ŽALOBNO SJEĆANJE ZA POGINULE USTANIKE

11 prikaza
Preskoči na prvu nepročitanu poruku

CroRadio.net

nepročitano,
31. srp 2009. 04:57:2631. 07. 2009.
u Croatian News

-----
ŽALOBNO SJEĆANJE ZA POGINULE USTANIKE

U subotu, 25. srpnja prijepodne, u Ogorju Gornjemu, kraj Muća, a
popodne, u Trnbusima, kraj Blata na Cetini, održana su žalobna
sjećanja na poginule članove skupine Fenix '72. Njih su pripremili:
Klub hrvatskih povratnika iz iseljeništva, iz Zagreba, i Hrvatsko
dobrotvorno katoličko društvo, iz Sarajeva, a u dogovoru s rodbinom
pripadnika Skupine. Pokrovitelji žalobnoga sjećanja bili su: HVIDRA
Republike Hrvatske, HVIDRA HVO-a i udruga Hrvatska uzdanica.

Kao što je poznato, naoružanu skupinu Fenix utemeljila je
iseljenička udruga Hrvatsko revolucionarno bratstvo. Njezini članovi,
rodom iz Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, tajno su, godine
1972., prešli granicu tadanje države, da bi podignuli ustanak i
oslobodili hrvatske krajeve, a povod zato su im bili Hrvatsko proljeće
i sveučilištarski prosvjedi u Zagrebu.

Tada su, u Ogorju Gornjemu, 24. srpnja 1972., pripadnici JNA, čuvari
Jugoslavije i milicija ubila: Ilija Glavaš, Filip Bešlić i Stipe
Ljubas, a Petar Bakula je zarobljen a poslije je ubijen bez suđenja.

U Trnbusima su, 21. srpnja 1972., ubili vođe skupine Fenixa '72.
Ambroza Andrića i Pavu Vegara.

Na sv. misi, u župnoj crkvi, u Trnbusima okupilo se oko
tristotinjak ljudi, koji su molili za 19 ubijenih feniksovaca. Misu su
slavili svećenici: dr. fra Andrija Nikić, don Marijan Kancijanić, brat
pok. Viktora Kancijanića, iz Istre, don Anto Jelić, iz Sarajeva, fra
Vinko Prlić, fra Vjekoslav Lasić, OP, fra Martin Planinić. Bio je
nazočan-prisutan i don Ivan Kovačević trnbuški župnik.

U propovijedi je fra Andrija rekao:

Propovijed

Draga braćo i sestre, okupljeni smo oko Kristova oltara, kao oko
Krista Gospodina, kojega su njegovi sunarodnjaci nevina izdali,
osudili i sramotno pogubili, ali Isus Krist je uskrsnuo. - Okupila nas
je ljubav prema našima poginulim, prešućenim i umorenim
sunarodnjacima. Neki su od njih iskusili gorku sudbinu zbog svoga
domoljublja i čovjekoljublja a drugi zbog bogoljublja. Katolička Crkva
i Hrvati-katolici bili su nekima, kako su neki govorili, njihovi
'klasni neprijatelji', unaprijed i bez suda osuđeni. Sotonini
suradnici nisu mogli podnijeti Božje prijatelje. Mislili su da su
uspjeli. Prevarili su se. (Usp. govor biskupa Valentina Pozaića, u
Macelju, 5. lipnja 2009. g.). Vjerujemo da su i ovi naši junaci koji
su dali svoje živote za našu domovinu u Kristovoj slavi.

Mi želimo biti i živjeti dostojno svetoga imena kojemu
pripadamo, a to je ime Isus Krist, raspeti, umrli ali uskrsnuli. To je
ono sveto ime po kojemu se kršćanima zovemo. Bog sve zna. On je
pravedan, nepristran i sudac svakoj savjesti. Samo onaj tko prizna i
kaje se za svoje grijehe i želi živjeti u svjetlosti istine i pravde,
samo on može dobiti oproštenje grijeha i s Bogom se pomiriti.

Braćo i sestre! Poštovatelji Bugojanske skupine 'Fenixa' 1972! Hvala
vam da ste se pridružili skupini vjernika, koja se, posljednjih
godina, okuplja i na ovomu mjestu, da bismo, u tišini pred Bogom, sa
svojim poznanicima i prijateljima i u svojoj duši prebrali ono što se
dogodilo, prije 37 godina, s hrvatskom mladeži, koja je dobrim i
plemenitim namjerama pokušala zapaliti iskru nade, koja bi ne samo
podržavala nego i najavila slobodu hrvatskomu narodu. Vjerovali su da
nisu bili sami. Imali su povjerenje u svoje predvodnike da će se sve
odvijati prema njihovu naumu.

Uvjereni smo da su 'Feniksovci' vjerovali u pobjedu istine, pravde i
ljubavi, ali stvarnost je bila drukčija. Bili su članovi Hrvatskoga
revolucionarnog bratstva. Učlanili su se u nj, jer su vjerovali da je
ono hrvatska udruga i da će uspjeti potaknuti slobodu hrvatske države.
Kada su vođe te Udruge nagovarali Hrvate, najprije su imali u vidu
mlade ljude koji su se rodili u obiteljima koje je protunarodna vlast
bivše države proganjala i zatvarala. Iz takvih su obitelji potekli
'Feniksovci'. Vođa hrvatskih domoljuba upoznao je oduševljene mladiće
da će se vođe, iz australskih i europskih ogranaka njihove Udruge, sa
stotinama svojih članova pridružiti 'Bugojancima', čim oni započnu
svoj pothvat. Udruga je nastajala od od 1961. do 1972. godine.

Iskreni hrvatski rodoljubi, u prisilnomu iseljeništvu, shvatili su da
je hrvatski narod u bivšoj državi nazvan 'klasnim neprijateljem', jer
je katolički. Vlast je ponižavala obezglavljeni narod, onemogućivala i
protjerivala umne radnike i sudila uglednim i čestitim domoljubima i
svima mogućim protivnicima.

Početkom mjeseca lipnja 1972. godine 'Bugojanci' su, u malim
skupinama, došli u mjesto na austrijskoj granici. Ondje su ostali
nekoliko dana, gdje su im njihovi vođe dali posljednje upute.
Međusobnim su glasovanjem izabrali vođe svoje skupine: Ambroza
Andrića, Pavu Vegara i Adolfa Andrića. Tadanji su im prosvjedi
hrvatskih sveučilištaraca i politička previranja u Hrvatskoj bili
uvjerljivi dokaz da je hrvatski narod pripravan za ustanak i da je sve
bilo istina što su im njihovi vođe govorili. 'Bugojanci' su pošli za
svojim poslom, uvjereni da će se sve odvijati prema naumu njihova
vodstva. Međutim, stvarnost je bila drukčija.

Hrvatski narod nije bio (pripravan) za ustanak. 'Bugojanci' su ostali
sami, njih devetnaest (Ambroz i Adolf Andrić, Nikola Antonac, Petar
Bakula, Filip Bešlić, Vidak Buntić, Vilim Eršeg, Ilija Glavaš, Đuro
Horvat, Viktor Kancijanić, Vejsil Keškić, Vinko Knez, Ilija Lovrić,
Stjepan Ljubas, Vlatko Miletić, Ivan Prlić, Pavao Vegar, Mirko
Vlasnović i Ludvig Pavlović) protiv trideset tisuća vojnika, desetke
tisuća teritorijalne obrane, na tisuće milicije i veliki broj
suradnika Udbe.. Puna dva mjeseca borili su se lavovski, jedan po
jedan bio je ubijen ili uhićen. Ubijeni su i ovi hrvatsku mučenici jer
je jedini zajednički grijeh bio što su voljeli hrvatski narod i svoju
domovinu. Njihovom prolivenom hrvatskom krvlju ovo tlo postalo je
sveto. Na tom svetom tlu izrasli su novi mladići koji su dvadesetak
godina poslije uz Božju pomoć i s krunicom oko vrata ostvarili snove
minulih pokoljenja stvorivši samostalnu Republiku Hrvatsku.

Tako su 'Feniksovci' 1972. razbili privid o moći vojske bivše države,
njezine nepobjedivosti i postojanosti. Hrabri su 'Bugojanci' uzdrmali
njezine temelje, pa se bivša država počela urušavati u se i nije se
više nikada upostojila a 19 godina nakon uništenja 'Bugojanske
skupine' raspala se a Republika se Hrvatska osamostalila.

Cilj neprijatelja slobode hrvatskoga naroda bio je proganjanje Hrvata
svugdje u svijetu i u bivšoj državi. Njihov je cilj bio poniziti
Hrvate, slomiti im duh i u njima ubiti nadu i vjeru o njihovoj
slobodnoj državi. Međutim, dogodilo se obratno. Prisjetimo se da Adolf
- Ado Andrić, koji je brzo pucao i izvrsno gađao, nije ubio 'desetara
Boška' dok je popravljao pušku svjedočanstvo da njegova duša koja je u
biti čeznula za univerzalnom pravdom, nije toga trenutka mogla ubiti
drugog čovjeka, ma tko on bio. Ado je bio revolucionar u kojem je u
smrtnom času prevladala zanesenjačka crta njegova buntovnog, ali
čovjekoljubljivoga karaktera. Gledao je neprijatelja u oči i nije
pucao! To je razlog zašto je poginuo, ali i još jedan dokaz da
feniksovci nisu bili bezdušni teroristi - već doista iznimke, ljudski
i hrvatski ponos. (Svjedoči njegovo poznavatelj Ivo Butković, Hrvatski
list, 18.VI. 2009., str.6.-7.). - Bugojanska je skupina imala samo
jedan cilj: svojim poštenim radom osigurati sebi bolju budućnost i
novčano pomagati njihove roditelje. Oni su bili brižni mladići s
njihovim rodoljubnim i ljudskim plemenitim osjećajima. Imali su od 18
do 33 godine, kada su uvedeni u zamku da su bili pobijeni. Samo je
Mirko Vlasnović imao 40 godina. 'Bugojanci' su bili časni ljudi,
hrvatski domoljubi i mučenici. Njihov pothvat, njihova ljubav za našu
domovinu i njihova hrabrost, vrijedni su divljenja i čuđenja. Poginuli
su mladi za Hrvatsku. Za njihove se grobove ne zna.

Danas, ovdje u ozračju hrvatske slobode, možemo govoriti i svjedočiti
istinu o svakomu od onih koji su započeli Rat prije rata, kako je
naslovljen serijal u gotovo 30 nastavaka, u Hrvatskomu listu (Zadar,
2008.-2009.).

Tijekom cijele povijesti čovječanstva neprekidno se bori dobro i zlo.
U čovjekovoj je naravi, budući da je on Božji stvor, biti opredijeljen
za dobro. Na ovakvim i sličnim skupovima, čovjek spoznaje da svako
nasilje, nakon nanijetih zala, nestaje.

Nitko ne može predvidjeti ni reći koliko će se naših hrvatskih
vitezova i junaka-mučenika za slobodu Domovine hrvatski narod sjećati
i koliko će ih spominjati.

O povratku, sličnoga junaka, Zvonke Bušića u njegov zavičaj,
Pjesnikinja bolno svjedočeći piše: - (...)

U tvomu dolasku vidim dolazak moga brata Stjepana,-

dolazak svakog nestalog Hrvata.

Za njima jecaju prazne, stare, kamene kuće,

ognjišta.

Nema tko odškrinuti vrata,

sjesti na kamen ispred kuće,

dočekati sina, brata, strica...

Nema očevih i majčinih žuljevitih ruku,

da te zagrle.

Nema.

Nema tko odškrinuti vrata,

suzama ti umiti lice,

osmijehom orositi srce... -

(S. Bernardina Crnogorac, Plamena čežnja, proljeće 2009.)

Moram izreći bolnu činjenicu da i u Republici Hrvatskoj, u našoj
narodnoj Majci, kao da nema mjesta za dobre i plemenite ljude. Cijena
osobnoga svjedočenja istine u ljubavi za svoju Domovinu i narod, na
koje se Hrvat odluči, ovdje se još uvijek skupo plaća! Kada se, ovdje
ili bilo gdje, sjetimo naših poginulih vitezova za našu narodnu
slobodu, bojimo li se Boga, kao narod i pojedinci? Što to činimo? Gdje
se 'zagubilo' naše 'hrvatsko' ljudstvo i kršćanstvo? Vratimo se i
vjerujmo živomu Bogu, našemu jedinom Spasitelju i cilju našega života
i povijesti! Samo nas on može spasiti iz dužničkoga jada i duševnoga
pogubnog bezizlazja.

Pravo je, spominjući 'Feniksovce', ovdje spomenuti i nju, Kraljicu
Mira i najvjerniju hrvatsku Odvjetnicu. Njima koji više nisu u (ovomu)
vremenu, neka je vječna hvala i radost u Bogu, a živima-ožalošćenima,
neka je utjeha i neumrla nada u pobjedu istine i pravednosti. -Neka je
slava hrvatsk im narodnim mučenicima i vitezovima, svima znanim i
neznanim žrtvama i 'Feniksovicima' za slobodu hrvatskoga naroda.
Poštovani sunarodnjaci! Počivajte u miru Božjemu! Neka za Vaš spas
moli i sva hrvatska zemlja, za koju ste poginuli i u kojoj ste
rođeni.

- Hvala svima vama koji ste došli na ovu sv. misu, da bismo zajedno
zahvalili Bogu za nesebične sinove-domoljube i što čuvamo zajedničku
uspomenu na zaboravljene tvorce hrvatske države i one osobe koje su
poginule za slobodu i opstojnost hrvatskoga naroda.- Danas se ovdje s
poštovanjem molimo za sve one Hrvate čije je dostojanstvo pogaženo,
čiji je život naprasno zatrt! Molimo da ubuduće, u hrvatskoj domovini,
bude poštivano dostojanstvo i pravo Boga i čovjeka, da svaki čovjek na
ovoj Zemlji gdje živi hrvatski narod, slavi i časti sveto Božje ime,
čovjekova Stvoritelja i čovjekoljubca.

Čuvajmo i poštujmo dostojanstveno sva mjesta mučeništva i smrti naših
vitezova kao svjedočanstvo zla koje se događalo. Nevine žrtve koje tu
počivaju to zaslužuju. Neka im je vječna hvala i slava. Pokoj vječni
daruj im Gospodine. Počivali u miru Božjem - poručio je večerašnji
propovjednik.

Don Marijan Kancijanić je poslije kraj spomenika naglasio
važnost spoznaje istine i njezino prenošenje mlađim naraštajima.

Po završetku svečanog i prigodnog molitvenog i komemorativnog
druženja, evociranje uspomena nastavilo se do kasno u noć. Potom smo
se rastali s obećanjem da ćemo se susretati i idućih godina.

Odgovori svima
Odgovori autoru
Proslijedi
0 novih poruka