktno je „pumpao“, stvarao po- gromašku atmosferu oko Jasenovca.
       Koji mjesec poslije u izdanju Glasa Konci­la Vukovićev je feljton objavljen kao knjiga. Dijela teksta u kojem se spominje grobni­ca s navodnim bleiburškim žrtvama nema - čini se da je netko u uredništvu shvatio koliko su besmislene i maligne te pretpo­stavke bile, pa je čitav pasus iz feljtona u knjizi izostavljen. No, odgovornost Glasa Koncila ostaje.
       Na naslovnicu te Vukovićeve knjige uredništvo je stavilo fotografiju Kamenog cvijeta Bogdana Bogdanovića, a na njega fotomontažom nakalemilo zvijezdu peto­kraku! Što bi to trebalo značiti? Je li poruka da je ustaški logor Jasenovac i zločin koji se ondje dogodio samo komunistička kon­strukcija? Ili ga treba smatrati jednim od simbola „totalitarnog razdoblja“, ili možda svojevrsnim simbolom „nametane geno­cidnosti hrvatskom narodu“? Prihvatimo li bilo koje od tih nakaradnih objašnjenja, sva su ona toliko maligna koliko i već spo­menuta konstrukcija o tobožnjim žrtvama Križnog puta u Jasenovcu.
       Općenito govoreći, ni u jed­nome od brojnih tekstova u Glasu Koncila koji se bave Jasenovcem ne spominju se Židovi, Srbi ili Romi kao žrtve.
       Moj je otac istraživao i pisao o Jasenovcu barem posljednjih trideset godina. Deve­desetih je, po svemu sudeći, bio ključna osoba koja je u međunarodnim krugovima afimirala broj žrtava od 80 do 100 tisuća, nasuprot 700 tisuća, koliko su tvrdili srpski nacionalistički krugovi. Istovremeno je tvr­dio da je Jasenovac bio logor smrti, ali i radni logor. No, to ustašonostalgičarima nije bilo i nije dovoljno. Po njima, tko god ne prihvaća njihove teze, a to je da u Jasenovcu nije bilo zločina, postaje državni neprijatelj. Kulminacija tih negativnih stavova dogodila se 2016. godine, kao reakcija na očevu knjigu Tragika, mitomanija, istina - Jasenovac, u kojoj je sve te manipulatore i mistifikatore vehementno raskrinkao. A sad mu se, po­smrtno, osvećuju.
       Da je autorima Glasa Koncila i uredništvu stvarno bila želja da predstave istinu o Ja­senovcu i o Drugom svjetskom ratu opće­nito, mogli su prezentirati samo ono što je napisao ili što je radio nadbiskup Stepinac: kad je u veljači 1943. saznao da je sedam svećenika iz njegove nadbiskupije ubijeno u logoru, zaključio je da je „ovo sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitav Jasenovac za NDH“. Intervenirao je za mnoge zato­čene - Židove, Srbe, Hrvate. Današnji bi se ustašonostalgičari, a s njima i Glas Koncila trebali zapitati: Kakva je to država bila kad se nadbiskup morao tako angažirati?
       Zloglasni Eugen Dido Kvaternik 1958., u nastupu samokritike, napisao je da je „no­torna činjenica, koju ne možemo nijekati, da je za vrijeme prošlog rata i s hrvatske strane učinjeno teških izgreda, koji s moral­nog stanovišta sačinjavaju grijeh, s pravnog zločin, a s političkog ludost“.
       Autori i uredništvo Glasa Koncila trebali su uzeti u obzir i povijest sela Crkveni Bok (pokraj Sunje), čiji su stanov­nici po uspostavi NDH prešli s pravoslavlja na katoličanstvo. Župnik Augustin Kralj svaku je propovijed seljanima završavao zaključkom da se „sada ne trebaju ničega bojati“. Usprkos tome ustaše su u listopadu 1942. ušli u selo pod lažnim izgovorom da se radi o partizanskom uporištu, potom su, po župnikovu izvještaju, „kupili narod i dijelom ga ubijali“, dijelom deportirali u Jasenovac. Potom je Kralj otišao u Nadbi­skupski stol u Zagrebu s iscrpnim izvješta­jem o zločinu, tražeći da se intervenira i da se spase ljudi. To je pismo pomoćni biskup Josip Lach predao osobno poglavniku Paveliću, a devet dana poslije nadbiskup Stepi­nac „oštro (je) prosvjedovao kod ministra Artukovića“ tražeći zaštitu za „tri hiljade prelaznika kojima ne možemo pružiti ni­kakve zaštite. To nas boli.“
       Osim nadbiskupa Stepinca, o ustaškim zločinima svjedoče i mnogi drugi crkve­ni dostojanstvenici. Naprimjer, mostar­ski biskup Alojzije Mišić u lipnju/srpnju 1941. opisuje ustaške zločine nad Srbima u Hercegovini: „Ljude se hvatalo ko zvjerinje. Klalo, ubijalo - žive u ponor bacalo. Ženske, majke s djecom, odrasle djevojke, djecu žensku i mušku bacali su u jame...u Ljubinju samo u jednu jamu je bačeno 700 šizmatika. Od Mostara i Capljine odvezla je željeznica šest punih vagona žena, majka i djevojaka, djece ispod 10 godina do stanice Šurmanci, gdje su izvagonirani, odvedeni u brda, žive matere s djecom bacali su u dubo­ke propunte. U selima župe Klepci ubijeno je 3700 šizmatika. Jadnici, bili su mirni. Dalje ne nabrajam. Predaleko bih otišao.“
       Tih dana i kninski župnik o. Leonardo Buljan „najenergičnije protestira kod ustaša“, pošto su oni tada ubili 24 Srbina iz Knina i okolice, „a ustaše su mu potom i prijetili“. Kroničar samostana sv. Ante u Kninu pre­nosi riječi fra Pavla Perišića koji je smatrao da se „fratri nisu zauzimali za Srbe, bilo bi ih pohapšeno još četrdesetak i tko zna kako bi svršili“.
       Poštovani g. kardinale, moj Vam je otac napisao otvoreno pismo točno prije osam godina. Osam godina koje dijele njegovo i moje pismo Vama u društvu u kojem se Katolička crkva smatra vrhovnim moral­nim arbitrom nije krenulo nabolje, nego, to je opća ocjena, nagore.
       Govoreći o na­šem užem području zajedničkog interesa, intenzivirale su se manipulacije poviješću Drugog svjetskog rata i Jasenovcem. Volio bih o tome pročitati Vaše objašnjenje.
       Volio bih kad biste poveli računa o javnom djelovanju Stjepana Razuma, pročel­nika Odjela Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu, koji tvrdi da „Jasenovac nije bio polje sustavnog uništenja, već i privremeni (tranzitni) logor“. Razum tvr­di da je moj otac nastojao „NDH pripisati najcrnja obilježja“ i to naziva „goldštajnizacijom NDH“. Nadalje, da moj otac „već dugi niz desetljeća ustrajava na tom klevetanju“ te da se „po svome položaju i društvenom uvažavanju njegovi stavovi nameću hrvatskome društvu kao mjero­davni“.
       Povedite, molim Vas, računa i o javnim istupima biskupa Vlade Košića, donedavna predsjednika Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog, a sada predsjedni­ka Vijeća HBK za nauk vjere, koji traži i međunarodnu komisiju kako bi se doznalo što se „stvarno dogodilo u Jasenovcu“ te sugerira i nalaz te ekspertne internacio­nalne skupine - da Jasenovac nije „mjesto na kojem su stradali srpski zarobljenici“, nego da je „istina sasvim suprotna“.
       Je li biskup upoznat s onim što je o Jasenovcu rekao nadbiskup Stepinac?
       Volio bih da povedete računa o tome kako se razni revizionistički tekstovi i knjige, koje direktno proturječe ovdje citi­ranim izjavama nadbiskupa Stepinca i dru­gih crkvenih dostojanstvenika o Jasenov­cu i o Drugom svjetskom ratu općenito, promoviraju posljednjih godina u raznim crkvenim prostorima diljem Hrvatske - u župnim dvorovima, u samostanima.
       Volio bih da mi objasnite i to kako je don Mili Plenković napisao da je moj otac „mr­zitelj hrvatstva“ i kako to da su ga mnogi drugi na internetu slijedili. Uz to, bilo bi lijepo od Vas da javnosti predstavite me­tode po kojima don Mili Plenković, koji je i predstojnik Katehetskog ureda Hvarske biskupije, organizira nastavu vjeronauka u školama za koje je nadležan. Je li cilj njegovih aktivnosti u toj domeni da polaznicima vjeronaučne nastave, dakle djeci, name­će ideje koje je iznio u komentaru o smrti mojega oca?
       Naposljetku, nešto o Glasu Koncila, tjedniku i izdavač­koj kući koji su pod Vašom neposrednom ingerencijom. Tjednik je pokrenut 1962., isprva je obavje­štavao o događajima na II. vatikanskom koncilu koji je netom počeo. U iduće tri godine, koliko je Koncil trajao, Katolička je crkva značajno promijenila odnos prema svijetu uopće - prihvatila je ravnopravnost kršćanskih crkva, vrijednosti nekršćanskih religija i vrijednost svakog pojedinca, uk­ljučujući ateiste i agnostike. Baš me za­nima mislite li da je današnje djelovanje Glasa Koncila u duhu i u skladu s odlukama II. vatikanskog koncila.
       I da se na kraju vratim na svojega oca. Onaj tko zna nešto o njemu zna da je on punih 65 godina pridonosio na razne na­čine hrvatskoj kulturi i društvu općenito. Bio je novinar, publicist, filmski scenarist i redatelj, izdavač, prevoditelj, židovski akti­vist, prvi predsjednik prve oporbene stran­ke u Hrvatskoj. Dakle tako to radi „mrzitelj hrvatstva“!
       Doduše, za one koji su ga gadili nakon smrti imao je jednu tešku manu - prezirao je šoviniste, s koje god strane dolazili.
       A da je slučajno ušao u nomenklaturu „velikih Hrvata“, moj je otac mogao biti slavljen samo zbog jedne epizode u biogra­fiji - naime on je kao direktor Sveučilišne naklade Liber 1971. izdao reprint „Misala po zakonu rimskog dvora 1483“, prve ti­skane knjige uopće na hrvatskome jeziku. U Vatikanu je papi Pavlu VI. predao jedan primjerak i zadržao se s njim u privatnom razgovoru punih 45 minuta. Koji je od „ve­likih Hrvata“ to postigao?
       Neću Vas pozdraviti sa „za Dom spremni“, pozdravom koji bi po mišljenju biskupa Vla­de Košića trebalo uvesti u redovitu uporabu u Oružanim snagama RH i koji je pozdrav, opet po Košićevu mišljenju, „domoljuban“.
       Ostat ću u okvirima građanske komuni­kacije, dakle
       s poštovanjem,
       Ivo Goldstein