Da li postoji "vjecni pakao" ?
Slap
Svaka dusa postoji po Bogu, koji je jezgro duse. Preko jezgra duse, Gospod odrzava dusu i covjeka. Ako bi dusa bila u 'vjecnom
paklu', onda bi i dio Boga, jezgro duse, ostao u paklu u vjecnom prokletstvu. Ovome sto je iznijeto naizgled su suprostavljene
evandjelske rijeci koje se pripisuju Kristu Isusu o Poslijednjem Sudu: >I otici ce ovi /nemilordni/ u vjecnu kaznu a pravednici u
zivot vjecni.< ('Matej', 25:46) - I eminentni bogoslovi poapostolske epohe takodjer vidno uce o 'vjecnom' paklenom ognju, polazeci
od premise da je dusa besmrtna; u 'Stradanju Polikarpa Episkopa Smirnskog' za slavne mucenike radi Kristovog Imena iznosi se: >I
oganj necovjecnih mucenja bjese im hladan. Jer pred ocima imahu /cilj/ da izbjegnu vjecni /oganj/ koji se nikad ne gasi.< (2:3, cp.:
11:2) - U svome spisu De spectaculis Tertulijan zivo opisuje vjecne muke osudjenih. Nasuprot njemu Origen uci da ce nastupiti
vrijeme apokatastaze (apokatástasis), vrijeme blazenstva kada ce Bog i najteze opterecene duse privoljeti Svjetlu. - Ukoliko bi Bog
bio tvorac pakla, onda bi uistinu mogli govoriti o 'vjecnosti' pakla. No pakleni ognjeni jezici u koji se dusa utapa jeste njena
vlastita vatra bezakonja, jeste vatra covjekovog neobuzdanog jezika, ono sto je u sebe prihvatao i odasiljao. Energija bezakonja sa
kojom su grijesnici zivjeli, na kraju ce dati Ognjeno Jezero u koje ce sami biti baceni. 'Vjecni' pakao o kome Krist govori u stvari
jeste vjekovni, eonski, dugovjecni pakao. Oni u kojima je se ugasio Boziji Oganj Zivota koji spaljuje laz i zlo, u kojima je se
razgorio oganj opacine, oni se i bacaju u Oganj vjekovnog mucenja i ispastanja.
Dusi bacenoj u pakleni plamen ostaju dvije mogucnosti, dva izlaza: ili da otplati i okaje svoje grijehe i izadje iz Pakla, ili da se
na kraju Bog potpuno povuce iz tvrdokorne duse, koja ni u najdubljem ispastanju nije htjela da vidi i prizna svoje grijehe, da je
prepusti rastakanju u plamenu grijeha, odnosno u krajnoj instanci rastakanju u Etericni Dah, iz koga je i nastala, podignuta. - Ako
je dusa stvaralacki uzeta iz Bozijeg Daha, i ako niposto ne zeli da se preda Bozijem Dahu, Boziji Dah ce se na kraju povuci iz nje.
Kada dusa potpuno odbije da preuzima i isporucuje Bozije Svjetlo, kada potpuno odbija Kristovo Otkupljenje, onda se i gubi svrha
postojanja svjetlog jezgra u dusi. Bog takvu dusu nece vjecno odrzavati, niti ce je vjecno drzati u Tami. One duse koje su tako dugo
podizale svoj rog protiv Neba i nastojale urusiti, srusiti i rastociti Nebo i Bozije Stvaranje, one ce na kraju same sebe rastociti.
Bog dakako zeli da se svi ljudi i duse nadju Put u Zivot i Istinu: >Nije Meni do smrti bezboznikove, nego da se odvrati od zloga
puta svojega i da zivi. Obratite se, dakle, obratite od zloga puta svojega! Zasto da umrete, dome Izraelov.< ('Ezekiel', 33:11, v.:
18:31-32; 'Matej', 18:14) - Pisuci Timoteju apostol Pavle ukazuje da Bog >hoce da se svi ljudi spasu i da dodju do poznanja
istine.< (I, 2:3-4) Ako se neki od porobljenih ne budu spasili, u smislu da udju u Nebo i izadju iz Pakla, spasice se u tom smislu
sto ce se izbaviti vijekovnog trpljenja muka, tako sto ce se rastociti njihove duse, tako sto ce potpuno sagorjeti. Duse koje nisu
htijele da sagore necistocu u Bozijem Plamenu, sagorece u plamenu vlastitog grijeha. - Patnja dakako nije tu da bi preko nje bili
vjecno kaznjavani, vec da bi ponajprije ucili i naucili potrebne lekcije u zivotnoj skoli, i da bi i preko patnje priklonili Istini.
Ako neko ni u najvecoj, paklenoj muci nije spreman da uci i da se mjenja, besmisleno je da, nakon sto uveliko oduzi patnje koje je
nanio drugima, da se i dalje odrzava u kazni. Kaznjavanje radi samog kaznjavanja ne postoji kod milostivog Gospoda. Zasto bi vjecno
trebao gorjeti i onaj kome smo oprostili njegove grijehe prijema nama? U Besjedi na Gori Krist ukazuje: >Neces izici odande /- iz
Tamnice/ dok ne platis i posljednji kondrant.< ('Matej', 5:26). Gospod dakle ne kaze: ostaces u paklenoj Tamnici vjecno, vec izici
ces iz nje tek nakon sto otplatis, oduzis SVE svoje grijehe. Prorok Mihej ukazuje za Gospoda: >... Ne ustraje dovijeka u Svome
Gnjevu, nego uziva u pomilovanju.< (7:18) - No kada covjek grijesi objesno i svjesno, kada grijesi protiv Duha Istine, za te grijehe
naravno ne treba ocekivati oprostaj i pomilovanje; njih ce morati oduzivati i nositi do poslijednje pare, do kraja, kako Isus
ukazuje.
Krist Pastir poslat je od Oca da omoguci Otkupljenje iz duhovne smrti i poslijednjoj zalutaloj ovci, da svakome pomogne da nadje Put
Istinskog Zivota. Bog, dakle svakoj dusi pruza ruku, no svaka dusa nije spremna da prihvati susretljivi Boziji poziv. Bog nastoji
svaku dusu da privoli spasenju, no pod teretom grijeha i u dubokoj udaljenosti od Bozije milosti u Tamnici grijehe, mnoge duse nece
prihvatiti svoju kaznu, i gorko ce optuzivati Boga za ambis u koji su dospjeli i u koji su se svezali. Umjesto zahvalnoscu, oni ce
hulom odgovoriti, i tako grijeh na grijeh gomilati. I za njihove duse nece biti drugog izlaza, osim izlaza potpunog
rastakanja,nestanka. >Vjecna< kazna im je oduzeta vjecnost na koju su stvorene od Boga. - Tacno je da apostol Pavle kaze da ce u
Kristu >svi ozivjeti, ali svaki o svom redu, ...< ('Korincanima', I, 15:22-23) Svi koji prihvate Boziju Ruku Spasenja ozivece sa
Kristom i po Kristu Otkupitelju. Bog hoce svaku dusu privoljeti Svjetlu; no svaka dusa nije otvorena da prihvati Svjetlo Ljubavi i
Preporoda. Ako imamo slobodu izbora, slobodu volje da odstupimo od Boga, imamo i slobodu izbora da se opredjelimo za Boga i vratimo
se Bogu. No teret nepreglednog grijeha urusava potpuno dobru volju u covjeku, i Bog tada vise nema mogucnosti da covjeka koji je
potpuno odvratio svoje lice od Njega privoli Istini i Dobru.
Ucenje paganizirane Crkve o 'vjecnim mukama' i 'vjecnom paklu' pogotovo paradoksalno doima zato sto ona ne priznaje reinkarnaciju i
brojne zemaljske zivote duse. Nezamislivo je da kratkorocni zivot na Zemlji odredi konacnu sudbinu duse koja je dosla iz Neba. Da je
dusa dosla iz Neba oni to niti ne znadu; vise im stoji ideja da je dusa nastala i slucajnim,nezeljenim spolnim zacecem ili pak
voljom bjednog covjeka da >stanca< hrpu djece. No ako poslije smrti tijela 'nema' pokajanja i prastanja, onda ima mogucnosti
oduzivanja grijeha. A da ima pokajanja i u Onostranom, pokazuje sam Krist, koji je Evandjelje (ciji je stozer poziv na pokajanje i
preumljenje) donio i objavio i onima u Hadu: >... I mrtvima je objavljeno Evandjelje, ...< ('Petar', I, 4: 6, v.: I, 3:19)
Vatra nevolja i vatra ispastanja je tu da bude u sluzbi naseg prociscenja: >A nepokoran ce kroz mnoge vatre biti prociscen; a oni
koji ostanu trdokorni silazice i propadace vjecno.< ('Dvanaestorica', 46:25; cp.: 'Korincanima', I, 3:15) - U 'Evandjelju Savrsenog
Zivota' nalazimo jednu sasvim trezvenu i razumnu eshatologiju, koja upozorava na strahote vjekovnih muka za tesko opterecene
tvrdokorne duse, koja odrice mogucnost da se pakleni Dani i ledene Noci za utamnicenu dusu mogu vjecno smjenjivati: >Kao sto se
kukolj sabire i ognjem sazize, tako ce biti i na svrsetku svijetu. Poslace Sin Coveciji Svoje andjele, i oni ce pokupiti iz Njegovog
Kraljevstva sve sablazni, i one koji cine bezakonje, i bacice ih u pec ognjenu; i koji se ne ociste, bice izjedeni sasvim.< (40:7,
v.: 67:15) - U prici o bogatasu i sirotome Lazaru Gospod ukazuje da osudjeni ne mogu napustiti svoju Tamnicu >dok se njihovo vrijeme
/otplacivanja/ ne ispuni'.< (47:14)