7-9 minutes
Objavljeno: 17.12.2017.
Piše: Marina Muštović
KANIBALI S VOLSTRITA
Kakvu kaznu zaslužuje neko ko opljačka na desetine milijardi dolara životnih ušteđevina, osiguranja i penzija, uništi 50 miliona radnih mesta i pošalje u smrt na hiljade ljudi koji su ostavši bez ičega iz očaja digli ruku na sebe?
Varate se ako mislite da protagonisti „pljačke veka“, što bi bilo pravo ime za „veliku krizu“ koja je buknula 2008, Ričard Fuld i Pol Eliot Singer sada okajavaju grehe u nekom zatvoru! Vremena su se promenila i „iza brave“ završavaju uglavnom „sitne ribe“ – gladna sirotinja koja nešto ukrade ili pak neki besni očajnik koji sa fantomkom amaterski pokuša da opljačka bankomat. Za „krupne ribe“, poput Gorile i Šakala, a nadimci dovoljno govore o njihovom moralu, nažalost, važi pravilo: to big to jail – suviše moćan za zatvor!
Kriminalci od čije bi se beskrupuloznosti, pohlepe, arogancije i agresivnosti zacrveneo čak i Al Kapone, u apsolutnom miru i tišini svojih luksuznih kancelarija njujorškog Volstrita i dalje „posluju“. Za urednike zapadnih mejnstrim medija očigledno nisu interesantni. Ne uznemiravaju ih, poštujući tako nepisano pravilo slobodnog istraživačkog novinarstva po kojem može da se istražuje sve i svašta, pod uslovom da se ne zadire u privatnost i anonimnost svetske finansijske kupole i njenog misterioznog poslovanja. Poslovanja od kog, dobrim delom, zavisi i sudbina celog sveta.
GORILA Ričard Fuld, bivši čelnik propale poslovne banke Lehman Brothers, danas je vlasnik konsultantske firme Matrix Advisors i zarađuje milionske provizije tako što svoje klijente upućuje u tajne strategije brzog bogaćenja bez rizika. Pod njegovom dirigentskom palicom su i dva moćna investiciona fonda (Pimco i Blackstone) koji su na finansijsko tržište izbacili novi finansijski proizvod – Side Astruse Alt-A ili skraćeno low-doc. Opet se radi o stambenim kreditima koji se galantno nude finansijski nesolventnim klijentima, koji usled niskih i nesigurnih primanja ne mogu da prilože obimnu dokumentaciju kojom garantuju da su kreditno sposobni. Zauzvrat banke traže dva ili tri puta veću kamatu, ali je vrhunac cinizma ove nove prevare odgovor Ričarda Fulda na pitanje zašto se opet upustio u istu rizičnu i opasnu kockarsku igru: „Vremena su se promenila i sve je više mladih sa atipičnim, fleksibilnim radnim ugovorima. Treba im pružiti šansu i biti altruista.“ Dakle, stambeni krediti se ovoga puta odobravaju iz čistog milosrđa, državna komisija za ispitivanje regularnosti poslovanja Volstrita ne stavlja niti jednu zamerku i sve bi to bilo divno i krasno, holivudski producenti mogli bi da snime film tipa „I bankari imaju srce“ da ne postoji detalj koji svakom suvislom čoveku ledi krv u žilama: bankari se tih istih kredita rešavaju brzinom svetlosti, kao da su radioaktivni, tako što ih pakuju u „finansijske paketiće“. Rejting agencije ih uz ogromnu proviziju ukrašavaju satenskim mašnicama, odnosno klasifikuju maksimalnom ocenom AAA koja označava minimalni rizik za potencijalne investitore. Zatim na scenu stupa „pešadija“, odnosno bankarski šalterski službenici koji, preko noći promovisani u eksperte za berzansko poslovanje, počinju da se takmiče ko će više tih toksičnih paketića prodati lakovernim klijentima, obećavajući im pri tome brze, visoke i sigurne zarade. „Znam da se opet radi o besramnoj prevari i pljački, ali posao je posao, a naređenje sa vrha je da prodamo što više ovih finansijskih proizvoda. U protivnom – sledi otkaz, a ja ipak imam dvoje dece“ poverio se autoru ovog teksta jedan od novopečenih italijanskih „investicionih eksperata“.
Društvance na čelu sa Gorilom koje je osmislilo celu prevaru unapred se osiguralo i opkladilo na propast onih kojima je galantno nudilo kredite. I sada zadovoljno trlja ruke jer je nova i sigurna zarada od nečije propasti na pomolu. Dakle, ista priča i već viđen film, pa čak i u bioskopskim salama. Ko želi da se podseti priče od pre desetak godina neka pogleda Opkladu veka (Big Short) gde je tehnika pljačke do tančina objašnjena.
ŠAKAL I Pol Eliot Singer, poznatiji kao Šakal, može zadovoljno da trlja ruke: njegov poslovni moto „treba maksimalno zgaziti plen“ i dalje funkcioniše bez ikakvih posledica. Ovaj doktor prava sa Harvarda, veliki filantrop, borac za prava LGBT zajednice, prijatelj porodice Klinton i ključni čovek u razotkrivanju navodnog ruskog mešanja u protekle američke predsedničke izbore već decenijama se „hrani“ leševima, odnosno dugovima zemalja koje propadaju i čije javne obveznice otkupljuje po jeftinoj ceni, a zatim te iste zemlje ucenjuje sudskim tužbama i dobija milionske odštete. Ništa čudno jer i ovo je jedna od legalnih aktivnosti elegantne gospode u lister odelima koja posluje u epicentru svetske finansijske moći – njujorškom Volstritu.
Proslavio se 2008. kada je za 50 miliona dolara otkupio argentinske državne obveznice, a zatim 2013. dobio „odštetu“ od 832 miliona (dakle, 1.608 zarade). Ništa nisu vredeli apeli tadašnjeg argentinskog predsednika Makrija da je krajnje vreme da se zaustavi ova kriminalna kladionica koja uništava suverene zemlje i građane dovodi u dužničko ropstvo. Sudija koji je presudio u Singerovu korist bio je njegov venčani kum, ali to nije kraj Šakalove zarade na tuđoj nesreći: milionske provizije od 93 odsto opljačkanih štediša kojima su banke širom sveta na prevaru prodavale državne obveznice Argentine kao sigurnu investiciju završile su u džepovima Pola Eliota Singera.
Nažalost, Šakal se opet „zaigrao“, ovoga puta s Peruom. Naime, pre 40 godina otkupio je sve peruanske obveznice kojima je država garantovala da će vlasnike eksproprisanih zemljišta isplatiti čim prorade velika industrijska postrojenja koje su obećali američki investitori. Ali investicije su bile samo puka obećanja, niko od vlasnika nije isplaćen, ali je vrednost obveznica koje „na papiru“ poseduje Singer dosegla pet milijardi dolara. Dakle, na pomolu je nova tužba i novo sveže meso za Šakala s Volstrita.
NEKA NAM BOG POMOGNE Amerika uopšte nije izašla iz recesije, kako je to svojevremeno optimistički tvrdio Barak Obama, već je samo nastavila sa se zadužuje. Novac u opticaju nije plod ozdravljene ekonomije već virtuelan i rezultat novih zaduživanja. Dug manjih američkih kompanija kod banaka doseže cifru od 7,8 triliona dolara, a za naplatu stiže i trilion dolara privatnog duga američkih građana od kreditnih kartica. Tu je i alarmantno upozorenje MMF-a da su mogućnosti da se ova astronomska dužnička cifra isplati realno manje nego nesrećne 2008. godine. Američki dug (javni i privatni) dosegao je rekordnih 350 odsto nacionalnog BDP-a, tako da kada se sve sabere, razlozi za zabrinutost da će se ceo svet ponovo strovaliti u novu i još pogubniju „krizu“ i te kako postoje.
I za kraj, logično pitanje: Zašto je sve isto kao i lani? Zašto nije zaveden red u poslovanje špekulativnih finansijskih fondova i nezajažljivih vukova s Volstrita koji je Barak Obama obećao američkim građanima tvrdeći da je njegova Dodd Frank Wall Street Reform and Consumer Protection Act garancija da se apokalipsa iz 2008. nikada više neće ponoviti? Možda je najbolji odgovor na ovo pitanje dao jedan od insajdera iz magičnog i tajanstvenog sveta visokih finansija Gvido Marija Brera: „Iz prostog razloga što su političari očigledno taoci finansijskih lobija, a politika samo poslušna sluškinja finansijskih šakala. Ako se nešto pod hitno ne promeni, onda više ni Bog neće moći da nam pomogne.“
Piše: Marina Muštović za pecat.co.rs