U poslednje vreme mnogo je bilo prepiski i kontroverznih mišljenja o postojanju dva oslobodilačka pokreta u toku Drugog svetskog rata
U poslednje vreme mnogo je bilo prepiski i kontroverznih mišljenja o postojanju dva oslobodilačka pokreta u toku Drugog svetskog rata. Skupština Srbije je svojom odlukom izjednačila partizanski i četnički pokret kao oslobodilački.
Neshvatljiva je zamisao da Skupština kao najveći organ vlasti u zemlji donosi takvu odluku izjednačavajući dva nejednaka sadržaja, koja su sve vreme rata u trajanju od četiri godine bila u sukobu i otvorenoj borbi jedan protiv drugog.
Ako je Ravnogorski pokret priznat kao oslobodilački, onda je logično da je rehabilitovan i njegov vođa i sve što je pripadalo tom pokretu, pa je nepotrebno naknadno donositi odluku o rehabilitaciji pojedinaca, koji su pripadali toj grupaciji i toj ideologiji.
Ovde nije sporna rehabilitacija kao njena forma, nego je sporna istina koja je prouzrokovala takvu odluku. Istina je poznata i jasna i onima koji podnose zahteve i predloge za rehabilitaciju. Oni svesno koriste pogodno tlo i nestabilnost institucija, lažnim i neistinitim činjenicama traže određena preispitivanja i rehabilitaciju ljudi za koje je sve rečeno i dokazano.
Dokazivati njihovo ponašanje i delovanje u odnosu na ono što postoji u istorijskim okivirma i činjenicama iluzorno je i bespotrebno. Jedini oslobodilački pokret bio je partizanski. Nedić, Ljotić, Mihailović, Pavelić, Rupnik... bili su sve vreme rata saradnici okupatora. Govoriti o sadržaju i ponašanju ovih pokreta nema nikakve svrhe, jer je dokazana i ustanovljena.
Dovoljna je jedna mala ilustracija koja ubedljivo govori o ideološkom, patriotskom i moralnom sadržaju okupatorskih podanika. U čitavoj Jugoslaviji 1945. godine, narod je dočekao oslobodioce, partizane i crvenoarmejce. Kvislinzi iz svih krajeva Jugoslavije napuštaju svoju zemlju i beže radi spasavanja sopstvenih života.
Gde beže, od koga i zašto? Nećemo iznositi njihove sudbine počev od Pavla Đurišića, kojega je odlikovao Hitler Gvozdenim krstom za odanost, Pavelića, Rupnika, Nedića, Draže... Nećemo pominjati ni kralja Petra i njegovu poslanicu, Neretvu i ako treba svakidašnje događaje rada pomenutih kvislinga sa okupatorima.
Istina je osvetljavanje potamljenog stanovništva, njegovo vraćanje u postojanost. Pronađimo pravu istinitu i trajnu vrednost naše stvarnosti i postojanja, bićemo čistiji i sadržajniji pred sobom, jer uvek smo najbliži sami sebi. Budimo ljudi, kako reče patrijarh Pavle.
Lazar Radovanović, književnik