GABRIJEL: RATNI ZLOČIN U HRVATSKOJ NE ZASTARIJEVA?RATNI ZLOČINAC I MONSTRUM JOSIP BROZ TITO I NJEGOVI "BORCI" MORAJU ODGOVARATI ZA ZLOČIN NAD HRVATSKIM NARODOM

332 views

Skip to first unread message

Stjepan Tokic

unread,

May 31, 2011, 4:42:56 AM5/31/11

to msch...@inet.hr, zeljko.t...@inet.hr, Mara Lovric, Miljenko Marić, Vlado Golac, Hrvoje Popovic, Mark Lescanec, Branitelji Rodoljubi, Verica i Marki Fric, Hrvatski-Franjevacki Vjesnik, hp-hpp-s...@hotmail.de, Ante Cuvako, Mirna Sugar, Mile Stimac, Fra Zvonko Kutlesa, Franjo J. Ćehić, Zeljko Tomasic, Miroslav Rovis, Drazen Kekeminec, A Petar Pocrnja, Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća, Tomo i Marija Cuzic, Ivo Jolic, dhodz...@yahoo.com, Zdenko Rados, Zeljko Zidaric, Feren Bene, Vladimir Kolic, Ante Juric, Tihomir Janjicek, Fra Ljubo Lebo, Zlatko Jelicic, Vuić Davor, Ivica Belanic, Ivan Mihelic, Rudi Tomic, Miroslav Rovis

Onaj koji ovu knjigu u vrlo ograničenoj mjeri u ovom elektroničkom dokumentu predstavljam, i to samo u zakonom dopuštenu svrhu, a to je, radi upute na sumnju na ratni zločin, sam ja, Miroslav Rovis, predsjednik Udruge Croatia Fidelis (www.CroatiaFidelis.hr),

Predstavljam je u ovom obliku, ovdje na samom početku elektroničkog njezinog prijevoda u računalno prepoznatljiv oblik objašnjeno u kojoj i kakvoj ograničenoj mjeri, u vezi s Presudom, odnedavno pravomoćnom, kojom sam osuđen uvjetnom kaznom na četiri (4) mjeseca zatvora s rokom kušnje od dvije godine,

a za koju smatram da ima vrlo debelu političku pozadinu kršenja mojih prava kao čovjeka,

i onemogućavanja domoljubnog djelovanja moje Udruge u Hrvatskoj Domovini.

Predstavljam je u svrhu ograničenog prikaza probranim osobama, uglavnom sudaca koji su pošteni za razliku od nepošteenih kojima je povjereno da me u mojem djelovanju onemoguće (ili gore),

u izključivu svrhu prikaza ne samo političkih razloga progona mene od strane sudbene vlasti u Republici Hrvatskoj,

već i u svrhu otimanja zaboravu istine o stravičnim i vrlo množtvenim ratnim zločinima od strane partizanskih postrojbi pod zapovjedništvom komandanta OZN-e Stjepana Hršaka,

radi prosvjeda protiv čijih zločina se mene politički progoni od navedene sudbene vlasti RH.

Prilažem uz ostale dokumente i privitke poštenim sudcima i drugim poštenim osobama na uvid i ovaj dokument.

FRAN ŽIVIČNJAK/U VJEČNI SPOMEN

[1]

BIBLIOTEKA POSEBNIH IZDANJA Knjiga 1

Nakladnik: UDRUGA MACELJ 1945.

Za nakladnika:
SREDIŠNJI ODBOR
UDRUGA MACELJ 1945.

Priređivač knjige: UREDNIČKI ODBOR

Grafička priprema:
VARAŽDINSKE VIJESTI d.d.
VARAŽDIN

[2]

FRAN ŽIVIČNJAK

U VJEČNI SPOMEN
NA HRVATSKE VOJNIKE, SVEĆENIKE, FRANJEVCE
I SVE HRVATSKE MUČENIKE POBIJENE U SVIBNJU I LIPNJU 1945. GODINE
NA PROSTORIMA MACELJSKE ŠUME KOD KRAPINE I LOGORIMA U MIRKOVCU
KRAJ SV. KRIŽA ZAČRETJE I OROSLAVLJU

(3. DOPUNJENO IZDANJE)

ZAGREB - ĐURMANEC, 2008.

[3]

Ova spomen-knjiga objavljuje se u nekomercijalne svrhe, u čast i spomen na pokojnog mučenika i autora knjige Frana Živičnjaka, u povodu desete obljetnice prvog izdanja njegove knjige i sa željom da se istina o zločinu počinjenom nad maceljskim žrtvama nikad ne zaboravi.

ISBN 978-953-55190-0-3
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 668664

[4]

Objavi mi radost i veselje,
nek se obraduju kosti satrvene!
Oslobodi me od krvi prolivene,
Bože, Bože Spasitelju moj!

(Ps 51/50, 8-9)

[5]

Stablo sa šumarskom oznakom 42/b ispod kojeg se nalazi jedna od navjećih masovnih grobnica u Maceljskoj šumi

PREDGOVOR SVJEDOČANSTVIMA FRANA ŽIVIČNJAKA O MACELJSKIM ŽRTVAMA

Početkom svibnja 1945. godine mnogi pomisliše: Prestao je pomor, prestali su dani najgoreg užasa! Službeno je završio najstrašniji rat u povijesti, koji je krvlju i suzama zalio cijelu Europu i velik dio svijeta, a Hrvatska je zbog mnogovrsnih sukoba bila osobito tragično razbojište. Stoga se očekivalo da će narodi odahnuti u miru, da će se ugasiti ratne mržnje i da će biti poštivane vrijednosti ljudskog dostojanstva i života. Nadasmo se miru, ali eto užasa!

Hrvatski narod, kao i drugi narodi koji su potpali u sferu ideološkog totalitarizma istočne Europe, našao se pred teškim iskušenjima nasilja. Narod i Crkva u njemu su to posebno doživjeli kao povijesnu tragediju. Još se pušila krv s naših njiva, još su jecala srca, još je plakalo svako oko, još su zjapile tolike otvorene rane, kad eto novih užasa, koji će biti bolno zabilježeni u memoriji našeg nacionalnog bića - pojmovima Bleiburga i križnih putova.

Mnogi sinovi i kćeri našega naroda, mnogi svećenici, redovnici, redovnice, vjernici te ljudi razne dobi i zvanja, nestali su u nepoznatim grobovima nad kojima se nadvila prisilna šutnja. Takvo jedno veliko gubilište svakako je Macelj, za koji partizanski vodnik koji je bio najodgovorniji i najpovjerljiviji stražar Vojne OZN-e u Krapini, Mladen Šafranko, s partizanskim imenom Marijan, svjedoči da u svojim šumovitim njedrima krije još 130 grobnih lokaliteta s oko 12.000 pobijenili vojnika i civila.

Šutnju o Macelju i prikrivanje tog zločina trebalo je prekinuti. Prekinuo ju je krvave kronike glas, zapisane riječi o. Ostijana Ostrugnaja, gvardijana Franjevačkog samostana u Krapini, koji je kao živi svjedok

još u lipnju 1945. opisao "najbolniju ranu u Krapini" -- stratište na gori Macelj, na mjestima Lepa Bukva, gdje je ubijeno poimence navedenih 11 svećenika i bogoslova te 9 franjevaca redovnika, Ilovcu i u Smiljanovoj Grabi. Macelj bijaše "klaonica tolikih nevinih žrtava", piše isti kroničar 1945., a potom nastaje šutnja sve do 1990. godine. Tada razni listovi i dnevni tisak počinju pisati o Macelju i maceljskim žrtvama, a sve je bilo okrunjeno prvim služenjem sv. mise za te nevine žrtve u Macelju, 9. lipnja 1991., koju je predvodio kardinal Franjo Kuharić u nazočnosti osam do deset tisuća vjernika.

Mora se znati da je, uz Kroniku Franjevačkog samostana u Krapini, za otkrivanje ovog zločina najvažniji i najzaslužniji gospodin Fran Živičnjak koji je organizirao i vodio sve skupine što su od 1990. godine naovamo polazile na lice mjesta da obiđu maceljske grobnice i da se uvjere o tom velikom zločinu.

Fran Živičnjak je bio pitomac Domobranske zastavničke škole u Zagrebu, Ilica 242, od 10. rujna 1942., a od 7. studenog 1944. bio je djelatni pripadnik Hrvatskih oružanih snaga, Stožera XVI. hrvatske domobranske doknadne divizije sa sjedištem u Zagrebu. Sa svojom divizijom povlačio se prema Sloveniji i Austriji te su ga u Krapini 10. svibnja 1945. iz kolone izdvojili domaći partizani i zatvorili ga u podrum Civilne OZN-e u Krapini. Od sigurne smrti spasio ga je partizanski vodnik i djelatnik Vojne OZN-e Mladen Šafranko.

Živičnjak, kao neposredni očevidac i sudionik tih bolnih poratnih dana, u ovom svjedočanstvu pomno bilježi što se je dogadalo u Krapini i logorima u njenoj okolici, što zna o maceljskim žrtvama i tamošnjem najvećem svećeničkom gubilištu na području Zagrebačke nadbiskupije.

Podrobno bilježi podatke o svom križnom putu, kao i sve detalje i napore da istina o maceljskim žrtvama dođe na vidjelo. Govori neposredno o žrtvama i akterima nasilja i zločina. Prisjeća se iz te velike noći bola i svijetlih likova od kojih je doživio čovječnost, što spominje sa zahvalnošću.

Nadasve je dragocjeno što je uspio nagovoriti još za života Mladena Šafranka, nekoć djelatnika Vojne OZN-e u Krapini, da pođe s Komisijom u Macelj i iznese poznate podatke, kao i sve podatke koje je Šafranko pred Živičnjakom i još jednim svjedokom odao, posebice imenom i prezimenom,

naznačivši petnaest ubojica, dok se ostalih četrdeset i pet nije mogao sjetiti. Fran Živičnjak bio je u kontaktu i sa Stjepanom Hršakom, 1945. godine prvom osobom Vojne OZN-e u Krapini, koji zaštićen živi u svojoj vili na Tuškancu, što samo po sebi mnogo govori. Na žalost, svi akteri su domaći sinovi iz okolice Krapine.

Posebno je vrijedno pozornosti što Fran Živičnjak prati i bilježi zbivanja o ostacima maceljskih žrtava koje su 1992. godine djelomično iskopane bez znanja javnosti i suglasnosti rodbine žrtava i Crkve. Tada je otvorena i jama označena brojem IVd, gdje su sahranjeni pobijeni svećenici, bogoslovi i civili. Otvorene su 23 jame i iskopana 1163 kostura, a Šafranko svjedoči da na području Macelja ima još oko 130 takvih grobnih jama. Posmrtni ostaci prevezeni su u crnim najlonskim vrećama za smeće u podrum Patologije na Šalati u Zagrebu.

Čini se da zbog živućih aktera i njibovih "zaštitnika" još uvijek nije došao čas da se otvoreno piše o zločinu u Maceljskoj šumi, a još manje o njegovim počiniteljima.

Svaka nedužna žrtva, pripadala ona bilo kojem narodu, bilo kojoj vjerskoj zajednici i bilo kojem političkom uvjerenju, umorena bilo gdje i bilo kada, zaslužuje poštovanje i molitvu, ima pravo da joj se vrati dostojanstvo i čast. Mi kršćani čvrsto vjerujemo da je čovjek slika Božja i da su svi ljudi i narodi jednakoga dostojanstva, pozvani od samoga Boga da žive u miru, slobodi, pravednosti i sigurnosti sa svojim neotuđivim pravima.

Polazeći od toga stajališta, od 1991. godine naša Crkva početkom mjeseca lipnja svake godine sv. misom i molitvom obilježava spomen na pobijene svećenike, redovnike, vojnike i mnoštvo civila na Macelju. To su molitve i poruke mira s gubilišta, da se zlo više ne ponovi, da mržnja prestane, da se svim žrtvama vrati dostojanstvo i čast!

Osobno sam više puta razgovarao s gospodinom Franom Živičnjakom o tragediji našega naroda, posebice o maceljskim žrtvama. Istaknuo bih ovdje važnost našeg zajedničkog obilaska sa skupinom sudionika svih lokaliteta od Mirkovca i Sv. Križa Začretja do Krapine, Đurmanca i maceljskih jama 27. travnja 1991. godine. To mi je bilo važno jer sam spremao knjigu o žrtvama u Zagrebačkoj nadbiskupiji, koja je izašla pod naslovom: "Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije" (Zagreb, 1992.),

gdje sam o maceljskim žrtvama pisao na str. 162-177. i 697-702. Drugi važan susret hio je u podrumu Patologije na Šalati. gdje su predstavnici Zagrebačke nadbiskupije, Hrvatske franjevačke provincije u Zagrebu sa skupinom nazočnih, na čelu sa saborskim zastupnikom Ivanom Lackovićem Croatom, utvrdili činjenično stanje, sve fotografirali, posebno smrtne ostatke i jame IVd gdje su pobijeni svećenici i bogoslovi, kako bi ostala dokumentacija i trag o ovom nevjerojatnom mučeništvu i piniženju naših mučenika mimo volje rodbine i predstavnika Crkve.

Neka u svemu najveći prijatelj u životu bude Istina!

Zato Fran Živičnjak ostavlja povijesti ovo svoje pisano svjedočanstvo o pobijenim žrtvama "iz zahvalnosti prema Bogu za spašeni život 1945. godine i iz obveze savjesti". Time je želio opisati sva stradanja poniženih i pobijenih bez suda i prava obrane u svibnju i lipnju 1945. "na prostorima Maceljske šume kod Krapine i logorima Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretja i Oroslavlju, da taj istiniti zapis ostane kao povijesni dukument i opomena za buduće hrvatske naraštaje, da se takav zločin ne bi nikada više ponovio na tlu Hrvatskog zagorja".

Potrebna su ovakva svjedočanstva, mirna i činjenična, bez naboja ideologije i želje za osvetom, jer "osveta bi bila najveća uvreda tim mučenicima", kako reče kardinal Franjo Kuharić u Macelju 1991. godine. Ako i nije čas da se otvoreno o tome piše, radi "pomirenja" malog postotka živih sudionika Drugog svjetskog rata, neka ostane pohranjeno za buduća vremena kako bi istina zasjala kao djelo pravde, kako bi se vratila čast žrtvama i označilo tko je bio žrtva, a tko zločinac, posebice u vremenu nakon ratnih sukoba.

Sve ovo kazuje kako je i nakon rata vođen rat protiv Hrvatske, koja je i nadalje bila prostor tragičnog razbojništva do danas neimenovanih zločinaca. S tisućama nevinih žrtava sudbinu su dijelili i svećenici. Samo iz Zagrebačke nadbiskupije ubijeno je 5-7 bogoslova i 65 svećenika, a 5 ih je završilo živote u poratnim logorima. Kroz poratne logore prošlo je 155 svećenika samo iz Zagrebačke nadbiskupije.

Neka ne budu zaboravljene sve naše domoljubne žrtve! Neka ne budu zaboravljeni ovi istinski mučenici za vjeru i Domovinu u Macelju, kako reče kroničar već 1945. godine, u toj "klaonici nevinih žrtava"

Koliko su znane i neznane jame Jazovke i Maceljske šume!?'

Kolike su žrtve naroda i Crkve u Hrvata!?

Doći će dan kada će se i o tome mirno, objektivno, činjenično i povijesno kritički moći progovoriti.

Zagreh, 31. svihnja 1997.,

na blagdan Majke Božje Kamenitih vrata, Zaštitnice grada Zagreba

Dr. Stjepan Kožul, tajnik Zagrebačke nadbiskupije

[12]

U VJEČNI SPOMEN

NA HRVATSKE VOJNIKE, SVEĆENIKE, FRANJEVCE

I SVE HRVATSKE MUČENIKE

POBIJENE U SVIBNJU I LIPNJU 1945. GODINE

NA PROSTORIMA MACELJSKE ŠUME

KOD KRAPINE I LOGORIMA U MIRKOVCU

KRAJ SV. KRIŽA ZAČRETJA I U OROSLAVLJU

Iz zahvalnosti prema Bogu za spašeni mi život 1945. godine te iz obveze prema mojoj savjesti i mojem narodu želim opisati sve patnje i stradanja naših zarobljenih vojnika, mojih školskih kolega, svećenika, franjevaca i ostalih mučenika u svibnju i lipnju 1945. godine na prostorima Maceljske šume kod Krapine i u logorima u Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretja i u Oroslavlju, kako bi taj istiniti zapis ostao kao povijesni dokument i opomena za buduće hrvatske naraštaje da se takav zločin ne bi nikada više ponovio na tlu Hrvatskog zagorja.

Nakon izručenja Hrvatske vojske, civila, svećenika i franjevaca u Bleiburgu od strane engleskih vojnih vlasti i predaje naših zarobljenika partizanskoj 51. vojvođanskoj diviziji, svi su u koloni tijekom noći bili sprovedeni do Dravograda.

Drugi dan su kod dravogradskog mosta naše izručenike preuzele banijske i kordunaške partizanske jedinice i tu je započeo Križni put, jer su svi zarobljenici morali bez vode i hrane pretrčati preko 60 km do sa-

birališla u Mariboru. Tamo se je po odorama obavilo razvrstavanje te su pripadnici ustaških postrojbi i veliki broj hrvatskih časnika odvedeni u šumu Tezno kraj Maribora, gdje je u protutenkovskim rovovima postrijeljano oko 60.000 zarobljenih vojnika i časnika.

U Sloveniji se masovne grobnice hrvatskih vojnika još nalaze u Kočevju, Barbarinu rovu rudnika Hude Jame kod Laškog, na Savskom nasipu prema Brežicama, kod Marije Reke između Trbovlja i Prebolda, te na Črnom grobu kod Škofje Loke. Te sam podatke crpio iz "Večernjeg lista" od 3. ožujka 1996.

Na nogometnom igrališlu u Mariboru obavljena su razvrstavanja za likvidaciju i kolone za križne putove u raznim pravcima kroz Hrvatsku i dalje do makedonske, bugarske i rumunjske granice. Jedna od većih kolona bila je usmjerena prema Ptuju i dalje prema Macelju, Đurmancu, Krapini i sabirnim logorima u Mlrkovcu kraj Sv. Križa Začretja i u Oroslavlju.

Na poljani oko Đurmanca bile su zaustavljene prve kolone zarobljenika s kolima i konjima (jer tada nije bilo autoputa) što su ih kasnije sve opljačkali okolni seljaci koji su bili suradnici partizana. Po pričanju preživjelih svjedoka tih stravičnih zbivanja i samog komandanta Vojne OZN-e u Krapini Stjepana Hršaka, u "Nacionalu" broj 27 od 24. svibnja 1996. (str. 22), ti mučenici nisu dobili ni vode ni hrane već su pojeli svu

Đurmanec - mjesto zaustavljanja naših zarobljenika. U pozadini proplanak gdje su izvršena prva masovna ubijanja tih mučenika

travu na poljani i sve lišče po granama.

U istom "Nacionalu" (na str. 22.) Hršak dalje pripovijeda o "sređivanju" svećenika-reakcionara iz Pregrade, što se najvjerojatnije odnosi na pokojnog velečasnog Matiju pl. Žigrovića, koji je bio župnik u Kostelu kraj Pregrade, a kasnije u Jesenju, gdje je 1943. godine nakon zvjerskog mrcvarenja krvoločno ubijen. To zaključujem po tome što iz Pregrade nije ubijen niti jedan župnik, jer je to moja župa (rođen sam u Svedruži blizu Pregrade) i nikad nisam čuo da su nekog župnika iz Pregrade "sredili" partizani antifašisti, osim velečasnog Matije pl. Žigrovića u Jesenju. Glavni organizator toga zločina po svome je osobnom kazivanju bio sâm Stjepan Hršak,

Posmrtni ostaci svećenika Matije pl. Žigrovića nakon partizanskih iživljavanja. Gvardijan Rathel tvrdi da je njegovo tijelo raščerečeno vezanih nogu za repove dvaju konja.

kasnije komandant Vojne OZN-e u Krapini, koji je rođen u Petrovskom kod Krapine i danas bezbrižno živi u Zagrebu.

U samom Đurmancu bilo je određeno sabiralište povratnika na tadašnjoj pilani, danas "Šavriću", u okolici između groblja i crkve te na proplanku uz šumu s lijeve i desne strane iznad Đurmanca. Tu su im najprije opljačkali sve vrijedne stvari, a zatim su počela masovna ubijanja zarobljenih mučenika. Jame, na žalost, do danas nisu službeno identificirane niti otvorene.

Kako je priljev tih mučenika bio velik, a u samom Đurmancu nije bilo mjesta za zadržavanje i kopanje jama za masovnu likvidaciju, usmjeravali su ih dalje prema Krapini, gdje je sabiralište bilo oko Pučke škole i

Đurmanec - sabiralište povratnika na tadašnjoj pilani, danas "Šavriću"

pred školom te na starom Sajmištu (ondje je danas Autobusni kotodvor). Dio domaćih ljudi koji su bili u hrvatskim vojnim postrojbama bio je odmah zatvoren u podrumima Pučke škole u Krapini. Tamo je na prvom katu bilo sjedište Vojne OZN-e kojoj je na čelu bio domaći čovjek, zloglasni i okrutni Stjepan Hršak, po činu partizanski poručnik, rođen u Petrovskom kod Krapine 13. prosinca 1919., od oca Franje i majke Julijane.

Sve zarobljenike iz podruma škole saslušavali su domaći isljedenici Vojne OZN-e na I. katu. Strašno su ih tukli, a najkrvoločniji među njima bili su Josip Frankol, rođen u Podgori kraj Žutnice kod Krapine (nosio

Đurmanec - sabiralište povratnika na pilani, danas "Šavriću", gdje su zarobljenici vezani žicom prije otpreme na likvidaciju

Zgrada Pučke škole u Krapini - sjedište Vojne OZN-e

je crnu odoru i čizme), zatim Ivan Đurkin iz Sv. Križa Začretja, te jedan vodnik u crnoj odori, malen rastom, koji je zarobljenike dovodio iz podruma na saslušanje na I. kat i bio zadužen za pljačku tih mučenika prije nego je istraga započela. On je zamjenjivao komandanta Hršaka, ali mu imena, na žalost, ne znam.

Najstrašniji isljednik bio je sam komandant Stjepan Hršak. Svi mučenici iz podruma su nakon formalne istrage vezani žicom, kamionima otpremani u Maceljsku šumu i tamo zvjerski pogubljeni.

Zbog velikog mnoštva nadolazećih zarobljenika, nisu svi mogli biti stacionirani u Krapini. Stoga su u dogovoru i zajedničkoj organizaciji komandanata Vojne i Civilne OZN-e, Stjepanom Hršakom i Lepoldom Horvatom zvanim Leo, formirana tri sabirna logora u Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretja i veliki logor, također ograđen žicom, u Oroslavlju.

Dva logora u Mirkovcu bila su smještena ispred samog dvorca Mirkovec, a dijelila ih je prilazna cesta. S lijeve strane ceste stajale su drvene barake bivše Radne službe i tu su bili smješteni domobrani i civili, a s desne strane ustaške postrojbe i njemački vojnici, pripadnici Rommelovog Afričkog korpusa (nosili su kaki odore i kape s velikim šiltovimn).

U lijevom logoru, u kojem su bili domobrani i civili, dopuštali su zarobljenicima primati hranu i vodu koju su donosili okolni seljaci. Međutim u desnom logoru - koji je čuvao velik broj naoružanih partizana s

Cesta za logore u Mirkovcu ispred samog dvorca. Odavde su zarobljenici odvedeni u Maceljsku šnmu i jamu pokraj mirkovečkog jezera s lijeve strane, gdje su bez suđenja pogubljeni

Partizanski poručnik Petar Bezjak, zvan "Perica", zloglasni komesar logora u Mirkovcu 1945. godine

ruskim šmajserima - nije se smjelo, usprkos velikoj ljetnoj vrućini, davati zarobljenicima ni vodu ni hranu, uz prijetnju smrtnom kaznom ako bi im netko preko žice pokušao ubacili komadić kruha.

Posebno pripominjem da je u lijevom logoru bilo i žena i djece. Po mome dolasku u taj logor, 22. svibnja 1945. poslije podne jedna se trudna žena porađala uz pomoć zatočenica u baraci bez pružene stručne pomoći i vode. Umrla je zajedno s djetetom i vjerojatno su kasnije oboje mrtvi preneseni u jamu nedaleko od logora s lijeve strane mirkovečkog jezera.

"Veliki i zloglasni krvoločni komandant" tih logora, kojega u svom članku u glasilu "Hrvatski domobran" broj 2 od travnja 1966. također spominje sada pokojni gospodin Slavko Ivanković, koji je kao ustaški pripadnik boravio u desnom logoru Mirkovca, bio je domaći čovjek, sada pokojni Milan Kunštek, rođen u Petrovskom kraj Krapine. Njega je zamjenjivao komesar, partizanski potporučnik Petar Bezjak, zvani Perica, roden u Kumrovcu, koji je nakon rata dugo godina radio kao isljednik u UDB-i na Savskoj cesti u Zagrebu. Umro je 1966. godine.

Surovi komandant Milan Kunštek poslije rata se oženio sestrom pokojnog župnika iz sela Benkovca kod Petrovskog kraj Krapine Josipa Hršaka i brata mu dr. Mirka Hršaka, ginekologa iz Zagreba. Ovaj je pak

stariji kolega dr. Miroslava Kopjara, također ginekologa u Zaboku, čijega je oca Miroslava 22. svibnja 1945. poslije podne, pred svim zatočenicima logora Mirkovec, strijeljao metkom u potiljak isti Milan Kunštek, što je i u svome članku opisao gospodin Slavko Ivanković, koji je bio zatočen kao ustaša u desnom logoru Mirkovec.

Milan Kunštek je zajedno s krvoločnim djelatnikom tadašnje OZN-e Štefom Gretićem, bratom zloglasnog partizanskog komesara - pukovnika Ivice Gretića, 8. rujna 1946. kod Pećine na putu za Krapinu dočekao tadašnjeg župnika iz Petrovskog vlč. Josipa Ormuža i pokušao ga ubiti.

Po pričanju samog komandanta Vojne OZN-e u Krapini Stjepana Hršaka, odmah nakon rata Kunštek je pucao u staro raspelo u Pećini, u pravcu Petrovsko-Krapina. To je raspelo povišeno stajalo u kamenoj niši više od 200 godina u znak zahvalnosti nekog tamošnjeg seljaka Zajeca za spašeni mu život, kad je ispred njega na tome mjestu pao kamen a nije ga usmrtio.

Križ s malim Isusom Kunštek je rafalima iz pištolja izbacio iz niše. Na tome mjestu trebalo bi podići novo raspelo.

Također se sa sigurnošću pretpostavlja da je krvoločni Kunštek kao dobrovoljac prisustvovao ubijanju hrvatskih mučenika u Maceljskoj šumi. O tome točne podatke može dati samo spomenuti zloglasni Stjepan Hršak, koji danas bezbrižno živi u Zagrebu.

Prostor s lijeve strane prilazne ceste, gdje su bili zatočeni domobrani i civili u Mirkovcu

Kasnije sam saznao da još postoje velike jame u šumi Gaj, nedaleko od logora Mirkovec, gdje su također ubijali zarobljenike iz tih logora.

Ja sam kao djelatni domobranski pripadnik Hrvatskih oružanih snaga bio udijeljen na službu Stožeru XVI. hrvatske domobranske doknadne divizije 7. studenoga 1944. sa sjedištem u Zagrebu, južno krilo tadašnjeg Ministarstva Oružanih snaga, Stančićeva 6, iz Zastavničke škole Oružanih snaga u Zagrebu, Ilica 242, u kojoj sam bio pitomac od 10. rujna 1942. godine.

Od 7. svibnja 1945. povlačio sam se s djelatnicima svoje divizije prema Sloveniji, a 10. svibnja u Krapini su me iz kolone izveli domaći partizani Zvonko Bešenski i njegov očuh Slavko Mužar zvani Gulijuš. Odveden sam i zatvoren u podrum Civilne OZN-e stare dvorišne kuće u vlasništvu obitelji Pažur, koja je nekoliko dana prije ulaska partizana u Krapinu emigrirala u Argentinu.

Na dan 21. svibnja bio sam priveden komandantu Vojne OZN-e Stjepanu Hršaku, partizanskom poručniku, obučenom u englesku prekrojenu odoru (po zanimanju je bio krojač). Imao je na sebi kratke njemačke čizme i bio naoružan njemačkim pištoljem "Walter" od 7.65 mm koji je nosio za pojasom, a njime je kasnije, 4. i 5. lipnja u Lepoj Bukvi, pobio svećenike i franjevce (posjeduje ga i danas kao trofejni pištolj).

Nakon kratkog razgovora Hršak mi je oduzeo osobne stvari i vojne dokumente te me pred jednim vodnikom - kojega sam već opisao, a koji je moje opljačkane stvari uzeo u maramicu koju mi je također oduzeo - osudio na smrt. Istjerao me je na hodnik psujući mi banditsku majku i rekao mi da ondje čekam dok se smraći. To je značilo da ću pred večer biti priključen koloni zarobljenika iz logora Mirkovca koji su išli na strijeljanje u Maceljsku šumu.

Prije moga saslušanja pozvao je telefonski Zvonka Bešenskog, koji je bio poznati cinkaroš u Krapini, a bio je moj susjed iz Svedruže gdje sam rođen. On me pred Hršakom teško optužio i zbog njegove sam optužbc trebao biti strijeljan.

Toga dana, 21. svibnja 1945. godine, od sigurne smrti spasio me tadašnji partizanski vodnik koji je bio najodgovorniji i najpovjerljiviji stražar Vojne OZN-e u Krapini, Mladen Šafranko, partizanskog imena Marijan. On me pustio kući i rekao mi da drugi dan dođem s ocem i dvojicom

Na mjestu današnjeg "Rasadnika" bio je veliki logor, u kojem su bili stacionirani samo pripadnici ustaških postrojbi

odbornika Seoskog narodnog odbora, kako bi dali izjavu o tome što sam radio i gdje sam bio za vrijeme rata.

Drugoga dana, 22. svibnja 1945., išao sam sa sada pokojnim ocem u Krapinu, ali odbornici koje je otac molio da idu s nama i koji su mu to obećali nisu došli. Javio sam se ponovo Hršaku zajedno s ocem, no s njim on uopće nije htio razgovarati, već ga je dao odmah uhititi i sa stražarima odvesti u zatvor.

Dok sam tako prestrašen čekao daljnju sudbinu, Hršak je naredio da me priključe koloni zarobljenika koja je išla za logor Mirkovec kod Sv. Križa Začretja. Tamo sam istoga dana popodne prisustvovao ubojstvu ustaškog bojnika Miroslava Kopjara, kojega je metkom u potiljak strijeljao komandant logora, zloglasni Milan Kunštek, domaći čovjek kojega sam poznavao iz Petrovskog.

U pravcu samoga mjesta Mirkovec, s desne strane na mjestu današnjega "Rasadnika", bio je još jedan veliki logor ograđen bodljikavom žicom u kojem su bili stacionirani samo pripadnici ustaških postrojbi. Prema njima je režim bio najstroži, sa strogom zabranom primanja vode i hrane, tako da su ti mučenici pojeli svu travu u logoru, a mnogi su ondje dobili dizenteriju i umrli bez pomoći i lijekova. Zarobljenike je često obilazio okrutni partizanski oficir Dragutin Rafaj iz Zaboka. On je kasni-

Ulaz u bivše Općinsko poglavarstvo u Sv. Križu Začretju, u čijem su podrumu bili zatočenici dovedeni iz logora Mirkovca

je sa svojim kolegom Živkom Vujčićem u Jazovki ubijao teške hrvatske runjenike metkom u potiljak.

Kada su bile iskopane jame u Maceljskoj šumi, svi ostali mučenici tih logora bili su otpremljeni gore i na najokrutniji način pogubljeni.

Kako je kapacitet za prihvat ogromnog broja hrvatskib zarobljenika u logorima Mirkovca bio premalen, otvorili su još jedan veliki ograđeni logor u Oroslavlju. Dok nisu bile iskopane jame na prostorima Maceljske šume, sve su te mučenike u zatvorenim marvenim vagonima otpre-

Podrum dvorca Vraniczany u Sv. Križu Začretju gdje sam bio zatočen s ostalim mučenicima, također dovedenim iz logora Mirkovca

mali preko Zaboka na željezničku postaju Đurmanec u smrt, osim onih koji su se spasili bijegom iz vlaka prije samog Đurmanca, što također u svojem članku opisuje pokojni gospodin Slavko Ivanković.

Komandant logora u Oroslavlju bio je Branko Vidović, rođen u Slatini kod Krapine. Poslije rata bio je komandant OZN-e u Pregradi u činu partizanskog poručnika. Bio je vrlo okrutan prema ljudima, a dobro ga se sjećaju svi progonjeni i zatvarani ljudi iz Pregrade i okolice. On je 1950. godine bio imenovan domarom Titove rezidencije u Kumrovcu, a kći mu Danica bila je kustos rodne kuće-muzeja "Maršal Joslp Broz Tito".

U logoru u Mirkovcu bio sam sedam dana, a zatim sam vraćen u podrum dvorca Vraniczany u Sv. Križu Začretju, gdje sam zatekao velik broj zarobljenika. Iz toga sam podruma premješten u podrum Općinskog poglavarstva, koji je bio također prepun zatvorenika. Nakon nekoliko dana sam iz toga podruma, uz pomoć dr. Zdravka Pažamete, koji mi je bio kolega iz Zastavničke škole Oružanih snaga u Zagrebu, llica 242, a rođen je u Sv. Križu Začretje, bio premješten u prizemnu sobu toga Poglavarstva. Odatle sam mogao kroz prozor promatrati ljude koji su se na Tijelovo 1945. godine okupljali pred crkvom za procesiju koju je s "nebom" vodio tamošnji, sada pokojni župnik. Njega su sa strane pratila po dvojica naoružanih partizana s puškama i bajunetama na njima.

Posebno mi je ostalo u sjećanju kako je s nama u podrumu Općinskog poglavarstva bio zatvoren i ustaški zastavnik Stjepan Herceg iz Zagreba,

Žice kojima su bili vezani pobijeni hrvatski časnici te svećenici i franjevci

gdje je imao živu majku, a pričao je da je kao gimnazijalac pisao pjesme. Svakog dana ga je iz toga podruma jedan tamošnji oficir po imenu Zubić (malen rastom, rodom iz sela Dukovca kraj Velike Vesi kod Krapine, a obučen u crnu odoru) izvodio u prizemne prostorije gdje ga jo strašno tukao korbačem od bekovine koji je nosio u sari čizme. Kasnije sam ga još jedanput vidio na sabiralištu zarobljenika i znanih mi ljudi - civila iz Krapine, koje je bilo blizu kolodvora u Varaždinu. Čuo sam naknadno da su ga vezali žicom i odvezli kamionom s ostalim osuđenicima preko Lepoglave u Maceljsku šumu i tamo pogubili.

Kolega dr. Zdravko Pažameta donosio mi je hranu u logor Mirkovec i kasnije u zatvor Općinskog poglavarstva pa mu se u ovoj knjizi - za učinjenu mi dobrotu u najtežim trenucima mog života - iz dubine srca najiskrenije zahvaljujem.

Ostalo mi je također u sjećanju kako je na Tijelovo prije podne došla sad već pokojna majka Mima Horvat sa kćerkom Ankom iz Svedruže tražiti svojega jedinog sina Rudolfa. Nosila mu je mlijeko u boci i kukuruznu zlevku (kolač od kukuruznog brašna sa sirom). No nije ga našla u logoru Mirkovec, jer je već u Đurmancu bio pogubljen, pa je mlijeko i kukuruzni kolač odlučila dati meni, na čemu sam joj se zahvalio. Istoga dana je nastavila put pješice zajedno sa kćerkom Ankom iz Sv. Križa Začretja u logor u Oroslavlju, ali tamo također sina više nije našla.

Istoga dana iz logora Mirkovec u Sv. Križ Začretje došao je kolima s jednim konjem starac iz Vinagore tražiti svojeg unuka, koji je po njegovu pričanju bio u siječnju 1945. mobiliziran u ustaše. Donio mu je nešto hrane, ali ga više nije našao, jer je već bio ubijen u Đurmancu ili Maceljskoj šumi. Gorko je plakao za njim, jer da su ga nedužna odveli domaći partizani i da mu je to bio jedini muški potomak u kući. S tim starcem se odvezla do Krapinskih Toplica i moja pokojna majka, koja me je također tražila u logoru Mirkovec, a našla me na povratku u Sv. Križu Začretju, gdje sam preko prozora razgovarao s tim starcem.

Nakon nekoliko dana sam iz Općinskog poglavarstva u Sv. Križu Začretju vraćen u koloni zarobljenika pod pratnjom partizana Đuke Lovrenčića (brata slikara Lovrenčića) ponovno u Krapinu, u podrum Civilne OZN-e, gdje sam bio i ranije. Tu su me 4. lipnja 1945. prije podne prvi put saslušavali domaći partizanski istražitelji Ivica Fizir (koji je bio

moj školski kolega iz nižih razreda Gimnazije u Varaždinu) i Valent Katalenić, zvani Valek, iz Jesenja kod Krapine.

U istom podrumu bio je sa mnom zatvoren i moj stariji kolega iz Zastavničke škole Hrvatskih oružanih snaga u Zagrebu, Stjepan Barušić, rođen u Bihaću ili njegovoj okolici. Bio je po činu djelatni poručnik. Kao pripadnik Udarne divizije bio je dotjeran iz Bleiburga u plavoj finskoj odori, bos, bez kape i oznake čina, a oko pojasa je imao špagom vezanu porciju.

Prostrijeljene lubanje svećenika i franjevaca izvađene iz maceljskih jama

Noću ga je prozvao oficir OZN-e Branko Löw, rođen u Krapini, i odveo ga na saslušanje na I. kat Ivici Fiziru, koji mu je tijekom saslušanja i pretresa u gornjem džepu haljinca pronašao svjedodžbe završenog IV. tečaja Zastavničke škole Oružanih snaga i ispita zrelosti te je po tome zaključio da je bio časnik. Pričao mi je, kada ga je Löw ponovno doveo u podrum, da ga je saslušavao isljednik malen rastom po imenu Fizir, koji je bio odjeven u prekrojenu englesku odoru, a nije nosio oznaku čina. Plačući mi je rekao da će ovdje biti sigurno pogubljen i zamolio me da, ako ostanem živ, to javim njegovoj obitelji.

I zaista, 4. lipnja 1945. oko 21.30 sati Branko Löw ga je prozvao i izveo iz podruma gdje smo se posljednji put rukovali. Istoga dana oko 22 sata vodio je Löw iz II. kata OZN-e 20 svećenika i franjevaca koji

su te večeri pobijeni kod Lepe Bukve u Maceljskoj šumi, u jami koja je prilikom iskopa 1992. godine označena rimskim brojem IV/d.

U istoj jami pronađeno je 80 kostura pobijenih hrvatskih časnika i 20 prostrijeljenih lubanja svećenika i franjevaca te žice kojima su bili vezani po dvojica, a svećenici i franjevci pojedinačno.

Prema zapisu gvardijana Franjevačkog samostana u Krapini, Ostijana Ostrugnaja, u Franjevačkoj kronici piše da su se u Krapinu na Duhove 1945. godine vraćale cijele kolone zarobljenika iz Slovenije i da je sabiralište bilo u Đurmancu i pred Pučkom školom u Krapini.

Kako je sam gvardijan dočuo da su tamo neki franjevci i svećenici, pozvao ih je da dođu u samostan da bi se odmorili i okrijepili jer nisu jeli već 10 dana. OZN-a je to dozvolila, ali tako da je deset franjevaca išlo u samostan, a jedanaest svećenika u župni dvor. Kako je u samostanu bilo više mjesta, naknadno su iz župnog dvora tamo došli svećenici, ali im je bilo zabranjeno udaljavanje, a ocu gvardijanu je naređeno da na njih pazi, jer da će odgovarati ako bi koji pokušao bijeg. Sam gvardijan je u Kroniku upisao sva njihova imena (popis je na kraju ovog teksta).

Na dan 4. lipnja 1945. oko 9 sati prije podne pozvani su na Civilnu OZN-u radi saslušanja - jedna grupa prije podne, a druga popodne. Mogli su ponijeti stvari ako su htjeli, a to je bio znak da se više neće vratiti. Rekli su im da ih na taj način zavaraju da će ići na sud u Varaždin, a smjestili su ih u jednu sobu na II. katu OZN-e. Toga dana me je pratilac Branko Löw izveo iz podruma i odveo na saslušanje istražitelju Ivici Fiziru, pa sam vidio kako su iz njegove sobe izišla dva prestrašena i blijeda franjevca u habitima. Kako me Fizir nije htio do kraja saslušati, jer me je poznavao kao školskog kolegu iz Varaždinske gimnazije, dao me je predvesti drugom istražitelju, Valentu Kataleniću. Kad me je Löw pratio istražitelju Kataleniću, ispred Fizirove sobe čekao je saslušanje jedan svećenik.

Toga dana oko 22 sata naredili su da se u Krapini utrnu sva električna svjetla. Tada su izveli svećenike i franjevce s II. kata OZN-e, a pratio ih je oficir OZN-e Branko Löw. Vidio sam to zajedno s ostalim zatvorenicima kroz prozor podruma, jer je bila tiha ljetna noć pa smo čuli tupe korake kada su se spuštali strmim drvenim stubama u dvorište ispred OZN-e.

Nisu bili vezani. Čuo se rad motora kamiona koji je stigao u dvorište do kamenih stepenica. Tu su ih ukrcali zajedno s pratiocima, među kojima je bio Mladen Šafranko. On je imao zadatak da ih tijekom vožnje pojedinačno veže žicom koju je, po njegovu kazivanju, imao u kamionu već izrezanu i pripremljenu.

Na moj upit zašto ih je vezao pojedinačno, odgovorio je da ih je na taj način kod jame lakše pojedinačno ubijati. Kada su ih ukrcali, krenuli su put Macelja u Lepu Bukvu, gdje je već bila iskopana i pripremljena velika jama. Po pričanju Šafranka, u kamionu su franjevcima skinuli habite, a kasnije su partizanska djeca iz Đurmanca nosila od njih sašivene kaputiće. Osim toga kamiona, još je jedan kamion sa 60 utovarenih hrvatskih časnika istodobno krenuo put Lepe Bukve. Istovarili su ih kod stare lugarske kuće Freudenreich u Lepoj Bukvi, a tamo ih je ćekao ko-

Jama IV/d gdje su strijeljani svećenici i franjevici zajedno sa 60 hrvatskih časnika

Put kojim su svećenici i franjevci - u pratnji naoružanih partizana - odbacili krunice i medaljice prije strijeljanja, označujući na taj način svoj posljednji put prije smaknuća

Gvardijan Franjevačkog samostana u Krapini pokazuje krunice i medaljice koje se u tom samostanu čuvaju kao relikvije od 1945. godine

mandant Vojne OZN-e Stjepan Hršak. Njega je u Lepu Bukvu dovezao na motoru Zindapp vojni isljednik u Krapini Ivan Đurkin, koji se takoder priključio koloni.

Prema izjavi Mladena Šafranka, kako je bila ljetna noć, svećenici i franjevci su shvatili da ne idu na sud u Varaždin, te da ih je u Krapini Fizir zavarao i krenuli su pješice oko 200 metara do pripremljene jame. Osim Đurkina i Šafranka, u pratnji je bio i sâm komandant Hršak, a pratio ih je veliki broj naoružanih partizana - dobrovoljaca.

Kad su putem svećenici i franjevci vidjeli da ne idu u Varaždin, plačući su molili za milost, jer ništa nisu krivi, nisu bili vojnici nego svećenici. Na to im je Hršak opsovao ustašku majku i rekao "da će ih on sada pomilovati". Kada su došli do jame, prvo je ubio najstarijega među njima, dr. Josipa Gunčevića, koji je inače bio ravnatelj i vjeroučitelj Gimnazije u Slavonskom Brodu, star 50 godina, vrlo cijenjen od pučanstva i učenika kao uzoran svećenik i ravnatelj.

Nakon njega ubijao je po redu ostale pucajući im također u glavu. Putem prema jami ti mučenici odbacivali su krunice, medaljice i koma-

Krunice koje su franjevci odbacivali, označujući tako svoj posljednji put prije smaknuća, a koje su drugi dan pokupila školska djeca i odnijela u Franjevački samostan u Krapini

Okrutni i zloglasni Stjepan Hršak zvani "Štef" iz 1945. godine, kada je bio komandant Vojne OZN-e u Krapini u činu partizanskog poručnika

diće kordi da bi na taj način označili svoj posljednji put prije smaknuća. Drugi dan su te uspomene pokupila mala školska djeca i odnijela ih u franjevački samostan u Krapinu, gdje se i danas čuvaju kao relikvije pobijene braće.

Taj krvoločni komandant Stjepan Hršak danas bezbrižno živi s visokom mirovinom i naoružan tim istim "trofejnim pištoljem Walter 7,65 mm" kojim je poubijao 20 svećenika i franjevaca, u vili u elitnom dijelu Tuškanca u Zagrebu, koju je dobio kao nagradu za "zasluge za narod".

Hrvatske časnike, koji su po dvojica bili vezani, ubijali su njihovi pratioci šumarskim sjekiricama udarcima po sljepoočnicama, tako da su odmah mrtvi padali u jamu. U toj jami ubijen je i moj školski kolega Stjepan Barušić, kojega je u Krapini preslušavao Ivica Fizir, što sam već ranije opisao.

Sve ove potankosti o tragediji tih hrvatskih mučenika ispričao nam je Mladen Šafranko 16. svibnja 1994. godine, kada sam ga posjetio u

društvu taksista koji me je vozio u Veliku Goricu, gdje je Mladen živio u Pleškoj 27a. Taksist se zove Tomislav Tratnjak, stanuje u Zagrebu, Plješivička broj 12, a te je izjave slušao u mojoj prisutnosti.

Na moj upit Mladenu - koliko je ljudi, po njegovu sjećanju, ubijeno u Maceljskoj šumi u svibnju i lipnju 1945. godine, on mi je odgovorio: "Preko 13.000 i ima oko 130 jama koje još nisu otkrivene". Spomenuo je da ih ima u okolici Đurmanca, Smiljanovoj grabi i sa zapadne strane Maceljske šume u pravcu Đurmanec - Rogaška Slatina. Na moj sljedeći upit - odakle su mu poznate te lokacije i broj ubijenih ljudi, on mi je odgovorio da je bio u pratnji gotovo svim grupama koje su išle na strijeljanje i da je mnoge spasio odvezivanjem žice na začelju kolone.

Ljude iz logora u Oroslavlju strijeljali su navodno u nekoj velikoj šumi kod Krapinskih Toplica, a nadređeni komandant logora Mirkovca, Oroslavlja i sabirališta u Đurmancu bio je Stjepan Hršak, koji je te logore obilazio s isljednikom Ivanom Đurkinom prevozeći ga na motoru Zindapp. Ovaj pak je odgovoran zajedno s komandantom Civilne OZN-e Leopoldom Horvatom zvanim Leo za sve pobijene vojnike i civile u Maceljskoj šumi.

Prema popisu iz Kronike Franjevačkog samostana u Krapini, navodim imena svećenika i franjevaca pobijenih 4./5. lipnja 1945. kod Lepe Bukve u Maceljskoj šumi.

U samostanu su bili:

PROVINCIJA BOSNE SREBRNE

1. o. Ante Katavić, župnik r. 1902.

2. o. Karlo Gragovičkić, vikar, r. 1912. - ubijen između 8. i 9. lipnja 1945. u Maceljskoj šumi, ali ne znamo lokaciju ni tko ga je ubio

3. o. Ivan Ivanović, kapelan, r. 1916.

4. fra Vitomir Mićić, bogoslov, r. 1921.

5. fra Domagoj Čubela, bogoslov. r. 1924.

6. fra Alfons Katavić, maturant. r. 1924.

7. fra Paškal Vidović, brat laik

HERCEGOVAČKA PROVlNCIJA

8, fra Metod Puljić, župnik, r. 1912.

9. o. Darinko Mikulić, mladomisnik, r. 1919.

10. fra Julijan Petrović. bogoslov, r. 1923.

U župnom dvoru su bili:

VRHBOSANSKA NADBISKUPIJA

11. Jozo Perčinlić, kateheta, r. 1909.

12. Marijan Ivandić, župnik r. 1902.

13. Miroslav Radoš, župnik, r. 1910.

14. Nikola Duvančić, bogoslov, r. 1923.

15. Dragutin Turalija, bogoslov, r. 1923.

ĐAKOVAČKA BISKUPIJA

16. Dr. Josip Gunčević, ravnatelj Gimnazije u Brodu i kateheta, r. 1895.

17. Vjekoslav Terzić, župnik, r. 1906.

18. Dragan Čapo, bogoslov, r. 1917.

Ivica Fizir, civilni istražitelj OZN-e u Krapini 1945. godine

Zahvala Ane i Zorana, supruge i sina na posmrtnom ispraćaju supruga i oca Branka Löwa, oficira OZN-e: "G. Ivici Fiziru koji je donio posljednje 'zbogom' iz njegave rodne Krapine".

KRČKA BISKUPIJA

l9. Nikola Ilijić, svećenik, r. 1913.

ZAGREBAČKA NADBISKUPIJA

20. Stjepan Štromar, svećenik i kapelan u Mariji Bistrici, r. 1915. - ima još živu sestru u Zagrebu, Paulu Friben.

21. Branko Kukolja, bogoslov iz Marije Bistrice, r. 1921.

U "Nacionalu" broj 27 od 24. svibnja 1996. Ivica Fizir tvrdi da nije imao pojma o pogubljenju svećenika i franjevaca te da je o tome naknadno saznao od ljudi u Macelju. Vrlo je indikativno, međutim, da on kao bivši gradonačelnik Krapine nije niti jedanput prisustvovao sv. Misi koja se ud 1991. svake godine održava u Lepoj Bukvi u spomen na pogubljenje svećenika i franjevaca. S druge strane, kao gradonačelnik Krapine on je održao u krematoriju na Mirogoju 29. lipnja 1993. nekrolog sudrugu iz OZN-e Branku Löwu, u kojemu je između ostalog rekao da mu je

Odgovor Župnoga ureda Krapina, br. 118/1996. na traženje Nadbiskupskog duhovnog stola, Zagreb

"donio posljednji zbogom iz njegove rodne Krapine", ali nije spomenuo kakvim su se zločinima obojica u Krapini bavili u svibnju i lipnju 1945. godine.

Između ostalih neistina koje Fizir iznosi u svojoj izjavi u "Nacionalu" jest i ona "da sve optužbe u vezi pobijenih svećenika i franjevaca opovrgava", jer da je 1945. imao 17 godina i da nije mogao donositi nikakve odluke (bio je maloljetnik). Istina je, međutim, da je kao istražitelj Civilne OZN-e u Krapini u svibnju i lipnju 1945. imao navršenih 18 godina, dakle bio je punoljetan i mjerodavan donositi odluke o mučenicima koje je kao najpismeniji istražitelj saslušavao i koji su kasnije odvedeni u smrt. Da je 8. veljače 1945. imao navršenih 18 godina dokazujem preslikom izvješća Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu od 28. lipnja 1996. godine o datumu njegova rođenja u Krapini.

U istom "Nacionalu" Fizir dalje tvrdi da je 1945. godine sa svojim ocem spasio i rehabilitirao kotarskog liječnika i ustaškog logornika u

Krapini dr. Edu Krušlina, ali ne spominje da je kao istražitelj Civilne OZN-e preslušavao njegova brata, koji je bio sa mnom u zatvoru u podrumu te OZN-e. Krušlinov brat je bio jako pobožan čovjek i stalno je molio krunicu. Pričao mi je da ga je preslušavao Fizir, kojega je on dobro poznavao iz Krapine. Kasnije je odveden i pogubljen u Maceljskoj šumi.

Fizir također ne spominje da je kao istražitelj preslušavao i mojega starijeg kolegu iz Zastavničke škole Oružanih snaga, poručnika Stjepana Barušića iz Bihaća ili okolice, što sam već ranije opisao.

Ne spominje ni to da je saslušavao i gospodina Alfreda Freudenreicha, koji je bio šumar i suvlasnik dijela Maceljske šume. Tada je bio star više od 60 godina, a ležao je na podu pokraj mene u istom podrumu OZN-e i pričao mi da ga je preslušavao Fizir, kojega je on dobro poznavao od ranije iz Krapine. I gospodin Freudenreich je također kasnije pogubljen u jami koja se nalazi iznad jame IV/d u Lepoj Bukvi. Njega, mojega kolegu Stjepana Barušića, Krušlina i mnoge druge čijih se imena više ne sjećam, odveo je iz toga podruma oficir OZN-e u Krapini, Branko Löw.

Fizir ne spominje da je saslušavao i Leopolda Miljana zvanog Poldek iz Krapine, koji je također bio sa mnom u zatvoru bivšega Kotarskog suda u Krapini. No, kako je bio kino-operater, trebali su ga za prikazivanje partizanskih i ruskib filmova, pa ga je Fizir pustio na slobodu i Miljan danas živi u Zagrebu.

Najveću drskost i cinizam pokazao je Ivica Fizir kada je 1993. godine, na našu žalost i sramotu, biran za gradonačelnika grada Krapine, a podmuklo je

Preslik pozivnice za saslušanje 1950. godine

In memoriam Leopoldu - Leu Horvatu

zatajio podatak da je 1945. godine u Krapini bio zloglasni istražitelj Civilne OZN-e.

U svibnju i lipnju 1945. istražitelji Civilne OZN-e u Krapini, pored Ivice Fizira, bili su još Valent Katalenić zvani Valek, rođen u Jesenju. zatim Ivan Đurkin, rođen u Sv. Križu Začretju, koji je dolazio na ispomoć iz Vojne OZN-e u Krapini. Tu je stalni istražitelj i zloglasni komandant OZN-e bio Leopold Horvat, zvan i Leo, rođen u Macelju kraj Đurmanca, koji je umro 15. veljače 1984. i pokopan je sa svim partijskim počastima na našem groblju Mirogoju. On je na tom istom groblju poslije 1950. godine redovito viđen za Svesvete na preoranom groblju pokojnih hrvatskih vojnika 1941.-1945. godine, što su ga 1947. godine preorali partizanski zlikovci da im se i mrtvima unište tragovi. Leo je popisivao i rastjerivao ljude

Zloglasni Valent Katalenić, zvani "Valek", istražitelj Civilne OZN-e u Krapini 1945. godine

koji su došli zapaliti svijeće na mjestu gdje su ranije bili grobovi i nogama je uništavao goruće svijeće. Na Mirogoj je uvijek dolazio u civilu.

Kao zaslužni i provjereni isljednik Leo Horvat došao je iz OZN-e u Krapini sa činom potporučnika u UDB-u u Zagreb, Zrinjevac 7, gdje je isljeđivao i pratio ljude. Od 1950. godine bio je također povremeno isljednik na Rajonskoj UDB-i u Zagrebu, Preradovićev trg 3 na I. katu, na koju je preko llice 15 pozivao na saslušavanje i mene vezanog u pratnji majora UDB-e Josipa Zebića.

Za "zasluge i predani rad" Leopold Horvat dobio je čin kapetana UDB-e s kojim je otišao u mirovinu.

Njegova supruga Klara Horvat, rođena Kovečec u Jesenju. bila je 1945. godine daktilografkinja Ivice Fizira na OZN-i u Krapini i danas s visokom mirovinom bezbrižno živi u udobnom stanu u Zagrebu. Njegov zamjenik, zloglasni i krvoločni Branko Löw, koji je roden u Krapini, umro je u Zagrebu 25. lipnja 1993. i danas kremiran također počiva na Mirogoju u Zagrebu. Istražitelj Valent Katalenić, zvani Valek, umro je kao kronični alkoholičar od ciroze jetre.

Mladen Šafranko također nam je pričao o dobrovoljcima za pratnju i ubijanje zarobljenika kojih je bilo oko 60. Dobrovoljce su odabrali komandanti Vojne i Civilne OZN-e Stjepan Hršak i Lepold Horvat, ali se

Zadnja željeznička postaja prije posljednjeg sabirališta na pilani u Đurmancu, odakle su zarobljenici vođeni na stratište u Maceljsku šumu

Šafranko nije mogao sjetiti svih imena već samo nekih, koje ću navesti kasnije u tekstu.

Šafranko nam je opisao kako su zarobljenike iz logora Mirkovca i Oroslavlja odvodili u zatvorenim marvenim vagonima iz željezničke postaje Sv. Križa Začretja, Oroslavlja i Maribora preko Zaboka na posljednju stanicu u Đurmancu. Tu ih je čekao i preuzimao komandant Hršak s pratiocima i u koloni odvodio oko 600 metara do posljednjeg sabirališta na pilanu u Đurmancu. Tu su ih, po pričanju Šafranka, najprije opljačkali, sve što su imali (čak su mnogima skidali i cipele) te potom vršili formalna razvrstavanja. Mnoge od njih su strijeljali već u Đurmancu, čega se vrlo dobro sjećaju stariji ljudi u ovome mjestu, a ostale su - kada su bile iskopane jame u Maceljskoj šumi - po dvojicu vezane žicom tjerali pješice. One koji su bili potpuno iznemogli kamionima su otpremali starom cestom do podnožja Maceljske šume, a od naselja "Fruki" Macelja Donjeg još su se pod pratnjom uspinjali strmim putom oko 3 km na sam vrh Maceljske šume Ilovec, gdje su ih na stravičan način ubijali. Način ubijanja, prema Šafrankovom kazivanju, detaljno ću opisati u sljedećem nastavku.

Ispričao nam je Šafranko kako su u Maceljskoj šumi pobijeni naši radnici, njih oko 650, i njihova djeca, koji su se nakon rata vraćali s rada u Francuskoj, te kako su im u Krapini prije smaknuća opljačkali sve što su nosili sa sobom. Evo tog njegovog iskaza:

"Početkom lipnja 1945. godine bio sam kratko vrijeme zatvoren i u velikom zatvoru bivše Kotarske oblasti u Krapini. U tom je zatvoru bilo puno ljudi iz Krapine i okolice, muškarci i žene zajedno. Tu sam zatekao i veliki broj muškaraca, žena, djevojaka i male djece iz Slavonije koji su se vraćali iz Francuske (države Vishi) gdje su bili na radu od 1941. du kraja rata 1945. godine. Nakon rata vraćali su se svojim kućama malim kamionima, automobilima i robom koju su u Francuskoj pokupovali od svoje teško zarađene ušteđevine.

Po pričanju u zatvoru, došli su iz pravca Maribora i zadržani u Krapini. Prije nego su ih zatvorili, oduzeli su im putovnice i opljačkali sve što su nosili sa sobom: cipele, posteljinu, posleljno platno, kožu za cipele, ušteđeni novac, prstenje, ure, lančiće, toaletne sapune, ručnike i sve ostalo što je imalo bilo kakvu vrijednost. U toj pljački bili su angažirani po

zlu poznati podmukli cinkaroš u Krapini Zvonko Bešenski i njegov očuh Slavko Mužar, zvani Gulijuš, oba iz Slatine kod Krapine. Očuh Slavko bio je i 'stručnjak' za vezanje žicom osuđenih mučenika na pilani u Đurmancu prije njihova odvođenja na strijeljanje u Maceljsku šumu.

Kod iskopa jama u Maceljskoj šumi koje je vodio tajnik HDPZ-a pokojni gospodin Branko Vidaček sa studentima medicine i veterine, prema pisanju Večernjeg lista u mjesecu kolovozu 1992. godine pronašli su u jamama osim kostura i muške šešire što su navodno pripadali ljudima

Zvonko Bešenski

koje su partizanski zločinci pohvatali po poljima. To ne odgovara istini, jer su to bili šeširi spomenutih naših pobijenih slavonskih radnika, povratnika iz Francuske.

U jednoj su iskopanoj jami pronađena i dva dječja kostura od 7 i 15 godina koja su bila vezana žicom (vjerojatno su bili braća). To je dokaz da su te nevine ljude bez ikakve krivice i suđenja, kao i malu nedužnu djecu hametice poblli, kako bi se na taj način tome zločinu zauvijek zametnuo svaki trag.

Zvonko Bešenski i njegov očuh Slavko bavili su se u svibnju i lipnju 1945. u Krapini uglavnom pljačkom zarobljenika i lažnim prijavljivanjem ljudi OZN-i. Mnogi su na osnovi tih njihovih prijava kasnije pogubljeni na prostorima Maceljske šume.

Nakon rata tom opljačkanom imovinom izvodili su razne malverzacije, kupujući i preprodavajući kuće u Krapini. Na koncu je Zvonko Be-

šenski kao borac za svoje 'zasluge' dobio i besplatni stan u Zagrebu, gdje je svoj prljavi život skončao 1. svibnja 1994. Obojica su donosili i protiv mene prijave Hršaku i kasnije Kataleniću u Civilnoj OZN-i u kojima su me teško i lažno teretili.

Hotel Central u Krapini. U prizemlju hotela bila je Komanda mjesta, a na katu boravili su odabrani dobrovoljci - izvršitelji zločina u Maceljskoj šumi

Žandarmerijska stanica u kojoj je na I. katu stanovao komandant Vojne OZN-e Stjepan Hršak 1945. godine

Šafranko nam je također posvjedočio da su ti odabrani dobrovoljci imali određene dane u koje će u turnusima ubijati u Maceljskoj šumi. A kada su jedni bili na zadatku, drugi su se odmarali i spavali na I. katu tadašnjeg hotela "Central" u Krapini. U prizemlju toga hotela u kuhinji se je za njih pripremala hrana, a vino su dobivali iz opljačkanog podruma

obitelji Pažur. U prizemlju hotela bila je i Komanda mjesta, a komandant je bio partizanski poručnik Šepetauc. Na suprotnoj strani hotela, s lijeve strane, bila je žandarmerijska stanica, u kojoj je na I. katu stanovao komandant Vojne OZN-e Stjepan Hršak s dvije partizanske poslužiteljice, a komandant Civilne OZN-e Leopold Horvat stanovao je kod obitelji Dolički, koja je imala gostionu u Krapini, no njima svoj smještaj nikada nije platio.

U nastavku razgovora Šafranko nam je ispričao da su mnoge zarobljenike pobili u jami s lijeve strane Mirkovečkog jezera. I okolni su seljaci pričali da je u toj jami pobijeno oko 1.500 ljudi, a kada su ih navečer vodili na strijeljanje. da su mnogi iz kolone skočili u vodu kako bi preplivali jezero i tako si spasili život, ali su ih sve pokosili šmajserskim rafalima na površini jezera. Dalje je rekao da su mnoge zarobljenike pobiti i u šumi zvanoj Gaj, nedaleko od logora Mirkovca.

Budući da su u desnom logoru u Mirkovcu pored ustaških postrojbi bili zatočeni i njemački vojnici, pripadnici Rommelovog korpusa, tamo

Jama s lijeve strane Mirkovečkog jezera u kojoj je pobijeno oko 1500 zatočenika iz logora u Mirkovcu

se nije smjela donositi hrana niti voda. A s obzirom na broj ubijenih u opisanoj jami, može se pretpostaviti da su s njima zajedno pobijeni i njemački zarobljenici pripadnici Rommelovog korpusa, a uleknuće te velike jame je vidljivo i danas.

Kako su njemački vojnici oko vrata nosili aluminijske pločice na kojima je bio urezan identifikacijski broj vojnika, to bi trebalo oformiti međunarodnu stručnu komisiju i pozvati predstavnike Njemačkog veleposlanstva u Zagrebu te u njihovoj prisutnosti s predstavnicima naše vlasti otvoriti jamu radi identifikacije pobijenih mučenika, kako bi se kosti njemačkih vojnika vratile njihovim obiteljima u Njemačku i omogućilo im se dostojan pokop ili da se pokopaju na njihovom prostoru na Mirogoju.

Kosti naših mučenika trebalo bi staviti u lijesove prekrivene hrvatskom trobojnicom i dostojno pokopati u prisutnosti hrvatske javnosti i sa sv. Misom zadušnicom, također na prostoru gdje je bilo vojničko groblje poginulih hrvatskih vojnika u Drugom svjetskom ratu, a koje su 1947. godine preorali komunistički zlikovci da im tako i mrtvima zametnu trag.

Sve ostale iz Mirkovca koji ondje nisu bili ubijeni pred večer su otpremali pod naoružanom pratnjom na željezničku postaju u Sv. Križ Začretje i dalje noću u zatvorenim vagonima preko Krapine u Đurmanec.

Iz logora u Oroslavlju također su ih pod pratnjom naoružanih partizana otpremali noću u zatvorenim marvenim vagonima preko Zaboka i Krapine u Đurmanec. Neki su se spasili bijegom iz vlaka za Đurmanec, po kazivanju sada već pokojnog gospodina Slavka Ivankovića iz Hrvatske Kostajnice, Utolice 153 (objavljeno u glasilu "Hrvatski Domobran" broj 2, travanj 1996. i u glasilu "Zatvorenik" broj 60, ožujak 1997.). Gospodin Ivanković je također boravio u logorima u Mirkovcu i Oroslavlju 1945. godine.

Iz Maribora su preko Zidanog Mosta također dovozili zarobljenike u zatvorenim marvenim vagonima pod pratnjom naoružanih partizana preko Velikog Trgovišća na likvidaciju u Maceljsku šumu. O tome svjedoči živi svjedok, gospodin Zvonimir Zorić, koji se uspio spasiti 18. svibnja 1945. oko 19 sati bijegom iz jednog transporta u Velikom Trgovišću. a danas živi u Zagrebu.

U Velikom Trgovišću, između željezničke postaje i kuće u kojoj su bili stanovi željezničkih djelalnika, početkom travnja 1945. pala je bomba i načinila veliki krater.

Kada se je jedna skupina hrvatskih domobrana polovicom svibnja 1945. godine vraćala iz Slovenije svojim kućama u Slavoniju i došla do Velikog Trgovišća, domaći su partizani tražili da ih pobije grupa crnogorskih partizanki koje su tamo boravile. One su ih sve postrijeljale i mrtve pobacale u krater. Tada su partizani naredili seljacima da dovezu živo vapno i da ih posipaju. Nakon toga su jamu zatrpali. Kasnije je na tome mjestu bio vrt za djelatnike željezničke postaje, a najzad su na tome mjestu i nad tim mučeničkim kostima podigli stambenu zgradu. To znaju svi stariji ljudi u Velikom Trgovišću i okolici. Po pričanju pučanstva, tamo je pobijeno između 150 i 180 domobrana, a o tome sam pismeno izvijestio Saborsku komisiju za istraživanje ratnih i poratnih žrtava, još 19. srpnja 1990. godine.

Šafranko nam je pričao da su dobrovoljci imali lozinku: "Sve cigare popušili, šaljite novih 80 ili 100 komada". Slali su je po kuriru iz Maceljske šume na pilanu u Đurmanec, a to je značilo da su pripremljene jame za toliki broj novih mučenika koji su čekali za otpremu. Jame su kopali i zatrpavali okolni povjerljivi seljaci, a djeca su im donosila hranu po nalogu Vojne i Civilne OZN-e iz Krapine.

Kada sam 10. svibnja 1945. bio uhapšen u Krapini, odveden sam u veliki zatvor u podrum Pažurove kuće. Pokraj tog zatvora s lijeve strane bio je još jedan manji podrum pretvoren također u zatvor, u kojemu je bila zatočena i Edita Pohl, danas udala Sutlar, koja radi u dječjem vrtiću u Zaprešiću. Poznavao sam je kao kolegicu iz Varaždinske gimnazije, a bila je kćerka upravitelja Trakošćana, koji je 1945. godine također bio u zatvoru u Krapini, kao i mnogi drugi.

Iz toga zatvora bio sam premješten u veliki zatvor bivše Kotarske oblasti, koji je bio u dvorištu i ograđen betonskim zidom. Ondje sam zatekao mnogo ljudi iz svih krajeva sjevernog dijela Hrvatskog zagorja i zarobljenike iz Slavonije koji su se vraćali iz Francuske.

Iz toga zatvora bio sam ponovno premješten u manji zatvor bivšega Kotarskog suda u Krapini. Tu sam, između mnogih poznatih, zatekao i Leopolda Miljana zvanog Poldek kojega sam poznavao iz Krapine. Njega je preslušavao Ivica Fizir i kasnije ga pustio na slobodu.

Velika ulazna vrata bivše Kotarske oblasti u Krapini, gdje su u dvorišnom dijelu bili zatvori ograđeni betonskim zidom

Iz tih zatvora su gotovo svi osuđeni na smrt, odvedeni u Maceljsku šumu i tamo pogubljeni. Samo manji broj ih je osuđen na dugogodišnje zatvorske kazne, kao npr. Danica Glumac iz Krapine, koja je bila osuđena na 20 godina robije, a bila je sa mnom u istom zatvoru Kotarske oblasti.

Iz zatvora Kotarskog suda bio sam po drugi put vraćen u veliki podrum Civilne OZN-e u Pažurovoj kući. U taj su zatvor svakodnevno dolazile grupe partizana koji su nas tukli kundacima šmajsera i nogama.

Naročito se dobro sjećam dvojice mladih ustaša, koji su bili braća, i njihova oca. Svi su bili rođeni u Pretkovcu kraj Krapine, ali se ne sjećam njihovih imena. Uhitili su ih i doveli u taj zatvor gdje su ih strahovito tukli. Sinovi su ubijeni u Maceljskoj šumi, a oca je 1951. godine na Uskrsni ponedjeljak uhitio u njegovoj kući tadašnji komandant UDB-e u Krapini Dragutin Živičnjak, zvani Drago, iz Svedruže kod Krapine. Živičnjak ga je, zajedno s vozačem tadašnje UDB-e u Krapini, nakon obilnog obroka i pića u njegovoj kući, uhitio i vezao u lance te su ga odveli u Krapinu u UDB-in podrum (blizu željezničke postaje). Noću ga je prilikom istrage s vezanim rukama i nogama ubio izrezanim komadom automobilske gume samo zato što su mu sinovi bili ustaše.

Manji zatvor bivšega Kotarskog suda u Krapini

Sve to mi je u svojoj kući u Krapini ispričao 1968. godine sada pokojni Stjepan Kunštek, vozač UDB-e koji je bio prisutan uhićenju, vezivanju i ubojstvu tog mučenika. Stjepan je inače bio brat Milana Kunšteka, komandanta logora u Mirkovcu.

Zgrada Civilne OZN-e u Krapini, gdje je do kamenih stepenica došao kamion u koji su 4. lipnja 1945. ukrcani svećenici i franjevci

Drago Živičnjak bio je kasnije otpušten iz krapinske OZN-e kao notorni alkoholičar, a zatim je radio u Zagrebu na Ciglani u Črnomercu kao portir. U Mjesnoj zajednici kod zagrebačkoga Zapadnoga kolodvora bio je strah i trepet okolnim građanima. Na koncu je kao kronični alkoholičar umro od ciroze jetre te je o državnom trošku, "za zasluge za narod", pokopan na Mirogoju u Zagrebu. Vozač Kunštek također je kasnije umro od teške bolesti bubrega.

Iz spomenutoga sam podruma u Pažurovoj kući noću bio pozivan nu mnoga saslušanja, a jedne večeri potkraj lipnja 1945. prozvao me je Branko Löw da spremim svoje stvari i krenem za njim. Odveo me je na I. kat i s desne strane toga hodnika u jednu sobu, u kojoj je već bilo mnogo zatvorenika, i tu nas zatvorio.

Drugo jutro u zoru sve nas je prozvao i iz te sobe izveo ponovno Branko Löw, koji je bio u društvu sa Šafrankom, kao najodgovornijim i najpovjerljivijim vodnikom Vojne OZN-e, te s nekoliko pratilaca. Odveli su nas na željezničku postaju u Krapini i dalje vlakom do Zaboka, gdje smo u stanici okruženi pratiocima čekali vlak za Varaždin. Sjećam se da je jedan od pratilaca bio Josip Koret iz Slatine kod Krapine, a drugi Hrvat, čijeg se imena ne sjećam, iz Svedruže kod Krapine. Molio sam ih da mi pomognu, jer su to bili ljudi iz mojega mjesta koje sam poznavao, a oni su mi odgovorili: "Zašto za vrijeme rata nisi došao u partizane, onda ne bi trebao sada moliti za pomoć. Rekli su da mi oni ništa ne mogu pomoći.

U Varaždinu smo bili sprovedeni u ograđeni prostor blizu željezničke postaje koji je bio određen kao sabirni logor. Ondje sam zatekao mnogo poznatih ljudi iz Krapine, a među njima svojega školskog kolegu Rudolfa Dunaja, koji je rođen u Brezovici kod Krapine, te Stjepana Hercega s kojim sam bio u zatvoru u Sv. Križu Začretju. Nakon nekoliko dana je opet po mene i nekoliko zatvorenika iz tog sabirališta došao Mladen Šafranko s nekoliko naoružanih partizana. Vodili su nas poprečnim putem kraj napuštene zgrade židovske obitelji Gajer nasuprot Varaždinske gimnazije. Tu sam kroz razbijena stakla podrumskih prozora posljednji put vidio svoga gimnazijskoga kolegu iz Pregrade Ivana Toplaka, koji je bio sa mnom u zatvoru u dvorišnom prostoru bivše Kotarske oblasti u Krapini zajedno s kolegom Josipom Škrablom, također iz Gimnazije u Pregradi. Obojica su kasnije pogubljeni u Maceljskoj šumi.

Zatvorenike i mene odveli su u ograđeno dvorište bivšeg Vojnog okruga gdje smo zatekli velik broj zarobljenika. Usput mi je Šafranko rekao "da mi se neće ništa dogoditi i da ću samo malo pješačiti".

Tu smo bili nekoliko dana. Formirali su skupinu od oko 1.500 ljudi i u koloni smo pješice krenuli iz Varaždina na Križni put za Ludbreg, Koprivnicu, Križevce, Bjelovar, Viroviticu, Podravsku Slatinu, Našice, Osijek-Zeleno polje, Vukovar, Petrovaradin, Zemun, Apatin i Vršac, a zatim smo se ponovno vraćali preko Sombora u Osijek i iz Osijeka za Slavonski Brod. Na koncu smo završili u velikom sabirnom logoru "Glatis" u Slavonskoj Požegi, u kojem je bilo oko 30.000 zarobljenika. Nad ulazom u taj logor bila je velika četverouglasta ploča, na kojoj je pisalo "Sabirni logor domobrana - Slavonska Požega", a isti četverouglasti natpis bio je i na žigu koji su stavljali na otpusnicu onima koje su iz toga logora puštali na slobodu.

U Požegi sam proveo nekoliko dana i 31. kolovoza 1945. godine pušten sam kao đak na slobodu (neka vrsta amnestije). Na otpusnici je pisalo da mi ona važi za besplatan prijevoz željeznicom od Slavonske Požege do Krapine.

Kako sam u Domobranskoj zastavničkoj školi u Zagrebu imao kolege iz Slavonske Požege, nakon izlaska iz logora prvo sam se javio Slavku Krambergeru, te Josipu Matinčiću, koji je u to vrijeme bio na Križnom putu pa sam u njegovoj kući razgovarao s njegovom braćom. Posjetio sam i obitelj kolege Josipa Borovca, koji je također još bio na Križnom putu, a kasnije u zatvoru i osuđen na 20 godina robije. Pokojna njegova majka i dvije njene kćeri primile su me kao sina, te sam se nakon 4 mjeseca patnje tamo prvi put oprao i najeo. Ostao sam kod njih 3 dana, a zatim sam krenuo vlakom na put u Krapinu.

Koristim priliku da se u ovoj knjizi i toj plemenitoj obitelji Borovec od srca najiskrenije zahvalim na ukazanoj dobroti i gostoprimstvu.

Partizanski su nam pratioci za vrijeme pješačenja skinuli ("đorali") odjeću i cipele tako da smo morali bosi i polugoli pješačiti kamenim i šljunčanim cestama. Tjerali su nas gladne i žedne da pjevamo partizanske pjesme "Kud narodna vojska prođe, sretna će se zemlja zvat" i "Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska". U dubokom sjećanju mi je ostao jedan bunar pokriven crijepom i ograđen drvenim letvicama

u Podravskoj Slatini, s lijeve strane željezničke postaje. Bio je na jednoj strani otvoren pa smo molili pratioce koji su jahali na konjima da se možemo napiti vode, no oni su nam odgovorili da je voda otrovana, jer da su ustaše u taj bunar bacali partizane. Malo dalje pokraj ceste čekale su žene, djevojke i mala djeca, koji su donijeli kruha, mesa, mlijeka i vode da bismo se okrijepili. No, partizanski nam pratioci nisu to dopustili, nego su posude s mlijekom i vodom te košare s hranom nogama prevrnuli i razbacali po zemlji, vičući "da smo mi banda i da mi više ne smijemo jesti". Žene su odgovorile da su one hranile i njih, te da smo mi njihova djeca. Partizani su odgovarali da je "sramota za vas da ste rodile takvu banditsku djecu". Tako smo gladni i žedni nastavili put u neizvjesnost.

Sjećam se da smo uz put na jednoj njivi dobili dozvolu od pratioca da pronađemo mladi, još nedozreli krumpir, koji smo izvadili iz zemlje i pekli. Tako smo malo utažili glad.

Pročitao sam puno knjiga o tim križnim putovima, ali nigdje nisam našao da je itko spomenuo te plemenite slavonske majke, djevojke i djecu koji su nam u najtežim životnim trenucima nesebično htjeli pomoći da ne umremo od gladi, iscrpljenosti i žeđi. Vjerujem da su tim putovima prolazile i mnoge druge kolone koje se sjećaju tih plemenitih hrvatskih žena i djece, pa im ja u svoje ime i u ime svih zarobljenika koji su tim putem prolazili u ovoj spomen-knjizi također odajem najiskrenije divljenje, poštovanje i najsrdačniju zahvalnost za pomoć koju su nam htjeli pružiti. Tu im dobrotu nećemo nikada zaboraviti.

Neopisive patnje koje sam proživio pratile su me s velikim posljedicama pred nadošlom komunističkom vlašću. Pred njima, međutim, nisam nikada pokleknuo od 1945. godine pa sve do 1990. godine, do ponovnog ostvarenja naše nove države Hrvatske, za koju sam bio presretan da sam je doživio.

Tu veliku patnju nosio sam u srcu i sjećanju sve do Cvjetne nedjelje 1990. godine, kada je na Trgu Francuske revolucije u Zagrebu gospođa Gordana Turić (kasnije saborska zastupnica) prvi put progovorila o patnjama i stradanjima zarobljenih hrvatskih vojnika 1945. godine. Rekla je kako će se otvoriti sve jame diljem Hrvatske kako bi se utvrdili komunistički zločini i da bi se odalo poštovanje svim ubijenim hrvatskimi mučenicima.

Nazvao sam gospođu Turić telefonski, sve joj ispričao i predložio joj da odemo pregledati jame za koje sam čuo da postoje u Maceljskoj šumi. Prije toga zamolio sam brata Mladena Šafranka, koji je imao krojačku radnju na Maksimirskoj cesti u Zagrebu i kojem sam prije 30 godina rekao da me je njegov brat 1945. godine spasio od sigurne smrti na OZN-i u Krapini, da pokuša nagovoriti brata Mladena, koji je stanovao u Velikoj Gorici, da ide s nama i pokaže nam sve jame koje postoje u Maceljskoj šumi.

I doista, brat ga je zamolio, a Šafranko je pristao da ide s nama, ali je tražio da novinari "Vjesnika (koji su također išli s nama) dođu po njega u Veliku Goricu i da ga na povratku vrate kući. On je tako došao s novinarima, ali je putem - mislim kod Đurmanca prešao u kola gospođe Turić. Došli smo do naselja Fruki u donjem Macelju i krenuli pješice uz brdo, istim putem kuda su nas vodili vezane zarobljenike. Novinari su tn objavili prvi put toga dana u Nedjeljnom Vjesniku (22. srpnja 1990.) na prvoj stranici.

Stigli smo na rub šume u podnožje Ilovca. Tu smo stali, a Mladen Šafranko nam je pričao i pokazao s lijeve strane puta veliki prostor s posječenim stablima koji se spušta nizbrdo. Rekao je da je tu bila velika vododerina gdje su seljaci samo otkopali lijevu i desnu stranu te da su na tome mjestu ubijali po grupama dovedene vezane zarobljenike dok se jama nije napunila. U toj jami su pobili oko 3.000 ljudi, a tada su je zatrpali seljaci i lugari. Dalje nam je pričao kako se ovdje osjećao jak smrad raspadajućih lešina. Ispričao je kako je ovamo došao spasiti moga kolegu Ivana Toplaka, jer mu je njegov otac, sada pokojni Dominik iz Valentinova kraj Pregrade, bio kum na krizmi. U Krapini je, naime, čuo da je ovamo doveden iz Varaždina, ali da je na žalost došao prekasno i nije mu više mogao pomoći. Našao ga je mrtva, a strijeljao ga je Florijan Šerek, dobrovoljac rođen u Svedruži kod Krapine, koji je bio naš mlađi kolega iz Pučke škole u Svedruži.

U nastavku ću opisati kako su, po pričanju Mladena Šafranka, u Maceljskoj šumi ubijali naše zarobljenike i civile. Navest ću i imena ubojica kojih se sjćao, a koji su počinili taj nezapamćeni zločin, kao i imena mojih školskih kolega koji su tamo bili pogubljeni. Evo što je Šafranko ispričao:

"Kao što sam već opisivao, prve pridošle grupe zarobljenika iz pravca Maribora strijeljali su odmah u Đurmancu. No, kako je to bilo blizu naselja, upućivali su ih dalje u Krapinu na sabiralište oko Pučke škole i na staro sajmište gdje je danas Autobusni kolodvor te dalje u sabirne logore u Mirkovec i Oroslavlje. Tada su organizirali ekipe seljaka koji su kopali jame u podnožju Ilovca, na njegovu vrhu i kod Lepe Bukve.

Svi su dolazili iz logora i na pilani u Đurmancu su bili vezani žicom, a pred večer su išli dalje pješice. Iznemogle su zarobljenike vezane otpremali kamionima s naoružanim pratiocima oko 4 km do naselja Fruki u Macelju Donjem u podnožju Maceljske šume. Dalje od toga naselja uspinjali su se strmim putem, po grabama kojima su šumski radnici vukli oborena drva, a sa strane su ih vezane žicom pratili naoružani partizani."

Šafranko nam je također kazao kako su ti mučenici putem molili vode, ali su im sprovodnici odgovarali, da bi ih zavarali, "da idu na šumske radove i da ih na vrhu čeka Pavelić s hladnim gemištima". Putem su ih i tukli šmajserima.

Tako su se ti mučenici uspinjali oko 3 km na sam vrh Ilovca, gdje su već bile iskopane velike jame u dolini s lijeve strane. Prve grupe koje su došle morale su kleknuti i tada su ih ubijali metkom u glavu.

Ostale grupe su ubijali na samom vrhu Ilovca. Zarobljenici su bili vezani i u jednoj ih je grupi bilo 101. Ubijali su udarcima tupog dijela sjekire po glavi, a ostali su to promatrali čekajući na red i, po pričanju Šafranka, jako su plakali i zapomagali. Sve je to bilo jezovito promatrati i slušati.

Zadnje grupe su vezane ubijali šmajserskim rafalima u prepone i noge ispred jama u dolini s lijeve strane Ilovca. Tako su ti mučenici, krvareći i s bolnim krikovima, još poluživi pobacani u jame i zatrpani zemljom.

U jednoj od tih jama je ubijen i gospodin Leon Heger. Uz njegov kostur kod iskopa tih jama 1992. godine pronađen je njegov vjenčani prsten, na kojemu je bilo ugravirano "20. VIII. 1920. - Zora". Kada je taj prsten pokazao tadašnji zastupnik Vice Vukojević na TV-u, pronađena je Hegerova, sada već pokojna supruga gospođa Zora, na čijem je prstenu bilo ugravirano "Leon" i "20. VIII. 1920." Tako je, zahvaljujući tom pronađenom prstenu, još za života saznala tragičnu istinu o mjestu i načinu pogubljenja svog supruga Leona 1945. godine, što je detaljno

bilo opisano u "Areni" broj 1073 od 7. kolovoza 1993. na str. 58. i 59 . Osim toga prstena, uz kostur je pronađeno još 14 zlatnika koje je stradalnik vjerojatno progutao prije smaknuća, te zlatni i srebrni zubi i mnogo manšeta.

U jednoj jami pronađena je uz kostur ovalna aluminijska vojnička porcija, na kojoj je bilo ugravirano, vjerojatno džepnim nožićem, ime Antuna Jurana iz tadašnjeg Kotara Nova Gradiška, selo Žalec, s datumom 1. lipnja 1945. zajedno sa šumom i križem. To je značilo, ako to netko pronađe, da su na tome mjestu grobovi ubijenih hrvatskih mučenika, pa se pretpostavlja da je Juran te podatke ucrtao prije nego je ubijen.

Sada slijede imena ubojica u Maceljskoj šumi, kojih se sjećao Mladen Šafranko. To su redom:

1. IVAN VALJAVEC, sada živi u selu Lepajci kod Krapine. Poslije rata radio je u Njemačkoj na određenim zadacima UDB-e među našim radnicima. Živi od naše i njemačke mirovine i naoružan.

2. RUDOLF KRIVAK, sada već pokojni. On je bio osobito krvoločan u ubijanju zarobljenika. U Krapini mu živi sin Ivan, po zvanju inženjer.

Pod smrekom označenom šumarskom oznakom 42/b nalazi se masovna grobnica

3. JOSIP KORET, sada pokojni, rođen u selu Slatini kod Krapine.

4. DRAGUTIN KORET, brat Josipa, također sada pokojni, rođen u selu Slatini kod Krapine.

5. STJEPAN VINCELJAK, iz Radobojskih Brega kod Krapine.

6. ŠIME LELJAK, zvan Šinter, iz Ravninskog kraj Đurmanca. Prema pričanju pučanstva, bio je posebno okrutan u ubijanju zarobljenika i vezanih vojnika, razbijanjem lubanja sjekirom, s organiziranom ekipom lugara.

7. FLORIJAN ŠBREK, sada pokojni, rođen u Svedruži kod Krapine. U Krapini je 1945. godine bio stražar na Vojnoj i Civilnoj OZN-i i, po pričanju očevidaca, on je strijeljao moga kolegu Ivana Toplaka. Usput, iznad velike jame u koju je bačen moj kolega nalazi se stara smreka iz onoga vremena označena šumarskom oznakom 42/b, a u toj je jami prema pričanju Šafranka ubijeno oko 3.000 ljudi.

Šafranko nam je također kazao da je mog školskog kolegu Ivana Toplaka optužio njegov susjed Ferdinand Hriberski iz Svedruže kod Krapine, koji je za vrijeme rata bio partizan negdje u Slavoniji. Tamo je počinio velike zločine, pa mu je UDB-a predložila da počini samoubojstvo kako se ne bi protiv njega vodio javni proces. On je to i izvršio na Uskrsni ponedjeljak 1947. godine, postavivši si u jednoj šumi kada se vraćao od svoje klijeti u Klenicama ispod prsa bombu koja ga je raznijela na komadiće po drveću. Tako je završio veliki komunist i partizanski zločinac Ferdinand Hriberski iz Svedruže, dok je Šerek poslije rata dugo godina radio u UDB-i na Savskoj cesti u Zagrebu, a u Zagrebu je i umro.

8. IVAN STRMEČKI, zvani Stanko, sada pokojni, rođen u Jesenju Gornjem, gdje je poslije rata i umro. Počinio je velike zločine, ubijajući nedužne ljude za vrijeme i poslije rata u Jesenju i okolici.

9. SLAVKO KOVAČEC, zvani Štefunjak, sada pokojni, rođen u Donjem Jesenju. Poslije rata je izvršio samoubojstvo u Žutnici kraj Krapine i pokopan je na krapinskom groblju. Počinio je također velike zločine ubijajući nedužne ljude.

10. DRAGUTIN DRAGANIĆ, zvani Radobajec, sada pokojni, rođen u selu Gorjani kod Radoboja. Umro je u Gornjem Jesenju, gdje se prije rata priženio. Također je činio velike zločine, ubijajući nedužne ljude za vrijeme i poslije rata.

11. JOSIP KOVAČEC, rođen u Jesenju Donjem, danas živi u Krapini. Ubio je mnoge nedužne ljude u Gornjem i Donjem Jesenju i okolici.

12. ALOJZ BRODAR, danas živi u Gornjem Jesenju.

13. ZVON SMREČKI, rođen u Radoboju, gdje je i umro prije nekoliko godina. Počinio je velike zločine za vrijeme i poslije rata u Radoboju i okolici.

14. MIŠKO GROBOTEK, rođen u selu Gorjani kod Radoboja. Počinio je također velike zločine ubijajući nedužne ljude u samom Jesenju i okolici.

15. AUGUST HERCEG, zvani Brko, rođen u Jesenju Gornjem, gdje je živio do završetka rata. Nakon rata se preselio u Krapinu, gdje je i umro, te pokopan na krapinskom groblju. U Krapini je bio sekretar Kotarskog komiteta KPJ i predsjednik Kotara Krapine. Počinio je velike zločine ubijajući nedužne ljude u Jesenju i okolici.

To su imena petnaestorice okrutnih ubojica zarobljenih hrvatskih vojnika u Maceljskoj šumi koje mi je dao Mladen Šafranko. Imena ostalih 45 zločinaca nije se mogao sjetiti.

Slijede imena mojih pobijenih kolega na prostorima Maceljske šume u svibnju i lipnju 1945. godine. To su:

1. Stjepan Barušić iz Bihaća ili okolice, pitomac Domobranske zaslavničke škole u Zagrebu, Ilica 242. U toj je školi 20. srpnja 1944. bio promaknut u čin djelatnog zastavnika, a promaknuće je potpisao tadašnji ministar Hrvatskih oružanih snaga Ante Vokić.

Bio je dotjeran iz Bleiburga u plavoj finskoj odori, tada u činu poručnika, ali je bio bez oznake čina, bos, a oko pojasa je imao špagom privezanu vojničku porciju. Zatvoren je u zloglasni podrum Civilne OZN-e u dvorišnoj zgradi obitelji Pažur, u kojemu sam se ja već nalazio. Jedne ga je noći prozvao Branko Löw, oficir OZN-e, na saslušanje u I. kat, gdje ga je preslušavao istražitelj Ivica Fizir. On mu je na saslušanju izvršio pretres i, prema njegovom kazivanju, kad se vratio sa saslušanja - u gornjem džepu haljinca (tako se zvala bluza u hrvatskoj vojsci) pronašao maturalnu svjedodžbu i svjedodžbu ispita zrelosti Zastavničke škole Oružanih snaga, zaključivši po tome da je bio hrvatski časnik. Na temelju te maturalne svjedodžbe bio je osuđen na smrt i strijeljan u 20. godini života.

Kao kolegi iz Domobranske zastavničke škole, pričao mi je Barušić u tom pudrumu da ga je preslušavao isljednik malen rastom, odjeven u prekrojenu englesku odoru i bez oznake čina. Također mi je rekao da je čuo kada ga je netko zvao "drug Fizir". Barušić je bio pogubljen 4. lipnja 1945.

2. Ivan Herceg, djelatni zastavnik iz Zagreba, bio je maturant. Strijeljan je u Maceljskoj šumi u 2l. godini života. U to je vrijeme imao živu majku u Zagrebu. S njim sam bio u zatvoru u Sv. Križu Začretju, a sve detalje sam već ranije opisao.

3. Rudolf Horvat, rođen u Svedruži 25. rujna 1924., sin Dragutina i majke Marije. Bio je vojnik u njemačkoj odori s hrvatskim grbom na desnom rukavu, a u vojsci je konjskom zapregom prevozio kruh i zbog toga je osuđen na smrt. Odmah nakon rata, kada se prijavio u Krapini, odveden je u Đurmanec ili Maceljsku šumu i tamo je strijeljan u 20. godini života.

4. Rudolf Dunaj iz Brezovice kod Krapine. 1942. godine završio je malu maturu u Krapini. Bio je ustaški vodnik. Pogubljen je u Maceljskoj šumi u 18. godini života.

5. Ivan Hršak, moj školski kolega iz Pučke škole u Svedruži, bio je u policiji i odmah nakon rata uhapšen je u svojoj rodnoj kući u Gredencu kod Krapine. Naš kolega Živko Kunštek koji danas živi u Svedruži kod Krapine i njegov tast Rudolf Faget, također iz Svedruže, sada pokojni, odveli su ga u zatvor u Krapinu u podrum Vojne OZN-e, gdje su ga strašno tukli i mučili. Vidio sam ga na hodniku I. kata, gdje sam čekao kolonu za strijeljanje u Maceljskoj šumi, kada ga je stražar vodio 21. svibnja 1945. prije podne na istragu svega prebijenog i s crnim podljevima po glavi i oko očiju. Od njegova pokojnog ujaka Slavka Hršaka kusnije sam čuo da ga je taj Živko pratio i do jame gdje je strijeljan i da mu je vezanom prije strijeljanja još živom odgrizao oba uha. Strijeljan je u 19. godini života.

6. Josip Škrabl, rođen u Pregradi, civil, pogubljen je u Maceljskoj šumi u 20. godini života. Bio mi je kolega iz Pregradske gimnazije.

7. Ivan Toplak, rođen u Valentinovu kraj Pregrade 1. kolovoza 1922. od oca (sada pokojnog) Dominika i majke (pokojne) Marte. Bio mi je također školski kolega iz pregradske Privatne gimnazije, a 1941. godine je za-

vršio malu maturu u Zagrebu. Bio je civil i odmah nakon mature je radio na Općinskom poglavarstvu u Pregradi kao pisarski vježbenik, a 1942. gudine kao činovnik na Tehničkom odjeljku u Krapini. U Krapini smo bili zajedno kada je uhapšen, a vidio sam ga i u podrumu zgrade obitelji Gajer u Varaždinu. Bez suđenja je preko Lepoglave odveden u Maceljsku šumu, gdje ga je u jami u podnožju Ilovca vezanog strijeljao Florijan Šerek, naš mlađi kolega iz Pučke škole u Svedruži. Mladen Šafranko mi je pričao kako ga je iz Krapine došao spasiti jer su bili rođaci. No, više mu nije mogao pomoći, jer je već bio ubijen i vidio ga je u toj otvorenoj jami mrtva, ruku vezanih žicom. Ivan je strijeljan u 22. godini života.

Njegov otac Dominik teško je tugovao za svojim ubijenim sinom. A Dominika je 1957. godine, dan prije Svih Svetih, kao "nepodobnog" u njegovoj kući u Valentinovu udarcem kolca po glavi ubio ljubavnik njegove snahe (supruge starijeg sina Josipa), koji je bio član Partije i za taj zločin nije bio kažnjen. Dominik je sa suprugom Martom (majkom ubijenog Ivana) pokopan na mjesnom groblju u Pregradi.

Zanimljivo je spomenuti da je pokojni Dominik za stare Jugoslavije bio nadcestar u Pregradi. Njegovim se nastojanjem od bivše Savske banovine dobilo odobrenje i kredit da se izvrši premjer za izgradnju makadamske ceste na relaciji Valentinovo-Petrovsko-Krapina. Premjer je izvršen ljeti 1931. godine i te je godine započela izgradnja te ceste na dionicama od Valentinova prema Svedruži, dijelom u samom Petrovskom ispod groblja, te iz Krapine prema starom kupalištu i u podnožju ispod kapelice Sveta tri kralja, a iznad Krapine je trebala izaći da se spoji za Petrovsko.

Taje gradnja nastavljena 1941. godine za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, a obustavljena je zbog ratnih prilika. Dovršena je tek 1984. godine. Na proslavi završetka izgradnje te ceste u "Crvenkapici" u Valentinovu nitko od prisutnih nije ni spomenuo imena toga poduzetnog, poštenog i čestitog čovjeka koji je zaslužan za izgradnju prve prometnice u tom zaostalom kraju Hrvatskog zagorja. Stoga mu u ovoj spomen-knjizi za to veliko djelo izražavam osobito poštovanje i najiskreniju zahvalnost.

Svi poimence navedeni sigurno su strijeljani poslije rata 1945. godine u Maceljskoj šumi. Na ovome mjestu nemam namjeru opisivati zločine

koji su se u mojem kraju događali za vrijeme rata, osim ubojstva Antuna Presečkog 1943. godine i njegovog sina Janka, koji je ubijen u jesen 1944. godine.

1. Antun Presečki, zvan i Ton, rođen u Preseki kod Krapine 1896. godine, od oca Janka i majke Kate, bio je ustaški tabornik. Ubijen je 1943. godine ispred svoje kuće metkom u vrat koji je ispalio njegov susjed, sada pokojni, Pavao Poslončec iz Podgaja kod Krapine. Metak se odbio od zida i samo ga je ranio. Nakon toga mu je drugi susjed Stanko Ormuž iz Slatine kod Krapine zadao još tri uboda nožem u leđa. Od toga je iskrvario i umro u najtežim mukama.

Slika Mladena Šafranka s leđne strane (četvrti s desne strane), iznad jame 42/b, u kojoj je pobijeno oko 3.000 mučenika i gdje sam, prema njegovu pričanju i ja trebao biti strijeljan 21. svibnja 1945. da me te večeri nije pustio kući iz Vojne OZN-e u Krapini

Po pričanju okolnog pučanstva, organizator toga krvoločnog ubojstva bio je Ivica Gretić, poznat po zločinima što ih je za vrijeme rata činio diljem Hrvatskog zagorja kao partizanski komesar, pukovnik Zagorskog odreda. Inače, ubijeni Antun Presečki bio je u svojem selu vrlo

uzoran, nadasve pošten i čestit čovjek. Pokopan je na mjesnom groblju na Petrovskom, gdje je njemu, svojem ocu Rudolfu i u Maceljskoj šumi ubijenom stricu Janku njegov unuk Antun Presečki podigao vrlo lijep spomenik..

2. Njegov sin Janko Presečki, rođen u Preseki 1925. (otac Antun i majka Alojzija), ubijen je u jesen 1944. godine u Maceljskoj šumi na Loborščaku. Na tome prostoru pogubljeno je još mnogo ljudi.

Govoreći o Janku Presečkom, prvi put je Mladen Šafranko spomenuo kako sam u toj jami i ja trebao biti strijeljan 21. svibnja 1945. oko 23 sata da me toga dana nije pustio kući iz OZN-e u Krapini.

Na daljnje moje pitanje gdje su druge jame, Šafranko nam je odgovorio da za druge jame ne zna i zamolio nas je da ga što prije vratimo u Veliku Goricu. Mi smo ga htjeli zadržati i kada smo se spustili u Lepu Bukvu ponudili ga da s nama nešto pojede i popije, jer je toga dana bila velika vrućina, ali je on to odbio, jer da ga ovdje svi poznaju i da želi da što prije ode odavde.

Molio sam ga da kod jame napravimo jedan snimak ali je on i to odbio. Novinski fotograf je ipak snimio s leđa njega i položaj velike jame, a taj je uviđaj objavljen u "Vjesniku" 22. srpnja 1990.

Dana 27. travnja 1991. godine vodio sam komisiju Zagrebačke nadbiskupije, na čelu s tajnikom vlč. dr. Stjepanom Kožulom, provincijalom dr. Mirkom Mataušićem, dekanom u Krapini vlč. Matijom Burjom, gvardijanom Franjevačkog samostana u Krapini fra Anđelkom Rakhelom i vodičem koji je poznavao uleknuća jama na Ilovcu otprije i još trojicom svojih kolega.

Prije dolaska u Krapinu obišli smo nekadašnje logore u Mirkovcu i zatvore u Sv. Križu Začretju, a u samoj Krapini obišli smo sve zatvore i zgrade Vojne i Civilne OZN-e. Zatim smo se uputili u Maceljsku šumu, na sam vrh Ilovca, gdje su još bile zatvorene jame i sve je snimljeno i zapisnički utvrđeno.

Nakon obilaska jama na samom vrhu Ilovca spustili smo se do velike jame u podnožju Ilovca gdje uz rub puta iznad te jame postoji stara smreka iz onog vremena koja je označena šumarskom oznakom 42/b. U toj je po Šafrankovu pričanju, bilo pobijeno oko 3.000 vezanih hrvatskih zarobljenika dovedenih u grupama.

Vice Vukojević, predsjednik Državne komisije za utrđivarnje ratnih i poratnih žrtava

Na koncu smo posjetili veliku jamu i nekoliko manjih jama u Lepoj Bukvi gdje su pogubljeni svećenici i franjevci te 60 hrvatskih časnika. Kod velike jame koja je označena rimskim IVd je 9. lipnja 1991. u 16,30 prvu spomen-misu za sve mučenike koji su 1945. godine pobijeni na prostorima Maceljske šume predvodio naš uzoriti kardinal dr. Franjo Kuharić. Prisustvovalo joj je oko 8.000 vjernika.

To je mjesto blagoslovljeno i posvećeno da se svake godine u prvu nedjelju nakon 5.lipnja održi spomen-misa za ubijene mučenike na tome mjestu. To je također opisano u knjizi "Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije" dr.Stjepana Kožula, koja je hrvatskoj javnosti predstavljena 22. veljače 1993. u Zagrebu.

Dana 3. svibnja 1992. vodio sam Komisiju za utvrdivanje ratnih i poratnih žntava Hrvatskog sabora na čelu s tadašnjim predsjednikom te Komisije gospodinom Vicom Vukojevićem, tajnikom gospodinom Florijanom Borasom, i saborskom zastupnicom gospođom Gordanom Turić i (danas već pokojnim) tajnikom HDPZ-a gospodinom Brankom Vidačekom.

Obišli smo najprije nekadašnje logore u Mirkovcu kod Sv. Križa Začretja, zatim veliku jamu s lijeve strane mirkovečkog jezera koja do danas nije otvorena, zatvore u Sv. Križu Začretju, zgrade Vojne i Civilne OZN-e i ostale zatvore u Krapini te Franjevački samostan, gdje smo slikali krunice i medaljice koje su svećenici i franjevci odbacivali putem do jame u Lepoj Bukvi gdje su strijeljani. Na koncu smo krenuli u Lepu Bukvu do jame gdje su pobijeni svećenici, franjevci i hrvatski časnici.

Nakon toga smo pošli put Ilovca i zaustavili se kod prve jame u podnožju Ilovca (gdje sam trebao biti strijeljan 21. svibnja 1945.) i dalje na sam vrh Ilovca gdje se nalaze te stravične jame u kojima su pobijeni naši hrvatski mučenici. Jame su bile zatvorene. Gore sam zapalio

Jama na vrhu Ilovca u kojoj je, razbijanjem lubanja udarcima tupog dijela šumskih sjekira, pogubljen 101 žicom vezani hrvatski vojnik

svijeće, izmolili smo Očenaš za pokoj duša tih pobijenih mučenika, a nad jamom gdje su ih ubijali sjekirama održao sam kratki spomen-govor. Nakon toga upitao sam gospodina Vukojevića kada će se otvarati jame. Usput sam napomenuo da je u njima ubijeno i šest mojih školskih kolega, ali ne znam u kojim jamama, te da bih želio biti prisutan kada se one budu otvarale, da se poklonim njihovim sjenima i odam im dužno poštovanje. On je rekao da će se jame otvarati kad završi rat i da ću biti pozvan kad se počne s otvaranjem i istraživanjem.

Nekoliko dana nakon toga izviješćena je podružnica HDPZ-a u Đurmancu da na Ilovcu pripreme teren za slijetanje helikoptera. Gore je ponovno došla Komisija s pokojnim tajnikom HDPZ-a Brankom Vidačekom. Dogovorili su se i zadužili gospodina Vidačeka da on organizira skupinu studenata medicine i veterine, a bili su pozvani stručnjaci Patologije Medicinskog fakulteta u Zagrebu te je počelo otvaranje jama i iskapanje posmrtnih ostataka tih mučenika. Na žalost, nije bila pozvana medunarodna komisija stručnjaka (kao kod otvaranja Ovčare), sastavljena od stručnjaka sudske medicine, balističara, forenzičara i ostalih stručnjaka

Slika druge jame na Ilovcu, gdje su pobijeni, žicom vezani, hrvatski vojnici-mučenici

koji su mjerodavni da stručno utvrde način na koji su ubijani i da se to sve fotografira i zapisnički utvrdi istina o našoj tragičnoj povijesti i za međunarodnu javnost. To nije učinjeno iz meni nepoznatih razloga.

Kada su iskapanja počela, nikad me o tome nije izvijestio gospodin predsjednik Komisije Vice Vukojević, pa sam dolazio u HDPZ, molio i ostavljao poruke gospodinu Vidačeku da me odvede na lice mjesta, što mi je bilo obećano, ali on to nikad nije učinio. Tada sam prvi put posumnjao da se s ovim iskopima i kostima nešto događa i da više nije potrebno da se tamo pojavljujem. I zaista, oni su te jame 1992. godine otkopavali skoro 3 mjeseca, a (danas već pokojni) Vidaček je uspio tada u Krapini postići da se kroz šumu napravi cesta kojom se može doći do Ilovca, ali samo osobnim kolima, zbog preuske ceste i velikih provalija.

O tim je iskopima pokojni tajnik HDPZ-a Branko Vidaček 1992. godine vrlo šturo pisao u nekoliko nastavaka u Večernjem listu. Sami iskopi vršeni su bez znanja hrvatske javnosti i bez znanja Zagrebačke nadbiskupije kada su otvarali jamu gdje su pobijeni svećenici s franjevcima i hrvatskim časnicima.

Tada su otvorene ukupno 23 jame i iskopana 1163 ljudska koslura. Uz te su kosture pronašli 14 zlatnika i zlatni prsten ubijenoga gospodina Hegera te vojničku porciju, o čemu sam već ranije pisao. Zlatnici, porcija i druge stvari pronađene u otkopanim jamama nalaze se kao jedini dokazi počinjenih zločina na čuvanju kod saborske Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, ali ja ih dosad nisam uspio vidjeti.

Te mučeničke kosti trebale su biti položene u drvene lijesove i uz znanje hrvatske javnosti i Zagrebačke nadbiskupije dostojno pokopane na Mirogoju iza spomenikaHrvatskim žrtvama Bleihurga, na mjestu gdje su partizanski zlikovci 1947. godine preorali grobove naših hrvatskih vojnika domovinske vojske koji su umrli ili poginuli za vrijemc Drugog svjetskog rata od 1941. do 1945. godine. Zato je potrebno da se još istraže sve neotkrivene jame u Maceljskoj šumi, da se smrt tih mučenika unese u školske udžbenike, da se od Ilovca popravi cesta radi lakšeg prilaza, da se naprave putokazi i da se na mjestu pogubljenja svećenika, franjevaca i hrvatskih časnika kod jame IV/d napravi mala kapelica s popisom ubijenih svećenika i franjevaca.

Mjesto treće jame na Ilovcu, gdje su strijeljani naši vojnici

Potrebno je da se konačno ta skrivena tajna nakon 52 godine u cijelosti objavi hrvatskoj javnosti, kako bi naši ljudi (posebice djeca) bili upoznati s tom velikom tragedijom i da zajedno s njima obitelji ubijenih mogu posjećivati ta stravična gubilišta i nad njima zapaliti svijeću, donijeti im stručak poljskog cvijeća i izmoliti Oče naš za pokoj i spomen tim pobijenim hrvatskim mučenicima. To su bili mladi ljudi, koji su većinom mobilizirani da brane hrvatsku domovinu. I branili su je svojom krvlju i životima, a na koncu su kao zarobljenici u svojoj domovini doživjeli stravičnu smrt od domaćih partizanskih zlikovaca pomračene svijesti.

Kako nam je izjavio Mladen Šafranko, na prostorima Maceljske šume još ima oko 130 jama za koje sve ne znamo točne lokacije, a u kojima se još nalazi oko 12.000 ubijenih hrvatskih vojnika. Medutim, već tijekom prvih iskapanja njihovih posmrtnih ostataka odjednom je to zaustavljeno iz meni nepoznatih razloga i sve je palo u zaborav i šutnju, kao da taj nezapamćeni zločin nikada nije učinjen na prostorima Maceljske šume kod Krapine, koja takav okrutni zločin ne pamti u 800 godina svoje pisane povijesti.

Neki od tih dželata tih pobijenih mučenika danas udobno i bezbrižno žive s visokim mirovinama i s podsmijehom nam odgovaraju "da šta im mi možemo, pomirba je i oni su dobro zaštićeni". Sve dosad otkopane jame bile su obilježene drvenim pločama na kojima je bio upisan datum otkopa i broj pronađenih kostura u jami te označene rimskim brojkama o kojima je posebno napisana legenda za svaku jamu. Te su do danas stravične jame ostale otvorene, djelomično su urušene, nestale su oznake nad njima i nitko više o tome ne vodi brigu niti to spominje, kao da se to nikada nije dogodilo. Osim toga, tamo gdje su ti zločini počinjeni nema nikakvih obilježja ili putokaza.

Finale čudnih događanja bio je neshvatljivi postupak saborske Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava -- da se kod iskopa kostiju nije izvršio stručni uviđaj Međunarodne komisije i što se tim mučeničkim kostima nije odalo dužno poštovanje, već su ih utovarili u crne vreće za smeće i u najvećoj tajnosti otpremili u podrum Patologije Medicinskog fakulteta na Šalati u Zagrebu, gdje se nalaze i danas, bez znanja i pristupa hrvatske javnosti. Trehali su ih onda ostaviti u Maceljskoj šumi i gore im napraviti veličanstveni spomenik, jer oni nikada više neće tražili od nas bilo kakvu naknadu za svoje izgubljene živote. Naša je zajednička obveza da im napravimo spomenik s opisom zločina, da barem to ostane za njihov vječni spomen. To bi trebala učiniti Općina Krapina, jer se je taj veliki zločin dogodio na njihovom području.

Ovu spomen-knjigu napisao sam po izjavi Mladena Šafranka i svojim sjećanjima i zapažanjima, da to bude opomena budućim hrvatskim naraštajima kako se takav zločin ne bi nikad više ponovio na tlu Hrvatske. Želio bih da ova svjedočanstva budu budućim povjesničarima pomoć kod pisanja povijesti o tim tragičnim zbivanjima u svibnju i lipnju 1945. na prostorima Maceljske šume kod Krapine i logorima Mirkovca kod Sv. Križa Začretja i Oroslavlja.

Moram ovdje tužna srca i s velikom žalošću takoder izjaviti da ni voditelji HDPZ-a, a niti društvo "Hrvatski Domobran" nisu odgovorili na sve moje molbe i prijedloge da se organizira posjet tim stravičnim jamama na vrhu Ilovca i da im kao preživjeli pripadnici Hrvatskih oružanih snaga odamo dužnu počast. U ovih 7 godina postojanja naše hrvatske države nitko nije pokazao interesa ni volje da se to učini. Vrlo je tužno to iznositi, ali istine radi treba to znati hrvatska javnost i hrvatska povijest.

I na kraju ove knjige izražavam svoju najveću zahvalnost pokojnom Mladenu Šafranku, koji nam je 1990. i 1994. godine pomogao u otkrivanju tragične istine što sam je opisao u ovoj spomen-knjizi i koji mi je spasio život 21. svibnja 1945. u Krapini, a koji je na žaiost nakon spominjanja njegova imena u "Nacionalu" broj 27 od 24. svibnja 1996. pod čudnim okolnostima od izljeva krvi u mozak umro na Neurologiji Kliničkog bolničkog centra "Rebro" u Zagrebu.

Osobitu zahvalnost također izražavam svima koji su mi pomogli oko pisanja knjige, tajniku Zagrebačke nadbiskupije vlč. dr. Stjepanu Kožulu, koji je napisao predgovor knjizi, fotografu gospodinu Vlatku Patariću iz Zagreba, čije su fotografije unesene kao nepobitni dokaz o mjestu tih stravičnih zbivanja te samom nakladniku knjige koji ju je besplatno tiskao u spomen na pobijenim hrvatske mučenike.

Ovim sam kratkim i sažetim opisom stradanja tih mučenika izvršio svoju obvezu pred Bogom, svojom savješću, svojim hrvatskim narodom - kako bi taj istiniti zapis ostao kao povijesni dokument o tom najvećem zločinu koji je nakon rata učinjen na prostorima Maceljske šume kod Krapine i u našoj Republici Hrvatskoj.

DRAGI PRIJATELJI I HRVATSKI MUČENICI!

TO JE SVE ŠTO SAM MOGAO I ZNAO NAPISATI O VAŠOJ MUČHNIČKOJ SMRTI, DA TA ISTINA OSTANE ZAUVIJEK KAO OPOMENA ZA NAŠE SADAŠNJE I BUDUĆE HRVATSKE NARAŠTAJE, DA SE TAKAV OKRUTNI ZLOČIN NE Bl NIKADA VIŠE PONOVIO U NAŠOJ NAPAĆENOJ DOMOVINI.

NA OVAJ SE NAČIN I OPRAŠTAM OD VAS S VJEČNIM ZBOGOM I NEKA VAM BOG BLAGOSLOVI VAŠE MUČENIČKE GROBOVE I UDIJELl VAM ŽIVOT VJEČNI!

NEKA VAM JE LAKA OVA TUŽNA HRVATSKA ZEMLJA KOJA JE NATOPLJENA VAŠOM MUČENIČKOM KRVLJU I NEKA OVAJ ZAPIS OSTANE KAO ISTINITO SVJEDOČANSTVO NA VAŠE NEOPISIVE PATNJE I STRAVIČNE SMRTI, U VAŠ VJEČNI SPOMEN!

NEKA VAM JE VJEČNA ČAST I SLAVA I POČIVAJTE U MIRU BOŽJEM.

Vaš preživjeli supatnik

FRAN ŽIVIČNJAK

U Zagrebu, 15. travnja 1997.

Ova shema prikazuje logore i kretanja Hrvatskih zarobljenih vojnika 1945. godine u svibnju i lipnju prije strijeljanja u maceljskoj šumi

ZLOČIN U MACELJSKOJ ŠUMI 1945.

Dodatak II. dopunjenom izdanju

Knjiga Frana Živičnjaka "U vječni spomen" zapravo je kratak povijesni prikaz komunističkog zločina počinjenog po koncu II. svjetskog rata, tijekom svibnja i lipnja 1945. godine, nad zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima od strane Titovih "osloboditelja" - komunista. Taj se zločin po bestijalnosti i svireposti može usporediti sa zločinima Pol Potovih "crvenih Kmera" u Kambodži.

Ima još živućih aktera toga strašnog zločina koji nisu nikada pozvani pred lice pravde. Štoviše, neki od njih s visokim mirovinama žive kao "zaslužni" građani, zaštićeni kao lički medvjedi, tepajući sami sebi da su -- antifašisti!?

Za ovaj masovni zločin ne bi trebalo suditi samo imenovanim počiniteljima počinjenih bestijalnosti, već i njihovim nadležnima, duhovnim učiteljima zločinačke staljinističko-boljševičke ideologije na čelu s Titom. Jer, on je stvarni nalogodavac da se praktično pobije svaki sedmi Hrvat, a još toliko ih je bilo prognanih iz Domovine, te su se razbježali po cijelom svijetu pred bijelom kugom crvenog totalitarizma.

Kratko vrijeme nakon izdavanja ove knjige 1998. godine -- u vlastitom izdanju u ograničenom broju, a uz pomoć donacija nekoliko prijatelja -- autor knjige, gospodin Fran Živičnjak, nađen je mrtav u svome stanu u Šubićevoj ulici u Zagrebu. Veoma čvrste indicije govore da je zapravo mučki umoren, i to od onih istih koji ga nisu dokrajčili 1945. godine, kako bi se sačuvao zid šutnje oko ovog monstruoznog zločina.

Sve dok u centru Zagreba središnji Kazališni trg nosi ime maršala Tita, odgovornoga za najmasovnija ubojstva u povijesti hrvatskog naroda, i dok su još neki zločinci u i oko vlasti napaćeni hrvatski narod nema prave budućnosti.

P.S. Drugo izdanje ove spomen-knjige naknadno je tiskano u nekomercijalne svrhe o vlastitom trošku nakladnika i nije namijenjeno za prndaju u čast i spomen na autora, pokojnog mnčenika Frana Živičnjaka, sa željom da se istina o strašnom maceljskom zločinu ne zaboravi.

Fran Živičnjak, autor knjige "U vječni spomen"

Dodatak III. dopunjenom izdanju

Macelj nakon Drugog svjetskog rata

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, zarobljenici su maceljskom cestom prolazili svoj Križni put od Bleiburga prema Krapini, nadajući se povratku svojim domovima. Tijekom svibnja i lipnja 1945. partlzanski su zločinci u maceljskim šumama pobili više tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika i civila. Tako Macelj postaje najveće masovno gubilište i grobište nakon Drugog svjetskog rata na području Republike Hrvatske.

http://www.croatiafidelis.hr/POZOR_privrjemeno_POZOR_36f728_POZOR_2acff0/sud/Zivicnjak_UVjecniSpomen/Zivicnjak_UVjec

Nakon genocida počinjenog 1945. godine nad Hrvatima maceljska je šuma proglašena Titovim lovištem. U vrijeme komunizma ovamo se nije smijelo zalaziti a o ovim partizanskim zločinima se moralo šutjeti. No ovi zločini nisu nikada zaboravljeni, a šutnja o njima prestaje s utemeljenjem samostalne demokratske hrvatske države 1990. godine.

tokic.s...@gmail.com

http://stjepant.blogspot.com/

Miro

unread,

May 31, 2011, 12:01:59 PM5/31/11

to Croatian News

Drago mi je da je ova knjiga (pogledajte tekst koji vam je uputio
štovani Stjepan Tokić) pobudila zanimanje.
Koliko mogu vidjeti, štovani Stjepan Tokić je preslikao tekst sa
izvorne stranice, jednake na privrjemeno dostupnoj adresi koja se
redovito može naći (stare privrjemene su naravno bezkoristne, samo
najnovija privrjemena adresa jest adresa sa živom poveznicom), kao i u
ISO datoteci tko ISO datoteku skine i ima je trajno u svom računalu
ili elektroničkoj arhivi.
I to je dostatno da s moje strane nema nikakvih razloga za prigovor.
U tom smislu, hvala, štovani Stjepane!
Ali uviek je bolje dati, pa bila ona makar i privrjemena, poveznicu na
izvornu adresu s kojeg je tekst preuzet!
A to je, trenutačna živa privrjemena adresa:
http://www.croatiafidelis.hr/POZOR_privrjemeno_POZOR_36f728_POZOR_2acff0
Pregledavanjem te adrese, naći ćete i tu elektroničku knjigu
Beiburžkog mučenika ubijenog.1998. u Republici Hrvatskoj, imenom Fran
Živičnjak, a njezina točna privrjemena adresa jest:
http://www.croatiafidelis.hr/POZOR_privrjemeno_POZOR_36f728_POZOR_2acff0/sud/Zivicnjak_UVjecniSpomen/Zivicnjak_UVjecniSpomen.html
Preuzimanjem (303MB, manje od pola CD-a, ISO slika):
http://www.croatiafidelis.hr/POZOR_privrjemeno_POZOR_36f728_POZOR_2acff0.iso
imate i tu elektroničku knjigu Beiburžkog mučenika ubijenog.1998. u
Republici Hrvatskoj, imenom Fran Živičnjak, u svom računalu, ili
elektroničkoj arhivi, sa svime ostalim.

On May 31, 10:42 am, Stjepan Tokic <tokic.stjep...@gmail.com> wrote:
> *Onaj koji ovu knjigu u vrlo ograničenoj mjeri u ovom elektroničkom

> dokumentu predstavljam, i to samo u zakonom dopuštenu svrhu, a to je, radi
> upute na sumnju na ratni zločin, sam ja, Miroslav Rovis, predsjednik Udruge

> Croatia Fidelis (www.CroatiaFidelis.hr<http://www.croatiafidelis.hr/>),*
>
> *Predstavljam je u ovom obliku, ovdje na samom početku elektroničkog

> njezinog prijevoda u računalno prepoznatljiv oblik objašnjeno u kojoj i
> kakvoj ograničenoj mjeri, u vezi s Presudom, odnedavno pravomoćnom, kojom
> sam osuđen uvjetnom kaznom na četiri (4) mjeseca zatvora s rokom kušnje od

> dvije godine,*
>
> *a za koju smatram da ima vrlo debelu političku pozadinu kršenja mojih prava
> kao čovjeka,*
>
> *i onemogućavanja domoljubnog djelovanja moje Udruge u Hrvatskoj Domovini.*
> *
> *
>
> *Predstavljam je u svrhu ograničenog prikaza probranim osobama, uglavnom

> sudaca koji su pošteni za razliku od nepošteenih kojima je povjereno da me u

> mojem djelovanju onemoguće (ili gore),*
>
> *u izključivu svrhu prikaza ne samo političkih razloga progona mene od
> strane sudbene vlasti u Republici Hrvatskoj,*
>
> *već i u svrhu otimanja zaboravu istine o stravičnim i vrlo množtvenim

> ratnim zločinima od strane partizanskih postrojbi pod zapovjedništvom

> komandanta OZN-e Stjepana Hršaka,*
>
> *radi prosvjeda protiv čijih zločina se mene politički progoni od navedene
> sudbene vlasti RH.*
>
> *Prilažem uz ostale dokumente i privitke poštenim sudcima i drugim poštenim
> osobama na uvid i ovaj dokument.*
>
> *FRAN ŽIVIČNJAK/U VJEČNI SPOMEN
> *
>
> *[1]*
>
> *BIBLIOTEKA POSEBNIH IZDANJA Knjiga 1*
>
> *Nakladnik: UDRUGA MACELJ 1945.*
>
> *Za nakladnika:
> SREDIŠNJI ODBOR
> UDRUGA MACELJ 1945.*
>
> *Priređivač knjige: UREDNIČKI ODBOR*
>
> *Grafička priprema:
> VARAŽDINSKE VIJESTI d.d.
> VARAŽDIN*
>
> *[2]*
>
> *FRAN ŽIVIČNJAK*
>
> *U VJEČNI SPOMEN

> NA HRVATSKE VOJNIKE, SVEĆENIKE, FRANJEVCE
> I SVE HRVATSKE MUČENIKE POBIJENE U SVIBNJU I LIPNJU 1945. GODINE
> NA PROSTORIMA MACELJSKE ŠUME KOD KRAPINE I LOGORIMA U MIRKOVCU

> KRAJ SV. KRIŽA ZAČRETJE I OROSLAVLJU*
>
> *(3. DOPUNJENO IZDANJE)*
>
> *ZAGREB - ĐURMANEC, 2008.*
>
> *[3]*
>
> *Ova spomen-knjiga objavljuje se u nekomercijalne svrhe, u čast i spomen na

> pokojnog mučenika i autora knjige Frana Živičnjaka, u povodu desete
> obljetnice prvog izdanja njegove knjige i sa željom da se istina o zločinu

> počinjenom nad maceljskim žrtvama nikad ne zaboravi.*
>
> *ISBN 978-953-55190-0-3

> CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice

> u Zagrebu pod brojem 668664*
>
> *[4]*
>
> *Objavi mi radost i veselje,

> nek se obraduju kosti satrvene!
> Oslobodi me od krvi prolivene,

> Bože, Bože Spasitelju moj!*
>
> *(Ps 51/50, 8-9)*
>
> *[5]*
> *[image: Zivicnjak_01_stablo_42b.jpg]*
>
> *Stablo sa šumarskom oznakom 42/b ispod kojeg se nalazi jedna od navjećih
> masovnih grobnica u Maceljskoj šumi*
>
> *6*
>
> *PREDGOVOR SVJEDOČANSTVIMA FRANA ŽIVIČNJAKA O MACELJSKIM ŽRTVAMA*
>
> *Početkom svibnja 1945. godine mnogi pomisliše: Prestao je pomor, prestali

> su dani najgoreg užasa! Službeno je završio najstrašniji rat u povijesti,
> koji je krvlju i suzama zalio cijelu Europu i velik dio svijeta, a Hrvatska
> je zbog mnogovrsnih sukoba bila osobito tragično razbojište. Stoga se
> očekivalo da će narodi odahnuti u miru, da će se ugasiti ratne mržnje i da
> će biti poštivane vrijednosti ljudskog dostojanstva i života. Nadasmo se

> miru, ali eto užasa!*
>
> *Hrvatski narod, kao i drugi narodi koji su potpali u sferu ideološkog

> totalitarizma istočne Europe, našao se pred teškim iskušenjima nasilja.
> Narod i Crkva u njemu su to posebno doživjeli kao povijesnu tragediju. Još
> se pušila krv s naših njiva, još su jecala srca, još je plakalo svako oko,
> još su zjapile tolike otvorene rane, kad eto novih užasa, koji će biti bolno
> zabilježeni u memoriji našeg nacionalnog bića - pojmovima Bleiburga i

> križnih putova.*
>
> *Mnogi sinovi i kćeri našega naroda, mnogi svećenici, redovnici, redovnice,

> vjernici te ljudi razne dobi i zvanja, nestali su u nepoznatim grobovima nad
> kojima se nadvila prisilna šutnja. Takvo jedno veliko gubilište svakako je
> Macelj, za koji partizanski vodnik koji je bio najodgovorniji i
> najpovjerljiviji stražar Vojne OZN-e u Krapini, Mladen Šafranko, s
> partizanskim imenom Marijan, svjedoči da u svojim šumovitim njedrima krije

> još 130 grobnih lokaliteta s oko 12.000 pobijenili vojnika i civila.*
>
> *Šutnju o Macelju i prikrivanje tog zločina trebalo je prekinuti. Prekinuo

> ju je krvave kronike glas, zapisane riječi o. Ostijana Ostrugnaja,

> gvardijana Franjevačkog samostana u Krapini, koji je kao živi svjedok*
>
> *7*
>
> *još u lipnju 1945. opisao "najbolniju ranu u Krapini" -- stratište na gori

> Macelj, na mjestima Lepa Bukva, gdje je ubijeno poimence navedenih 11
> svećenika i bogoslova te 9 franjevaca redovnika, Ilovcu i u Smiljanovoj
> Grabi. Macelj bijaše "klaonica tolikih nevinih žrtava", piše isti kroničar
> 1945., a potom nastaje šutnja sve do 1990. godine. Tada razni listovi i
> dnevni tisak počinju pisati o Macelju i maceljskim žrtvama, a sve je bilo
> okrunjeno prvim služenjem sv. mise za te nevine žrtve u Macelju, 9. lipnja
> 1991., koju je predvodio kardinal Franjo Kuharić u nazočnosti osam do deset

> tisuća vjernika.*
>
> *Mora se znati da je, uz Kroniku Franjevačkog samostana u Krapini, za

> otkrivanje ovog zločina najvažniji i najzaslužniji gospodin Fran Živičnjak
> koji je organizirao i vodio sve skupine što su od 1990. godine naovamo
> polazile na lice mjesta da obiđu maceljske grobnice i da se uvjere o tom

> velikom zločinu.*
>
> *Fran Živičnjak je bio pitomac Domobranske zastavničke škole u Zagrebu,

> Ilica 242, od 10. rujna 1942., a od 7. studenog 1944. bio je djelatni
> pripadnik Hrvatskih oružanih snaga, Stožera XVI. hrvatske domobranske
> doknadne divizije sa sjedištem u Zagrebu. Sa svojom divizijom povlačio se
> prema Sloveniji i Austriji te su ga u Krapini 10. svibnja 1945. iz kolone
> izdvojili domaći partizani i zatvorili ga u podrum Civilne OZN-e u Krapini.
> Od sigurne smrti spasio ga je partizanski vodnik i djelatnik Vojne OZN-e

> Mladen Šafranko.*
>
> *Živičnjak, kao neposredni očevidac i sudionik tih bolnih poratnih dana, u

> ovom svjedočanstvu pomno bilježi što se je dogadalo u Krapini i logorima u
> njenoj okolici, što zna o maceljskim žrtvama i tamošnjem najvećem

> svećeničkom gubilištu na području Zagrebačke nadbiskupije.*
>
> *Podrobno bilježi podatke o svom križnom putu, kao i sve detalje i napore da

> istina o maceljskim žrtvama dođe na vidjelo. Govori neposredno o žrtvama i
> akterima nasilja i zločina. Prisjeća se iz te velike noći bola i svijetlih

> likova od kojih je doživio čovječnost, što spominje sa zahvalnošću.*
>
> *Nadasve je dragocjeno što je uspio nagovoriti još za života Mladena

> Šafranka, nekoć djelatnika Vojne OZN-e u Krapini, da pođe s Komisijom u
> Macelj i iznese poznate podatke, kao i sve podatke koje je Šafranko pred

> Živičnjakom i još jednim svjedokom odao, posebice imenom i prezimenom,*
>
> *8*
>
> *naznačivši petnaest ubojica, dok se ostalih četrdeset i pet nije mogao

> sjetiti. Fran Živičnjak bio je u kontaktu i sa Stjepanom Hršakom, 1945.
> godine prvom osobom Vojne OZN-e u Krapini, koji zaštićen živi u svojoj vili
> na Tuškancu, što samo po sebi mnogo govori. Na žalost, svi akteri su domaći

> sinovi iz okolice Krapine.*
>
> *Posebno je vrijedno pozornosti što Fran Živičnjak prati i bilježi zbivanja

> o ostacima maceljskih žrtava koje su 1992. godine djelomično iskopane bez
> znanja javnosti i suglasnosti rodbine žrtava i Crkve. Tada je otvorena i
> jama označena brojem IVd, gdje su sahranjeni pobijeni svećenici, bogoslovi i
> civili. Otvorene su 23 jame i iskopana 1163 kostura, a Šafranko svjedoči da
> na području Macelja ima još oko 130 takvih grobnih jama. Posmrtni ostaci
> prevezeni su u crnim najlonskim vrećama za smeće u podrum Patologije na

> Šalati u Zagrebu.*
>
> *Čini se da zbog živućih aktera i njibovih "zaštitnika" još uvijek nije

> došao čas da se otvoreno piše o zločinu u Maceljskoj šumi, a još manje o

> njegovim počiniteljima.*
>
> *Svaka nedužna žrtva, pripadala ona bilo kojem narodu, bilo kojoj vjerskoj

> zajednici i bilo kojem političkom uvjerenju, umorena bilo gdje i bilo kada,
> zaslužuje poštovanje i molitvu, ima pravo da joj se vrati dostojanstvo i
> čast. Mi kršćani čvrsto vjerujemo da je čovjek slika Božja i da su svi ljudi
> i narodi jednakoga dostojanstva, pozvani od samoga Boga da žive u miru,

> slobodi, pravednosti i sigurnosti sa svojim neotuđivim pravima.*
>
> *Polazeći od toga stajališta, od 1991. godine naša Crkva početkom mjeseca

> lipnja svake godine sv. misom i molitvom obilježava spomen na pobijene
> svećenike, redovnike, vojnike i mnoštvo civila na Macelju. To su molitve i
> poruke mira s gubilišta, da se zlo više ne ponovi, da mržnja prestane, da se

> svim žrtvama vrati dostojanstvo i čast!*
>
> *Osobno sam više puta razgovarao s gospodinom Franom Živičnjakom o tragediji

> našega naroda, posebice o maceljskim žrtvama. Istaknuo bih ovdje važnost
> našeg zajedničkog obilaska sa skupinom sudionika svih lokaliteta od Mirkovca
> i Sv. Križa Začretja do Krapine, Đurmanca i maceljskih jama 27. travnja
> 1991. godine. To mi je bilo važno jer sam spremao knjigu o žrtvama u
> Zagrebačkoj nadbiskupiji, koja je izašla pod naslovom: "Spomenica žrtvama

> ljubavi Zagrebačke nadbiskupije" (Zagreb, 1992.),*
>
> *9*
>
> *gdje sam o maceljskim žrtvama pisao na str. 162-177. i 697-702. Drugi važan

> susret hio je u podrumu Patologije na Šalati. gdje su predstavnici
> Zagrebačke nadbiskupije, Hrvatske franjevačke provincije u Zagrebu sa
> skupinom nazočnih, na čelu sa saborskim zastupnikom Ivanom Lackovićem
> Croatom, utvrdili činjenično stanje, sve fotografirali, posebno smrtne
> ostatke i jame IVd gdje su pobijeni svećenici i bogoslovi, kako bi ostala
> dokumentacija i trag o ovom nevjerojatnom mučeništvu i piniženju naših

> mučenika mimo volje rodbine i predstavnika Crkve.*
>
> *Neka u svemu najveći prijatelj u životu bude Istina!*
>
> *Zato Fran Živičnjak ostavlja povijesti ovo svoje pisano svjedočanstvo o

> pobijenim žrtvama "iz zahvalnosti prema Bogu za spašeni život 1945. godine i
> iz obveze savjesti". Time je želio opisati sva stradanja poniženih i
> pobijenih bez suda i prava obrane u svibnju i lipnju 1945. "na prostorima
> Maceljske šume kod Krapine i logorima Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretja i
> Oroslavlju, da taj istiniti zapis ostane kao povijesni dukument i opomena za
> buduće hrvatske naraštaje, da se takav zločin ne bi nikada više ponovio na

> tlu Hrvatskog zagorja".*
>
> *Potrebna su ovakva svjedočanstva, mirna i činjenična, bez naboja ideologije

> i želje za osvetom, jer "osveta bi bila najveća uvreda tim mučenicima", kako
> reče kardinal Franjo Kuharić u Macelju 1991. godine. Ako i nije čas da se
> otvoreno o tome piše, radi "pomirenja" malog postotka živih sudionika Drugog
> svjetskog rata, neka ostane pohranjeno za buduća vremena kako bi istina
> zasjala kao djelo pravde, kako bi se vratila čast žrtvama i označilo tko je

> bio žrtva, a tko zločinac, posebice u vremenu nakon ratnih sukoba.*
>
> *Sve ovo kazuje kako je i nakon rata vođen rat protiv Hrvatske, koja je i

> nadalje bila prostor tragičnog razbojništva do danas neimenovanih zločinaca.
> S tisućama nevinih žrtava sudbinu su dijelili i svećenici. Samo iz
> Zagrebačke nadbiskupije ubijeno je 5-7 bogoslova i 65 svećenika, a 5 ih je
> završilo živote u poratnim logorima. Kroz poratne logore prošlo je 155

> svećenika samo iz Zagrebačke nadbiskupije.*
>
> *Neka ne budu zaboravljene sve naše domoljubne žrtve! Neka ne budu

> zaboravljeni ovi istinski mučenici za vjeru i Domovinu u Macelju, kako reče

> kroničar već 1945. godine, u toj "klaonici nevinih žrtava"*
>
> *Koliko su znane i neznane jame Jazovke i Maceljske šume!?'*
>
> *10*
>
> *Kolike su žrtve naroda i Crkve u Hrvata!?*
>
> *Doći će dan kada će se i o tome mirno, objektivno, činjenično i povijesno
> kritički moći progovoriti.*
>
> *Zagreh, 31. svihnja 1997.,*
>
> *na blagdan Majke Božje Kamenitih vrata, Zaštitnice grada Zagreba*
>
> *Dr. Stjepan Kožul, tajnik Zagrebačke nadbiskupije*
>
> *11*
>
> *[12]*
>
> *U VJEČNI SPOMEN*
>
> *NA HRVATSKE VOJNIKE, SVEĆENIKE, FRANJEVCE*
>
> *I SVE HRVATSKE MUČENIKE*
>
> *POBIJENE U SVIBNJU I LIPNJU 1945. GODINE*
>
> *NA PROSTORIMA MACELJSKE ŠUME*
>
> *KOD KRAPINE I LOGORIMA U MIRKOVCU*
>
> *KRAJ SV. KRIŽA ZAČRETJA I U OROSLAVLJU*
>
> *Iz zahvalnosti prema Bogu za spašeni mi život 1945. godine te iz obveze

> prema mojoj savjesti i mojem narodu želim opisati sve patnje i stradanja
> naših zarobljenih vojnika, mojih školskih kolega, svećenika, franjevaca i
> ostalih mučenika u svibnju i lipnju 1945. godine na prostorima Maceljske
> šume kod Krapine i u logorima u Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretja i u
> Oroslavlju, kako bi taj istiniti zapis ostao kao povijesni dokument i
> opomena za buduće hrvatske naraštaje da se takav zločin ne bi nikada više

> ponovio na tlu Hrvatskog zagorja.*
>
> *Nakon izručenja Hrvatske vojske, civila, svećenika i franjevaca u Bleiburgu

> od strane engleskih vojnih vlasti i predaje naših zarobljenika partizanskoj
> 51. vojvođanskoj diviziji, svi su u koloni tijekom noći bili sprovedeni do

> Dravograda.*
>
> *Drugi dan su kod dravogradskog mosta naše izručenike preuzele banijske i

> kordunaške partizanske jedinice i tu je započeo Križni put, jer su svi

> zarobljenici morali bez vode i hrane pretrčati preko 60 km do sa-*
>
> *13*
>
> *birališla u Mariboru. Tamo se je po odorama obavilo razvrstavanje te su

> pripadnici ustaških postrojbi i veliki broj hrvatskih časnika odvedeni u
> šumu Tezno kraj Maribora, gdje je u protutenkovskim rovovima postrijeljano

> oko 60.000 zarobljenih vojnika i časnika.*
>
> *U Sloveniji se masovne grobnice hrvatskih vojnika još nalaze u Kočevju,

> Barbarinu rovu rudnika Hude Jame kod Laškog, na Savskom nasipu prema
> Brežicama, kod Marije Reke između Trbovlja i Prebolda, te na Črnom grobu kod

> Škofje Loke. Te sam podatke crpio iz "Večernjeg lista" od 3. ožujka 1996.*
>
> *Na nogometnom igrališlu u Mariboru obavljena su razvrstavanja za

> likvidaciju i kolone za križne putove u raznim pravcima kroz Hrvatsku i
> dalje do makedonske, bugarske i rumunjske granice. Jedna od većih kolona
> bila je usmjerena prema Ptuju i dalje prema Macelju, Đurmancu, Krapini i

> sabirnim logorima u Mlrkovcu kraj Sv. Križa Začretja i u Oroslavlju.*
>
> *Na poljani oko Đurmanca bile su zaustavljene prve kolone zarobljenika s

> kolima i konjima (jer tada nije bilo autoputa) što su ih kasnije sve
> opljačkali okolni seljaci koji su bili suradnici partizana. Po pričanju
> preživjelih svjedoka tih stravičnih zbivanja i samog komandanta Vojne OZN-e
> u Krapini Stjepana Hršaka, u "Nacionalu" broj 27 od 24. svibnja 1996. (str.

> 22), ti mučenici nisu dobili ni vode ni hrane već su pojeli svu*
> *[image: Zivicnjak_03_Djurmanec.jpg]*
>
> *Đurmanec - mjesto zaustavljanja naših zarobljenika. U pozadini proplanak
> gdje su izvršena prva masovna ubijanja tih mučenika*
>
> *travu na poljani i sve lišče po granama.*
>
> *14*
>
> *U istom "Nacionalu" (na str. 22.) Hršak dalje pripovijeda o "sređivanju"

> svećenika-reakcionara iz Pregrade, što se najvjerojatnije odnosi na pokojnog
> velečasnog Matiju pl. Žigrovića, koji je bio župnik u Kostelu kraj Pregrade,
> a kasnije u Jesenju, gdje je 1943. godine nakon zvjerskog mrcvarenja
> krvoločno ubijen. To zaključujem po tome što iz Pregrade nije ubijen niti
> jedan župnik, jer je to moja župa (rođen sam u Svedruži blizu Pregrade) i
> nikad nisam čuo da su nekog župnika iz Pregrade "sredili" partizani
> antifašisti, osim velečasnog Matije pl. Žigrovića u Jesenju. Glavni
> organizator toga zločina po svome je osobnom kazivanju bio sâm Stjepan

> Hršak,*
> *[image: Zivicnjak_02_svecZigrovic.jpg]*
>
> *Posmrtni ostaci svećenika Matije pl. Žigrovića nakon partizanskih

> iživljavanja. Gvardijan Rathel tvrdi da je njegovo tijelo raščerečeno

> vezanih nogu za repove dvaju konja.*
>
> *kasnije komandant Vojne OZN-e u Krapini, koji je rođen u Petrovskom kod
> Krapine i danas bezbrižno živi u Zagrebu.*
>
> *U samom Đurmancu bilo je određeno sabiralište povratnika na tadašnjoj

> pilani, danas "Šavriću", u okolici između groblja i crkve te na proplanku uz
> šumu s lijeve i desne strane iznad Đurmanca. Tu su im najprije opljačkali
> sve vrijedne stvari, a zatim su počela masovna ubijanja zarobljenih
> mučenika. Jame, na žalost, do danas nisu službeno identificirane niti

> otvorene.*
>
> *Kako je priljev tih mučenika bio velik, a u samom Đurmancu nije bilo mjesta

> za zadržavanje i kopanje jama za masovnu likvidaciju, usmjeravali su ih

> dalje prema Krapini, gdje je sabiralište bilo oko Pučke škole i*
>
> *15*
> *[image: Zivicnjak_04_Djurmanec_pilana.jpg]*
>
> *Đurmanec - sabiralište povratnika na tadašnjoj pilani, danas "Šavriću"*
>
> *pred školom te na starom Sajmištu (ondje je danas Autobusni kotodvor). Dio

> domaćih ljudi koji su bili u hrvatskim vojnim postrojbama bio je odmah
> zatvoren u podrumima Pučke škole u Krapini. Tamo je na prvom katu bilo
> sjedište Vojne OZN-e kojoj je na čelu bio domaći čovjek, zloglasni i okrutni
> Stjepan Hršak, po činu partizanski poručnik, rođen u Petrovskom kod Krapine

> 13. prosinca 1919., od oca Franje i majke Julijane.*
>
> *Sve zarobljenike iz podruma škole saslušavali su domaći isljedenici Vojne

> OZN-e na I. katu. Strašno su ih tukli, a najkrvoločniji među njima bili su

> Josip Frankol, rođen u Podgori kraj Žutnice kod Krapine (nosio*
> *[image: Zivicnjak_05_pilana_logor.jpg]*
>
> *Đurmanec - sabiralište povratnika na pilani, danas "Šavriću", gdje su
> zarobljenici vezani žicom prije otpreme na likvidaciju*
>
> *16*
> *[image: Zivicnjak_06_skola_OZNa.jpg]*
>
> *Zgrada Pučke škole u Krapini - sjedište Vojne OZN-e*
>
> *je crnu odoru i čizme), zatim Ivan Đurkin iz Sv. Križa Začretja, te jedan

> vodnik u crnoj odori, malen rastom, koji je zarobljenike dovodio iz podruma
> na saslušanje na I. kat i bio zadužen za pljačku tih mučenika prije nego je
> istraga započela. On je zamjenjivao komandanta Hršaka, ali mu imena, na

> žalost, ne znam.*
>
> *Najstrašniji isljednik bio je sam komandant Stjepan Hršak. Svi mučenici iz

> podruma su nakon formalne istrage vezani žicom, kamionima otpremani u

> Maceljsku šumu i tamo zvjerski pogubljeni.*
>
> *Zbog velikog mnoštva nadolazećih zarobljenika, nisu svi mogli biti

> stacionirani u Krapini. Stoga su u dogovoru i zajedničkoj organizaciji
> komandanata Vojne i Civilne OZN-e, Stjepanom Hršakom i Lepoldom Horvatom
> zvanim Leo, formirana tri sabirna logora u Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretja

> i veliki logor, također ograđen žicom, u Oroslavlju.*
>
> *Dva logora u Mirkovcu bila su smještena ispred samog dvorca Mirkovec, a

> dijelila ih je prilazna cesta. S lijeve strane ceste stajale su drvene
> barake bivše Radne službe i tu su bili smješteni domobrani i civili, a s
> desne strane ustaške postrojbe i njemački vojnici, pripadnici Rommelovog

> Afričkog korpusa (nosili su kaki odore i kape s velikim šiltovimn).*
>
> *U lijevom logoru, u kojem su bili domobrani i civili, dopuštali su

> zarobljenicima primati hranu i vodu koju su donosili okolni seljaci. Međutim

> u desnom logoru - koji je čuvao velik broj naoružanih partizana s*
>
> *17*
> *[image: Zivicnjak_07_Mirkovec_cesta_u_smrt.jpg]*
>
> *Cesta za logore u Mirkovcu ispred samog dvorca. Odavde su zarobljenici

> odvedeni u Maceljsku šnmu i jamu pokraj mirkovečkog jezera s lijeve strane,

> gdje su bez suđenja pogubljeni*
> *[image: Zivicnjak_08_partizan_Bezjak.jpg]*
>
> *Partizanski poručnik Petar Bezjak, zvan "Perica", zloglasni komesar logora
> u Mirkovcu 1945. godine*
>
> *ruskim šmajserima - nije se smjelo, usprkos velikoj ljetnoj vrućini, davati

> zarobljenicima ni vodu ni hranu, uz prijetnju smrtnom kaznom ako bi im netko

> preko žice pokušao ubacili komadić kruha.*
>
> *Posebno pripominjem da je u lijevom logoru bilo i žena i djece. Po mome

> dolasku u taj logor, 22. svibnja 1945. poslije podne jedna se trudna žena
> porađala uz pomoć zatočenica u baraci bez pružene stručne pomoći i vode.
> Umrla je zajedno s djetetom i vjerojatno su kasnije oboje mrtvi preneseni u

> jamu nedaleko od logora s lijeve strane mirkovečkog jezera.*
>
> *"Veliki i zloglasni krvoločni komandant" tih logora, kojega u svom članku u

> glasilu "Hrvatski domobran" broj 2 od travnja 1966. također spominje sada
> pokojni gospodin Slavko Ivanković, koji je kao ustaški pripadnik boravio u
> desnom logoru Mirkovca, bio je domaći čovjek, sada pokojni Milan Kunštek,
> rođen u Petrovskom kraj Krapine. Njega je zamjenjivao komesar, partizanski
> potporučnik Petar Bezjak, zvani Perica, roden u Kumrovcu, koji je nakon rata
> dugo godina radio kao isljednik u UDB-i na Savskoj cesti u Zagrebu. Umro je

> 1966. godine.*
>
> *Surovi komandant Milan Kunštek poslije rata se oženio sestrom pokojnog

> župnika iz sela Benkovca kod Petrovskog kraj Krapine Josipa Hršaka i brata

> mu dr. Mirka Hršaka, ginekologa iz Zagreba. Ovaj je pak*
>
> *18*
>
> *stariji kolega dr. Miroslava Kopjara, također ginekologa u Zaboku, čijega

> je oca Miroslava 22. svibnja 1945. poslije podne, pred svim zatočenicima
> logora Mirkovec, strijeljao metkom u potiljak isti Milan Kunštek, što je i u
> svome članku opisao gospodin Slavko Ivanković, koji je bio zatočen kao

> ustaša u desnom logoru Mirkovec.*
>
> *Milan Kunštek je zajedno s krvoločnim djelatnikom tadašnje OZN-e Štefom

> Gretićem, bratom zloglasnog partizanskog komesara - pukovnika Ivice Gretića,
> 8. rujna 1946. kod Pećine na putu za Krapinu dočekao tadašnjeg župnika iz

> Petrovskog vlč. Josipa Ormuža i pokušao ga ubiti.*
>
> *Po pričanju samog komandanta Vojne OZN-e u Krapini Stjepana Hršaka, odmah

> nakon rata Kunštek je pucao u staro raspelo u Pećini, u pravcu
> Petrovsko-Krapina. To je raspelo povišeno stajalo u kamenoj niši više od 200
> godina u znak zahvalnosti nekog tamošnjeg seljaka Zajeca za spašeni mu

> život, kad je ispred njega na tome mjestu pao kamen a nije ga usmrtio.*
>
> *Križ s malim Isusom Kunštek je rafalima iz pištolja izbacio iz niše. Na
> tome mjestu trebalo bi podići novo raspelo.*
>
> *Također se sa sigurnošću pretpostavlja da je krvoločni Kunštek kao

> dobrovoljac prisustvovao ubijanju hrvatskih mučenika u Maceljskoj šumi. O
> tome točne podatke može dati samo spomenuti zloglasni Stjepan Hršak, koji

> danas bezbrižno živi u Zagrebu.*
> *[image: Zivicnjak_09_Mirkovec_logor_domobrani.jpg]*
>
> *Prostor s lijeve strane prilazne ceste, gdje su bili zatočeni domobrani i
> civili u Mirkovcu*
>
> *19*
>
> *Kasnije sam saznao da još postoje velike jame u šumi Gaj, nedaleko od
> logora Mirkovec, gdje su također ubijali zarobljenike iz tih logora.*
>
> *Ja sam kao djelatni domobranski pripadnik Hrvatskih oružanih snaga bio

> udijeljen na službu Stožeru XVI. hrvatske domobranske doknadne divizije 7.
> studenoga 1944. sa sjedištem u Zagrebu, južno krilo tadašnjeg Ministarstva
> Oružanih snaga, Stančićeva 6, iz Zastavničke škole Oružanih snaga u Zagrebu,

> Ilica 242, u kojoj sam bio pitomac od 10. rujna 1942. godine.*
>
> *Od 7. svibnja 1945. povlačio sam se s djelatnicima svoje divizije prema

> Sloveniji, a 10. svibnja u Krapini su me iz kolone izveli domaći partizani
> Zvonko Bešenski i njegov očuh Slavko Mužar zvani Gulijuš. Odveden sam i
> zatvoren u podrum Civilne OZN-e stare dvorišne kuće u vlasništvu obitelji
> Pažur, koja je nekoliko dana prije ulaska partizana u Krapinu emigrirala u

> Argentinu.*
>
> *Na dan 21. svibnja bio sam priveden komandantu Vojne OZN-e Stjepanu Hršaku,

> partizanskom poručniku, obučenom u englesku prekrojenu odoru (po zanimanju
> je bio krojač). Imao je na sebi kratke njemačke čizme i bio naoružan
> njemačkim pištoljem "Walter" od 7.65 mm koji je nosio za pojasom, a njime je
> kasnije, 4. i 5. lipnja u Lepoj Bukvi, pobio svećenike i franjevce

> (posjeduje ga i danas kao trofejni pištolj).*
>
> *Nakon kratkog razgovora Hršak mi je oduzeo osobne stvari i vojne dokumente

> te me pred jednim vodnikom - kojega sam već opisao, a koji je moje
> opljačkane stvari uzeo u maramicu koju mi je također oduzeo - osudio na
> smrt. Istjerao me je na hodnik psujući mi banditsku majku i rekao mi da
> ondje čekam dok se smraći. To je značilo da ću pred večer biti priključen
> koloni zarobljenika iz logora Mirkovca koji su išli na strijeljanje u

> Maceljsku šumu.*
>
> *Prije moga saslušanja pozvao je telefonski Zvonka Bešenskog, koji je bio

> poznati cinkaroš u Krapini, a bio je moj susjed iz Svedruže gdje sam rođen.
> On me pred Hršakom teško optužio i zbog njegove sam optužbc trebao biti

> strijeljan.*
>
> *Toga dana, 21. svibnja 1945. godine, od sigurne smrti spasio me tadašnji

> partizanski vodnik koji je bio najodgovorniji i najpovjerljiviji stražar
> Vojne OZN-e u Krapini, Mladen Šafranko, partizanskog imena Marijan. On me

> pustio kući i rekao mi da drugi dan dođem s ocem i dvojicom*
>
> *20*
> *[image: Zivicnjak_10_Mirkovec_logor_ustase.jpg]*
>
> *Na mjestu današnjeg "Rasadnika" bio je veliki logor, u kojem su bili
> stacionirani samo pripadnici ustaških postrojbi*
>
> *odbornika Seoskog narodnog odbora, kako bi dali izjavu o tome što sam radio
> i gdje sam bio za vrijeme rata.*
>
> *Drugoga dana, 22. svibnja 1945., išao sam sa sada pokojnim ocem u Krapinu,

> ali odbornici koje je otac molio da idu s nama i koji su mu to obećali nisu
> došli. Javio sam se ponovo Hršaku zajedno s ocem, no s njim on uopće nije
> htio razgovarati, već ga je dao odmah uhititi i sa stražarima odvesti u

> zatvor.*
>
> *Dok sam tako prestrašen čekao daljnju sudbinu, Hršak je naredio da me

> priključe koloni zarobljenika koja je išla za logor Mirkovec kod Sv. Križa
> Začretja. Tamo sam istoga dana popodne prisustvovao ubojstvu ustaškog
> bojnika Miroslava Kopjara, kojega je metkom u potiljak strijeljao komandant
> logora, zloglasni Milan Kunštek, domaći čovjek kojega sam poznavao iz

> Petrovskog.*
>
> *U pravcu samoga mjesta Mirkovec, s desne strane na mjestu današnjega

> "Rasadnika", bio je još jedan veliki logor ograđen bodljikavom žicom u kojem
> su bili stacionirani samo pripadnici ustaških postrojbi. Prema njima je
> režim bio najstroži, sa strogom zabranom primanja vode i hrane, tako da su
> ti mučenici pojeli svu travu u logoru, a mnogi su ondje dobili dizenteriju i
> umrli bez pomoći i lijekova. Zarobljenike je često obilazio okrutni

> partizanski oficir Dragutin Rafaj iz Zaboka. On je kasni-*
>
> *21*
> *[image: Zivicnjak_11_KrizZ_OpcinskoP.jpg]*
>
> *Ulaz u bivše Općinsko poglavarstvo u Sv. Križu Začretju, u čijem su podrumu
> bili zatočenici dovedeni iz logora Mirkovca*
>
> *je sa svojim kolegom Živkom Vujčićem u Jazovki ubijao teške hrvatske
> runjenike metkom u potiljak.*
>
> *Kada su bile iskopane jame u Maceljskoj šumi, svi ostali mučenici tih
> logora bili su otpremljeni gore i na najokrutniji način pogubljeni.*
>
> *Kako je kapacitet za prihvat ogromnog broja hrvatskib zarobljenika u

> logorima Mirkovca bio premalen, otvorili su još jedan veliki ograđeni logor
> u Oroslavlju. Dok nisu bile iskopane jame na prostorima Maceljske šume, sve

> su te mučenike u zatvorenim marvenim vagonima otpre-*
> *[image: Zivicnjak_12_Vraniczany_podrum.jpg]*
>
> *Podrum dvorca Vraniczany u Sv. Križu Začretju gdje sam bio zatočen s
> ostalim mučenicima, također dovedenim iz logora Mirkovca*
>
> *mali preko Zaboka na željezničku postaju Đurmanec u smrt, osim onih koji su

> se spasili bijegom iz vlaka prije samog Đurmanca, što također u svojem

> članku opisuje pokojni gospodin Slavko Ivanković.*
>
> *Komandant logora u Oroslavlju bio je Branko Vidović, rođen u Slatini kod

> Krapine. Poslije rata bio je komandant OZN-e u Pregradi u činu partizanskog
> poručnika. Bio je vrlo okrutan prema ljudima, a dobro ga se sjećaju svi
> progonjeni i zatvarani ljudi iz Pregrade i okolice. On je 1950. godine bio
> imenovan domarom Titove rezidencije u Kumrovcu, a kći mu Danica bila je

> kustos rodne kuće-muzeja "Maršal Joslp Broz Tito".*
>
> *U logoru u Mirkovcu bio sam sedam dana, a zatim sam vraćen u podrum dvorca

> Vraniczany u Sv. Križu Začretju, gdje sam zatekao velik broj zarobljenika.
> Iz toga sam podruma premješten u podrum Općinskog poglavarstva, koji je bio
> također prepun zatvorenika. Nakon nekoliko dana sam iz toga podruma, uz
> pomoć dr. Zdravka Pažamete, koji mi je bio kolega iz Zastavničke škole
> Oružanih snaga u Zagrebu, llica 242, a rođen je u Sv. Križu Začretje, bio
> premješten u prizemnu sobu toga Poglavarstva. Odatle sam mogao kroz prozor
> promatrati ljude koji su se na Tijelovo 1945. godine okupljali pred crkvom
> za procesiju koju je s "nebom" vodio tamošnji, sada pokojni župnik. Njega su
> sa strane pratila po dvojica naoružanih partizana s puškama i bajunetama na

> njima.*
>
> *Posebno mi je ostalo u sjećanju kako je s nama u podrumu Općinskog
> poglavarstva bio zatvoren i ustaški zastavnik Stjepan Herceg iz Zagreba,*
> *[image: Zivicnjak_13_zice_vezani.jpg]*
>
> *Žice kojima su bili vezani pobijeni hrvatski časnici te svećenici i
> franjevci*
>
> *23*
>
> *gdje je imao živu majku, a pričao je da je kao gimnazijalac pisao pjesme.

> Svakog dana ga je iz toga podruma jedan tamošnji oficir po imenu Zubić
> (malen rastom, rodom iz sela Dukovca kraj Velike Vesi kod Krapine, a obučen
> u crnu odoru) izvodio u prizemne prostorije gdje ga jo strašno tukao
> korbačem od bekovine koji je nosio u sari čizme. Kasnije sam ga još jedanput
> vidio na sabiralištu zarobljenika i znanih mi ljudi - civila iz Krapine,
> koje je bilo blizu kolodvora u Varaždinu. Čuo sam naknadno da su ga vezali
> žicom i odvezli kamionom s ostalim osuđenicima preko Lepoglave u Maceljsku

> šumu i tamo pogubili.*
>
> *Kolega dr. Zdravko Pažameta donosio mi je hranu u logor Mirkovec i kasnije

> u zatvor Općinskog poglavarstva pa mu se u ovoj knjizi - za učinjenu mi
> dobrotu u najtežim trenucima mog života - iz dubine srca najiskrenije

> zahvaljujem.*
>
> *Ostalo mi je također u sjećanju kako je na Tijelovo prije podne došla sad

> već pokojna majka Mima Horvat sa kćerkom Ankom iz Svedruže tražiti svojega
> jedinog sina Rudolfa. Nosila mu je mlijeko u boci i kukuruznu zlevku (kolač
> od kukuruznog brašna sa sirom). No nije ga našla u logoru Mirkovec, jer je
> već u Đurmancu bio pogubljen, pa je mlijeko i kukuruzni kolač odlučila dati
> meni, na čemu sam joj se zahvalio. Istoga dana je nastavila put pješice
> zajedno sa kćerkom Ankom iz Sv. Križa Začretja u logor u Oroslavlju, ali

> tamo također sina više nije našla.*
>
> *Istoga dana iz logora Mirkovec u Sv. Križ Začretje došao je kolima s jednim

> konjem starac iz Vinagore tražiti svojeg unuka, koji je po njegovu pričanju
> bio u siječnju 1945. mobiliziran u ustaše. Donio mu je nešto hrane, ali ga
> više nije našao, jer je već bio ubijen u Đurmancu ili Maceljskoj šumi. Gorko
> je plakao za njim, jer da su ga nedužna odveli domaći partizani i da mu je
> to bio jedini muški potomak u kući. S tim starcem se odvezla do Krapinskih
> Toplica i moja pokojna majka, koja me je također tražila u logoru Mirkovec,
> a našla me na povratku u Sv. Križu Začretju, gdje sam preko prozora

> razgovarao s tim starcem.*
>
> *Nakon nekoliko dana sam iz Općinskog poglavarstva u Sv. Križu Začretju

> vraćen u koloni zarobljenika pod pratnjom partizana Đuke Lovrenčića (brata
> slikara Lovrenčića) ponovno u Krapinu, u podrum Civilne OZN-e, gdje sam bio
> i ranije. Tu su me 4. lipnja 1945. prije podne prvi put saslušavali domaći

> partizanski istražitelji Ivica Fizir (koji je bio*
>
> *24*
>
> *moj školski kolega iz nižih razreda Gimnazije u Varaždinu) i Valent
> Katalenić, zvani Valek, iz Jesenja kod Krapine.*
>
> *U istom podrumu bio je sa mnom zatvoren i moj stariji kolega iz Zastavničke

> škole Hrvatskih oružanih snaga u Zagrebu, Stjepan Barušić, rođen u Bihaću
> ili njegovoj okolici. Bio je po činu djelatni poručnik. Kao pripadnik Udarne
> divizije bio je dotjeran iz Bleiburga u plavoj finskoj odori, bos, bez kape

> i oznake čina, a oko pojasa je imao špagom vezanu porciju.*
> *[image: Zivicnjak_14_prostrijeljene_lubanje_svecenika.jpg]*
>
> *Prostrijeljene lubanje svećenika i franjevaca izvađene iz maceljskih jama*
>
> *Noću ga je prozvao oficir OZN-e Branko Löw, rođen u Krapini, i odveo ga na

> saslušanje na I. kat Ivici Fiziru, koji mu je tijekom saslušanja i pretresa
> u gornjem džepu haljinca pronašao svjedodžbe završenog IV. tečaja
> Zastavničke škole Oružanih snaga i ispita zrelosti te je po tome zaključio
> da je bio časnik. Pričao mi je, kada ga je Löw ponovno doveo u podrum, da ga
> je saslušavao isljednik malen rastom po imenu Fizir, koji je bio odjeven u
> prekrojenu englesku odoru, a nije nosio oznaku čina. Plačući mi je rekao da
> će ovdje biti sigurno pogubljen i zamolio me da, ako ostanem živ, to javim

> njegovoj obitelji.*
>
> *I zaista, 4. lipnja 1945. oko 21.30 sati Branko Löw ga je prozvao i izveo

> iz podruma gdje smo se posljednji put rukovali. Istoga dana oko 22 sata

> vodio je Löw iz II. kata OZN-e 20 svećenika i franjevaca koji*
>
> *25*
>
> *su te večeri pobijeni kod Lepe Bukve u Maceljskoj šumi, u jami koja je
> prilikom iskopa 1992. godine označena rimskim brojem IV/d.*
>
> *U istoj jami pronađeno je 80 kostura pobijenih hrvatskih časnika i 20

> prostrijeljenih lubanja svećenika i franjevaca te žice kojima su bili vezani

> po dvojica, a svećenici i franjevci pojedinačno.*
>
> *Prema zapisu gvardijana Franjevačkog samostana u Krapini, Ostijana

> Ostrugnaja, u Franjevačkoj kronici piše da su se u Krapinu na Duhove 1945.
> godine vraćale cijele kolone zarobljenika iz Slovenije i da je sabiralište

> bilo u Đurmancu i pred Pučkom školom u Krapini.*
>
> *Kako je sam gvardijan dočuo da su tamo neki franjevci i svećenici, pozvao

> ih je da dođu u samostan da bi se odmorili i okrijepili jer nisu jeli već 10
> dana. OZN-a je to dozvolila, ali tako da je deset franjevaca išlo u
> samostan, a jedanaest svećenika u župni dvor. Kako je u samostanu bilo više
> mjesta, naknadno su iz župnog dvora tamo došli svećenici, ali im je bilo
> zabranjeno udaljavanje, a ocu gvardijanu je naređeno da na njih pazi, jer da
> će odgovarati ako bi koji pokušao bijeg. Sam gvardijan je u Kroniku upisao

> sva njihova imena (popis je na kraju ovog teksta).*
>
> *Na dan 4. lipnja 1945. oko 9 sati prije podne pozvani su na Civilnu OZN-u

> radi saslušanja - jedna grupa prije podne, a druga popodne. Mogli su
> ponijeti stvari ako su htjeli, a to je bio znak da se više neće vratiti.
> Rekli su im da ih na taj način zavaraju da će ići na sud u Varaždin, a
> smjestili su ih u jednu sobu na II. katu OZN-e. Toga dana me je pratilac
> Branko Löw izveo iz podruma i odveo na saslušanje istražitelju Ivici Fiziru,
> pa sam vidio kako su iz njegove sobe izišla dva prestrašena i blijeda
> franjevca u habitima. Kako me Fizir nije htio do kraja saslušati, jer me je
> poznavao kao školskog kolegu iz Varaždinske gimnazije, dao me je predvesti
> drugom istražitelju, Valentu Kataleniću. Kad me je Löw pratio istražitelju

> Kataleniću, ispred Fizirove sobe čekao je saslušanje jedan svećenik.*
>
> *Toga dana oko 22 sata naredili su da se u Krapini utrnu sva električna

> svjetla. Tada su izveli svećenike i franjevce s II. kata OZN-e, a pratio ih
> je oficir OZN-e Branko Löw. Vidio sam to zajedno s ostalim zatvorenicima
> kroz prozor podruma, jer je bila tiha ljetna noć pa smo čuli tupe korake

> kada su se spuštali strmim drvenim stubama u dvorište ispred OZN-e.*
>
> *26*
>
> *Nisu bili vezani. Čuo se rad motora kamiona koji je stigao u dvorište do

> kamenih stepenica. Tu su ih ukrcali zajedno s pratiocima, među kojima je bio
> Mladen Šafranko. On je imao zadatak da ih tijekom vožnje pojedinačno veže
> žicom koju je, po njegovu kazivanju, imao u kamionu već izrezanu i

> pripremljenu.*
>
> *Na moj upit zašto ih je vezao pojedinačno, odgovorio je da ih je na taj

> način kod jame lakše pojedinačno ubijati. Kada su ih ukrcali, krenuli su put
> Macelja u Lepu Bukvu, gdje je već bila iskopana i pripremljena velika jama.
> Po pričanju Šafranka, u kamionu su franjevcima skinuli habite, a kasnije su
> partizanska djeca iz Đurmanca nosila od njih sašivene kaputiće. Osim toga
> kamiona, još je jedan kamion sa 60 utovarenih hrvatskih časnika istodobno
> krenuo put Lepe Bukve. Istovarili su ih kod stare lugarske kuće Freudenreich

> u Lepoj Bukvi, a tamo ih je ćekao ko-*
> *[image: Zivicnjak_15_jama_IVd_svecenici_ustase.jpg]*
>
> *Jama IV/d gdje su strijeljani svećenici i franjevici zajedno sa 60
> hrvatskih časnika*
> *[image: Zivicnjak_16_put_svecenici.jpg]*
>
> *Put kojim su svećenici i franjevci - u pratnji naoružanih partizana -

> odbacili krunice i medaljice prije strijeljanja, označujući na taj način

> svoj posljednji put prije smaknuća*
>
> *27*
> *[image: Zivicnjak_17_gvardijan_krunice.jpg]*
>
> *Gvardijan Franjevačkog samostana u Krapini pokazuje krunice i medaljice
> koje se u tom samostanu čuvaju kao relikvije od 1945. godine*
>
> *28*
>
> *mandant Vojne OZN-e Stjepan Hršak. Njega je u Lepu Bukvu dovezao na motoru

> Zindapp vojni isljednik u Krapini Ivan Đurkin, koji se takoder priključio

> koloni.*
>
> *Prema izjavi Mladena Šafranka, kako je bila ljetna noć, svećenici i

> franjevci su shvatili da ne idu na sud u Varaždin, te da ih je u Krapini
> Fizir zavarao i krenuli su pješice oko 200 metara do pripremljene jame. Osim
> Đurkina i Šafranka, u pratnji je bio i sâm komandant Hršak, a pratio ih je

> veliki broj naoružanih partizana - dobrovoljaca.*
>
> *Kad su putem svećenici i franjevci vidjeli da ne idu u Varaždin, plačući su

> molili za milost, jer ništa nisu krivi, nisu bili vojnici nego svećenici. Na
> to im je Hršak opsovao ustašku majku i rekao "da će ih on sada pomilovati".
> Kada su došli do jame, prvo je ubio najstarijega među njima, dr. Josipa
> Gunčevića, koji je inače bio ravnatelj i vjeroučitelj Gimnazije u Slavonskom
> Brodu, star 50 godina, vrlo cijenjen od pučanstva i učenika kao uzoran

> svećenik i ravnatelj.*
>
> *Nakon njega ubijao je po redu ostale pucajući im također u glavu. Putem
> prema jami ti mučenici odbacivali su krunice, medaljice i koma-*
> *[image: Zivicnjak_18_svecenici_krunice.jpg]*
>
> *Krunice koje su franjevci odbacivali, označujući tako svoj posljednji put

> prije smaknuća, a koje su drugi dan pokupila školska djeca i odnijela u

> Franjevački samostan u Krapini*
>
> *29*
> *[image: Zivicnjak_19_Stjepan_Hrsak.jpg]*
>
> *Okrutni i zloglasni Stjepan Hršak zvani "Štef" iz 1945. godine, kada je bio
> komandant Vojne OZN-e u Krapini u činu partizanskog poručnika*
>
> *diće kordi da bi na taj način označili svoj posljednji put prije smaknuća.

> Drugi dan su te uspomene pokupila mala školska djeca i odnijela ih u
> franjevački samostan u Krapinu, gdje se i danas čuvaju kao relikvije

> pobijene braće.*
>
> *Taj krvoločni komandant Stjepan Hršak danas bezbrižno živi s visokom

> mirovinom i naoružan tim istim "trofejnim pištoljem Walter 7,65 mm" kojim je
> poubijao 20 svećenika i franjevaca, u vili u elitnom dijelu Tuškanca u

> Zagrebu, koju je dobio kao nagradu za "zasluge za narod".*
>
> *Hrvatske časnike, koji su po dvojica bili vezani, ubijali su njihovi

> pratioci šumarskim sjekiricama udarcima po sljepoočnicama, tako da su odmah
> mrtvi padali u jamu. U toj jami ubijen je i moj školski kolega Stjepan
> Barušić, kojega je u Krapini preslušavao Ivica Fizir, što sam već ranije

> opisao.*
>
> *Sve ove potankosti o tragediji tih hrvatskih mučenika ispričao nam je
> Mladen Šafranko 16. svibnja 1994. godine, kada sam ga posjetio u*
>
> *30*
>
> *društvu taksista koji me je vozio u Veliku Goricu, gdje je Mladen živio u

> Pleškoj 27a. Taksist se zove Tomislav Tratnjak, stanuje u Zagrebu,

> Plješivička broj 12, a te je izjave slušao u mojoj prisutnosti.*
>
> *Na moj upit Mladenu - koliko je ljudi, po njegovu sjećanju, ubijeno u

> Maceljskoj šumi u svibnju i lipnju 1945. godine, on mi je odgovorio: "Preko
> 13.000 i ima oko 130 jama koje još nisu otkrivene". Spomenuo je da ih ima u
> okolici Đurmanca, Smiljanovoj grabi i sa zapadne strane Maceljske šume u
> pravcu Đurmanec - Rogaška Slatina. Na moj sljedeći upit - odakle su mu
> poznate te lokacije i broj ubijenih ljudi, on mi je odgovorio da je bio u
> pratnji gotovo svim grupama koje su išle na strijeljanje i da je mnoge

> spasio odvezivanjem žice na začelju kolone.*
>
> *Ljude iz logora u Oroslavlju strijeljali su navodno u nekoj velikoj šumi

> kod Krapinskih Toplica, a nadređeni komandant logora Mirkovca, Oroslavlja i
> sabirališta u Đurmancu bio je Stjepan Hršak, koji je te logore obilazio s
> isljednikom Ivanom Đurkinom prevozeći ga na motoru Zindapp. Ovaj pak je
> odgovoran zajedno s komandantom Civilne OZN-e Leopoldom Horvatom zvanim Leo

> za sve pobijene vojnike i civile u Maceljskoj šumi.*
>
> *Prema popisu iz Kronike Franjevačkog samostana u Krapini, navodim imena

> svećenika i franjevaca pobijenih 4./5. lipnja 1945. kod Lepe Bukve u

> Maceljskoj šumi.*
>
> *U samostanu su bili:*
>
> *PROVINCIJA BOSNE SREBRNE*
>
> *1. o. Ante Katavić, župnik r. 1902.*
>
> *2. o. Karlo Gragovičkić, vikar, r. 1912. - ubijen između 8. i 9. lipnja
> 1945. u Maceljskoj šumi, ali ne znamo lokaciju ni tko ga je ubio*
>
> *3. o. Ivan Ivanović, kapelan, r. 1916.*
>
> *4. fra Vitomir Mićić, bogoslov, r. 1921.*
>
> *5. fra Domagoj Čubela, bogoslov. r. 1924.*
>
> *6. fra Alfons Katavić, maturant. r. 1924.*
>
> *7. fra Paškal Vidović, brat laik*
>
> *31*
>
> *HERCEGOVAČKA PROVlNCIJA*
>
> *8, fra Metod Puljić, župnik, r. 1912.*
>
> *9. o. Darinko Mikulić, mladomisnik, r. 1919.*
>
> *10. fra Julijan Petrović. bogoslov, r. 1923.*
>
> *U župnom dvoru su bili:*
>
> *VRHBOSANSKA NADBISKUPIJA*
>
> *11. Jozo Perčinlić, kateheta, r. 1909.*
>
> *12. Marijan Ivandić, župnik r. 1902.*
>
> *13. Miroslav Radoš, župnik, r. 1910.*
>
> *14. Nikola Duvančić, bogoslov, r. 1923.*
>
> *15. Dragutin Turalija, bogoslov, r. 1923.*
>
> *ĐAKOVAČKA BISKUPIJA*
>
> *16. Dr. Josip Gunčević, ravnatelj Gimnazije u Brodu i kateheta, r. 1895.*
>
> *17. Vjekoslav Terzić, župnik, r. 1906.*
>
> *18. Dragan Čapo, bogoslov, r. 1917.*
> *[image: Zivicnjak_20_Ivica_Fizir.jpg]*
>
> *Ivica Fizir, civilni istražitelj OZN-e u Krapini 1945. godine*
>
> *32*
> *[image: Zivicnjak_21_obitelj_Loew_Fiziru.jpg]*
>
> *Zahvala Ane i Zorana, supruge i sina na posmrtnom ispraćaju supruga i oca

> Branka Löwa, oficira OZN-e: "G. Ivici Fiziru koji je donio posljednje

> 'zbogom' iz njegave rodne Krapine".*
>
> *KRČKA BISKUPIJA*
>
> *l9. Nikola Ilijić, svećenik, r. 1913.*
>
> *ZAGREBAČKA NADBISKUPIJA*
>
> *20. Stjepan Štromar, svećenik i kapelan u Mariji Bistrici, r. 1915. - ima
> još živu sestru u Zagrebu, Paulu Friben.*
>
> *21. Branko Kukolja, bogoslov iz Marije Bistrice, r. 1921.*
>
> *U "Nacionalu" broj 27 od 24. svibnja 1996. Ivica Fizir tvrdi da nije imao

> pojma o pogubljenju svećenika i franjevaca te da je o tome naknadno saznao
> od ljudi u Macelju. Vrlo je indikativno, međutim, da on kao bivši
> gradonačelnik Krapine nije niti jedanput prisustvovao sv. Misi koja se ud
> 1991. svake godine održava u Lepoj Bukvi u spomen na pogubljenje svećenika i
> franjevaca. S druge strane, kao gradonačelnik Krapine on je održao u
> krematoriju na Mirogoju 29. lipnja 1993. nekrolog sudrugu iz OZN-e Branku

> Löwu, u kojemu je između ostalog rekao da mu je*
>
> *33*
> *[image: Zivicnjak_22_Leopold_Horvat_inMemoriam.jpg]*
>
> *Odgovor Župnoga ureda Krapina, br. 118/1996. na traženje Nadbiskupskog
> duhovnog stola, Zagreb*
>
> *"donio posljednji zbogom iz njegove rodne Krapine", ali nije spomenuo

> kakvim su se zločinima obojica u Krapini bavili u svibnju i lipnju 1945.

> godine.*
>
> *Između ostalih neistina koje Fizir iznosi u svojoj izjavi u "Nacionalu"

> jest i ona "da sve optužbe u vezi pobijenih svećenika i franjevaca
> opovrgava", jer da je 1945. imao 17 godina i da nije mogao donositi nikakve
> odluke (bio je maloljetnik). Istina je, međutim, da je kao istražitelj
> Civilne OZN-e u Krapini u svibnju i lipnju 1945. imao navršenih 18 godina,
> dakle bio je punoljetan i mjerodavan donositi odluke o mučenicima koje je
> kao najpismeniji istražitelj saslušavao i koji su kasnije odvedeni u smrt.
> Da je 8. veljače 1945. imao navršenih 18 godina dokazujem preslikom izvješća
> Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu od 28. lipnja 1996. godine o datumu

> njegova rođenja u Krapini.*
>
> *U istom "Nacionalu" Fizir dalje tvrdi da je 1945. godine sa svojim ocem
> spasio i rehabilitirao kotarskog liječnika i ustaškog logornika u*
>
> *34*
>
> *Krapini dr. Edu Krušlina, ali ne spominje da je kao istražitelj Civilne

> OZN-e preslušavao njegova brata, koji je bio sa mnom u zatvoru u podrumu te
> OZN-e. Krušlinov brat je bio jako pobožan čovjek i stalno je molio krunicu.
> Pričao mi je da ga je preslušavao Fizir, kojega je on dobro poznavao iz

> Krapine. Kasnije je odveden i pogubljen u Maceljskoj šumi.*
>
> *Fizir također ne spominje da je kao istražitelj preslušavao i mojega

> starijeg kolegu iz Zastavničke škole Oružanih snaga, poručnika Stjepana

> Barušića iz Bihaća ili okolice, što sam već ranije opisao.*
>
> *Ne spominje ni to da je saslušavao i gospodina Alfreda Freudenreicha, koji

> je bio šumar i suvlasnik dijela Maceljske šume. Tada je bio star više od 60
> godina, a ležao je na podu pokraj mene u istom podrumu OZN-e i pričao mi da
> ga je preslušavao Fizir, kojega je on dobro poznavao od ranije iz Krapine. I
> gospodin Freudenreich je također kasnije pogubljen u jami koja se nalazi
> iznad jame IV/d u Lepoj Bukvi. Njega, mojega kolegu Stjepana Barušića,
> Krušlina i mnoge druge čijih se imena više ne sjećam, odveo je iz toga

> podruma oficir OZN-e u Krapini, Branko Löw.*
>
> *Fizir ne spominje da je saslušavao i Leopolda Miljana zvanog Poldek iz

> Krapine, koji je također bio sa mnom u zatvoru bivšega Kotarskog suda u
> Krapini. No, kako je bio kino-operater, trebali su ga za prikazivanje
> partizanskih i ruskib filmova, pa ga je Fizir pustio na slobodu i Miljan

> danas živi u Zagrebu.*
>
> *Najveću drskost i cinizam pokazao je Ivica Fizir kada je 1993. godine, na
> našu žalost i sramotu, biran za gradonačelnika grada Krapine, a podmuklo je*
> *[image: Zivicnjak_23_pozivnica_UDBa_1950.jpg]*
>
> *Preslik pozivnice za saslušanje 1950. godine*
>
> *35*
> *[image: Zivicnjak_24_Leopold_Horvat_inMemoriam.jpg]*
>
> *In memoriam Leopoldu - Leu Horvatu*
>
> *zatajio podatak da je 1945. godine u Krapini bio zloglasni istražitelj
> Civilne OZN-e.*
>
> *U svibnju i lipnju 1945. istražitelji Civilne OZN-e u Krapini, pored Ivice

> Fizira, bili su još Valent Katalenić zvani Valek, rođen u Jesenju. zatim
> Ivan Đurkin, rođen u Sv. Križu Začretju, koji je dolazio na ispomoć iz Vojne
> OZN-e u Krapini. Tu je stalni istražitelj i zloglasni komandant OZN-e bio
> Leopold Horvat, zvan i Leo, rođen u Macelju kraj Đurmanca, koji je umro 15.
> veljače 1984. i pokopan je sa svim partijskim počastima na našem groblju
> Mirogoju. On je na tom istom groblju poslije 1950. godine redovito viđen za
> Svesvete na preoranom groblju pokojnih hrvatskih vojnika 1941.-1945. godine,
> što su ga 1947. godine preorali partizanski zlikovci da im se i mrtvima

> unište tragovi. Leo je popisivao i rastjerivao ljude*
> *[image: Zivicnjak_25_Valent_Katalenic.jpg]*
>
> *Zloglasni Valent Katalenić, zvani "Valek", istražitelj Civilne OZN-e u
> Krapini 1945. godine*
>
> *36*
>
> *koji su došli zapaliti svijeće na mjestu gdje su ranije bili grobovi i
> nogama je uništavao goruće svijeće. Na Mirogoj je uvijek dolazio u civilu.*
>
> *Kao zaslužni i provjereni isljednik Leo Horvat došao je iz OZN-e u Krapini

> sa činom potporučnika u UDB-u u Zagreb, Zrinjevac 7, gdje je isljeđivao i
> pratio ljude. Od 1950. godine bio je također povremeno isljednik na
> Rajonskoj UDB-i u Zagrebu, Preradovićev trg 3 na I. katu, na koju je preko
> llice 15 pozivao na saslušavanje i mene vezanog u pratnji majora UDB-e

> Josipa Zebića.*
>
> *Za "zasluge i predani rad" Leopold Horvat dobio je čin kapetana UDB-e s
> kojim je otišao u mirovinu.*
>
> *Njegova supruga Klara Horvat, rođena Kovečec u Jesenju. bila je 1945.

> godine daktilografkinja Ivice Fizira na OZN-i u Krapini i danas s visokom
> mirovinom bezbrižno živi u udobnom stanu u Zagrebu. Njegov zamjenik,
> zloglasni i krvoločni Branko Löw, koji je roden u Krapini, umro je u Zagrebu
> 25. lipnja 1993. i danas kremiran također počiva na Mirogoju u Zagrebu.
> Istražitelj Valent Katalenić, zvani Valek, umro je kao kronični alkoholičar

> od ciroze jetre.*
>
> *Mladen Šafranko također nam je pričao o dobrovoljcima za pratnju i ubijanje

> zarobljenika kojih je bilo oko 60. Dobrovoljce su odabrali komandanti Vojne

> i Civilne OZN-e Stjepan Hršak i Lepold Horvat, ali se*
> *[image: Zivicnjak_26_Djurmanec_zeljeznicka.jpg]*
>
> *Zadnja željeznička postaja prije posljednjeg sabirališta na pilani u
> Đurmancu, odakle su zarobljenici vođeni na stratište u Maceljsku šumu*
>
> *37*
>
> *Šafranko nije mogao sjetiti svih imena već samo nekih, koje ću navesti
> kasnije u tekstu.*
>
> *Šafranko nam je opisao kako su zarobljenike iz logora Mirkovca i Oroslavlja

> odvodili u zatvorenim marvenim vagonima iz željezničke postaje Sv. Križa
> Začretja, Oroslavlja i Maribora preko Zaboka na posljednju stanicu u
> Đurmancu. Tu ih je čekao i preuzimao komandant Hršak s pratiocima i u koloni
> odvodio oko 600 metara do posljednjeg sabirališta na pilanu u Đurmancu. Tu
> su ih, po pričanju Šafranka, najprije opljačkali, sve što su imali (čak su
> mnogima skidali i cipele) te potom vršili formalna razvrstavanja. Mnoge od
> njih su strijeljali već u Đurmancu, čega se vrlo dobro sjećaju stariji ljudi
> u ovome mjestu, a ostale su - kada su bile iskopane jame u Maceljskoj šumi -
> po dvojicu vezane žicom tjerali pješice. One koji su bili potpuno iznemogli
> kamionima su otpremali starom cestom do podnožja Maceljske šume, a od
> naselja "Fruki" Macelja Donjeg još su se pod pratnjom uspinjali strmim putom
> oko 3 km na sam vrh Maceljske šume Ilovec, gdje su ih na stravičan način
> ubijali. Način ubijanja, prema Šafrankovom kazivanju, detaljno ću opisati u

> sljedećem nastavku.*
>
> *Ispričao nam je Šafranko kako su u Maceljskoj šumi pobijeni naši radnici,

> njih oko 650, i njihova djeca, koji su se nakon rata vraćali s rada u
> Francuskoj, te kako su im u Krapini prije smaknuća opljačkali sve što su

> nosili sa sobom. Evo tog njegovog iskaza:*
>
> *"Početkom lipnja 1945. godine bio sam kratko vrijeme zatvoren i u velikom

> zatvoru bivše Kotarske oblasti u Krapini. U tom je zatvoru bilo puno ljudi
> iz Krapine i okolice, muškarci i žene zajedno. Tu sam zatekao i veliki broj
> muškaraca, žena, djevojaka i male djece iz Slavonije koji su se vraćali iz
> Francuske (države Vishi) gdje su bili na radu od 1941. du kraja rata 1945.
> godine. Nakon rata vraćali su se svojim kućama malim kamionima, automobilima

> i robom koju su u Francuskoj pokupovali od svoje teško zarađene ušteđevine.*
>
> *Po pričanju u zatvoru, došli su iz pravca Maribora i zadržani u Krapini.

> Prije nego su ih zatvorili, oduzeli su im putovnice i opljačkali sve što su
> nosili sa sobom: cipele, posteljinu, posleljno platno, kožu za cipele,
> ušteđeni novac, prstenje, ure, lančiće, toaletne sapune, ručnike i sve
> ostalo što je imalo bilo kakvu vrijednost. U toj pljački bili su angažirani

> po*
>
> *38*
>
> *zlu poznati podmukli cinkaroš u Krapini Zvonko Bešenski i njegov očuh

> Slavko Mužar, zvani Gulijuš, oba iz Slatine kod Krapine. Očuh Slavko bio je
> i 'stručnjak' za vezanje žicom osuđenih mučenika na pilani u Đurmancu prije

> njihova odvođenja na strijeljanje u Maceljsku šumu.*
>
> *Kod iskopa jama u Maceljskoj šumi koje je vodio tajnik HDPZ-a pokojni

> gospodin Branko Vidaček sa studentima medicine i veterine, prema pisanju
> Večernjeg lista u mjesecu kolovozu 1992. godine pronašli su u jamama osim

> kostura i muške šešire što su navodno pripadali ljudima*
> *[image: Zivicnjak_27_Zvonko_Besenski.jpg]*
>
> *Zvonko Bešenski*
>
> *koje su partizanski zločinci pohvatali po poljima. To ne odgovara istini,

> jer su to bili šeširi spomenutih naših pobijenih slavonskih radnika,

> povratnika iz Francuske.*
>
> *U jednoj su iskopanoj jami pronađena i dva dječja kostura od 7 i 15 godina

> koja su bila vezana žicom (vjerojatno su bili braća). To je dokaz da su te
> nevine ljude bez ikakve krivice i suđenja, kao i malu nedužnu djecu hametice

> poblli, kako bi se na taj način tome zločinu zauvijek zametnuo svaki trag.*
>
> *Zvonko Bešenski i njegov očuh Slavko bavili su se u svibnju i lipnju 1945.

> u Krapini uglavnom pljačkom zarobljenika i lažnim prijavljivanjem ljudi
> OZN-i. Mnogi su na osnovi tih njihovih prijava kasnije pogubljeni na

> prostorima Maceljske šume.*
>
> *Nakon rata tom opljačkanom imovinom izvodili su razne malverzacije,
> kupujući i preprodavajući kuće u Krapini. Na koncu je Zvonko Be-*
>
> *39*
>
> *šenski kao borac za svoje 'zasluge' dobio i besplatni stan u Zagrebu, gdje

> je svoj prljavi život skončao 1. svibnja 1994. Obojica su donosili i protiv
> mene prijave Hršaku i kasnije Kataleniću u Civilnoj OZN-i u kojima su me

> teško i lažno teretili.*
> *[image: Zivicnjak_28_Krapina_hotel_Komandai.jpg]*
>
> *Hotel Central u Krapini. U prizemlju hotela bila je Komanda mjesta, a na

> katu boravili su odabrani dobrovoljci - izvršitelji zločina u Maceljskoj

> šumi*
> *[image: Zivicnjak_29_zandarmerija_Hrsak.jpg]*
>
> *Žandarmerijska stanica u kojoj je na I. katu stanovao komandant Vojne OZN-e
> Stjepan Hršak 1945. godine*
>
> *Šafranko nam je također posvjedočio da su ti odabrani dobrovoljci imali

> određene dane u koje će u turnusima ubijati u Maceljskoj šumi. A kada su
> jedni bili na zadatku, drugi su se odmarali i spavali na I. katu tadašnjeg
> hotela "Central" u Krapini. U prizemlju toga hotela u kuhinji se je za njih

> pripremala hrana, a vino su dobivali iz opljačkanog podruma*
>
> *40*
>
> *obitelji Pažur. U prizemlju hotela bila je i Komanda mjesta, a komandant je

> bio partizanski poručnik Šepetauc. Na suprotnoj strani hotela, s lijeve
> strane, bila je žandarmerijska stanica, u kojoj je na I. katu stanovao
> komandant Vojne OZN-e Stjepan Hršak s dvije partizanske poslužiteljice, a
> komandant Civilne OZN-e Leopold Horvat stanovao je kod obitelji Dolički,
> koja je imala gostionu u Krapini, no njima svoj smještaj nikada nije platio.

> *
>
> *U nastavku razgovora Šafranko nam je ispričao da su mnoge zarobljenike

> pobili u jami s lijeve strane Mirkovečkog jezera. I okolni su seljaci
> pričali da je u toj jami pobijeno oko 1.500 ljudi, a kada su ih navečer
> vodili na strijeljanje. da su mnogi iz kolone skočili u vodu kako bi
> preplivali jezero i tako si spasili život, ali su ih sve pokosili
> šmajserskim rafalima na površini jezera. Dalje je rekao da su mnoge

> zarobljenike pobiti i u šumi zvanoj Gaj, nedaleko od logora Mirkovca.*
>
> *Budući da su u desnom logoru u Mirkovcu pored ustaških postrojbi bili
> zatočeni i njemački vojnici, pripadnici Rommelovog korpusa, tamo*
> *[image: Zivicnjak_30_Mirkovec_jezero_1500_pobitih.jpg]*
>
> *Jama s lijeve strane Mirkovečkog jezera u kojoj je pobijeno oko 1500
> zatočenika iz logora u Mirkovcu*
>
> *41*
>
> *se nije smjela donositi hrana niti voda. A s obzirom na broj ubijenih u

> opisanoj jami, može se pretpostaviti da su s njima zajedno pobijeni i
> njemački zarobljenici pripadnici Rommelovog korpusa, a uleknuće te velike

> jame je vidljivo i danas.*
>
> *Kako su njemački vojnici oko vrata nosili aluminijske pločice na kojima je

> bio urezan identifikacijski broj vojnika, to bi trebalo oformiti međunarodnu
> stručnu komisiju i pozvati predstavnike Njemačkog veleposlanstva u Zagrebu
> te u njihovoj prisutnosti s predstavnicima naše vlasti otvoriti jamu radi
> identifikacije pobijenih mučenika, kako bi se kosti njemačkih vojnika
> vratile njihovim obiteljima u Njemačku i omogućilo im se dostojan pokop ili

> da se pokopaju na njihovom prostoru na Mirogoju.*
>
> *Kosti naših mučenika trebalo bi staviti u lijesove prekrivene hrvatskom

> trobojnicom i dostojno pokopati u prisutnosti hrvatske javnosti i sa sv.
> Misom zadušnicom, također na prostoru gdje je bilo vojničko groblje
> poginulih hrvatskih vojnika u Drugom svjetskom ratu, a koje su 1947. godine

> preorali komunistički zlikovci da im tako i mrtvima zametnu trag.*
>
> *Sve ostale iz Mirkovca koji ondje nisu bili ubijeni pred večer su otpremali

> pod naoružanom pratnjom na željezničku postaju u Sv. Križ Začretje i dalje

> noću u zatvorenim vagonima preko Krapine u Đurmanec.*
>
> *Iz logora u Oroslavlju također su ih pod pratnjom naoružanih partizana

> otpremali noću u zatvorenim marvenim vagonima preko Zaboka i Krapine u
> Đurmanec. Neki su se spasili bijegom iz vlaka za Đurmanec, po kazivanju sada
> već pokojnog gospodina Slavka Ivankovića iz Hrvatske Kostajnice, Utolice 153
> (objavljeno u glasilu "Hrvatski Domobran" broj 2, travanj 1996. i u glasilu
> "Zatvorenik" broj 60, ožujak 1997.). Gospodin Ivanković je također boravio u

> logorima u Mirkovcu i Oroslavlju 1945. godine.*
>
> *Iz Maribora su preko Zidanog Mosta također dovozili zarobljenike u

> zatvorenim marvenim vagonima pod pratnjom naoružanih partizana preko Velikog
> Trgovišća na likvidaciju u Maceljsku šumu. O tome svjedoči živi svjedok,
> gospodin Zvonimir Zorić, koji se uspio spasiti 18. svibnja 1945. oko 19 sati

> bijegom iz jednog transporta u Velikom Trgovišću. a danas živi u Zagrebu.*
>
> *42*
>
> *U Velikom Trgovišću, između željezničke postaje i kuće u kojoj su bili

> stanovi željezničkih djelalnika, početkom travnja 1945. pala je bomba i

> načinila veliki krater.*
>
> *Kada se je jedna skupina hrvatskih domobrana polovicom svibnja 1945. godine

> vraćala iz Slovenije svojim kućama u Slavoniju i došla do Velikog Trgovišća,
> domaći su partizani tražili da ih pobije grupa crnogorskih partizanki koje
> su tamo boravile. One su ih sve postrijeljale i mrtve pobacale u krater.
> Tada su partizani naredili seljacima da dovezu živo vapno i da ih posipaju.
> Nakon toga su jamu zatrpali. Kasnije je na tome mjestu bio vrt za djelatnike
> željezničke postaje, a najzad su na tome mjestu i nad tim mučeničkim kostima
> podigli stambenu zgradu. To znaju svi stariji ljudi u Velikom Trgovišću i
> okolici. Po pričanju pučanstva, tamo je pobijeno između 150 i 180 domobrana,
> a o tome sam pismeno izvijestio Saborsku komisiju za istraživanje ratnih i

> poratnih žrtava, još 19. srpnja 1990. godine.*
>
> *Šafranko nam je pričao da su dobrovoljci imali lozinku: "Sve cigare

> popušili, šaljite novih 80 ili 100 komada". Slali su je po kuriru iz
> Maceljske šume na pilanu u Đurmanec, a to je značilo da su pripremljene jame
> za toliki broj novih mučenika koji su čekali za otpremu. Jame su kopali i
> zatrpavali okolni povjerljivi seljaci, a djeca su im donosila hranu po

> nalogu Vojne i Civilne OZN-e iz Krapine.*
>
> *Kada sam 10. svibnja 1945. bio uhapšen u Krapini, odveden sam u veliki

> zatvor u podrum Pažurove kuće. Pokraj tog zatvora s lijeve strane bio je još
> jedan manji podrum pretvoren također u zatvor, u kojemu je bila zatočena i
> Edita Pohl, danas udala Sutlar, koja radi u dječjem vrtiću u Zaprešiću.
> Poznavao sam je kao kolegicu iz Varaždinske gimnazije, a bila je kćerka
> upravitelja Trakošćana, koji je 1945. godine također bio u zatvoru u

> Krapini, kao i mnogi drugi.*
>
> *Iz toga zatvora bio sam premješten u veliki zatvor bivše Kotarske oblasti,

> koji je bio u dvorištu i ograđen betonskim zidom. Ondje sam zatekao mnogo
> ljudi iz svih krajeva sjevernog dijela Hrvatskog zagorja i zarobljenike iz

> Slavonije koji su se vraćali iz Francuske.*
>
> *Iz toga zatvora bio sam ponovno premješten u manji zatvor bivšega Kotarskog

> suda u Krapini. Tu sam, između mnogih poznatih, zatekao i Leopolda Miljana
> zvanog Poldek kojega sam poznavao iz Krapine. Njega je preslušavao Ivica

> Fizir i kasnije ga pustio na slobodu.*
>
> *43*
> *[image: Zivicnjak_31_Kotarska_vrata.jpg]*
>
> *Velika ulazna vrata bivše Kotarske oblasti u Krapini, gdje su u dvorišnom
> dijelu bili zatvori ograđeni betonskim zidom*
>
> *Iz tih zatvora su gotovo svi osuđeni na smrt, odvedeni u Maceljsku šumu i

> tamo pogubljeni. Samo manji broj ih je osuđen na dugogodišnje zatvorske
> kazne, kao npr. Danica Glumac iz Krapine, koja je bila osuđena na 20 godina

> robije, a bila je sa mnom u istom zatvoru Kotarske oblasti.*
>
> *Iz zatvora Kotarskog suda bio sam po drugi put vraćen u veliki podrum

> Civilne OZN-e u Pažurovoj kući. U taj su zatvor svakodnevno dolazile grupe

> partizana koji su nas tukli kundacima šmajsera i nogama.*
>
> *Naročito se dobro sjećam dvojice mladih ustaša, koji su bili braća, i

> njihova oca. Svi su bili rođeni u Pretkovcu kraj Krapine, ali se ne sjećam
> njihovih imena. Uhitili su ih i doveli u taj zatvor gdje su ih strahovito
> tukli. Sinovi su ubijeni u Maceljskoj šumi, a oca je 1951. godine na Uskrsni
> ponedjeljak uhitio u njegovoj kući tadašnji komandant UDB-e u Krapini
> Dragutin Živičnjak, zvani Drago, iz Svedruže kod Krapine. Živičnjak ga je,
> zajedno s vozačem tadašnje UDB-e u Krapini, nakon obilnog obroka i pića u
> njegovoj kući, uhitio i vezao u lance te su ga odveli u Krapinu u UDB-in
> podrum (blizu željezničke postaje). Noću ga je prilikom istrage s vezanim
> rukama i nogama ubio izrezanim komadom automobilske gume samo zato što su mu

> sinovi bili ustaše.*
>
> *44*
> *[image: Zivicnjak_32_Kotarski_manji_zatvor.jpg]*
>
> *Manji zatvor bivšega Kotarskog suda u Krapini*
>
> *Sve to mi je u svojoj kući u Krapini ispričao 1968. godine sada pokojni

> Stjepan Kunštek, vozač UDB-e koji je bio prisutan uhićenju, vezivanju i
> ubojstvu tog mučenika. Stjepan je inače bio brat Milana Kunšteka, komandanta

> logora u Mirkovcu.*
> *[image: Zivicnjak_33_Krapina_civilna_OZNa.jpg]*
>
> *Zgrada Civilne OZN-e u Krapini, gdje je do kamenih stepenica došao kamion u
> koji su 4. lipnja 1945. ukrcani svećenici i franjevci*
>
> *45*
>
> *Drago Živičnjak bio je kasnije otpušten iz krapinske OZN-e kao notorni

> alkoholičar, a zatim je radio u Zagrebu na Ciglani u Črnomercu kao portir. U
> Mjesnoj zajednici kod zagrebačkoga Zapadnoga kolodvora bio je strah i trepet
> okolnim građanima. Na koncu je kao kronični alkoholičar umro od ciroze jetre
> te je o državnom trošku, "za zasluge za narod", pokopan na Mirogoju u

> Zagrebu. Vozač Kunštek također je kasnije umro od teške bolesti bubrega.*
>
> *Iz spomenutoga sam podruma u Pažurovoj kući noću bio pozivan nu mnoga

> saslušanja, a jedne večeri potkraj lipnja 1945. prozvao me je Branko Löw da
> spremim svoje stvari i krenem za njim. Odveo me je na I. kat i s desne
> strane toga hodnika u jednu sobu, u kojoj je već bilo mnogo zatvorenika, i

> tu nas zatvorio.*
>
> *Drugo jutro u zoru sve nas je prozvao i iz te sobe izveo ponovno Branko

> Löw, koji je bio u društvu sa Šafrankom, kao najodgovornijim i
> najpovjerljivijim vodnikom Vojne OZN-e, te s nekoliko pratilaca. Odveli su
> nas na željezničku postaju u Krapini i dalje vlakom do Zaboka, gdje smo u
> stanici okruženi pratiocima čekali vlak za Varaždin. Sjećam se da je jedan
> od pratilaca bio Josip Koret iz Slatine kod Krapine, a drugi Hrvat, čijeg se
> imena ne sjećam, iz Svedruže kod Krapine. Molio sam ih da mi pomognu, jer su
> to bili ljudi iz mojega mjesta koje sam poznavao, a oni su mi odgovorili:
> "Zašto za vrijeme rata nisi došao u partizane, onda ne bi trebao sada moliti

> za pomoć. Rekli su da mi oni ništa ne mogu pomoći.*
>
> *U Varaždinu smo bili sprovedeni u ograđeni prostor blizu željezničke

> postaje koji je bio određen kao sabirni logor. Ondje sam zatekao mnogo
> poznatih ljudi iz Krapine, a među njima svojega školskog kolegu Rudolfa
> Dunaja, koji je rođen u Brezovici kod Krapine, te Stjepana Hercega s kojim
> sam bio u zatvoru u Sv. Križu Začretju. Nakon nekoliko dana je opet po mene
> i nekoliko zatvorenika iz tog sabirališta došao Mladen Šafranko s nekoliko
> naoružanih partizana. Vodili su nas poprečnim putem kraj napuštene zgrade
> židovske obitelji Gajer nasuprot Varaždinske gimnazije. Tu sam kroz
> razbijena stakla podrumskih prozora posljednji put vidio svoga gimnazijskoga
> kolegu iz Pregrade Ivana Toplaka, koji je bio sa mnom u zatvoru u dvorišnom
> prostoru bivše Kotarske oblasti u Krapini zajedno s kolegom Josipom
> Škrablom, također iz Gimnazije u Pregradi. Obojica su kasnije pogubljeni u

> Maceljskoj šumi.*
>
> *46*
>
> *Zatvorenike i mene odveli su u ograđeno dvorište bivšeg Vojnog okruga gdje

> smo zatekli velik broj zarobljenika. Usput mi je Šafranko rekao "da mi se

> neće ništa dogoditi i da ću samo malo pješačiti".*
>
> *Tu smo bili nekoliko dana. Formirali su skupinu od oko 1.500 ljudi i u

> koloni smo pješice krenuli iz Varaždina na Križni put za Ludbreg,
> Koprivnicu, Križevce, Bjelovar, Viroviticu, Podravsku Slatinu, Našice,
> Osijek-Zeleno polje, Vukovar, Petrovaradin, Zemun, Apatin i Vršac, a zatim
> smo se ponovno vraćali preko Sombora u Osijek i iz Osijeka za Slavonski
> Brod. Na koncu smo završili u velikom sabirnom logoru "Glatis" u Slavonskoj
> Požegi, u kojem je bilo oko 30.000 zarobljenika. Nad ulazom u taj logor bila
> je velika četverouglasta ploča, na kojoj je pisalo "Sabirni logor domobrana
> - Slavonska Požega", a isti četverouglasti natpis bio je i na žigu koji su

> stavljali na otpusnicu onima koje su iz toga logora puštali na slobodu.*
>
> *U Požegi sam proveo nekoliko dana i 31. kolovoza 1945. godine pušten sam

> kao đak na slobodu (neka vrsta amnestije). Na otpusnici je pisalo da mi ona

> važi za besplatan prijevoz željeznicom od Slavonske Požege do Krapine.*
>
> *Kako sam u Domobranskoj zastavničkoj školi u Zagrebu imao kolege iz

> Slavonske Požege, nakon izlaska iz logora prvo sam se javio Slavku
> Krambergeru, te Josipu Matinčiću, koji je u to vrijeme bio na Križnom putu
> pa sam u njegovoj kući razgovarao s njegovom braćom. Posjetio sam i obitelj
> kolege Josipa Borovca, koji je također još bio na Križnom putu, a kasnije u
> zatvoru i osuđen na 20 godina robije. Pokojna njegova majka i dvije njene
> kćeri primile su me kao sina, te sam se nakon 4 mjeseca patnje tamo prvi put
> oprao i najeo. Ostao sam kod njih 3 dana, a zatim sam krenuo vlakom na put u

> Krapinu.*
>
> *Koristim priliku da se u ovoj knjizi i toj plemenitoj obitelji Borovec od
> srca najiskrenije zahvalim na ukazanoj dobroti i gostoprimstvu.*
>
> *Partizanski su nam pratioci za vrijeme pješačenja skinuli ("đorali") odjeću

> i cipele tako da smo morali bosi i polugoli pješačiti kamenim i šljunčanim
> cestama. Tjerali su nas gladne i žedne da pjevamo partizanske pjesme "Kud
> narodna vojska prođe, sretna će se zemlja zvat" i "Amerika i Engleska bit će
> zemlja proleterska". U dubokom sjećanju mi je ostao jedan bunar pokriven

> crijepom i ograđen drvenim letvicama*
>
> *47*
>
> *u Podravskoj Slatini, s lijeve strane željezničke postaje. Bio je na jednoj

> strani otvoren pa smo molili pratioce koji su jahali na konjima da se možemo
> napiti vode, no oni su nam odgovorili da je voda otrovana, jer da su ustaše
> u taj bunar bacali partizane. Malo dalje pokraj ceste čekale su žene,
> djevojke i mala djeca, koji su donijeli kruha, mesa, mlijeka i vode da bismo
> se okrijepili. No, partizanski nam pratioci nisu to dopustili, nego su
> posude s mlijekom i vodom te košare s hranom nogama prevrnuli i razbacali po
> zemlji, vičući "da smo mi banda i da mi više ne smijemo jesti". Žene su
> odgovorile da su one hranile i njih, te da smo mi njihova djeca. Partizani
> su odgovarali da je "sramota za vas da ste rodile takvu banditsku djecu".

> Tako smo gladni i žedni nastavili put u neizvjesnost.*
>
> *Sjećam se da smo uz put na jednoj njivi dobili dozvolu od pratioca da

> pronađemo mladi, još nedozreli krumpir, koji smo izvadili iz zemlje i pekli.

> Tako smo malo utažili glad.*
>
> *Pročitao sam puno knjiga o tim križnim putovima, ali nigdje nisam našao da

> je itko spomenuo te plemenite slavonske majke, djevojke i djecu koji su nam
> u najtežim životnim trenucima nesebično htjeli pomoći da ne umremo od gladi,
> iscrpljenosti i žeđi. Vjerujem da su tim putovima prolazile i mnoge druge
> kolone koje se sjećaju tih plemenitih hrvatskih žena i djece, pa im ja u
> svoje ime i u ime svih zarobljenika koji su tim putem prolazili u ovoj
> spomen-knjizi također odajem najiskrenije divljenje, poštovanje i
> najsrdačniju zahvalnost za pomoć koju su nam htjeli pružiti. Tu im dobrotu

> nećemo nikada zaboraviti.*
>
> *Neopisive patnje koje sam proživio pratile su me s velikim posljedicama

> pred nadošlom komunističkom vlašću. Pred njima, međutim, nisam nikada
> pokleknuo od 1945. godine pa sve do 1990. godine, do ponovnog ostvarenja

> naše nove države Hrvatske, za koju sam bio presretan da sam je doživio.*
>
> *Tu veliku patnju nosio sam u srcu i sjećanju sve do Cvjetne nedjelje 1990.

> godine, kada je na Trgu Francuske revolucije u Zagrebu gospođa Gordana Turić
> (kasnije saborska zastupnica) prvi put progovorila o patnjama i stradanjima
> zarobljenih hrvatskih vojnika 1945. godine. Rekla je kako će se otvoriti sve
> jame diljem Hrvatske kako bi se utvrdili komunistički zločini i da bi se

> odalo poštovanje svim ubijenim hrvatskimi mučenicima.*
>
> *48*
>
> *Nazvao sam gospođu Turić telefonski, sve joj ispričao i predložio joj da

> odemo pregledati jame za koje sam čuo da postoje u Maceljskoj šumi. Prije
> toga zamolio sam brata Mladena Šafranka, koji je imao krojačku radnju na
> Maksimirskoj cesti u Zagrebu i kojem sam prije 30 godina rekao da me je
> njegov brat 1945. godine spasio od sigurne smrti na OZN-i u Krapini, da
> pokuša nagovoriti brata Mladena, koji je stanovao u Velikoj Gorici, da ide s

> nama i pokaže nam sve jame koje postoje u Maceljskoj šumi.*
>
> *I doista, brat ga je zamolio, a Šafranko je pristao da ide s nama, ali je

> tražio da novinari "Vjesnika (koji su također išli s nama) dođu po njega u
> Veliku Goricu i da ga na povratku vrate kući. On je tako došao s novinarima,
> ali je putem - mislim kod Đurmanca prešao u kola gospođe Turić. Došli smo do
> naselja Fruki u donjem Macelju i krenuli pješice uz brdo, istim putem kuda
> su nas vodili vezane zarobljenike. Novinari su tn objavili prvi put toga

> dana u Nedjeljnom Vjesniku (22. srpnja 1990.) na prvoj stranici.*
>
> *Stigli smo na rub šume u podnožje Ilovca. Tu smo stali, a Mladen Šafranko

> nam je pričao i pokazao s lijeve strane puta veliki prostor s posječenim
> stablima koji se spušta nizbrdo. Rekao je da je tu bila velika vododerina
> gdje su seljaci samo otkopali lijevu i desnu stranu te da su na tome mjestu
> ubijali po grupama dovedene vezane zarobljenike dok se jama nije napunila. U
> toj jami su pobili oko 3.000 ljudi, a tada su je zatrpali seljaci i lugari.
> Dalje nam je pričao kako se ovdje osjećao jak smrad raspadajućih lešina.
> Ispričao je kako je ovamo došao spasiti moga kolegu Ivana Toplaka, jer mu je
> njegov otac, sada pokojni Dominik iz Valentinova kraj Pregrade, bio kum na
> krizmi. U Krapini je, naime, čuo da je ovamo doveden iz Varaždina, ali da je
> na žalost došao prekasno i nije mu više mogao pomoći. Našao ga je mrtva, a
> strijeljao ga je Florijan Šerek, dobrovoljac rođen u Svedruži kod Krapine,

> koji je bio naš mlađi kolega iz Pučke škole u Svedruži.*
>
> *U nastavku ću opisati kako su, po pričanju Mladena Šafranka, u Maceljskoj

> šumi ubijali naše zarobljenike i civile. Navest ću i imena ubojica kojih se
> sjćao, a koji su počinili taj nezapamćeni zločin, kao i imena mojih školskih

> kolega koji su tamo bili pogubljeni. Evo što je Šafranko ispričao:*
>
> *49*
>
> *"Kao što sam već opisivao, prve pridošle grupe zarobljenika iz pravca

> Maribora strijeljali su odmah u Đurmancu. No, kako je to bilo blizu naselja,
> upućivali su ih dalje u Krapinu na sabiralište oko Pučke škole i na staro
> sajmište gdje je danas Autobusni kolodvor te dalje u sabirne logore u
> Mirkovec i Oroslavlje. Tada su organizirali ekipe seljaka koji su kopali

> jame u podnožju Ilovca, na njegovu vrhu i kod Lepe Bukve.*
>
> *Svi su dolazili iz logora i na pilani u Đurmancu su bili vezani žicom, a

> pred večer su išli dalje pješice. Iznemogle su zarobljenike vezane otpremali
> kamionima s naoružanim pratiocima oko 4 km do naselja Fruki u Macelju Donjem
> u podnožju Maceljske šume. Dalje od toga naselja uspinjali su se strmim
> putem, po grabama kojima su šumski radnici vukli oborena drva, a sa strane

> su ih vezane žicom pratili naoružani partizani."*
>
> *Šafranko nam je također kazao kako su ti mučenici putem molili vode, ali su

> im sprovodnici odgovarali, da bi ih zavarali, "da idu na šumske radove i da
> ih na vrhu čeka Pavelić s hladnim gemištima". Putem su ih i tukli

> šmajserima.*
>
> *Tako su se ti mučenici uspinjali oko 3 km na sam vrh Ilovca, gdje su već

> bile iskopane velike jame u dolini s lijeve strane. Prve grupe koje su došle

> morale su kleknuti i tada su ih ubijali metkom u glavu.*
>
> *Ostale grupe su ubijali na samom vrhu Ilovca. Zarobljenici su bili vezani i

> u jednoj ih je grupi bilo 101. Ubijali su udarcima tupog dijela sjekire po
> glavi, a ostali su to promatrali čekajući na red i, po pričanju Šafranka,

> jako su plakali i zapomagali. Sve je to bilo jezovito promatrati i slušati.*
>
> *Zadnje grupe su vezane ubijali šmajserskim rafalima u prepone i noge ispred

> jama u dolini s lijeve strane Ilovca. Tako su ti mučenici, krvareći i s

> bolnim krikovima, još poluživi pobacani u jame i zatrpani zemljom.*
>
> *U jednoj od tih jama je ubijen i gospodin Leon Heger. Uz njegov kostur kod

> iskopa tih jama 1992. godine pronađen je njegov vjenčani prsten, na kojemu
> je bilo ugravirano "20. VIII. 1920. - Zora". Kada je taj prsten pokazao
> tadašnji zastupnik Vice Vukojević na TV-u, pronađena je Hegerova, sada već
> pokojna supruga gospođa Zora, na čijem je prstenu bilo ugravirano "Leon" i
> "20. VIII. 1920." Tako je, zahvaljujući tom pronađenom prstenu, još za
> života saznala tragičnu istinu o mjestu i načinu pogubljenja svog supruga

> Leona 1945. godine, što je detaljno*
>
> *50*
>
> *bilo opisano u "Areni" broj 1073 od 7. kolovoza 1993. na str. 58. i 59 .

> Osim toga prstena, uz kostur je pronađeno još 14 zlatnika koje je stradalnik
> vjerojatno progutao prije smaknuća, te zlatni i srebrni zubi i mnogo

> manšeta.*
>
> *U jednoj jami pronađena je uz kostur ovalna aluminijska vojnička porcija,

> na kojoj je bilo ugravirano, vjerojatno džepnim nožićem, ime Antuna Jurana
> iz tadašnjeg Kotara Nova Gradiška, selo Žalec, s datumom 1. lipnja 1945.
> zajedno sa šumom i križem. To je značilo, ako to netko pronađe, da su na
> tome mjestu grobovi ubijenih hrvatskih mučenika, pa se pretpostavlja da je

> Juran te podatke ucrtao prije nego je ubijen.*
>
> *Sada slijede imena ubojica u Maceljskoj šumi, kojih se sjećao Mladen
> Šafranko. To su redom:*
>
> *1. IVAN VALJAVEC, sada živi u selu Lepajci kod Krapine. Poslije rata radio

> je u Njemačkoj na određenim zadacima UDB-e među našim radnicima. Živi od

> naše i njemačke mirovine i naoružan.*
>
> *2. RUDOLF KRIVAK, sada već pokojni. On je bio osobito krvoločan u ubijanju
> zarobljenika. U Krapini mu živi sin Ivan, po zvanju inženjer.*
> *[image: Zivicnjak_34_ssmreka_42b.jpg]*
>
> *Pod smrekom označenom šumarskom oznakom 42/b nalazi se masovna grobnica*
>
> *51*
>
> *3. JOSIP KORET, sada pokojni, rođen u selu Slatini kod Krapine.*
>
> *4. DRAGUTIN KORET, brat Josipa, također sada pokojni, rođen u selu Slatini
> kod Krapine.*
>
> *5. STJEPAN VINCELJAK, iz Radobojskih Brega kod Krapine.*
>
> *6. ŠIME LELJAK, zvan Šinter, iz Ravninskog kraj Đurmanca. Prema pričanju

> pučanstva, bio je posebno okrutan u ubijanju zarobljenika i vezanih vojnika,

> razbijanjem lubanja sjekirom, s organiziranom ekipom lugara.*
>
> *7. FLORIJAN ŠBREK, sada pokojni, rođen u Svedruži kod Krapine. U Krapini je

> 1945. godine bio stražar na Vojnoj i Civilnoj OZN-i i, po pričanju
> očevidaca, on je strijeljao moga kolegu Ivana Toplaka. Usput, iznad velike
> jame u koju je bačen moj kolega nalazi se stara smreka iz onoga vremena
> označena šumarskom oznakom 42/b, a u toj je jami prema pričanju Šafranka

> ubijeno oko 3.000 ljudi.*
>
> *Šafranko nam je također kazao da je mog školskog kolegu Ivana Toplaka

> optužio njegov susjed Ferdinand Hriberski iz Svedruže kod Krapine, koji je
> za vrijeme rata bio partizan negdje u Slavoniji. Tamo je počinio velike
> zločine, pa mu je UDB-a predložila da počini samoubojstvo kako se ne bi
> protiv njega vodio javni proces. On je to i izvršio na Uskrsni ponedjeljak
> 1947. godine, postavivši si u jednoj šumi kada se vraćao od svoje klijeti u
> Klenicama ispod prsa bombu koja ga je raznijela na komadiće po drveću. Tako
> je završio veliki komunist i partizanski zločinac Ferdinand Hriberski iz
> Svedruže, dok je Šerek poslije rata dugo godina radio u UDB-i na Savskoj

> cesti u Zagrebu, a u Zagrebu je i umro.*
>
> *8. IVAN STRMEČKI, zvani Stanko, sada pokojni, rođen u Jesenju Gornjem, gdje

> je poslije rata i umro. Počinio je velike zločine, ubijajući nedužne ljude

> za vrijeme i poslije rata u Jesenju i okolici.*
>
> *9. SLAVKO KOVAČEC, zvani Štefunjak, sada pokojni, rođen u Donjem Jesenju.

> Poslije rata je izvršio samoubojstvo u Žutnici kraj Krapine i pokopan je na
> krapinskom groblju. Počinio je također velike zločine ubijajući nedužne

> ljude.*
>
> *10. DRAGUTIN DRAGANIĆ, zvani Radobajec, sada pokojni, rođen u selu Gorjani

> kod Radoboja. Umro je u Gornjem Jesenju, gdje se prije rata priženio.
> Također je činio velike zločine, ubijajući nedužne ljude za vrijeme i

> poslije rata.*
>
> *52*
>
> *11. JOSIP KOVAČEC, rođen u Jesenju Donjem, danas živi u Krapini. Ubio je
> mnoge nedužne ljude u Gornjem i Donjem Jesenju i okolici.*
>
> *12. ALOJZ BRODAR, danas živi u Gornjem Jesenju.*
>
> *13. ZVON SMREČKI, rođen u Radoboju, gdje je i umro prije nekoliko godina.
> Počinio je velike zločine za vrijeme i poslije rata u Radoboju i okolici.*
>
> *14. MIŠKO GROBOTEK, rođen u selu Gorjani kod Radoboja. Počinio je također
> velike zločine ubijajući nedužne ljude u samom Jesenju i okolici.*
>
> *15. AUGUST HERCEG, zvani Brko, rođen u Jesenju Gornjem, gdje je živio do

> završetka rata. Nakon rata se preselio u Krapinu, gdje je i umro, te pokopan
> na krapinskom groblju. U Krapini je bio sekretar Kotarskog komiteta KPJ i
> predsjednik Kotara Krapine. Počinio je velike zločine ubijajući nedužne

> ljude u Jesenju i okolici.*
>
> *To su imena petnaestorice okrutnih ubojica zarobljenih hrvatskih vojnika u

> Maceljskoj šumi koje mi je dao Mladen Šafranko. Imena ostalih 45 zločinaca

> nije se mogao sjetiti.*
>
> *Slijede imena mojih pobijenih kolega na prostorima Maceljske šume u svibnju
> i lipnju 1945. godine. To su:*
>
> *1. Stjepan Barušić iz Bihaća ili okolice, pitomac Domobranske zaslavničke

> škole u Zagrebu, Ilica 242. U toj je školi 20. srpnja 1944. bio promaknut u
> čin djelatnog zastavnika, a promaknuće je potpisao tadašnji ministar

> Hrvatskih oružanih snaga Ante Vokić.*
>
> *Bio je dotjeran iz Bleiburga u plavoj finskoj odori, tada u činu poručnika,

> ali je bio bez oznake čina, bos, a oko pojasa je imao špagom privezanu
> vojničku porciju. Zatvoren je u zloglasni podrum Civilne OZN-e u dvorišnoj
> zgradi obitelji Pažur, u kojemu sam se ja već nalazio. Jedne ga je noći
> prozvao Branko Löw, oficir OZN-e, na saslušanje u I. kat, gdje ga je
> preslušavao istražitelj Ivica Fizir. On mu je na saslušanju izvršio pretres
> i, prema njegovom kazivanju, kad se vratio sa saslušanja - u gornjem džepu
> haljinca (tako se zvala bluza u hrvatskoj vojsci) pronašao maturalnu
> svjedodžbu i svjedodžbu ispita zrelosti Zastavničke škole Oružanih snaga,
> zaključivši po tome da je bio hrvatski časnik. Na temelju te maturalne

> svjedodžbe bio je osuđen na smrt i strijeljan u 20. godini života.*
>
> *53*
>
> *Kao kolegi iz Domobranske zastavničke škole, pričao mi je Barušić u tom

> pudrumu da ga je preslušavao isljednik malen rastom, odjeven u prekrojenu
> englesku odoru i bez oznake čina. Također mi je rekao da je čuo kada ga je

> netko zvao "drug Fizir". Barušić je bio pogubljen 4. lipnja 1945.*
>
> *2. Ivan Herceg, djelatni zastavnik iz Zagreba, bio je maturant. Strijeljan

> je u Maceljskoj šumi u 2l. godini života. U to je vrijeme imao živu majku u
> Zagrebu. S njim sam bio u zatvoru u Sv. Križu Začretju, a sve detalje sam

> već ranije opisao.*
>
> *3. Rudolf Horvat, rođen u Svedruži 25. rujna 1924., sin Dragutina i majke

> Marije. Bio je vojnik u njemačkoj odori s hrvatskim grbom na desnom rukavu,
> a u vojsci je konjskom zapregom prevozio kruh i zbog toga je osuđen na smrt.
> Odmah nakon rata, kada se prijavio u Krapini, odveden je u Đurmanec ili

> Maceljsku šumu i tamo je strijeljan u 20. godini života.*
>
> *4. Rudolf Dunaj iz Brezovice kod Krapine. 1942. godine završio je malu

> maturu u Krapini. Bio je ustaški vodnik. Pogubljen je u Maceljskoj šumi u

> 18. godini života.*
>
> *5. Ivan Hršak, moj školski kolega iz Pučke škole u Svedruži, bio je u

> policiji i odmah nakon rata uhapšen je u svojoj rodnoj kući u Gredencu kod
> Krapine. Naš kolega Živko Kunštek koji danas živi u Svedruži kod Krapine i
> njegov tast Rudolf Faget, također iz Svedruže, sada pokojni, odveli su ga u
> zatvor u Krapinu u podrum Vojne OZN-e, gdje su ga strašno tukli i mučili.
> Vidio sam ga na hodniku I. kata, gdje sam čekao kolonu za strijeljanje u
> Maceljskoj šumi, kada ga je stražar vodio 21. svibnja 1945. prije podne na
> istragu svega prebijenog i s crnim podljevima po glavi i oko očiju. Od
> njegova pokojnog ujaka Slavka Hršaka kusnije sam čuo da ga je taj Živko
> pratio i do jame gdje je strijeljan i da mu je vezanom prije strijeljanja

> još živom odgrizao oba uha. Strijeljan je u 19. godini života.*
>
> *6. Josip Škrabl, rođen u Pregradi, civil, pogubljen je u Maceljskoj šumi u
> 20. godini života. Bio mi je kolega iz Pregradske gimnazije.*
>
> *7. Ivan Toplak, rođen u Valentinovu kraj Pregrade 1. kolovoza 1922. od oca

> (sada pokojnog) Dominika i majke (pokojne) Marte. Bio mi je također školski

> kolega iz pregradske Privatne gimnazije, a 1941. godine je za-*
>
> *54*
>
> *vršio malu maturu u Zagrebu. Bio je civil i odmah nakon mature je radio na

> Općinskom poglavarstvu u Pregradi kao pisarski vježbenik, a 1942. gudine kao
> činovnik na Tehničkom odjeljku u Krapini. U Krapini smo bili zajedno kada je
> uhapšen, a vidio sam ga i u podrumu zgrade obitelji Gajer u Varaždinu. Bez
> suđenja je preko Lepoglave odveden u Maceljsku šumu, gdje ga je u jami u
> podnožju Ilovca vezanog strijeljao Florijan Šerek, naš mlađi kolega iz Pučke
> škole u Svedruži. Mladen Šafranko mi je pričao kako ga je iz Krapine došao
> spasiti jer su bili rođaci. No, više mu nije mogao pomoći, jer je već bio
> ubijen i vidio ga je u toj otvorenoj jami mrtva, ruku vezanih žicom. Ivan je

> strijeljan u 22. godini života.*
>
> *Njegov otac Dominik teško je tugovao za svojim ubijenim sinom. A Dominika

> je 1957. godine, dan prije Svih Svetih, kao "nepodobnog" u njegovoj kući u
> Valentinovu udarcem kolca po glavi ubio ljubavnik njegove snahe (supruge
> starijeg sina Josipa), koji je bio član Partije i za taj zločin nije bio
> kažnjen. Dominik je sa suprugom Martom (majkom ubijenog Ivana) pokopan na

> mjesnom groblju u Pregradi.*
>
> *Zanimljivo je spomenuti da je pokojni Dominik za stare Jugoslavije bio

> nadcestar u Pregradi. Njegovim se nastojanjem od bivše Savske banovine
> dobilo odobrenje i kredit da se izvrši premjer za izgradnju makadamske ceste
> na relaciji Valentinovo-Petrovsko-Krapina. Premjer je izvršen ljeti 1931.
> godine i te je godine započela izgradnja te ceste na dionicama od
> Valentinova prema Svedruži, dijelom u samom Petrovskom ispod groblja, te iz
> Krapine prema starom kupalištu i u podnožju ispod kapelice Sveta tri kralja,

> a iznad Krapine je trebala izaći da se spoji za Petrovsko.*
>
> *Taje gradnja nastavljena 1941. godine za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske,

> a obustavljena je zbog ratnih prilika. Dovršena je tek 1984. godine. Na
> proslavi završetka izgradnje te ceste u "Crvenkapici" u Valentinovu nitko od
> prisutnih nije ni spomenuo imena toga poduzetnog, poštenog i čestitog
> čovjeka koji je zaslužan za izgradnju prve prometnice u tom zaostalom kraju
> Hrvatskog zagorja. Stoga mu u ovoj spomen-knjizi za to veliko djelo

> izražavam osobito poštovanje i najiskreniju zahvalnost.*
>
> *Svi poimence navedeni sigurno su strijeljani poslije rata 1945. godine u
> Maceljskoj šumi. Na ovome mjestu nemam namjeru opisivati zločine*
>
> *55*
>
> *koji su se u mojem kraju događali za vrijeme rata, osim ubojstva Antuna

> Presečkog 1943. godine i njegovog sina Janka, koji je ubijen u jesen 1944.

> godine.*
>
> *1. Antun Presečki, zvan i Ton, rođen u Preseki kod Krapine 1896. godine, od

> oca Janka i majke Kate, bio je ustaški tabornik. Ubijen je 1943. godine
> ispred svoje kuće metkom u vrat koji je ispalio njegov susjed, sada pokojni,
> Pavao Poslončec iz Podgaja kod Krapine. Metak se odbio od zida i samo ga je
> ranio. Nakon toga mu je drugi susjed Stanko Ormuž iz Slatine kod Krapine
> zadao još tri uboda nožem u leđa. Od toga je iskrvario i umro u najtežim

> mukama.*
> *[image: Zivicnjak_35_Mladen_Safranko_s_ledja.jpg]*
>
> *Slika Mladena Šafranka s leđne strane (četvrti s desne strane), iznad jame

> 42/b, u kojoj je pobijeno oko 3.000 mučenika i gdje sam, prema njegovu
> pričanju i ja trebao biti strijeljan 21. svibnja 1945. da me te večeri nije

> pustio kući iz Vojne OZN-e u Krapini*
>
> *Po pričanju okolnog pučanstva, organizator toga krvoločnog ubojstva bio je

> Ivica Gretić, poznat po zločinima što ih je za vrijeme rata činio diljem
> Hrvatskog zagorja kao partizanski komesar, pukovnik Zagorskog odreda. Inače,

> ubijeni Antun Presečki bio je u svojem selu vrlo*
>
> *56*
>
> *uzoran, nadasve pošten i čestit čovjek. Pokopan je na mjesnom groblju na

> Petrovskom, gdje je njemu, svojem ocu Rudolfu i u Maceljskoj šumi ubijenom

> stricu Janku njegov unuk Antun Presečki podigao vrlo lijep spomenik..*
>
> *2. Njegov sin Janko Presečki, rođen u Preseki 1925. (otac Antun i majka

> Alojzija), ubijen je u jesen 1944. godine u Maceljskoj šumi na Loborščaku.

> Na tome prostoru pogubljeno je još mnogo ljudi.*
>
> *Govoreći o Janku Presečkom, prvi put je Mladen Šafranko spomenuo kako sam u

> toj jami i ja trebao biti strijeljan 21. svibnja 1945. oko 23 sata da me

> toga dana nije pustio kući iz OZN-e u Krapini.*
>
> *Na daljnje moje pitanje gdje su druge jame, Šafranko nam je odgovorio da za

> druge jame ne zna i zamolio nas je da ga što prije vratimo u Veliku Goricu.
> Mi smo ga htjeli zadržati i kada smo se spustili u Lepu Bukvu ponudili ga da
> s nama nešto pojede i popije, jer je toga dana bila velika vrućina, ali je

> on to odbio, jer da ga ovdje svi poznaju i da želi da što prije ode odavde.*
>
> *Molio sam ga da kod jame napravimo jedan snimak ali je on i to odbio.

> Novinski fotograf je ipak snimio s leđa njega i položaj velike jame, a taj

> je uviđaj objavljen u "Vjesniku" 22. srpnja 1990.*
>
> *Dana 27. travnja 1991. godine vodio sam komisiju Zagrebačke nadbiskupije,

> na čelu s tajnikom vlč. dr. Stjepanom Kožulom, provincijalom dr. Mirkom
> Mataušićem, dekanom u Krapini vlč. Matijom Burjom, gvardijanom Franjevačkog
> samostana u Krapini fra Anđelkom Rakhelom i vodičem koji je poznavao

> uleknuća jama na Ilovcu otprije i još trojicom svojih kolega.*
>
> *Prije dolaska u Krapinu obišli smo nekadašnje logore u Mirkovcu i zatvore u

> Sv. Križu Začretju, a u samoj Krapini obišli smo sve zatvore i zgrade Vojne
> i Civilne OZN-e. Zatim smo se uputili u Maceljsku šumu, na sam vrh Ilovca,

> gdje su još bile zatvorene jame i sve je snimljeno i zapisnički utvrđeno.*
>
> *Nakon obilaska jama na samom vrhu Ilovca spustili smo se do velike jame u

> podnožju Ilovca gdje uz rub puta iznad te jame postoji stara smreka iz onog
> vremena koja je označena šumarskom oznakom 42/b. U toj je po Šafrankovu
> pričanju, bilo pobijeno oko 3.000 vezanih hrvatskih zarobljenika dovedenih u

> grupama.*
>
> *57*
> *[image: Zivicnjak_36_Vice_Vukojevic.jpg]*
>
> *Vice Vukojević, predsjednik Državne komisije za utrđivarnje ratnih i
> poratnih žrtava*
>
> *Na koncu smo posjetili veliku jamu i nekoliko manjih jama u Lepoj Bukvi

> gdje su pogubljeni svećenici i franjevci te 60 hrvatskih časnika. Kod velike
> jame koja je označena rimskim IVd je 9. lipnja 1991. u 16,30 prvu
> spomen-misu za sve mučenike koji su 1945. godine pobijeni na prostorima
> Maceljske šume predvodio naš uzoriti kardinal dr. Franjo Kuharić.

> Prisustvovalo joj je oko 8.000 vjernika.*
>
> *To je mjesto blagoslovljeno i posvećeno da se svake godine u prvu nedjelju

> nakon 5.lipnja održi spomen-misa za ubijene mučenike na tome mjestu. To je
> također opisano u knjizi "Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije"
> dr.Stjepana Kožula, koja je hrvatskoj javnosti predstavljena 22. veljače

> 1993. u Zagrebu.*
>
> *58*
>
> *Dana 3. svibnja 1992. vodio sam Komisiju za utvrdivanje ratnih i poratnih

> žntava Hrvatskog sabora na čelu s tadašnjim predsjednikom te Komisije
> gospodinom Vicom Vukojevićem, tajnikom gospodinom Florijanom Borasom, i
> saborskom zastupnicom gospođom Gordanom Turić i (danas već pokojnim)

> tajnikom HDPZ-a gospodinom Brankom Vidačekom.*
>
> *Obišli smo najprije nekadašnje logore u Mirkovcu kod Sv. Križa Začretja,

> zatim veliku jamu s lijeve strane mirkovečkog jezera koja do danas nije
> otvorena, zatvore u Sv. Križu Začretju, zgrade Vojne i Civilne OZN-e i
> ostale zatvore u Krapini te Franjevački samostan, gdje smo slikali krunice i
> medaljice koje su svećenici i franjevci odbacivali putem do jame u Lepoj
> Bukvi gdje su strijeljani. Na koncu smo krenuli u Lepu Bukvu do jame gdje su

> pobijeni svećenici, franjevci i hrvatski časnici.*
>
> *Nakon toga smo pošli put Ilovca i zaustavili se kod prve jame u podnožju

> Ilovca (gdje sam trebao biti strijeljan 21. svibnja 1945.) i dalje na sam
> vrh Ilovca gdje se nalaze te stravične jame u kojima su pobijeni naši

> hrvatski mučenici. Jame su bile zatvorene. Gore sam zapalio*
> *[image: Zivicnjak_37_Ilovac_vrh_jama.jpg]*
>
> *Jama na vrhu Ilovca u kojoj je, razbijanjem lubanja udarcima tupog dijela
> šumskih sjekira, pogubljen 101 žicom vezani hrvatski vojnik*
>
> *59*
>
> *svijeće, izmolili smo Očenaš za pokoj duša tih pobijenih mučenika, a nad

> jamom gdje su ih ubijali sjekirama održao sam kratki spomen-govor. Nakon
> toga upitao sam gospodina Vukojevića kada će se otvarati jame. Usput sam
> napomenuo da je u njima ubijeno i šest mojih školskih kolega, ali ne znam u
> kojim jamama, te da bih želio biti prisutan kada se one budu otvarale, da se
> poklonim njihovim sjenima i odam im dužno poštovanje. On je rekao da će se
> jame otvarati kad završi rat i da ću biti pozvan kad se počne s otvaranjem i

> istraživanjem.*
>
> *Nekoliko dana nakon toga izviješćena je podružnica HDPZ-a u Đurmancu da na

> Ilovcu pripreme teren za slijetanje helikoptera. Gore je ponovno došla
> Komisija s pokojnim tajnikom HDPZ-a Brankom Vidačekom. Dogovorili su se i
> zadužili gospodina Vidačeka da on organizira skupinu studenata medicine i
> veterine, a bili su pozvani stručnjaci Patologije Medicinskog fakulteta u
> Zagrebu te je počelo otvaranje jama i iskapanje posmrtnih ostataka tih
> mučenika. Na žalost, nije bila pozvana medunarodna komisija stručnjaka (kao
> kod otvaranja Ovčare), sastavljena od stručnjaka sudske medicine,

> balističara, forenzičara i ostalih stručnjaka*
> *[image: Zivicnjak_38_Ilovac_druga_jama.jpg]*
>
> *Slika druge jame na Ilovcu, gdje su pobijeni, žicom vezani, hrvatski
> vojnici-mučenici*
>
> *60*
>
> *koji su mjerodavni da stručno utvrde način na koji su ubijani i da se to

> sve fotografira i zapisnički utvrdi istina o našoj tragičnoj povijesti i za

> međunarodnu javnost. To nije učinjeno iz meni nepoznatih razloga.*
>
> *Kada su iskapanja počela, nikad me o tome nije izvijestio gospodin

> predsjednik Komisije Vice Vukojević, pa sam dolazio u HDPZ, molio i
> ostavljao poruke gospodinu Vidačeku da me odvede na lice mjesta, što mi je
> bilo obećano, ali on to nikad nije učinio. Tada sam prvi put posumnjao da se
> s ovim iskopima i kostima nešto događa i da više nije potrebno da se tamo
> pojavljujem. I zaista, oni su te jame 1992. godine otkopavali skoro 3
> mjeseca, a (danas već pokojni) Vidaček je uspio tada u Krapini postići da se
> kroz šumu napravi cesta kojom se može doći do Ilovca, ali samo osobnim

> kolima, zbog preuske ceste i velikih provalija.*
>
> *O tim je iskopima pokojni tajnik HDPZ-a Branko Vidaček 1992. godine vrlo

> šturo pisao u nekoliko nastavaka u Večernjem listu. Sami iskopi vršeni su
> bez znanja hrvatske javnosti i bez znanja Zagrebačke nadbiskupije kada su
> otvarali jamu gdje su pobijeni svećenici s franjevcima i hrvatskim

> časnicima.*
>
> *Tada su otvorene ukupno 23 jame i iskopana 1163 ljudska koslura. Uz te su

> kosture pronašli 14 zlatnika i zlatni prsten ubijenoga gospodina Hegera te
> vojničku porciju, o čemu sam već ranije pisao. Zlatnici, porcija i druge
> stvari pronađene u otkopanim jamama nalaze se kao jedini dokazi počinjenih
> zločina na čuvanju kod saborske Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih

> žrtava, ali ja ih dosad nisam uspio vidjeti.*
>
> *Te mučeničke kosti trebale su biti položene u drvene lijesove i uz znanje

> hrvatske javnosti i Zagrebačke nadbiskupije dostojno pokopane na Mirogoju
> iza spomenikaHrvatskim žrtvama Bleihurga, na mjestu gdje su partizanski
> zlikovci 1947. godine preorali grobove naših hrvatskih vojnika domovinske
> vojske koji su umrli ili poginuli za vrijemc Drugog svjetskog rata od 1941.
> do 1945. godine. Zato je potrebno da se još istraže sve neotkrivene jame u
> Maceljskoj šumi, da se smrt tih mučenika unese u školske udžbenike, da se od
> Ilovca popravi cesta radi lakšeg prilaza, da se naprave putokazi i da se na
> mjestu pogubljenja svećenika, franjevaca i hrvatskih časnika kod jame IV/d

> napravi mala kapelica s popisom ubijenih svećenika i franjevaca.*
>
> *61*
> *[image: Zivicnjak_39_Ilovac_treca_jama.jpg]*
>
> *Mjesto treće jame na Ilovcu, gdje su strijeljani naši vojnici*
>
> *Potrebno je da se konačno ta skrivena tajna nakon 52 godine u cijelosti

> objavi hrvatskoj javnosti, kako bi naši ljudi (posebice djeca) bili upoznati
> s tom velikom tragedijom i da zajedno s njima obitelji ubijenih mogu
> posjećivati ta stravična gubilišta i nad njima zapaliti svijeću, donijeti im
> stručak poljskog cvijeća i izmoliti Oče naš za pokoj i spomen tim pobijenim
> hrvatskim mučenicima. To su bili mladi ljudi, koji su većinom mobilizirani
> da brane hrvatsku domovinu. I branili su je svojom krvlju i životima, a na
> koncu su kao zarobljenici u svojoj domovini doživjeli stravičnu smrt od

> domaćih partizanskih zlikovaca pomračene svijesti.*
>
> *Kako nam je izjavio Mladen Šafranko, na prostorima Maceljske šume još ima

> oko 130 jama za koje sve ne znamo točne lokacije, a u kojima se još nalazi
> oko 12.000 ubijenih hrvatskih vojnika. Medutim, već tijekom prvih iskapanja
> njihovih posmrtnih ostataka odjednom je to zaustavljeno iz meni nepoznatih
> razloga i sve je palo u zaborav i šutnju, kao da taj nezapamćeni zločin
> nikada nije učinjen na prostorima Maceljske šume kod Krapine, koja takav

> okrutni zločin ne pamti u 800 godina svoje pisane povijesti.*
>
> *62*
>
> *Neki od tih dželata tih pobijenih mučenika danas udobno i bezbrižno žive s

> visokim mirovinama i s podsmijehom nam odgovaraju "da šta im mi možemo,
> pomirba je i oni su dobro zaštićeni". Sve dosad otkopane jame bile su
> obilježene drvenim pločama na kojima je bio upisan datum otkopa i broj
> pronađenih kostura u jami te označene rimskim brojkama o kojima je posebno
> napisana legenda za svaku jamu. Te su do danas stravične jame ostale
> otvorene, djelomično su urušene, nestale su oznake nad njima i nitko više o
> tome ne vodi brigu niti to spominje, kao da se to nikada nije dogodilo. Osim
> toga, tamo gdje su ti zločini počinjeni nema nikakvih obilježja ili

> putokaza.*
>
> *Finale čudnih događanja bio je neshvatljivi postupak saborske Komisije za

> utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava -- da se kod iskopa kostiju nije
> izvršio stručni uviđaj Međunarodne komisije i što se tim mučeničkim kostima
> nije odalo dužno poštovanje, već su ih utovarili u crne vreće za smeće i u
> najvećoj tajnosti otpremili u podrum Patologije Medicinskog fakulteta na
> Šalati u Zagrebu, gdje se nalaze i danas, bez znanja i pristupa hrvatske
> javnosti. Trehali su ih onda ostaviti u Maceljskoj šumi i gore im napraviti
> veličanstveni spomenik, jer oni nikada više neće tražili od nas bilo kakvu
> naknadu za svoje izgubljene živote. Naša je zajednička obveza da im
> napravimo spomenik s opisom zločina, da barem to ostane za njihov vječni
> spomen. To bi trebala učiniti Općina Krapina, jer se je taj veliki zločin

> dogodio na njihovom području.*
>
> *Ovu spomen-knjigu napisao sam po izjavi Mladena Šafranka i svojim

> sjećanjima i zapažanjima, da to bude opomena budućim hrvatskim naraštajima
> kako se takav zločin ne bi nikad više ponovio na tlu Hrvatske. Želio bih da
> ova svjedočanstva budu budućim povjesničarima pomoć kod pisanja povijesti o
> tim tragičnim zbivanjima u svibnju i lipnju 1945. na prostorima Maceljske

> šume kod Krapine i logorima Mirkovca kod Sv. Križa Začretja i Oroslavlja.*
>
> *63*
>
> *Moram ovdje tužna srca i s velikom žalošću takoder izjaviti da ni voditelji

> HDPZ-a, a niti društvo "Hrvatski Domobran" nisu odgovorili na sve moje molbe
> i prijedloge da se organizira posjet tim stravičnim jamama na vrhu Ilovca i
> da im kao preživjeli pripadnici Hrvatskih oružanih snaga odamo dužnu počast.
> U ovih 7 godina postojanja naše hrvatske države nitko nije pokazao interesa
> ni volje da se to učini. Vrlo je tužno to iznositi, ali istine radi treba to

> znati hrvatska javnost i hrvatska povijest.*
>
> *I na kraju ove knjige izražavam svoju najveću zahvalnost pokojnom Mladenu

> Šafranku, koji nam je 1990. i 1994. godine pomogao u otkrivanju tragične
> istine što sam je opisao u ovoj spomen-knjizi i koji mi je spasio život 21.
> svibnja 1945. u Krapini, a koji je na žaiost nakon spominjanja njegova imena
> u "Nacionalu" broj 27 od 24. svibnja 1996. pod čudnim okolnostima od izljeva
> krvi u mozak umro na Neurologiji Kliničkog bolničkog centra "Rebro" u

> Zagrebu.*
>
> *Osobitu zahvalnost također izražavam svima koji su mi pomogli oko pisanja

> knjige, tajniku Zagrebačke nadbiskupije vlč. dr. Stjepanu Kožulu, koji je
> napisao predgovor knjizi, fotografu gospodinu Vlatku Patariću iz Zagreba,
> čije su fotografije unesene kao nepobitni dokaz o mjestu tih stravičnih
> zbivanja te samom nakladniku knjige koji ju je besplatno tiskao u spomen na

> pobijenim hrvatske mučenike.*
>
> *Ovim sam kratkim i sažetim opisom stradanja tih mučenika izvršio svoju

> obvezu pred Bogom, svojom savješću, svojim hrvatskim narodom - kako bi taj
> istiniti zapis ostao kao povijesni dokument o tom najvećem zločinu koji je
> nakon rata učinjen na prostorima Maceljske šume kod Krapine i u našoj

> Republici Hrvatskoj.*
>
> *64*
>
> *DRAGI PRIJATELJI I HRVATSKI MUČENICI!*
>
> *TO JE SVE ŠTO SAM MOGAO I ZNAO NAPISATI O VAŠOJ MUČHNIČKOJ SMRTI, DA TA

> ISTINA OSTANE ZAUVIJEK KAO OPOMENA ZA NAŠE SADAŠNJE I BUDUĆE HRVATSKE
> NARAŠTAJE, DA SE TAKAV OKRUTNI ZLOČIN NE Bl NIKADA VIŠE PONOVIO U NAŠOJ

> NAPAĆENOJ DOMOVINI.*
>
> *NA OVAJ SE NAČIN I OPRAŠTAM OD VAS S VJEČNIM ZBOGOM I NEKA VAM BOG
> BLAGOSLOVI VAŠE MUČENIČKE GROBOVE I UDIJELl VAM ŽIVOT VJEČNI!*
>
> *NEKA VAM JE LAKA OVA TUŽNA HRVATSKA ZEMLJA KOJA JE NATOPLJENA VAŠOM

> MUČENIČKOM KRVLJU I NEKA OVAJ ZAPIS OSTANE KAO ISTINITO SVJEDOČANSTVO NA

> VAŠE NEOPISIVE PATNJE I STRAVIČNE SMRTI, U VAŠ VJEČNI SPOMEN!*
>
> *NEKA VAM JE VJEČNA ČAST I SLAVA I POČIVAJTE U MIRU BOŽJEM.*
>
> *Vaš preživjeli supatnik*
>
> *FRAN ŽIVIČNJAK*
>
> *U Zagrebu, 15. travnja 1997.*
>
> *65*
>
> *Ova shema prikazuje logore i kretanja Hrvatskih zarobljenih vojnika 1945.
> godine u svibnju i lipnju prije strijeljanja u maceljskoj šumi*
> *[image: Zivicnjak_40_Macelj_zemljovid.jpg]*
>
> *66*
>
> *ZLOČIN U MACELJSKOJ ŠUMI 1945.*
>
> *Dodatak II. dopunjenom izdanju*
>
> *Knjiga Frana Živičnjaka "U vječni spomen" zapravo je kratak povijesni

> prikaz komunističkog zločina počinjenog po koncu II. svjetskog rata, tijekom
> svibnja i lipnja 1945. godine, nad zarobljenim hrvatskim vojnicima i
> civilima od strane Titovih "osloboditelja" - komunista. Taj se zločin po
> bestijalnosti i svireposti može usporediti sa zločinima Pol Potovih "crvenih

> Kmera" u Kambodži.*
>
> *Ima još živućih aktera toga strašnog zločina koji nisu nikada pozvani pred

> lice pravde. Štoviše, neki od njih s visokim mirovinama žive kao "zaslužni"
> građani, zaštićeni kao lički medvjedi, tepajući sami sebi da su --

> antifašisti!?*
>
> *Za ovaj masovni zločin ne bi trebalo suditi samo imenovanim počiniteljima

> počinjenih bestijalnosti, već i njihovim nadležnima, duhovnim učiteljima

> zločinačke ...
>
> download full message

Miroslav Rovis

unread,

Jun 1, 2011, 3:20:38 AM6/1/11

to Stjepan Tokic, msch...@inet.hr, zeljko.t...@inet.hr, Mara Lovric, Miljenko Marić, Vlado Golac, Hrvoje Popovic, Mark Lescanec, Branitelji Rodoljubi, Verica i Marki Fric, Hrvatski-Franjevacki Vjesnik, hp-hpp-s...@hotmail.de, Ante Cuvako, Mirna Sugar, Mile Stimac, Fra Zvonko Kutlesa, "Franjo J. Ćehić", Zeljko Tomasic, Drazen Kekeminec, A Petar Pocrnja, Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća, Tomo i Marija Cuzic, Ivo Jolic, dhodz...@yahoo.com, Zdenko Rados, Zeljko Zidaric, Feren Bene, Vladimir Kolic, Ante Juric, Tihomir Janjicek, Fra Ljubo Lebo, Zlatko Jelicic, Vuić Davor, Ivica Belanic, Ivan Mihelic, Rudi Tomic, Miroslav Rovis

-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA1

Dragi Hrvati, posebno ďż˝rovani Stjepane!

I opet bi bilo izvrstno, kad poveznica, a buduďż˝i da je tamo izvornik,
nije citirana onako kako sam ja vrlo ljubazno zamolio...
Pa se pitam zaďż˝to ne prenieti toďż˝no, doslovce, verbatim, one moje
redke, ovdje precizno zapisane:

http://groups.google.com/group/croatian-news/msg/30eb5946705f1aea
a u kontekstu ovom:
http://groups.google.com/group/croatian-news/browse_thread/thread/6665b03ad470abd5

Ako pogledate poveznicu, ona koja samo djelomďż˝no odraďż˝ava moju
ljubaznu preporuku, sasvim pri dnu poruke Stjepanove, ona je "dead
link", mrtva poveznica, jer nije izpravno prenesena... Pored ďż˝to
Stjepan jednostavno nije ďż˝itav tekst moje preporuke prenio... Pa za
ljubav Boďż˝ju, zaďż˝to ne? Pa solidna je moguďż˝nost da me spreme u zatvor!
Zaďż˝to ne omoguďż˝iti ljudima da to saznaju?
Zaďż˝to, joďż˝ jednom? Zaďż˝to? Pa ne ide mi se u zatvor, jer baďż˝ niďż˝ta
nisam skrivio!

Malo pozornosti, i sve bi bilo bolje. Kao i, a to vama Stjepane,
ponekad, ne uviek, nedostaje, viďż˝e izpravnog i podpunijeg, citiranja.

Unapried hvala ako to izpravite, barem ubuduďż˝e!

Nadam se da se ne ďż˝ete (ne ďż˝eďż˝ mi je draďż˝e, ali za svaki sluďż˝aj piďż˝em
obzirno) uvriediti! Na koncu, ako sam vas povriedio, a mislim da
nisam, i Bog mi je svjedok da nisam ni najmanju namjeru imao da vas
povriedim, to baďż˝ i nije tako straďż˝no, kao ďż˝etiri (4) mjeseca
zatvora, obrana protiv ďż˝ega meni jedina koja mi je preostala, ako
UDB-a poďż˝andrca pa se odluďż˝i dodatno me udariti, jest znanje javnosti
o prietnjama koje su nad moju osobu nadvijene, pa da javnost koliko
toliko suspregne taj komunjarski smrad od pokvarenjaka.

Ako ďż˝elite izpraviti, nemojte me dodatno vlastitom ogorďż˝enoďż˝ďż˝u radi
vaďż˝eg moguďż˝eg subjektivnog osjeďż˝aja povrieďż˝enosti opteretiti, molim vas.
Nego jednostavno onaj tekst, onakav kakav, uz donji izvrstan mail sa
svim slikama, jer to vam priznajem da, koliko vidim, jeste dobro
prenieli, ali ne mogu provjeriti (pa to je e-knjiga od dan vrjemena
ďż˝itanja), ali za predpostaviti je da njega jeste verbatim prenieli
kakav i u mom, u smislu derivativnog rada, izvorniku...
Nego jednostavno onaj tekst, onakav kakav, uz donji izvrstan mail sa
svim slikama prenesite, dakle, joďż˝ jednom, ovo:

http://groups.google.com/group/croatian-news/msg/30eb5946705f1aea

Unapried hvala joďż˝ jednom!

Miroslav Rovis

On 31/05/11 10:42, Stjepan Tokic wrote:
>
> *Onaj koji ovu knjigu u vrlo ograniďż˝enoj mjeri u ovom elektroniďż˝kom
> dokumentu predstavljam, i to samo u zakonom dopuďż˝tenu svrhu, a to
> je, radi upute na sumnju na ratni zloďż˝in, sam ja, Miroslav Rovis,

> predsjednik Udruge Croatia Fidelis (www.CroatiaFidelis.hr
> <http://www.croatiafidelis.hr/>),*
>

> *Predstavljam je u ovom obliku, ovdje na samom poďż˝etku elektroniďż˝kog
> njezinog prijevoda u raďż˝unalno prepoznatljiv oblik objaďż˝njeno u
> kojoj i kakvoj ograniďż˝enoj mjeri, u vezi s Presudom, odnedavno
> pravomoďż˝nom, kojom sam osuďż˝en uvjetnom kaznom na ďż˝etiri (4) mjeseca
> zatvora s rokom kuďż˝nje od dvije godine,*
>
> *a za koju smatram da ima vrlo debelu politiďż˝ku pozadinu krďż˝enja
> mojih prava kao ďż˝ovjeka,*
>
> *i onemoguďż˝avanja domoljubnog djelovanja moje Udruge u Hrvatskoj
> Domovini.*
>
> *
> *
>
> *Predstavljam je u svrhu ograniďż˝enog prikaza probranim osobama,
> uglavnom sudaca koji su poďż˝teni za razliku od nepoďż˝teenih kojima je
> povjereno da me u mojem djelovanju onemoguďż˝e (ili gore),*
>
> *u izkljuďż˝ivu svrhu prikaza ne samo politiďż˝kih razloga progona mene
> od strane sudbene vlasti u Republici Hrvatskoj,*
>
> *veďż˝ i u svrhu otimanja zaboravu istine o straviďż˝nim i vrlo
> mnoďż˝tvenim ratnim zloďż˝inima od strane partizanskih postrojbi pod
> zapovjedniďż˝tvom komandanta OZN-e Stjepana Hrďż˝aka,*
>
> *radi prosvjeda protiv ďż˝ijih zloďż˝ina se mene politiďż˝ki progoni od
> navedene sudbene vlasti RH.*
>
> *Prilaďż˝em uz ostale dokumente i privitke poďż˝tenim sudcima i drugim
> poďż˝tenim osobama na uvid i ovaj dokument.*
>
> *FRAN ďż˝IVIďż˝NJAK/U VJEďż˝NI SPOMEN

> *
>
> *[1]*
>
> *BIBLIOTEKA POSEBNIH IZDANJA Knjiga 1*
>
> *Nakladnik: UDRUGA MACELJ 1945.*
>
> *Za nakladnika:

> SREDIďż˝NJI ODBOR
> UDRUGA MACELJ 1945.*
>
> *Prireďż˝ivaďż˝ knjige: UREDNIďż˝KI ODBOR*
>
> *Grafiďż˝ka priprema:
> VARAďż˝DINSKE VIJESTI d.d.
> VARAďż˝DIN*
>
> *[2]*
>
> *FRAN ďż˝IVIďż˝NJAK*
>
> *U VJEďż˝NI SPOMEN
> NA HRVATSKE VOJNIKE, SVEďż˝ENIKE, FRANJEVCE
> I SVE HRVATSKE MUďż˝ENIKE POBIJENE U SVIBNJU I LIPNJU 1945. GODINE
> NA PROSTORIMA MACELJSKE ďż˝UME KOD KRAPINE I LOGORIMA U MIRKOVCU
> KRAJ SV. KRIďż˝A ZAďż˝RETJE I OROSLAVLJU*
>
> *(3. DOPUNJENO IZDANJE)*
>
> *ZAGREB - ďż˝URMANEC, 2008.*
>
> *[3]*
>
> *Ova spomen-knjiga objavljuje se u nekomercijalne svrhe, u ďż˝ast i
> spomen na pokojnog muďż˝enika i autora knjige Frana ďż˝iviďż˝njaka, u
> povodu desete obljetnice prvog izdanja njegove knjige i sa ďż˝eljom da
> se istina o zloďż˝inu poďż˝injenom nad maceljskim ďż˝rtvama nikad ne
> zaboravi.*
>
> *ISBN 978-953-55190-0-3
> CIP zapis dostupan u raďż˝unalnom katalogu Nacionalne i sveuďż˝iliďż˝ne
> knjiďż˝nice u Zagrebu pod brojem 668664*
>
> *[4]*
>
> *Objavi mi radost i veselje,

> nek se obraduju kosti satrvene!
> Oslobodi me od krvi prolivene,

> Boďż˝e, Boďż˝e Spasitelju moj!*

>
> *(Ps 51/50, 8-9)*
>
> *[5]*
>

> *Zivicnjak_01_stablo_42b.jpg*
>
> *Stablo sa ďż˝umarskom oznakom 42/b ispod kojeg se nalazi jedna od
> navjeďż˝ih masovnih grobnica u Maceljskoj ďż˝umi*
>
> *6*
>
> *PREDGOVOR SVJEDOďż˝ANSTVIMA FRANA ďż˝IVIďż˝NJAKA O MACELJSKIM ďż˝RTVAMA*
>
> *Poďż˝etkom svibnja 1945. godine mnogi pomisliďż˝e: Prestao je pomor,
> prestali su dani najgoreg uďż˝asa! Sluďż˝beno je zavrďż˝io najstraďż˝niji

> rat u povijesti, koji je krvlju i suzama zalio cijelu Europu i velik
> dio svijeta, a Hrvatska je zbog mnogovrsnih sukoba bila osobito

> tragiďż˝no razbojiďż˝te. Stoga se oďż˝ekivalo da ďż˝e narodi odahnuti u
> miru, da ďż˝e se ugasiti ratne mrďż˝nje i da ďż˝e biti poďż˝tivane
> vrijednosti ljudskog dostojanstva i ďż˝ivota. Nadasmo se miru, ali eto
> uďż˝asa!*
>
> *Hrvatski narod, kao i drugi narodi koji su potpali u sferu
> ideoloďż˝kog totalitarizma istoďż˝ne Europe, naďż˝ao se pred teďż˝kim
> iskuďż˝enjima nasilja. Narod i Crkva u njemu su to posebno doďż˝ivjeli
> kao povijesnu tragediju. Joďż˝ se puďż˝ila krv s naďż˝ih njiva, joďż˝ su
> jecala srca, joďż˝ je plakalo svako oko, joďż˝ su zjapile tolike
> otvorene rane, kad eto novih uďż˝asa, koji ďż˝e biti bolno zabiljeďż˝eni u
> memoriji naďż˝eg nacionalnog biďż˝a - pojmovima Bleiburga i kriďż˝nih putova.*
>
> *Mnogi sinovi i kďż˝eri naďż˝ega naroda, mnogi sveďż˝enici, redovnici,

> redovnice, vjernici te ljudi razne dobi i zvanja, nestali su u

> nepoznatim grobovima nad kojima se nadvila prisilna ďż˝utnja. Takvo
> jedno veliko gubiliďż˝te svakako je Macelj, za koji partizanski vodnik
> koji je bio najodgovorniji i najpovjerljiviji straďż˝ar Vojne OZN-e u
> Krapini, Mladen ďż˝afranko, s partizanskim imenom Marijan, svjedoďż˝i da
> u svojim ďż˝umovitim njedrima krije joďż˝ 130 grobnih lokaliteta s oko
> 12.000 pobijenili vojnika i civila.*
>
> *ďż˝utnju o Macelju i prikrivanje tog zloďż˝ina trebalo je prekinuti.
> Prekinuo ju je krvave kronike glas, zapisane rijeďż˝i o. Ostijana
> Ostrugnaja, gvardijana Franjevaďż˝kog samostana u Krapini, koji je kao
> ďż˝ivi svjedok*
>
> *7*
>
> *joďż˝ u lipnju 1945. opisao "najbolniju ranu u Krapini" -- stratiďż˝te

> na gori Macelj, na mjestima Lepa Bukva, gdje je ubijeno poimence

> navedenih 11 sveďż˝enika i bogoslova te 9 franjevaca redovnika, Ilovcu
> i u Smiljanovoj Grabi. Macelj bijaďż˝e "klaonica tolikih nevinih
> ďż˝rtava", piďż˝e isti kroniďż˝ar 1945., a potom nastaje ďż˝utnja sve do
> 1990. godine. Tada razni listovi i dnevni tisak poďż˝inju pisati o
> Macelju i maceljskim ďż˝rtvama, a sve je bilo okrunjeno prvim
> sluďż˝enjem sv. mise za te nevine ďż˝rtve u Macelju, 9. lipnja 1991.,
> koju je predvodio kardinal Franjo Kuhariďż˝ u nazoďż˝nosti osam do deset
> tisuďż˝a vjernika.*
>
> *Mora se znati da je, uz Kroniku Franjevaďż˝kog samostana u Krapini,
> za otkrivanje ovog zloďż˝ina najvaďż˝niji i najzasluďż˝niji gospodin Fran
> ďż˝iviďż˝njak koji je organizirao i vodio sve skupine ďż˝to su od 1990.
> godine naovamo polazile na lice mjesta da obiďż˝u maceljske grobnice i
> da se uvjere o tom velikom zloďż˝inu.*
>
> *Fran ďż˝iviďż˝njak je bio pitomac Domobranske zastavniďż˝ke ďż˝kole u

> Zagrebu, Ilica 242, od 10. rujna 1942., a od 7. studenog 1944. bio

> je djelatni pripadnik Hrvatskih oruďż˝anih snaga, Stoďż˝era XVI.
> hrvatske domobranske doknadne divizije sa sjediďż˝tem u Zagrebu. Sa
> svojom divizijom povlaďż˝io se prema Sloveniji i Austriji te su ga u
> Krapini 10. svibnja 1945. iz kolone izdvojili domaďż˝i partizani i

> zatvorili ga u podrum Civilne OZN-e u Krapini. Od sigurne smrti
> spasio ga je partizanski vodnik i djelatnik Vojne OZN-e Mladen

> ďż˝afranko.*
>
> *ďż˝iviďż˝njak, kao neposredni oďż˝evidac i sudionik tih bolnih poratnih
> dana, u ovom svjedoďż˝anstvu pomno biljeďż˝i ďż˝to se je dogadalo u
> Krapini i logorima u njenoj okolici, ďż˝to zna o maceljskim ďż˝rtvama i
> tamoďż˝njem najveďż˝em sveďż˝eniďż˝kom gubiliďż˝tu na podruďż˝ju Zagrebaďż˝ke
> nadbiskupije.*
>
> *Podrobno biljeďż˝i podatke o svom kriďż˝nom putu, kao i sve detalje i
> napore da istina o maceljskim ďż˝rtvama doďż˝e na vidjelo. Govori
> neposredno o ďż˝rtvama i akterima nasilja i zloďż˝ina. Prisjeďż˝a se iz te
> velike noďż˝i bola i svijetlih likova od kojih je doďż˝ivio ďż˝ovjeďż˝nost,
> ďż˝to spominje sa zahvalnoďż˝ďż˝u.*
>
> *Nadasve je dragocjeno ďż˝to je uspio nagovoriti joďż˝ za ďż˝ivota Mladena
> ďż˝afranka, nekoďż˝ djelatnika Vojne OZN-e u Krapini, da poďż˝e s

> Komisijom u Macelj i iznese poznate podatke, kao i sve podatke koje

> je ďż˝afranko pred ďż˝iviďż˝njakom i joďż˝ jednim svjedokom odao, posebice
> imenom i prezimenom,*
>
> *8*
>
> *naznaďż˝ivďż˝i petnaest ubojica, dok se ostalih ďż˝etrdeset i pet nije
> mogao sjetiti. Fran ďż˝iviďż˝njak bio je u kontaktu i sa Stjepanom
> Hrďż˝akom, 1945. godine prvom osobom Vojne OZN-e u Krapini, koji
> zaďż˝tiďż˝en ďż˝ivi u svojoj vili na Tuďż˝kancu, ďż˝to samo po sebi mnogo
> govori. Na ďż˝alost, svi akteri su domaďż˝i sinovi iz okolice Krapine.*
>
> *Posebno je vrijedno pozornosti ďż˝to Fran ďż˝iviďż˝njak prati i biljeďż˝i
> zbivanja o ostacima maceljskih ďż˝rtava koje su 1992. godine
> djelomiďż˝no iskopane bez znanja javnosti i suglasnosti rodbine ďż˝rtava
> i Crkve. Tada je otvorena i jama oznaďż˝ena brojem IVd, gdje su
> sahranjeni pobijeni sveďż˝enici, bogoslovi i civili. Otvorene su 23
> jame i iskopana 1163 kostura, a ďż˝afranko svjedoďż˝i da na podruďż˝ju
> Macelja ima joďż˝ oko 130 takvih grobnih jama. Posmrtni ostaci
> prevezeni su u crnim najlonskim vreďż˝ama za smeďż˝e u podrum Patologije
> na ďż˝alati u Zagrebu.*
>
> *ďż˝ini se da zbog ďż˝ivuďż˝ih aktera i njibovih "zaďż˝titnika" joďż˝ uvijek
> nije doďż˝ao ďż˝as da se otvoreno piďż˝e o zloďż˝inu u Maceljskoj ďż˝umi, a
> joďż˝ manje o njegovim poďż˝initeljima.*
>
> *Svaka neduďż˝na ďż˝rtva, pripadala ona bilo kojem narodu, bilo kojoj
> vjerskoj zajednici i bilo kojem politiďż˝kom uvjerenju, umorena bilo
> gdje i bilo kada, zasluďż˝uje poďż˝tovanje i molitvu, ima pravo da joj
> se vrati dostojanstvo i ďż˝ast. Mi krďż˝ďż˝ani ďż˝vrsto vjerujemo da je
> ďż˝ovjek slika Boďż˝ja i da su svi ljudi i narodi jednakoga
> dostojanstva, pozvani od samoga Boga da ďż˝ive u miru, slobodi,
> pravednosti i sigurnosti sa svojim neotuďż˝ivim pravima.*
>
> *Polazeďż˝i od toga stajaliďż˝ta, od 1991. godine naďż˝a Crkva poďż˝etkom
> mjeseca lipnja svake godine sv. misom i molitvom obiljeďż˝ava spomen
> na pobijene sveďż˝enike, redovnike, vojnike i mnoďż˝tvo civila na
> Macelju. To su molitve i poruke mira s gubiliďż˝ta, da se zlo viďż˝e ne
> ponovi, da mrďż˝nja prestane, da se svim ďż˝rtvama vrati dostojanstvo i
> ďż˝ast!*
>
> *Osobno sam viďż˝e puta razgovarao s gospodinom Franom ďż˝iviďż˝njakom o
> tragediji naďż˝ega naroda, posebice o maceljskim ďż˝rtvama. Istaknuo bih
> ovdje vaďż˝nost naďż˝eg zajedniďż˝kog obilaska sa skupinom sudionika svih
> lokaliteta od Mirkovca i Sv. Kriďż˝a Zaďż˝retja do Krapine, ďż˝urmanca i
> maceljskih jama 27. travnja 1991. godine. To mi je bilo vaďż˝no jer
> sam spremao knjigu o ďż˝rtvama u Zagrebaďż˝koj nadbiskupiji, koja je
> izaďż˝la pod naslovom: "Spomenica ďż˝rtvama ljubavi Zagrebaďż˝ke
> nadbiskupije" (Zagreb, 1992.),*
>
> *9*
>
> *gdje sam o maceljskim ďż˝rtvama pisao na str. 162-177. i 697-702.
> Drugi vaďż˝an susret hio je u podrumu Patologije na ďż˝alati. gdje su
> predstavnici Zagrebaďż˝ke nadbiskupije, Hrvatske franjevaďż˝ke
> provincije u Zagrebu sa skupinom nazoďż˝nih, na ďż˝elu sa saborskim
> zastupnikom Ivanom Lackoviďż˝em Croatom, utvrdili ďż˝injeniďż˝no stanje,

> sve fotografirali, posebno smrtne ostatke i jame IVd gdje su

> pobijeni sveďż˝enici i bogoslovi, kako bi ostala dokumentacija i trag
> o ovom nevjerojatnom muďż˝eniďż˝tvu i piniďż˝enju naďż˝ih muďż˝enika mimo
> volje rodbine i predstavnika Crkve.*
>
> *Neka u svemu najveďż˝i prijatelj u ďż˝ivotu bude Istina!*
>
> *Zato Fran ďż˝iviďż˝njak ostavlja povijesti ovo svoje pisano
> svjedoďż˝anstvo o pobijenim ďż˝rtvama "iz zahvalnosti prema Bogu za
> spaďż˝eni ďż˝ivot 1945. godine i iz obveze savjesti". Time je ďż˝elio
> opisati sva stradanja poniďż˝enih i pobijenih bez suda i prava obrane
> u svibnju i lipnju 1945. "na prostorima Maceljske ďż˝ume kod Krapine i
> logorima Mirkovcu kraj Sv. Kriďż˝a Zaďż˝retja i Oroslavlju, da taj
> istiniti zapis ostane kao povijesni dukument i opomena za buduďż˝e
> hrvatske naraďż˝taje, da se takav zloďż˝in ne bi nikada viďż˝e ponovio na
> tlu Hrvatskog zagorja".*
>
> *Potrebna su ovakva svjedoďż˝anstva, mirna i ďż˝injeniďż˝na, bez naboja
> ideologije i ďż˝elje za osvetom, jer "osveta bi bila najveďż˝a uvreda
> tim muďż˝enicima", kako reďż˝e kardinal Franjo Kuhariďż˝ u Macelju 1991.
> godine. Ako i nije ďż˝as da se otvoreno o tome piďż˝e, radi "pomirenja"
> malog postotka ďż˝ivih sudionika Drugog svjetskog rata, neka ostane
> pohranjeno za buduďż˝a vremena kako bi istina zasjala kao djelo
> pravde, kako bi se vratila ďż˝ast ďż˝rtvama i oznaďż˝ilo tko je bio ďż˝rtva,
> a tko zloďż˝inac, posebice u vremenu nakon ratnih sukoba.*
>
> *Sve ovo kazuje kako je i nakon rata voďż˝en rat protiv Hrvatske, koja
> je i nadalje bila prostor tragiďż˝nog razbojniďż˝tva do danas
> neimenovanih zloďż˝inaca. S tisuďż˝ama nevinih ďż˝rtava sudbinu su
> dijelili i sveďż˝enici. Samo iz Zagrebaďż˝ke nadbiskupije ubijeno je 5-7
> bogoslova i 65 sveďż˝enika, a 5 ih je zavrďż˝ilo ďż˝ivote u poratnim
> logorima. Kroz poratne logore proďż˝lo je 155 sveďż˝enika samo iz
> Zagrebaďż˝ke nadbiskupije.*
>
> *Neka ne budu zaboravljene sve naďż˝e domoljubne ďż˝rtve! Neka ne budu
> zaboravljeni ovi istinski muďż˝enici za vjeru i Domovinu u Macelju,
> kako reďż˝e kroniďż˝ar veďż˝ 1945. godine, u toj "klaonici nevinih ďż˝rtava"*
>
> *Koliko su znane i neznane jame Jazovke i Maceljske ďż˝ume!?'*
>
> *10*
>
> *Kolike su ďż˝rtve naroda i Crkve u Hrvata!?*
>
> *Doďż˝i ďż˝e dan kada ďż˝e se i o tome mirno, objektivno, ďż˝injeniďż˝no i
> povijesno kritiďż˝ki moďż˝i progovoriti.*
>
> *Zagreh, 31. svihnja 1997.,*
>
> *na blagdan Majke Boďż˝je Kamenitih vrata, Zaďż˝titnice grada Zagreba*
>
> *Dr. Stjepan Koďż˝ul, tajnik Zagrebaďż˝ke nadbiskupije*
>
> *11*
>
> *[12]*
>
> *U VJEďż˝NI SPOMEN*
>
> *NA HRVATSKE VOJNIKE, SVEďż˝ENIKE, FRANJEVCE*
>
> *I SVE HRVATSKE MUďż˝ENIKE*
>
> *POBIJENE U SVIBNJU I LIPNJU 1945. GODINE*
>
> *NA PROSTORIMA MACELJSKE ďż˝UME*

>
> *KOD KRAPINE I LOGORIMA U MIRKOVCU*
>

> *KRAJ SV. KRIďż˝A ZAďż˝RETJA I U OROSLAVLJU*
>
> *Iz zahvalnosti prema Bogu za spaďż˝eni mi ďż˝ivot 1945. godine te iz
> obveze prema mojoj savjesti i mojem narodu ďż˝elim opisati sve patnje
> i stradanja naďż˝ih zarobljenih vojnika, mojih ďż˝kolskih kolega,
> sveďż˝enika, franjevaca i ostalih muďż˝enika u svibnju i lipnju 1945.
> godine na prostorima Maceljske ďż˝ume kod Krapine i u logorima u
> Mirkovcu kraj Sv. Kriďż˝a Zaďż˝retja i u Oroslavlju, kako bi taj
> istiniti zapis ostao kao povijesni dokument i opomena za buduďż˝e
> hrvatske naraďż˝taje da se takav zloďż˝in ne bi nikada viďż˝e ponovio na
> tlu Hrvatskog zagorja.*
>
> *Nakon izruďż˝enja Hrvatske vojske, civila, sveďż˝enika i franjevaca u
> Bleiburgu od strane engleskih vojnih vlasti i predaje naďż˝ih
> zarobljenika partizanskoj 51. vojvoďż˝anskoj diviziji, svi su u koloni
> tijekom noďż˝i bili sprovedeni do Dravograda.*
>
> *Drugi dan su kod dravogradskog mosta naďż˝e izruďż˝enike preuzele
> banijske i kordunaďż˝ke partizanske jedinice i tu je zapoďż˝eo Kriďż˝ni
> put, jer su svi zarobljenici morali bez vode i hrane pretrďż˝ati preko

> 60 km do sa-*
>
> *13*
>

> *biraliďż˝la u Mariboru. Tamo se je po odorama obavilo razvrstavanje
> te su pripadnici ustaďż˝kih postrojbi i veliki broj hrvatskih ďż˝asnika
> odvedeni u ďż˝umu Tezno kraj Maribora, gdje je u protutenkovskim
> rovovima postrijeljano oko 60.000 zarobljenih vojnika i ďż˝asnika.*
>
> *U Sloveniji se masovne grobnice hrvatskih vojnika joďż˝ nalaze u
> Koďż˝evju, Barbarinu rovu rudnika Hude Jame kod Laďż˝kog, na Savskom
> nasipu prema Breďż˝icama, kod Marije Reke izmeďż˝u Trbovlja i Prebolda,
> te na ďż˝rnom grobu kod ďż˝kofje Loke. Te sam podatke crpio iz
> "Veďż˝ernjeg lista" od 3. oďż˝ujka 1996.*
>
> *Na nogometnom igraliďż˝lu u Mariboru obavljena su razvrstavanja za
> likvidaciju i kolone za kriďż˝ne putove u raznim pravcima kroz

> Hrvatsku i dalje do makedonske, bugarske i rumunjske granice. Jedna

> od veďż˝ih kolona bila je usmjerena prema Ptuju i dalje prema Macelju,
> ďż˝urmancu, Krapini i sabirnim logorima u Mlrkovcu kraj Sv. Kriďż˝a
> Zaďż˝retja i u Oroslavlju.*
>
> *Na poljani oko ďż˝urmanca bile su zaustavljene prve kolone
> zarobljenika s kolima i konjima (jer tada nije bilo autoputa) ďż˝to su
> ih kasnije sve opljaďż˝kali okolni seljaci koji su bili suradnici
> partizana. Po priďż˝anju preďż˝ivjelih svjedoka tih straviďż˝nih zbivanja
> i samog komandanta Vojne OZN-e u Krapini Stjepana Hrďż˝aka, u
> "Nacionalu" broj 27 od 24. svibnja 1996. (str. 22), ti muďż˝enici nisu
> dobili ni vode ni hrane veďż˝ su pojeli svu*
>
> *Zivicnjak_03_Djurmanec.jpg*
>
> *ďż˝urmanec - mjesto zaustavljanja naďż˝ih zarobljenika. U pozadini
> proplanak gdje su izvrďż˝ena prva masovna ubijanja tih muďż˝enika*
>
> *travu na poljani i sve liďż˝ďż˝e po granama.*
>
> *14*
>
> *U istom "Nacionalu" (na str. 22.) Hrďż˝ak dalje pripovijeda o
> "sreďż˝ivanju" sveďż˝enika-reakcionara iz Pregrade, ďż˝to se
> najvjerojatnije odnosi na pokojnog veleďż˝asnog Matiju pl. ďż˝igroviďż˝a,
> koji je bio ďż˝upnik u Kostelu kraj Pregrade, a kasnije u Jesenju,
> gdje je 1943. godine nakon zvjerskog mrcvarenja krvoloďż˝no ubijen. To
> zakljuďż˝ujem po tome ďż˝to iz Pregrade nije ubijen niti jedan ďż˝upnik,
> jer je to moja ďż˝upa (roďż˝en sam u Svedruďż˝i blizu Pregrade) i nikad
> nisam ďż˝uo da su nekog ďż˝upnika iz Pregrade "sredili" partizani
> antifaďż˝isti, osim veleďż˝asnog Matije pl. ďż˝igroviďż˝a u Jesenju. Glavni
> organizator toga zloďż˝ina po svome je osobnom kazivanju bio sďż˝m
> Stjepan Hrďż˝ak,*
>
> *Zivicnjak_02_svecZigrovic.jpg*
>
> *Posmrtni ostaci sveďż˝enika Matije pl. ďż˝igroviďż˝a nakon partizanskih
> iďż˝ivljavanja. Gvardijan Rathel tvrdi da je njegovo tijelo
> raďż˝ďż˝ereďż˝eno vezanih nogu za repove dvaju konja.*
>
> *kasnije komandant Vojne OZN-e u Krapini, koji je roďż˝en u Petrovskom
> kod Krapine i danas bezbriďż˝no ďż˝ivi u Zagrebu.*
>
> *U samom ďż˝urmancu bilo je odreďż˝eno sabiraliďż˝te povratnika na
> tadaďż˝njoj pilani, danas "ďż˝avriďż˝u", u okolici izmeďż˝u groblja i crkve
> te na proplanku uz ďż˝umu s lijeve i desne strane iznad ďż˝urmanca. Tu
> su im najprije opljaďż˝kali sve vrijedne stvari, a zatim su poďż˝ela
> masovna ubijanja zarobljenih muďż˝enika. Jame, na ďż˝alost, do danas
> nisu sluďż˝beno identificirane niti otvorene.*
>
> *Kako je priljev tih muďż˝enika bio velik, a u samom ďż˝urmancu nije
> bilo mjesta za zadrďż˝avanje i kopanje jama za masovnu likvidaciju,
> usmjeravali su ih dalje prema Krapini, gdje je sabiraliďż˝te bilo oko
> Puďż˝ke ďż˝kole i*
>
> *15*
>
> *Zivicnjak_04_Djurmanec_pilana.jpg*
>
> *ďż˝urmanec - sabiraliďż˝te povratnika na tadaďż˝njoj pilani, danas "ďż˝avriďż˝u"*
>
> *pred ďż˝kolom te na starom Sajmiďż˝tu (ondje je danas Autobusni
> kotodvor). Dio domaďż˝ih ljudi koji su bili u hrvatskim vojnim
> postrojbama bio je odmah zatvoren u podrumima Puďż˝ke ďż˝kole u Krapini.
> Tamo je na prvom katu bilo sjediďż˝te Vojne OZN-e kojoj je na ďż˝elu bio
> domaďż˝i ďż˝ovjek, zloglasni i okrutni Stjepan Hrďż˝ak, po ďż˝inu
> partizanski poruďż˝nik, roďż˝en u Petrovskom kod Krapine 13. prosinca

> 1919., od oca Franje i majke Julijane.*
>

> *Sve zarobljenike iz podruma ďż˝kole sasluďż˝avali su domaďż˝i isljedenici
> Vojne OZN-e na I. katu. Straďż˝no su ih tukli, a najkrvoloďż˝niji meďż˝u
> njima bili su Josip Frankol, roďż˝en u Podgori kraj ďż˝utnice kod
> Krapine (nosio*
>
> *Zivicnjak_05_pilana_logor.jpg*
>
> *ďż˝urmanec - sabiraliďż˝te povratnika na pilani, danas "ďż˝avriďż˝u", gdje
> su zarobljenici vezani ďż˝icom prije otpreme na likvidaciju*
>
> *16*
>
> *Zivicnjak_06_skola_OZNa.jpg*
>
> *Zgrada Puďż˝ke ďż˝kole u Krapini - sjediďż˝te Vojne OZN-e*
>
> *je crnu odoru i ďż˝izme), zatim Ivan ďż˝urkin iz Sv. Kriďż˝a Zaďż˝retja, te

> jedan vodnik u crnoj odori, malen rastom, koji je zarobljenike

> dovodio iz podruma na sasluďż˝anje na I. kat i bio zaduďż˝en za pljaďż˝ku
> tih muďż˝enika prije nego je istraga zapoďż˝ela. On je zamjenjivao
> komandanta Hrďż˝aka, ali mu imena, na ďż˝alost, ne znam.*
>
> *Najstraďż˝niji isljednik bio je sam komandant Stjepan Hrďż˝ak. Svi
> muďż˝enici iz podruma su nakon formalne istrage vezani ďż˝icom,
> kamionima otpremani u Maceljsku ďż˝umu i tamo zvjerski pogubljeni.*
>
> *Zbog velikog mnoďż˝tva nadolazeďż˝ih zarobljenika, nisu svi mogli biti
> stacionirani u Krapini. Stoga su u dogovoru i zajedniďż˝koj
> organizaciji komandanata Vojne i Civilne OZN-e, Stjepanom Hrďż˝akom i

> Lepoldom Horvatom zvanim Leo, formirana tri sabirna logora u

> Mirkovcu kraj Sv. Kriďż˝a Zaďż˝retja i veliki logor, takoďż˝er ograďż˝en
> ďż˝icom, u Oroslavlju.*
>
> *Dva logora u Mirkovcu bila su smjeďż˝tena ispred samog dvorca

> Mirkovec, a dijelila ih je prilazna cesta. S lijeve strane ceste

> stajale su drvene barake bivďż˝e Radne sluďż˝be i tu su bili smjeďż˝teni
> domobrani i civili, a s desne strane ustaďż˝ke postrojbe i njemaďż˝ki
> vojnici, pripadnici Rommelovog Afriďż˝kog korpusa (nosili su kaki
> odore i kape s velikim ďż˝iltovimn).*
>
> *U lijevom logoru, u kojem su bili domobrani i civili, dopuďż˝tali su

> zarobljenicima primati hranu i vodu koju su donosili okolni seljaci.

> Meďż˝utim u desnom logoru - koji je ďż˝uvao velik broj naoruďż˝anih
> partizana s*
>
> *17*
>
> *Zivicnjak_07_Mirkovec_cesta_u_smrt.jpg*
>
> *Cesta za logore u Mirkovcu ispred samog dvorca. Odavde su
> zarobljenici odvedeni u Maceljsku ďż˝nmu i jamu pokraj mirkoveďż˝kog
> jezera s lijeve strane, gdje su bez suďż˝enja pogubljeni*
>
> *Zivicnjak_08_partizan_Bezjak.jpg*
>
> *Partizanski poruďż˝nik Petar Bezjak, zvan "Perica", zloglasni komesar
> logora u Mirkovcu 1945. godine*
>
> *ruskim ďż˝majserima - nije se smjelo, usprkos velikoj ljetnoj
> vruďż˝ini, davati zarobljenicima ni vodu ni hranu, uz prijetnju
> smrtnom kaznom ako bi im netko preko ďż˝ice pokuďż˝ao ubacili komadiďż˝
> kruha.*
>
> *Posebno pripominjem da je u lijevom logoru bilo i ďż˝ena i djece. Po

> mome dolasku u taj logor, 22. svibnja 1945. poslije podne jedna se

> trudna ďż˝ena poraďż˝ala uz pomoďż˝ zatoďż˝enica u baraci bez pruďż˝ene
> struďż˝ne pomoďż˝i i vode. Umrla je zajedno s djetetom i vjerojatno su

> kasnije oboje mrtvi preneseni u jamu nedaleko od logora s lijeve

> strane mirkoveďż˝kog jezera.*
>
> *"Veliki i zloglasni krvoloďż˝ni komandant" tih logora, kojega u svom
> ďż˝lanku u glasilu "Hrvatski domobran" broj 2 od travnja 1966. takoďż˝er
> spominje sada pokojni gospodin Slavko Ivankoviďż˝, koji je kao ustaďż˝ki
> pripadnik boravio u desnom logoru Mirkovca, bio je domaďż˝i ďż˝ovjek,
> sada pokojni Milan Kunďż˝tek, roďż˝en u Petrovskom kraj Krapine. Njega
> je zamjenjivao komesar, partizanski potporuďż˝nik Petar Bezjak, zvani

> Perica, roden u Kumrovcu, koji je nakon rata dugo godina radio kao

> isljednik u UDB-i na Savskoj cesti u Zagrebu. Umro je 1966. godine.*
>
> *Surovi komandant Milan Kunďż˝tek poslije rata se oďż˝enio sestrom
> pokojnog ďż˝upnika iz sela Benkovca kod Petrovskog kraj Krapine Josipa
> Hrďż˝aka i brata mu dr. Mirka Hrďż˝aka, ginekologa iz Zagreba. Ovaj je pak*
>
> *18*
>
> *stariji kolega dr. Miroslava Kopjara, takoďż˝er ginekologa u Zaboku,
> ďż˝ijega je oca Miroslava 22. svibnja 1945. poslije podne, pred svim
> zatoďż˝enicima logora Mirkovec, strijeljao metkom u potiljak isti
> Milan Kunďż˝tek, ďż˝to je i u svome ďż˝lanku opisao gospodin Slavko
> Ivankoviďż˝, koji je bio zatoďż˝en kao ustaďż˝a u desnom logoru Mirkovec.*
>
> *Milan Kunďż˝tek je zajedno s krvoloďż˝nim djelatnikom tadaďż˝nje OZN-e
> ďż˝tefom Gretiďż˝em, bratom zloglasnog partizanskog komesara - pukovnika
> Ivice Gretiďż˝a, 8. rujna 1946. kod Peďż˝ine na putu za Krapinu doďż˝ekao
> tadaďż˝njeg ďż˝upnika iz Petrovskog vlďż˝. Josipa Ormuďż˝a i pokuďż˝ao ga ubiti.*
>
> *Po priďż˝anju samog komandanta Vojne OZN-e u Krapini Stjepana Hrďż˝aka,
> odmah nakon rata Kunďż˝tek je pucao u staro raspelo u Peďż˝ini, u pravcu
> Petrovsko-Krapina. To je raspelo poviďż˝eno stajalo u kamenoj niďż˝i
> viďż˝e od 200 godina u znak zahvalnosti nekog tamoďż˝njeg seljaka Zajeca
> za spaďż˝eni mu ďż˝ivot, kad je ispred njega na tome mjestu pao kamen a
> nije ga usmrtio.*
>
> *Kriďż˝ s malim Isusom Kunďż˝tek je rafalima iz piďż˝tolja izbacio iz
> niďż˝e. Na tome mjestu trebalo bi podiďż˝i novo raspelo.*
>
> *Takoďż˝er se sa sigurnoďż˝ďż˝u pretpostavlja da je krvoloďż˝ni Kunďż˝tek kao
> dobrovoljac prisustvovao ubijanju hrvatskih muďż˝enika u Maceljskoj
> ďż˝umi. O tome toďż˝ne podatke moďż˝e dati samo spomenuti zloglasni
> Stjepan Hrďż˝ak, koji danas bezbriďż˝no ďż˝ivi u Zagrebu.*
>
> *Zivicnjak_09_Mirkovec_logor_domobrani.jpg*
>
> *Prostor s lijeve strane prilazne ceste, gdje su bili zatoďż˝eni

> domobrani i civili u Mirkovcu*
>
> *19*
>

> *Kasnije sam saznao da joďż˝ postoje velike jame u ďż˝umi Gaj, nedaleko
> od logora Mirkovec, gdje su takoďż˝er ubijali zarobljenike iz tih logora.*
>
> *Ja sam kao djelatni domobranski pripadnik Hrvatskih oruďż˝anih snaga
> bio udijeljen na sluďż˝bu Stoďż˝eru XVI. hrvatske domobranske doknadne
> divizije 7. studenoga 1944. sa sjediďż˝tem u Zagrebu, juďż˝no krilo
> tadaďż˝njeg Ministarstva Oruďż˝anih snaga, Stanďż˝iďż˝eva 6, iz Zastavniďż˝ke
> ďż˝kole Oruďż˝anih snaga u Zagrebu, Ilica 242, u kojoj sam bio pitomac

> od 10. rujna 1942. godine.*
>

> *Od 7. svibnja 1945. povlaďż˝io sam se s djelatnicima svoje divizije

> prema Sloveniji, a 10. svibnja u Krapini su me iz kolone izveli

> domaďż˝i partizani Zvonko Beďż˝enski i njegov oďż˝uh Slavko Muďż˝ar zvani
> Gulijuďż˝. Odveden sam i zatvoren u podrum Civilne OZN-e stare
> dvoriďż˝ne kuďż˝e u vlasniďż˝tvu obitelji Paďż˝ur, koja je nekoliko dana
> prije ulaska partizana u Krapinu emigrirala u Argentinu.*
>
> *Na dan 21. svibnja bio sam priveden komandantu Vojne OZN-e Stjepanu
> Hrďż˝aku, partizanskom poruďż˝niku, obuďż˝enom u englesku prekrojenu odoru
> (po zanimanju je bio krojaďż˝). Imao je na sebi kratke njemaďż˝ke ďż˝izme
> i bio naoruďż˝an njemaďż˝kim piďż˝toljem "Walter" od 7.65 mm koji je nosio

> za pojasom, a njime je kasnije, 4. i 5. lipnja u Lepoj Bukvi, pobio

> sveďż˝enike i franjevce (posjeduje ga i danas kao trofejni piďż˝tolj).*
>
> *Nakon kratkog razgovora Hrďż˝ak mi je oduzeo osobne stvari i vojne
> dokumente te me pred jednim vodnikom - kojega sam veďż˝ opisao, a koji
> je moje opljaďż˝kane stvari uzeo u maramicu koju mi je takoďż˝er oduzeo
> - osudio na smrt. Istjerao me je na hodnik psujuďż˝i mi banditsku
> majku i rekao mi da ondje ďż˝ekam dok se smraďż˝i. To je znaďż˝ilo da ďż˝u
> pred veďż˝er biti prikljuďż˝en koloni zarobljenika iz logora Mirkovca
> koji su iďż˝li na strijeljanje u Maceljsku ďż˝umu.*
>
> *Prije moga sasluďż˝anja pozvao je telefonski Zvonka Beďż˝enskog, koji
> je bio poznati cinkaroďż˝ u Krapini, a bio je moj susjed iz Svedruďż˝e
> gdje sam roďż˝en. On me pred Hrďż˝akom teďż˝ko optuďż˝io i zbog njegove sam
> optuďż˝bc trebao biti strijeljan.*
>
> *Toga dana, 21. svibnja 1945. godine, od sigurne smrti spasio me
> tadaďż˝nji partizanski vodnik koji je bio najodgovorniji i
> najpovjerljiviji straďż˝ar Vojne OZN-e u Krapini, Mladen ďż˝afranko,
> partizanskog imena Marijan. On me pustio kuďż˝i i rekao mi da drugi
> dan doďż˝em s ocem i dvojicom*
>
> *20*
>
> *Zivicnjak_10_Mirkovec_logor_ustase.jpg*
>
> *Na mjestu danaďż˝njeg "Rasadnika" bio je veliki logor, u kojem su
> bili stacionirani samo pripadnici ustaďż˝kih postrojbi*
>
> *odbornika Seoskog narodnog odbora, kako bi dali izjavu o tome ďż˝to

> sam radio i gdje sam bio za vrijeme rata.*
>

> *Drugoga dana, 22. svibnja 1945., iďż˝ao sam sa sada pokojnim ocem u

> Krapinu, ali odbornici koje je otac molio da idu s nama i koji su mu

> to obeďż˝ali nisu doďż˝li. Javio sam se ponovo Hrďż˝aku zajedno s ocem, no
> s njim on uopďż˝e nije htio razgovarati, veďż˝ ga je dao odmah uhititi i
> sa straďż˝arima odvesti u zatvor.*
>
> *Dok sam tako prestraďż˝en ďż˝ekao daljnju sudbinu, Hrďż˝ak je naredio da
> me prikljuďż˝e koloni zarobljenika koja je iďż˝la za logor Mirkovec kod
> Sv. Kriďż˝a Zaďż˝retja. Tamo sam istoga dana popodne prisustvovao
> ubojstvu ustaďż˝kog bojnika Miroslava Kopjara, kojega je metkom u
> potiljak strijeljao komandant logora, zloglasni Milan Kunďż˝tek,
> domaďż˝i ďż˝ovjek kojega sam poznavao iz Petrovskog.*
>
> *U pravcu samoga mjesta Mirkovec, s desne strane na mjestu
> danaďż˝njega "Rasadnika", bio je joďż˝ jedan veliki logor ograďż˝en
> bodljikavom ďż˝icom u kojem su bili stacionirani samo pripadnici
> ustaďż˝kih postrojbi. Prema njima je reďż˝im bio najstroďż˝i, sa strogom
> zabranom primanja vode i hrane, tako da su ti muďż˝enici pojeli svu

> travu u logoru, a mnogi su ondje dobili dizenteriju i umrli bez

> pomoďż˝i i lijekova. Zarobljenike je ďż˝esto obilazio okrutni
> partizanski oficir Dragutin Rafaj iz Zaboka. On je kasni-*
>
> *21*
>
> *Zivicnjak_11_KrizZ_OpcinskoP.jpg*
>
> *Ulaz u bivďż˝e Opďż˝insko poglavarstvo u Sv. Kriďż˝u Zaďż˝retju, u ďż˝ijem su
> podrumu bili zatoďż˝enici dovedeni iz logora Mirkovca*
>
> *je sa svojim kolegom ďż˝ivkom Vujďż˝iďż˝em u Jazovki ubijao teďż˝ke

> hrvatske runjenike metkom u potiljak.*
>

> *Kada su bile iskopane jame u Maceljskoj ďż˝umi, svi ostali muďż˝enici
> tih logora bili su otpremljeni gore i na najokrutniji naďż˝in pogubljeni.*
>
> *Kako je kapacitet za prihvat ogromnog broja hrvatskib zarobljenika
> u logorima Mirkovca bio premalen, otvorili su joďż˝ jedan veliki
> ograďż˝eni logor u Oroslavlju. Dok nisu bile iskopane jame na
> prostorima Maceljske ďż˝ume, sve su te muďż˝enike u zatvorenim marvenim
> vagonima otpre-*
>
> *Zivicnjak_12_Vraniczany_podrum.jpg*
>
> *Podrum dvorca Vraniczany u Sv. Kriďż˝u Zaďż˝retju gdje sam bio zatoďż˝en
> s ostalim muďż˝enicima, takoďż˝er dovedenim iz logora Mirkovca*
>
> *mali preko Zaboka na ďż˝eljezniďż˝ku postaju ďż˝urmanec u smrt, osim onih
> koji su se spasili bijegom iz vlaka prije samog ďż˝urmanca, ďż˝to
> takoďż˝er u svojem ďż˝lanku opisuje pokojni gospodin Slavko Ivankoviďż˝.*
>
> *Komandant logora u Oroslavlju bio je Branko Vidoviďż˝, roďż˝en u

> Slatini kod Krapine. Poslije rata bio je komandant OZN-e u Pregradi

> u ďż˝inu partizanskog poruďż˝nika. Bio je vrlo okrutan prema ljudima, a
> dobro ga se sjeďż˝aju svi progonjeni i zatvarani ljudi iz Pregrade i

> okolice. On je 1950. godine bio imenovan domarom Titove rezidencije

> u Kumrovcu, a kďż˝i mu Danica bila je kustos rodne kuďż˝e-muzeja "Marďż˝al
> Joslp Broz Tito".*
>
> *U logoru u Mirkovcu bio sam sedam dana, a zatim sam vraďż˝en u podrum
> dvorca Vraniczany u Sv. Kriďż˝u Zaďż˝retju, gdje sam zatekao velik broj
> zarobljenika. Iz toga sam podruma premjeďż˝ten u podrum Opďż˝inskog
> poglavarstva, koji je bio takoďż˝er prepun zatvorenika. Nakon nekoliko
> dana sam iz toga podruma, uz pomoďż˝ dr. Zdravka Paďż˝amete, koji mi je
> bio kolega iz Zastavniďż˝ke ďż˝kole Oruďż˝anih snaga u Zagrebu, llica 242,
> a roďż˝en je u Sv. Kriďż˝u Zaďż˝retje, bio premjeďż˝ten u prizemnu sobu toga

> Poglavarstva. Odatle sam mogao kroz prozor promatrati ljude koji su
> se na Tijelovo 1945. godine okupljali pred crkvom za procesiju koju

> je s "nebom" vodio tamoďż˝nji, sada pokojni ďż˝upnik. Njega su sa strane
> pratila po dvojica naoruďż˝anih partizana s puďż˝kama i bajunetama na
> njima.*
>
> *Posebno mi je ostalo u sjeďż˝anju kako je s nama u podrumu Opďż˝inskog
> poglavarstva bio zatvoren i ustaďż˝ki zastavnik Stjepan Herceg iz
> Zagreba,*
>
> *Zivicnjak_13_zice_vezani.jpg*
>
> *ďż˝ice kojima su bili vezani pobijeni hrvatski ďż˝asnici te sveďż˝enici i
> franjevci*
>
> *23*
>
> *gdje je imao ďż˝ivu majku, a priďż˝ao je da je kao gimnazijalac pisao
> pjesme. Svakog dana ga je iz toga podruma jedan tamoďż˝nji oficir po
> imenu Zubiďż˝ (malen rastom, rodom iz sela Dukovca kraj Velike Vesi
> kod Krapine, a obuďż˝en u crnu odoru) izvodio u prizemne prostorije
> gdje ga jo straďż˝no tukao korbaďż˝em od bekovine koji je nosio u sari
> ďż˝izme. Kasnije sam ga joďż˝ jedanput vidio na sabiraliďż˝tu zarobljenika

> i znanih mi ljudi - civila iz Krapine, koje je bilo blizu kolodvora

> u Varaďż˝dinu. ďż˝uo sam naknadno da su ga vezali ďż˝icom i odvezli
> kamionom s ostalim osuďż˝enicima preko Lepoglave u Maceljsku ďż˝umu i
> tamo pogubili.*
>
> *Kolega dr. Zdravko Paďż˝ameta donosio mi je hranu u logor Mirkovec i
> kasnije u zatvor Opďż˝inskog poglavarstva pa mu se u ovoj knjizi - za
> uďż˝injenu mi dobrotu u najteďż˝im trenucima mog ďż˝ivota - iz dubine srca
> najiskrenije zahvaljujem.*
>
> *Ostalo mi je takoďż˝er u sjeďż˝anju kako je na Tijelovo prije podne
> doďż˝la sad veďż˝ pokojna majka Mima Horvat sa kďż˝erkom Ankom iz Svedruďż˝e
> traďż˝iti svojega jedinog sina Rudolfa. Nosila mu je mlijeko u boci i
> kukuruznu zlevku (kolaďż˝ od kukuruznog braďż˝na sa sirom). No nije ga
> naďż˝la u logoru Mirkovec, jer je veďż˝ u ďż˝urmancu bio pogubljen, pa je
> mlijeko i kukuruzni kolaďż˝ odluďż˝ila dati meni, na ďż˝emu sam joj se
> zahvalio. Istoga dana je nastavila put pjeďż˝ice zajedno sa kďż˝erkom
> Ankom iz Sv. Kriďż˝a Zaďż˝retja u logor u Oroslavlju, ali tamo takoďż˝er
> sina viďż˝e nije naďż˝la.*
>
> *Istoga dana iz logora Mirkovec u Sv. Kriďż˝ Zaďż˝retje doďż˝ao je kolima
> s jednim konjem starac iz Vinagore traďż˝iti svojeg unuka, koji je po
> njegovu priďż˝anju bio u sijeďż˝nju 1945. mobiliziran u ustaďż˝e. Donio mu
> je neďż˝to hrane, ali ga viďż˝e nije naďż˝ao, jer je veďż˝ bio ubijen u
> ďż˝urmancu ili Maceljskoj ďż˝umi. Gorko je plakao za njim, jer da su ga
> neduďż˝na odveli domaďż˝i partizani i da mu je to bio jedini muďż˝ki
> potomak u kuďż˝i. S tim starcem se odvezla do Krapinskih Toplica i
> moja pokojna majka, koja me je takoďż˝er traďż˝ila u logoru Mirkovec, a
> naďż˝la me na povratku u Sv. Kriďż˝u Zaďż˝retju, gdje sam preko prozora
> razgovarao s tim starcem.*
>
> *Nakon nekoliko dana sam iz Opďż˝inskog poglavarstva u Sv. Kriďż˝u
> Zaďż˝retju vraďż˝en u koloni zarobljenika pod pratnjom partizana ďż˝uke
> Lovrenďż˝iďż˝a (brata slikara Lovrenďż˝iďż˝a) ponovno u Krapinu, u podrum

> Civilne OZN-e, gdje sam bio i ranije. Tu su me 4. lipnja 1945. prije

> podne prvi put sasluďż˝avali domaďż˝i partizanski istraďż˝itelji Ivica

> Fizir (koji je bio*
>
> *24*
>

> *moj ďż˝kolski kolega iz niďż˝ih razreda Gimnazije u Varaďż˝dinu) i Valent
> Kataleniďż˝, zvani Valek, iz Jesenja kod Krapine.*
>
> *U istom podrumu bio je sa mnom zatvoren i moj stariji kolega iz
> Zastavniďż˝ke ďż˝kole Hrvatskih oruďż˝anih snaga u Zagrebu, Stjepan
> Baruďż˝iďż˝, roďż˝en u Bihaďż˝u ili njegovoj okolici. Bio je po ďż˝inu
> djelatni poruďż˝nik. Kao pripadnik Udarne divizije bio je dotjeran iz
> Bleiburga u plavoj finskoj odori, bos, bez kape i oznake ďż˝ina, a oko
> pojasa je imao ďż˝pagom vezanu porciju.*
>
> *Zivicnjak_14_prostrijeljene_lubanje_svecenika.jpg*
>
> *Prostrijeljene lubanje sveďż˝enika i franjevaca izvaďż˝ene iz
> maceljskih jama*
>
> *Noďż˝u ga je prozvao oficir OZN-e Branko Lďż˝w, roďż˝en u Krapini, i
> odveo ga na sasluďż˝anje na I. kat Ivici Fiziru, koji mu je tijekom
> sasluďż˝anja i pretresa u gornjem dďż˝epu haljinca pronaďż˝ao svjedodďż˝be
> zavrďż˝enog IV. teďż˝aja Zastavniďż˝ke ďż˝kole Oruďż˝anih snaga i ispita
> zrelosti te je po tome zakljuďż˝io da je bio ďż˝asnik. Priďż˝ao mi je,
> kada ga je Lďż˝w ponovno doveo u podrum, da ga je sasluďż˝avao isljednik

> malen rastom po imenu Fizir, koji je bio odjeven u prekrojenu

> englesku odoru, a nije nosio oznaku ďż˝ina. Plaďż˝uďż˝i mi je rekao da ďż˝e
> ovdje biti sigurno pogubljen i zamolio me da, ako ostanem ďż˝iv, to
> javim njegovoj obitelji.*
>
> *I zaista, 4. lipnja 1945. oko 21.30 sati Branko Lďż˝w ga je prozvao i

> izveo iz podruma gdje smo se posljednji put rukovali. Istoga dana

> oko 22 sata vodio je Lďż˝w iz II. kata OZN-e 20 sveďż˝enika i franjevaca
> koji*
>
> *25*
>
> *su te veďż˝eri pobijeni kod Lepe Bukve u Maceljskoj ďż˝umi, u jami koja
> je prilikom iskopa 1992. godine oznaďż˝ena rimskim brojem IV/d.*
>
> *U istoj jami pronaďż˝eno je 80 kostura pobijenih hrvatskih ďż˝asnika i
> 20 prostrijeljenih lubanja sveďż˝enika i franjevaca te ďż˝ice kojima su
> bili vezani po dvojica, a sveďż˝enici i franjevci pojedinaďż˝no.*
>
> *Prema zapisu gvardijana Franjevaďż˝kog samostana u Krapini, Ostijana
> Ostrugnaja, u /Franjevaďż˝koj kronici/ piďż˝e da su se u Krapinu na
> Duhove 1945. godine vraďż˝ale cijele kolone zarobljenika iz Slovenije
> i da je sabiraliďż˝te bilo u ďż˝urmancu i pred Puďż˝kom ďż˝kolom u Krapini.*
>
> *Kako je sam gvardijan doďż˝uo da su tamo neki franjevci i sveďż˝enici,
> pozvao ih je da doďż˝u u samostan da bi se odmorili i okrijepili jer
> nisu jeli veďż˝ 10 dana. OZN-a je to dozvolila, ali tako da je deset
> franjevaca iďż˝lo u samostan, a jedanaest sveďż˝enika u ďż˝upni dvor. Kako
> je u samostanu bilo viďż˝e mjesta, naknadno su iz ďż˝upnog dvora tamo
> doďż˝li sveďż˝enici, ali im je bilo zabranjeno udaljavanje, a ocu
> gvardijanu je nareďż˝eno da na njih pazi, jer da ďż˝e odgovarati ako bi
> koji pokuďż˝ao bijeg. Sam gvardijan je u Kroniku upisao sva njihova
> imena (popis je na kraju ovog teksta).*
>
> *Na dan 4. lipnja 1945. oko 9 sati prije podne pozvani su na Civilnu
> OZN-u radi sasluďż˝anja - jedna grupa prije podne, a druga popodne.
> Mogli su ponijeti stvari ako su htjeli, a to je bio znak da se viďż˝e
> neďż˝e vratiti. Rekli su im da ih na taj naďż˝in zavaraju da ďż˝e iďż˝i na
> sud u Varaďż˝din, a smjestili su ih u jednu sobu na II. katu OZN-e.
> Toga dana me je pratilac Branko Lďż˝w izveo iz podruma i odveo na
> sasluďż˝anje istraďż˝itelju Ivici Fiziru, pa sam vidio kako su iz
> njegove sobe iziďż˝la dva prestraďż˝ena i blijeda franjevca u habitima.
> Kako me Fizir nije htio do kraja sasluďż˝ati, jer me je poznavao kao
> ďż˝kolskog kolegu iz Varaďż˝dinske gimnazije, dao me je predvesti drugom
> istraďż˝itelju, Valentu Kataleniďż˝u. Kad me je Lďż˝w pratio istraďż˝itelju
> Kataleniďż˝u, ispred Fizirove sobe ďż˝ekao je sasluďż˝anje jedan sveďż˝enik.*
>
> *Toga dana oko 22 sata naredili su da se u Krapini utrnu sva
> elektriďż˝na svjetla. Tada su izveli sveďż˝enike i franjevce s II. kata
> OZN-e, a pratio ih je oficir OZN-e Branko Lďż˝w. Vidio sam to zajedno

> s ostalim zatvorenicima kroz prozor podruma, jer je bila tiha ljetna

> noďż˝ pa smo ďż˝uli tupe korake kada su se spuďż˝tali strmim drvenim
> stubama u dvoriďż˝te ispred OZN-e.*
>
> *26*
>
> *Nisu bili vezani. ďż˝uo se rad motora kamiona koji je stigao u
> dvoriďż˝te do kamenih stepenica. Tu su ih ukrcali zajedno s
> pratiocima, meďż˝u kojima je bio Mladen ďż˝afranko. On je imao zadatak
> da ih tijekom voďż˝nje pojedinaďż˝no veďż˝e ďż˝icom koju je, po njegovu
> kazivanju, imao u kamionu veďż˝ izrezanu i pripremljenu.*
>
> *Na moj upit zaďż˝to ih je vezao pojedinaďż˝no, odgovorio je da ih je na
> taj naďż˝in kod jame lakďż˝e pojedinaďż˝no ubijati. Kada su ih ukrcali,
> krenuli su put Macelja u Lepu Bukvu, gdje je veďż˝ bila iskopana i
> pripremljena velika jama. Po priďż˝anju ďż˝afranka, u kamionu su

> franjevcima skinuli habite, a kasnije su partizanska djeca iz

> ďż˝urmanca nosila od njih saďż˝ivene kaputiďż˝e. Osim toga kamiona, joďż˝ je
> jedan kamion sa 60 utovarenih hrvatskih ďż˝asnika istodobno krenuo put
> Lepe Bukve. Istovarili su ih kod stare lugarske kuďż˝e Freudenreich u
> Lepoj Bukvi, a tamo ih je ďż˝ekao ko-*
>
> *Zivicnjak_15_jama_IVd_svecenici_ustase.jpg*
>
> *Jama IV/d gdje su strijeljani sveďż˝enici i franjevici zajedno sa 60
> hrvatskih ďż˝asnika*
>
> *Zivicnjak_16_put_svecenici.jpg*
>
> *Put kojim su sveďż˝enici i franjevci - u pratnji naoruďż˝anih partizana
> - odbacili krunice i medaljice prije strijeljanja, oznaďż˝ujuďż˝i na taj
> naďż˝in svoj posljednji put prije smaknuďż˝a*
>
> *27*
>
> *Zivicnjak_17_gvardijan_krunice.jpg*
>
> *Gvardijan Franjevaďż˝kog samostana u Krapini pokazuje krunice i
> medaljice koje se u tom samostanu ďż˝uvaju kao relikvije od 1945. godine*
>
> *28*
>
> *mandant Vojne OZN-e Stjepan Hrďż˝ak. Njega je u Lepu Bukvu dovezao na
> motoru /Zindapp/ vojni isljednik u Krapini Ivan ďż˝urkin, koji se
> takoder prikljuďż˝io koloni.*
>
> *Prema izjavi Mladena ďż˝afranka, kako je bila ljetna noďż˝, sveďż˝enici i
> franjevci su shvatili da ne idu na sud u Varaďż˝din, te da ih je u
> Krapini Fizir zavarao i krenuli su pjeďż˝ice oko 200 metara do
> pripremljene jame. Osim ďż˝urkina i ďż˝afranka, u pratnji je bio i sďż˝m
> komandant Hrďż˝ak, a pratio ih je veliki broj naoruďż˝anih partizana -
> dobrovoljaca.*
>
> *Kad su putem sveďż˝enici i franjevci vidjeli da ne idu u Varaďż˝din,
> plaďż˝uďż˝i su molili za milost, jer niďż˝ta nisu krivi, nisu bili vojnici
> nego sveďż˝enici. Na to im je Hrďż˝ak opsovao ustaďż˝ku majku i rekao "da
> ďż˝e ih on sada pomilovati". Kada su doďż˝li do jame, prvo je ubio
> najstarijega meďż˝u njima, dr. Josipa Gunďż˝eviďż˝a, koji je inaďż˝e bio
> ravnatelj i vjerouďż˝itelj Gimnazije u Slavonskom Brodu, star 50
> godina, vrlo cijenjen od puďż˝anstva i uďż˝enika kao uzoran sveďż˝enik i
> ravnatelj.*
>
> *Nakon njega ubijao je po redu ostale pucajuďż˝i im takoďż˝er u glavu.
> Putem prema jami ti muďż˝enici odbacivali su krunice, medaljice i koma-*
>
> *Zivicnjak_18_svecenici_krunice.jpg*
>
> *Krunice koje su franjevci odbacivali, oznaďż˝ujuďż˝i tako svoj
> posljednji put prije smaknuďż˝a, a koje su drugi dan pokupila ďż˝kolska
> djeca i odnijela u Franjevaďż˝ki samostan u Krapini*
>
> *29*
>
> *Zivicnjak_19_Stjepan_Hrsak.jpg*
>
> *Okrutni i zloglasni Stjepan Hrďż˝ak zvani "ďż˝tef" iz 1945. godine,
> kada je bio komandant Vojne OZN-e u Krapini u ďż˝inu partizanskog
> poruďż˝nika*
>
> *diďż˝e kordi da bi na taj naďż˝in oznaďż˝ili svoj posljednji put prije
> smaknuďż˝a. Drugi dan su te uspomene pokupila mala ďż˝kolska djeca i
> odnijela ih u franjevaďż˝ki samostan u Krapinu, gdje se i danas ďż˝uvaju
> kao relikvije pobijene braďż˝e.*
>
> *Taj krvoloďż˝ni komandant Stjepan Hrďż˝ak danas bezbriďż˝no ďż˝ivi s
> visokom mirovinom i naoruďż˝an tim istim "trofejnim piďż˝toljem Walter
> 7,65 mm" kojim je poubijao 20 sveďż˝enika i franjevaca, u vili u
> elitnom dijelu Tuďż˝kanca u Zagrebu, koju je dobio kao nagradu za
> "zasluge za narod".*
>
> *Hrvatske ďż˝asnike, koji su po dvojica bili vezani, ubijali su
> njihovi pratioci ďż˝umarskim sjekiricama udarcima po sljepooďż˝nicama,

> tako da su odmah mrtvi padali u jamu. U toj jami ubijen je i moj

> ďż˝kolski kolega Stjepan Baruďż˝iďż˝, kojega je u Krapini presluďż˝avao
> Ivica Fizir, ďż˝to sam veďż˝ ranije opisao.*
>
> *Sve ove potankosti o tragediji tih hrvatskih muďż˝enika ispriďż˝ao nam
> je Mladen ďż˝afranko 16. svibnja 1994. godine, kada sam ga posjetio u*
>
> *30*
>
> *druďż˝tvu taksista koji me je vozio u Veliku Goricu, gdje je Mladen
> ďż˝ivio u Pleďż˝koj 27a. Taksist se zove Tomislav Tratnjak, stanuje u
> Zagrebu, Pljeďż˝iviďż˝ka broj 12, a te je izjave sluďż˝ao u mojoj
> prisutnosti.*
>
> *Na moj upit Mladenu - koliko je ljudi, po njegovu sjeďż˝anju, ubijeno
> u Maceljskoj ďż˝umi u svibnju i lipnju 1945. godine, on mi je
> odgovorio: "Preko 13.000 i ima oko 130 jama koje joďż˝ nisu
> otkrivene". Spomenuo je da ih ima u okolici ďż˝urmanca, Smiljanovoj
> grabi i sa zapadne strane Maceljske ďż˝ume u pravcu ďż˝urmanec - Rogaďż˝ka
> Slatina. Na moj sljedeďż˝i upit - odakle su mu poznate te lokacije i

> broj ubijenih ljudi, on mi je odgovorio da je bio u pratnji gotovo

> svim grupama koje su iďż˝le na strijeljanje i da je mnoge spasio
> odvezivanjem ďż˝ice na zaďż˝elju kolone.*
>
> *Ljude iz logora u Oroslavlju strijeljali su navodno u nekoj velikoj
> ďż˝umi kod Krapinskih Toplica, a nadreďż˝eni komandant logora Mirkovca,
> Oroslavlja i sabiraliďż˝ta u ďż˝urmancu bio je Stjepan Hrďż˝ak, koji je te
> logore obilazio s isljednikom Ivanom ďż˝urkinom prevozeďż˝i ga na
> motoru /Zindapp/. Ovaj pak je odgovoran zajedno s komandantom

> Civilne OZN-e Leopoldom Horvatom zvanim Leo za sve pobijene vojnike

> i civile u Maceljskoj ďż˝umi.*
>
> *Prema popisu iz /Kronike Franjevaďż˝kog samostana u Krapini/, navodim
> imena sveďż˝enika i franjevaca pobijenih 4./5. lipnja 1945. kod Lepe
> Bukve u Maceljskoj ďż˝umi.*

>
> *U samostanu su bili:*
>
> *PROVINCIJA BOSNE SREBRNE*
>

> *1. o. Ante Kataviďż˝, ďż˝upnik r. 1902.*
>
> *2. o. Karlo Gragoviďż˝kiďż˝, vikar, r. 1912. - ubijen izmeďż˝u 8. i 9.
> lipnja 1945. u Maceljskoj ďż˝umi, ali ne znamo lokaciju ni tko ga je ubio*
>
> *3. o. Ivan Ivanoviďż˝, kapelan, r. 1916.*
>
> *4. fra Vitomir Miďż˝iďż˝, bogoslov, r. 1921.*
>
> *5. fra Domagoj ďż˝ubela, bogoslov. r. 1924.*
>
> *6. fra Alfons Kataviďż˝, maturant. r. 1924.*
>
> *7. fra Paďż˝kal Vidoviďż˝, brat laik*
>
> *31*
>
> *HERCEGOVAďż˝KA PROVlNCIJA*
>
> *8, fra Metod Puljiďż˝, ďż˝upnik, r. 1912.*
>
> *9. o. Darinko Mikuliďż˝, mladomisnik, r. 1919.*
>
> *10. fra Julijan Petroviďż˝. bogoslov, r. 1923.*
>
> *U ďż˝upnom dvoru su bili:*
>
> *VRHBOSANSKA NADBISKUPIJA*
>
> *11. Jozo Perďż˝inliďż˝, kateheta, r. 1909.*
>
> *12. Marijan Ivandiďż˝, ďż˝upnik r. 1902.*
>
> *13. Miroslav Radoďż˝, ďż˝upnik, r. 1910.*
>
> *14. Nikola Duvanďż˝iďż˝, bogoslov, r. 1923.*

>
> *15. Dragutin Turalija, bogoslov, r. 1923.*
>

> *ďż˝AKOVAďż˝KA BISKUPIJA*
>
> *16. Dr. Josip Gunďż˝eviďż˝, ravnatelj Gimnazije u Brodu i kateheta, r.
> 1895.*
>
> *17. Vjekoslav Terziďż˝, ďż˝upnik, r. 1906.*
>
> *18. Dragan ďż˝apo, bogoslov, r. 1917.*
>
> *Zivicnjak_20_Ivica_Fizir.jpg*
>
> *Ivica Fizir, civilni istraďż˝itelj OZN-e u Krapini 1945. godine*
>
> *32*
>
> *Zivicnjak_21_obitelj_Loew_Fiziru.jpg*
>
> *Zahvala Ane i Zorana, supruge i sina na posmrtnom ispraďż˝aju supruga
> i oca Branka Lďż˝wa, oficira OZN-e: "G. Ivici Fiziru koji je donio
> posljednje 'zbogom' iz njegave rodne Krapine".*
>
> *KRďż˝KA BISKUPIJA*
>
> *l9. Nikola Ilijiďż˝, sveďż˝enik, r. 1913.*
>
> *ZAGREBAďż˝KA NADBISKUPIJA*
>
> *20. Stjepan ďż˝tromar, sveďż˝enik i kapelan u Mariji Bistrici, r. 1915.
> - ima joďż˝ ďż˝ivu sestru u Zagrebu, Paulu Friben.*
>
> *21. Branko Kukolja, bogoslov iz Marije Bistrice, r. 1921.*
>
> *U "Nacionalu" broj 27 od 24. svibnja 1996. Ivica Fizir tvrdi da
> nije imao pojma o pogubljenju sveďż˝enika i franjevaca te da je o tome
> naknadno saznao od ljudi u Macelju. Vrlo je indikativno, meďż˝utim, da
> on kao bivďż˝i gradonaďż˝elnik Krapine nije niti jedanput prisustvovao
> sv. Misi koja se ud 1991. svake godine odrďż˝ava u Lepoj Bukvi u
> spomen na pogubljenje sveďż˝enika i franjevaca. S druge strane, kao
> gradonaďż˝elnik Krapine on je odrďż˝ao u krematoriju na Mirogoju 29.
> lipnja 1993. nekrolog sudrugu iz OZN-e Branku Lďż˝wu, u kojemu je
> izmeďż˝u ostalog rekao da mu je*
>
> *33*
>
> *Zivicnjak_22_Leopold_Horvat_inMemoriam.jpg*
>
> *Odgovor ďż˝upnoga ureda Krapina, br. 118/1996. na traďż˝enje
> Nadbiskupskog duhovnog stola, Zagreb*
>
> *"donio posljednji zbogom iz njegove rodne Krapine", ali nije
> spomenuo kakvim su se zloďż˝inima obojica u Krapini bavili u svibnju i
> lipnju 1945. godine.*
>
> *Izmeďż˝u ostalih neistina koje Fizir iznosi u svojoj izjavi u
> "Nacionalu" jest i ona "da sve optuďż˝be u vezi pobijenih sveďż˝enika i

> franjevaca opovrgava", jer da je 1945. imao 17 godina i da nije
> mogao donositi nikakve odluke (bio je maloljetnik). Istina je,

> meďż˝utim, da je kao istraďż˝itelj Civilne OZN-e u Krapini u svibnju i
> lipnju 1945. imao navrďż˝enih 18 godina, dakle bio je punoljetan i
> mjerodavan donositi odluke o muďż˝enicima koje je kao najpismeniji
> istraďż˝itelj sasluďż˝avao i koji su kasnije odvedeni u smrt. Da je 8.
> veljaďż˝e 1945. imao navrďż˝enih 18 godina dokazujem preslikom izvjeďż˝ďż˝a

> Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu od 28. lipnja 1996. godine o

> datumu njegova roďż˝enja u Krapini.*
>
> *U istom "Nacionalu" Fizir dalje tvrdi da je 1945. godine sa svojim
> ocem spasio i rehabilitirao kotarskog lijeďż˝nika i ustaďż˝kog logornika u*
>
> *34*
>
> *Krapini dr. Edu Kruďż˝lina, ali ne spominje da je kao istraďż˝itelj
> Civilne OZN-e presluďż˝avao njegova brata, koji je bio sa mnom u
> zatvoru u podrumu te OZN-e. Kruďż˝linov brat je bio jako poboďż˝an
> ďż˝ovjek i stalno je molio krunicu. Priďż˝ao mi je da ga je presluďż˝avao

> Fizir, kojega je on dobro poznavao iz Krapine. Kasnije je odveden i

> pogubljen u Maceljskoj ďż˝umi.*
>
> *Fizir takoďż˝er ne spominje da je kao istraďż˝itelj presluďż˝avao i
> mojega starijeg kolegu iz Zastavniďż˝ke ďż˝kole Oruďż˝anih snaga,
> poruďż˝nika Stjepana Baruďż˝iďż˝a iz Bihaďż˝a ili okolice, ďż˝to sam veďż˝
> ranije opisao.*
>
> *Ne spominje ni to da je sasluďż˝avao i gospodina Alfreda
> Freudenreicha, koji je bio ďż˝umar i suvlasnik dijela Maceljske ďż˝ume.
> Tada je bio star viďż˝e od 60 godina, a leďż˝ao je na podu pokraj mene u
> istom podrumu OZN-e i priďż˝ao mi da ga je presluďż˝avao Fizir, kojega

> je on dobro poznavao od ranije iz Krapine. I gospodin Freudenreich

> je takoďż˝er kasnije pogubljen u jami koja se nalazi iznad jame IV/d u
> Lepoj Bukvi. Njega, mojega kolegu Stjepana Baruďż˝iďż˝a, Kruďż˝lina i
> mnoge druge ďż˝ijih se imena viďż˝e ne sjeďż˝am, odveo je iz toga podruma
> oficir OZN-e u Krapini, Branko Lďż˝w.*
>
> *Fizir ne spominje da je sasluďż˝avao i Leopolda Miljana zvanog Poldek
> iz Krapine, koji je takoďż˝er bio sa mnom u zatvoru bivďż˝ega Kotarskog

> suda u Krapini. No, kako je bio kino-operater, trebali su ga za
> prikazivanje partizanskih i ruskib filmova, pa ga je Fizir pustio na

> slobodu i Miljan danas ďż˝ivi u Zagrebu.*
>
> *Najveďż˝u drskost i cinizam pokazao je Ivica Fizir kada je 1993.
> godine, na naďż˝u ďż˝alost i sramotu, biran za gradonaďż˝elnika grada
> Krapine, a podmuklo je*
>
> *Zivicnjak_23_pozivnica_UDBa_1950.jpg*
>
> *Preslik pozivnice za sasluďż˝anje 1950. godine*
>
> *35*
>
> *Zivicnjak_24_Leopold_Horvat_inMemoriam.jpg*

>
> *In memoriam Leopoldu - Leu Horvatu*
>

> *zatajio podatak da je 1945. godine u Krapini bio zloglasni
> istraďż˝itelj Civilne OZN-e.*
>
> *U svibnju i lipnju 1945. istraďż˝itelji Civilne OZN-e u Krapini,
> pored Ivice Fizira, bili su joďż˝ Valent Kataleniďż˝ zvani Valek, roďż˝en
> u Jesenju. zatim Ivan ďż˝urkin, roďż˝en u Sv. Kriďż˝u Zaďż˝retju, koji je
> dolazio na ispomoďż˝ iz Vojne OZN-e u Krapini. Tu je stalni
> istraďż˝itelj i zloglasni komandant OZN-e bio Leopold Horvat, zvan i
> Leo, roďż˝en u Macelju kraj ďż˝urmanca, koji je umro 15. veljaďż˝e 1984. i
> pokopan je sa svim partijskim poďż˝astima na naďż˝em groblju Mirogoju.
> On je na tom istom groblju poslije 1950. godine redovito viďż˝en za

> Svesvete na preoranom groblju pokojnih hrvatskih vojnika 1941.-1945.

> godine, ďż˝to su ga 1947. godine preorali partizanski zlikovci da im
> se i mrtvima uniďż˝te tragovi. Leo je popisivao i rastjerivao ljude*
>
> *Zivicnjak_25_Valent_Katalenic.jpg*
>
> *Zloglasni Valent Kataleniďż˝, zvani "Valek", istraďż˝itelj Civilne
> OZN-e u Krapini 1945. godine*
>
> *36*
>
> *koji su doďż˝li zapaliti svijeďż˝e na mjestu gdje su ranije bili
> grobovi i nogama je uniďż˝tavao goruďż˝e svijeďż˝e. Na Mirogoj je uvijek
> dolazio u civilu.*
>
> *Kao zasluďż˝ni i provjereni isljednik Leo Horvat doďż˝ao je iz OZN-e u
> Krapini sa ďż˝inom potporuďż˝nika u UDB-u u Zagreb, Zrinjevac 7, gdje je
> isljeďż˝ivao i pratio ljude. Od 1950. godine bio je takoďż˝er povremeno
> isljednik na Rajonskoj UDB-i u Zagrebu, Preradoviďż˝ev trg 3 na I.
> katu, na koju je preko llice 15 pozivao na sasluďż˝avanje i mene
> vezanog u pratnji majora UDB-e Josipa Zebiďż˝a.*
>
> *Za "zasluge i predani rad" Leopold Horvat dobio je ďż˝in kapetana
> UDB-e s kojim je otiďż˝ao u mirovinu.*
>
> *Njegova supruga Klara Horvat, roďż˝ena Koveďż˝ec u Jesenju. bila je

> 1945. godine daktilografkinja Ivice Fizira na OZN-i u Krapini i

> danas s visokom mirovinom bezbriďż˝no ďż˝ivi u udobnom stanu u Zagrebu.
> Njegov zamjenik, zloglasni i krvoloďż˝ni Branko Lďż˝w, koji je roden u
> Krapini, umro je u Zagrebu 25. lipnja 1993. i danas kremiran takoďż˝er
> poďż˝iva na Mirogoju u Zagrebu. Istraďż˝itelj Valent Kataleniďż˝, zvani
> Valek, umro je kao kroniďż˝ni alkoholiďż˝ar od ciroze jetre.*
>
> *Mladen ďż˝afranko takoďż˝er nam je priďż˝ao o dobrovoljcima za pratnju i

> ubijanje zarobljenika kojih je bilo oko 60. Dobrovoljce su odabrali

> komandanti Vojne i Civilne OZN-e Stjepan Hrďż˝ak i Lepold Horvat, ali se*
>
> *Zivicnjak_26_Djurmanec_zeljeznicka.jpg*
>
> *Zadnja ďż˝eljezniďż˝ka postaja prije posljednjeg sabiraliďż˝ta na pilani
> u ďż˝urmancu, odakle su zarobljenici voďż˝eni na stratiďż˝te u Maceljsku ďż˝umu*
>
> *37*
>
> *ďż˝afranko nije mogao sjetiti svih imena veďż˝ samo nekih, koje ďż˝u
> navesti kasnije u tekstu.*
>
> *ďż˝afranko nam je opisao kako su zarobljenike iz logora Mirkovca i
> Oroslavlja odvodili u zatvorenim marvenim vagonima iz ďż˝eljezniďż˝ke
> postaje Sv. Kriďż˝a Zaďż˝retja, Oroslavlja i Maribora preko Zaboka na
> posljednju stanicu u ďż˝urmancu. Tu ih je ďż˝ekao i preuzimao komandant
> Hrďż˝ak s pratiocima i u koloni odvodio oko 600 metara do posljednjeg
> sabiraliďż˝ta na pilanu u ďż˝urmancu. Tu su ih, po priďż˝anju ďż˝afranka,
> najprije opljaďż˝kali, sve ďż˝to su imali (ďż˝ak su mnogima skidali i
> cipele) te potom vrďż˝ili formalna razvrstavanja. Mnoge od njih su
> strijeljali veďż˝ u ďż˝urmancu, ďż˝ega se vrlo dobro sjeďż˝aju stariji ljudi

> u ovome mjestu, a ostale su - kada su bile iskopane jame u

> Maceljskoj ďż˝umi - po dvojicu vezane ďż˝icom tjerali pjeďż˝ice. One koji

> su bili potpuno iznemogli kamionima su otpremali starom cestom do

> podnoďż˝ja Maceljske ďż˝ume, a od naselja "Fruki" Macelja Donjeg joďż˝ su

> se pod pratnjom uspinjali strmim putom oko 3 km na sam vrh Maceljske

> ďż˝ume Ilovec, gdje su ih na straviďż˝an naďż˝in ubijali. Naďż˝in ubijanja,
> prema ďż˝afrankovom kazivanju, detaljno ďż˝u opisati u sljedeďż˝em nastavku.*
>
> *Ispriďż˝ao nam je ďż˝afranko kako su u Maceljskoj ďż˝umi pobijeni naďż˝i

> radnici, njih oko 650, i njihova djeca, koji su se nakon rata

> vraďż˝ali s rada u Francuskoj, te kako su im u Krapini prije smaknuďż˝a
> opljaďż˝kali sve ďż˝to su nosili sa sobom. Evo tog njegovog iskaza:*
>
> *"Poďż˝etkom lipnja 1945. godine bio sam kratko vrijeme zatvoren i u
> velikom zatvoru bivďż˝e Kotarske oblasti u Krapini. U tom je zatvoru
> bilo puno ljudi iz Krapine i okolice, muďż˝karci i ďż˝ene zajedno. Tu
> sam zatekao i veliki broj muďż˝karaca, ďż˝ena, djevojaka i male djece iz
> Slavonije koji su se vraďż˝ali iz Francuske (drďż˝ave Vishi) gdje su
> bili na radu od 1941. du kraja rata 1945. godine. Nakon rata vraďż˝ali
> su se svojim kuďż˝ama malim kamionima, automobilima i robom koju su u
> Francuskoj pokupovali od svoje teďż˝ko zaraďż˝ene uďż˝teďż˝evine.*
>
> *Po priďż˝anju u zatvoru, doďż˝li su iz pravca Maribora i zadrďż˝ani u

> Krapini. Prije nego su ih zatvorili, oduzeli su im putovnice i

> opljaďż˝kali sve ďż˝to su nosili sa sobom: cipele, posteljinu, posleljno
> platno, koďż˝u za cipele, uďż˝teďż˝eni novac, prstenje, ure, lanďż˝iďż˝e,
> toaletne sapune, ruďż˝nike i sve ostalo ďż˝to je imalo bilo kakvu
> vrijednost. U toj pljaďż˝ki bili su angaďż˝irani po*
>
> *38*
>
> *zlu poznati podmukli cinkaroďż˝ u Krapini Zvonko Beďż˝enski i njegov
> oďż˝uh Slavko Muďż˝ar, zvani Gulijuďż˝, oba iz Slatine kod Krapine. Oďż˝uh
> Slavko bio je i 'struďż˝njak' za vezanje ďż˝icom osuďż˝enih muďż˝enika na
> pilani u ďż˝urmancu prije njihova odvoďż˝enja na strijeljanje u
> Maceljsku ďż˝umu.*
>
> *Kod iskopa jama u Maceljskoj ďż˝umi koje je vodio tajnik HDPZ-a
> pokojni gospodin Branko Vidaďż˝ek sa studentima medicine i veterine,
> prema pisanju Veďż˝ernjeg lista u mjesecu kolovozu 1992. godine
> pronaďż˝li su u jamama osim kostura i muďż˝ke ďż˝eďż˝ire ďż˝to su navodno
> pripadali ljudima*
>
> *Zivicnjak_27_Zvonko_Besenski.jpg*
>
> *Zvonko Beďż˝enski*
>
> *koje su partizanski zloďż˝inci pohvatali po poljima. To ne odgovara
> istini, jer su to bili ďż˝eďż˝iri spomenutih naďż˝ih pobijenih slavonskih
> radnika, povratnika iz Francuske.*
>
> *U jednoj su iskopanoj jami pronaďż˝ena i dva djeďż˝ja kostura od 7 i 15
> godina koja su bila vezana ďż˝icom (vjerojatno su bili braďż˝a). To je
> dokaz da su te nevine ljude bez ikakve krivice i suďż˝enja, kao i malu
> neduďż˝nu djecu hametice poblli, kako bi se na taj naďż˝in tome zloďż˝inu
> zauvijek zametnuo svaki trag.*
>
> *Zvonko Beďż˝enski i njegov oďż˝uh Slavko bavili su se u svibnju i
> lipnju 1945. u Krapini uglavnom pljaďż˝kom zarobljenika i laďż˝nim

> prijavljivanjem ljudi OZN-i. Mnogi su na osnovi tih njihovih prijava

> kasnije pogubljeni na prostorima Maceljske ďż˝ume.*
>
> *Nakon rata tom opljaďż˝kanom imovinom izvodili su razne malverzacije,
> kupujuďż˝i i preprodavajuďż˝i kuďż˝e u Krapini. Na koncu je Zvonko Be-*
>
> *39*
>
> *ďż˝enski kao borac za svoje 'zasluge' dobio i besplatni stan u
> Zagrebu, gdje je svoj prljavi ďż˝ivot skonďż˝ao 1. svibnja 1994. Obojica
> su donosili i protiv mene prijave Hrďż˝aku i kasnije Kataleniďż˝u u
> Civilnoj OZN-i u kojima su me teďż˝ko i laďż˝no teretili.*
>
> *Zivicnjak_28_Krapina_hotel_Komandai.jpg*
>
> *Hotel Central u Krapini. U prizemlju hotela bila je Komanda mjesta,
> a na katu boravili su odabrani dobrovoljci - izvrďż˝itelji zloďż˝ina u
> Maceljskoj ďż˝umi*
>
> *Zivicnjak_29_zandarmerija_Hrsak.jpg*
>
> *ďż˝andarmerijska stanica u kojoj je na I. katu stanovao komandant
> Vojne OZN-e Stjepan Hrďż˝ak 1945. godine*
>
> *ďż˝afranko nam je takoďż˝er posvjedoďż˝io da su ti odabrani dobrovoljci
> imali odreďż˝ene dane u koje ďż˝e u turnusima ubijati u Maceljskoj ďż˝umi.

> A kada su jedni bili na zadatku, drugi su se odmarali i spavali na

> I. katu tadaďż˝njeg hotela "Central" u Krapini. U prizemlju toga

> hotela u kuhinji se je za njih pripremala hrana, a vino su dobivali

> iz opljaďż˝kanog podruma*
>
> *40*
>
> *obitelji Paďż˝ur. U prizemlju hotela bila je i Komanda mjesta, a
> komandant je bio partizanski poruďż˝nik ďż˝epetauc. Na suprotnoj strani
> hotela, s lijeve strane, bila je ďż˝andarmerijska stanica, u kojoj je
> na I. katu stanovao komandant Vojne OZN-e Stjepan Hrďż˝ak s dvije
> partizanske posluďż˝iteljice, a komandant Civilne OZN-e Leopold Horvat
> stanovao je kod obitelji Doliďż˝ki, koja je imala gostionu u Krapini,
> no njima svoj smjeďż˝taj nikada nije platio.*
>
> *U nastavku razgovora ďż˝afranko nam je ispriďż˝ao da su mnoge
> zarobljenike pobili u jami s lijeve strane Mirkoveďż˝kog jezera. I
> okolni su seljaci priďż˝ali da je u toj jami pobijeno oko 1.500 ljudi,
> a kada su ih naveďż˝er vodili na strijeljanje. da su mnogi iz kolone
> skoďż˝ili u vodu kako bi preplivali jezero i tako si spasili ďż˝ivot,
> ali su ih sve pokosili ďż˝majserskim rafalima na povrďż˝ini jezera.
> Dalje je rekao da su mnoge zarobljenike pobiti i u ďż˝umi zvanoj Gaj,
> nedaleko od logora Mirkovca.*
>
> *Buduďż˝i da su u desnom logoru u Mirkovcu pored ustaďż˝kih postrojbi
> bili zatoďż˝eni i njemaďż˝ki vojnici, pripadnici Rommelovog korpusa, tamo*
>
> *Zivicnjak_30_Mirkovec_jezero_1500_pobitih.jpg*
>
> *Jama s lijeve strane Mirkoveďż˝kog jezera u kojoj je pobijeno oko
> 1500 zatoďż˝enika iz logora u Mirkovcu*
>
> *41*
>
> *se nije smjela donositi hrana niti voda. A s obzirom na broj
> ubijenih u opisanoj jami, moďż˝e se pretpostaviti da su s njima
> zajedno pobijeni i njemaďż˝ki zarobljenici pripadnici Rommelovog
> korpusa, a uleknuďż˝e te velike jame je vidljivo i danas.*
>
> *Kako su njemaďż˝ki vojnici oko vrata nosili aluminijske ploďż˝ice na

> kojima je bio urezan identifikacijski broj vojnika, to bi trebalo

> oformiti meďż˝unarodnu struďż˝nu komisiju i pozvati predstavnike
> Njemaďż˝kog veleposlanstva u Zagrebu te u njihovoj prisutnosti s
> predstavnicima naďż˝e vlasti otvoriti jamu radi identifikacije
> pobijenih muďż˝enika, kako bi se kosti njemaďż˝kih vojnika vratile
> njihovim obiteljima u Njemaďż˝ku i omoguďż˝ilo im se dostojan pokop ili
> da se pokopaju na njihovom prostoru na Mirogoju.*
>
> *Kosti naďż˝ih muďż˝enika trebalo bi staviti u lijesove prekrivene

> hrvatskom trobojnicom i dostojno pokopati u prisutnosti hrvatske

> javnosti i sa sv. Misom zaduďż˝nicom, takoďż˝er na prostoru gdje je bilo
> vojniďż˝ko groblje poginulih hrvatskih vojnika u Drugom svjetskom
> ratu, a koje su 1947. godine preorali komunistiďż˝ki zlikovci da im
> tako i mrtvima zametnu trag.*
>
> *Sve ostale iz Mirkovca koji ondje nisu bili ubijeni pred veďż˝er su
> otpremali pod naoruďż˝anom pratnjom na ďż˝eljezniďż˝ku postaju u Sv. Kriďż˝
> Zaďż˝retje i dalje noďż˝u u zatvorenim vagonima preko Krapine u ďż˝urmanec.*
>
> *Iz logora u Oroslavlju takoďż˝er su ih pod pratnjom naoruďż˝anih
> partizana otpremali noďż˝u u zatvorenim marvenim vagonima preko Zaboka
> i Krapine u ďż˝urmanec. Neki su se spasili bijegom iz vlaka za
> ďż˝urmanec, po kazivanju sada veďż˝ pokojnog gospodina Slavka Ivankoviďż˝a

> iz Hrvatske Kostajnice, Utolice 153 (objavljeno u glasilu "Hrvatski
> Domobran" broj 2, travanj 1996. i u glasilu "Zatvorenik" broj 60,

> oďż˝ujak 1997.). Gospodin Ivankoviďż˝ je takoďż˝er boravio u logorima u
> Mirkovcu i Oroslavlju 1945. godine.*
>
> *Iz Maribora su preko Zidanog Mosta takoďż˝er dovozili zarobljenike u
> zatvorenim marvenim vagonima pod pratnjom naoruďż˝anih partizana preko
> Velikog Trgoviďż˝ďż˝a na likvidaciju u Maceljsku ďż˝umu. O tome svjedoďż˝i
> ďż˝ivi svjedok, gospodin Zvonimir Zoriďż˝, koji se uspio spasiti 18.

> svibnja 1945. oko 19 sati bijegom iz jednog transporta u Velikom

> Trgoviďż˝ďż˝u. a danas ďż˝ivi u Zagrebu.*
>
> *42*
>
> *U Velikom Trgoviďż˝ďż˝u, izmeďż˝u ďż˝eljezniďż˝ke postaje i kuďż˝e u kojoj su
> bili stanovi ďż˝eljezniďż˝kih djelalnika, poďż˝etkom travnja 1945. pala je
> bomba i naďż˝inila veliki krater.*
>
> *Kada se je jedna skupina hrvatskih domobrana polovicom svibnja
> 1945. godine vraďż˝ala iz Slovenije svojim kuďż˝ama u Slavoniju i doďż˝la
> do Velikog Trgoviďż˝ďż˝a, domaďż˝i su partizani traďż˝ili da ih pobije grupa

> crnogorskih partizanki koje su tamo boravile. One su ih sve
> postrijeljale i mrtve pobacale u krater. Tada su partizani naredili

> seljacima da dovezu ďż˝ivo vapno i da ih posipaju. Nakon toga su jamu

> zatrpali. Kasnije je na tome mjestu bio vrt za djelatnike

> ďż˝eljezniďż˝ke postaje, a najzad su na tome mjestu i nad tim muďż˝eniďż˝kim

> kostima podigli stambenu zgradu. To znaju svi stariji ljudi u

> Velikom Trgoviďż˝ďż˝u i okolici. Po priďż˝anju puďż˝anstva, tamo je pobijeno
> izmeďż˝u 150 i 180 domobrana, a o tome sam pismeno izvijestio Saborsku
> komisiju za istraďż˝ivanje ratnih i poratnih ďż˝rtava, joďż˝ 19. srpnja
> 1990. godine.*
>
> *ďż˝afranko nam je priďż˝ao da su dobrovoljci imali lozinku: "Sve cigare
> popuďż˝ili, ďż˝aljite novih 80 ili 100 komada". Slali su je po kuriru iz
> Maceljske ďż˝ume na pilanu u ďż˝urmanec, a to je znaďż˝ilo da su
> pripremljene jame za toliki broj novih muďż˝enika koji su ďż˝ekali za

> otpremu. Jame su kopali i zatrpavali okolni povjerljivi seljaci, a

> djeca su im donosila hranu po nalogu Vojne i Civilne OZN-e iz Krapine.*
>
> *Kada sam 10. svibnja 1945. bio uhapďż˝en u Krapini, odveden sam u
> veliki zatvor u podrum Paďż˝urove kuďż˝e. Pokraj tog zatvora s lijeve
> strane bio je joďż˝ jedan manji podrum pretvoren takoďż˝er u zatvor, u
> kojemu je bila zatoďż˝ena i Edita Pohl, danas udala Sutlar, koja radi
> u djeďż˝jem vrtiďż˝u u Zapreďż˝iďż˝u. Poznavao sam je kao kolegicu iz
> Varaďż˝dinske gimnazije, a bila je kďż˝erka upravitelja Trakoďż˝ďż˝ana, koji
> je 1945. godine takoďż˝er bio u zatvoru u Krapini, kao i mnogi drugi.*
>
> *Iz toga zatvora bio sam premjeďż˝ten u veliki zatvor bivďż˝e Kotarske
> oblasti, koji je bio u dvoriďż˝tu i ograďż˝en betonskim zidom. Ondje sam

> zatekao mnogo ljudi iz svih krajeva sjevernog dijela Hrvatskog

> zagorja i zarobljenike iz Slavonije koji su se vraďż˝ali iz Francuske.*
>
> *Iz toga zatvora bio sam ponovno premjeďż˝ten u manji zatvor bivďż˝ega
> Kotarskog suda u Krapini. Tu sam, izmeďż˝u mnogih poznatih, zatekao i

> Leopolda Miljana zvanog Poldek kojega sam poznavao iz Krapine. Njega

> je presluďż˝avao Ivica Fizir i kasnije ga pustio na slobodu.*
>
> *43*
>
> *Zivicnjak_31_Kotarska_vrata.jpg*
>
> *Velika ulazna vrata bivďż˝e Kotarske oblasti u Krapini, gdje su u
> dvoriďż˝nom dijelu bili zatvori ograďż˝eni betonskim zidom*
>
> *Iz tih zatvora su gotovo svi osuďż˝eni na smrt, odvedeni u Maceljsku
> ďż˝umu i tamo pogubljeni. Samo manji broj ih je osuďż˝en na dugogodiďż˝nje

> zatvorske kazne, kao npr. Danica Glumac iz Krapine, koja je bila

> osuďż˝ena na 20 godina robije, a bila je sa mnom u istom zatvoru
> Kotarske oblasti.*
>
> *Iz zatvora Kotarskog suda bio sam po drugi put vraďż˝en u veliki
> podrum Civilne OZN-e u Paďż˝urovoj kuďż˝i. U taj su zatvor svakodnevno
> dolazile grupe partizana koji su nas tukli kundacima ďż˝majsera i nogama.*
>
> *Naroďż˝ito se dobro sjeďż˝am dvojice mladih ustaďż˝a, koji su bili braďż˝a,
> i njihova oca. Svi su bili roďż˝eni u Pretkovcu kraj Krapine, ali se
> ne sjeďż˝am njihovih imena. Uhitili su ih i doveli u taj zatvor gdje
> su ih strahovito tukli. Sinovi su ubijeni u Maceljskoj ďż˝umi, a oca
> je 1951. godine na Uskrsni ponedjeljak uhitio u njegovoj kuďż˝i
> tadaďż˝nji komandant UDB-e u Krapini Dragutin ďż˝iviďż˝njak, zvani Drago,
> iz Svedruďż˝e kod Krapine. ďż˝iviďż˝njak ga je, zajedno s vozaďż˝em tadaďż˝nje
> UDB-e u Krapini, nakon obilnog obroka i piďż˝a u njegovoj kuďż˝i, uhitio

> i vezao u lance te su ga odveli u Krapinu u UDB-in podrum (blizu

> ďż˝eljezniďż˝ke postaje). Noďż˝u ga je prilikom istrage s vezanim rukama i
> nogama ubio izrezanim komadom automobilske gume samo zato ďż˝to su mu
> sinovi bili ustaďż˝e.*
>
> *44*
>
> *Zivicnjak_32_Kotarski_manji_zatvor.jpg*
>
> *Manji zatvor bivďż˝ega Kotarskog suda u Krapini*
>
> *Sve to mi je u svojoj kuďż˝i u Krapini ispriďż˝ao 1968. godine sada
> pokojni Stjepan Kunďż˝tek, vozaďż˝ UDB-e koji je bio prisutan uhiďż˝enju,
> vezivanju i ubojstvu tog muďż˝enika. Stjepan je inaďż˝e bio brat Milana
> Kunďż˝teka, komandanta logora u Mirkovcu.*
>
> *Zivicnjak_33_Krapina_civilna_OZNa.jpg*
>
> *Zgrada Civilne OZN-e u Krapini, gdje je do kamenih stepenica doďż˝ao
> kamion u koji su 4. lipnja 1945. ukrcani sveďż˝enici i franjevci*
>
> *45*
>
> *Drago ďż˝iviďż˝njak bio je kasnije otpuďż˝ten iz krapinske OZN-e kao
> notorni alkoholiďż˝ar, a zatim je radio u Zagrebu na Ciglani u
> ďż˝rnomercu kao portir. U Mjesnoj zajednici kod zagrebaďż˝koga Zapadnoga
> kolodvora bio je strah i trepet okolnim graďż˝anima. Na koncu je kao
> kroniďż˝ni alkoholiďż˝ar umro od ciroze jetre te je o drďż˝avnom troďż˝ku,
> "za zasluge za narod", pokopan na Mirogoju u Zagrebu. Vozaďż˝ Kunďż˝tek
> takoďż˝er je kasnije umro od teďż˝ke bolesti bubrega.*
>
> *Iz spomenutoga sam podruma u Paďż˝urovoj kuďż˝i noďż˝u bio pozivan nu
> mnoga sasluďż˝anja, a jedne veďż˝eri potkraj lipnja 1945. prozvao me je
> Branko Lďż˝w da spremim svoje stvari i krenem za njim. Odveo me je na
> I. kat i s desne strane toga hodnika u jednu sobu, u kojoj je veďż˝
> bilo mnogo zatvorenika, i tu nas zatvorio.*
>
> *Drugo jutro u zoru sve nas je prozvao i iz te sobe izveo ponovno
> Branko Lďż˝w, koji je bio u druďż˝tvu sa ďż˝afrankom, kao najodgovornijim

> i najpovjerljivijim vodnikom Vojne OZN-e, te s nekoliko pratilaca.

> Odveli su nas na ďż˝eljezniďż˝ku postaju u Krapini i dalje vlakom do
> Zaboka, gdje smo u stanici okruďż˝eni pratiocima ďż˝ekali vlak za
> Varaďż˝din. Sjeďż˝am se da je jedan od pratilaca bio Josip Koret iz
> Slatine kod Krapine, a drugi Hrvat, ďż˝ijeg se imena ne sjeďż˝am, iz
> Svedruďż˝e kod Krapine. Molio sam ih da mi pomognu, jer su to bili

> ljudi iz mojega mjesta koje sam poznavao, a oni su mi odgovorili:

> "Zaďż˝to za vrijeme rata nisi doďż˝ao u partizane, onda ne bi trebao
> sada moliti za pomoďż˝. Rekli su da mi oni niďż˝ta ne mogu pomoďż˝i.*
>
> *U Varaďż˝dinu smo bili sprovedeni u ograďż˝eni prostor blizu
> ďż˝eljezniďż˝ke postaje koji je bio odreďż˝en kao sabirni logor. Ondje sam
> zatekao mnogo poznatih ljudi iz Krapine, a meďż˝u njima svojega
> ďż˝kolskog kolegu Rudolfa Dunaja, koji je roďż˝en u Brezovici kod
> Krapine, te Stjepana Hercega s kojim sam bio u zatvoru u Sv. Kriďż˝u
> Zaďż˝retju. Nakon nekoliko dana je opet po mene i nekoliko zatvorenika
> iz tog sabiraliďż˝ta doďż˝ao Mladen ďż˝afranko s nekoliko naoruďż˝anih
> partizana. Vodili su nas popreďż˝nim putem kraj napuďż˝tene zgrade
> ďż˝idovske obitelji Gajer nasuprot Varaďż˝dinske gimnazije. Tu sam kroz

> razbijena stakla podrumskih prozora posljednji put vidio svoga
> gimnazijskoga kolegu iz Pregrade Ivana Toplaka, koji je bio sa mnom

> u zatvoru u dvoriďż˝nom prostoru bivďż˝e Kotarske oblasti u Krapini
> zajedno s kolegom Josipom ďż˝krablom, takoďż˝er iz Gimnazije u Pregradi.
> Obojica su kasnije pogubljeni u Maceljskoj ďż˝umi.*
>
> *46*
>
> *Zatvorenike i mene odveli su u ograďż˝eno dvoriďż˝te bivďż˝eg Vojnog

> okruga gdje smo zatekli velik broj zarobljenika. Usput mi je

> ďż˝afranko rekao "da mi se neďż˝e niďż˝ta dogoditi i da ďż˝u samo malo
> pjeďż˝aďż˝iti".*
>
> *Tu smo bili nekoliko dana. Formirali su skupinu od oko 1.500 ljudi
> i u koloni smo pjeďż˝ice krenuli iz Varaďż˝dina na Kriďż˝ni put za
> Ludbreg, Koprivnicu, Kriďż˝evce, Bjelovar, Viroviticu, Podravsku
> Slatinu, Naďż˝ice, Osijek-Zeleno polje, Vukovar, Petrovaradin, Zemun,
> Apatin i Vrďż˝ac, a zatim smo se ponovno vraďż˝ali preko Sombora u
> Osijek i iz Osijeka za Slavonski Brod. Na koncu smo zavrďż˝ili u
> velikom sabirnom logoru "Glatis" u Slavonskoj Poďż˝egi, u kojem je

> bilo oko 30.000 zarobljenika. Nad ulazom u taj logor bila je velika

> ďż˝etverouglasta ploďż˝a, na kojoj je pisalo "Sabirni logor domobrana -
> Slavonska Poďż˝ega", a isti ďż˝etverouglasti natpis bio je i na ďż˝igu
> koji su stavljali na otpusnicu onima koje su iz toga logora puďż˝tali
> na slobodu.*
>
> *U Poďż˝egi sam proveo nekoliko dana i 31. kolovoza 1945. godine
> puďż˝ten sam kao ďż˝ak na slobodu (neka vrsta amnestije). Na otpusnici
> je pisalo da mi ona vaďż˝i za besplatan prijevoz ďż˝eljeznicom od
> Slavonske Poďż˝ege do Krapine.*
>
> *Kako sam u Domobranskoj zastavniďż˝koj ďż˝koli u Zagrebu imao kolege iz
> Slavonske Poďż˝ege, nakon izlaska iz logora prvo sam se javio Slavku
> Krambergeru, te Josipu Matinďż˝iďż˝u, koji je u to vrijeme bio na
> Kriďż˝nom putu pa sam u njegovoj kuďż˝i razgovarao s njegovom braďż˝om.
> Posjetio sam i obitelj kolege Josipa Borovca, koji je takoďż˝er joďż˝
> bio na Kriďż˝nom putu, a kasnije u zatvoru i osuďż˝en na 20 godina
> robije. Pokojna njegova majka i dvije njene kďż˝eri primile su me kao

> sina, te sam se nakon 4 mjeseca patnje tamo prvi put oprao i najeo.

> Ostao sam kod njih 3 dana, a zatim sam krenuo vlakom na put u Krapinu.*
>
> *Koristim priliku da se u ovoj knjizi i toj plemenitoj obitelji

> Borovec od srca najiskrenije zahvalim na ukazanoj dobroti i

> gostoprimstvu.*
>
> *Partizanski su nam pratioci za vrijeme pjeďż˝aďż˝enja skinuli
> ("ďż˝orali") odjeďż˝u i cipele tako da smo morali bosi i polugoli
> pjeďż˝aďż˝iti kamenim i ďż˝ljunďż˝anim cestama. Tjerali su nas gladne i
> ďż˝edne da pjevamo partizanske pjesme "Kud narodna vojska proďż˝e,
> sretna ďż˝e se zemlja zvat" i "Amerika i Engleska bit ďż˝e zemlja
> proleterska". U dubokom sjeďż˝anju mi je ostao jedan bunar pokriven
> crijepom i ograďż˝en drvenim letvicama*
>
> *47*
>
> *u Podravskoj Slatini, s lijeve strane ďż˝eljezniďż˝ke postaje. Bio je

> na jednoj strani otvoren pa smo molili pratioce koji su jahali na

> konjima da se moďż˝emo napiti vode, no oni su nam odgovorili da je
> voda otrovana, jer da su ustaďż˝e u taj bunar bacali partizane. Malo
> dalje pokraj ceste ďż˝ekale su ďż˝ene, djevojke i mala djeca, koji su

> donijeli kruha, mesa, mlijeka i vode da bismo se okrijepili. No,
> partizanski nam pratioci nisu to dopustili, nego su posude s

> mlijekom i vodom te koďż˝are s hranom nogama prevrnuli i razbacali po
> zemlji, viďż˝uďż˝i "da smo mi banda i da mi viďż˝e ne smijemo jesti". ďż˝ene

> su odgovorile da su one hranile i njih, te da smo mi njihova djeca.
> Partizani su odgovarali da je "sramota za vas da ste rodile takvu

> banditsku djecu". Tako smo gladni i ďż˝edni nastavili put u neizvjesnost.*
>
> *Sjeďż˝am se da smo uz put na jednoj njivi dobili dozvolu od pratioca
> da pronaďż˝emo mladi, joďż˝ nedozreli krumpir, koji smo izvadili iz
> zemlje i pekli. Tako smo malo utaďż˝ili glad.*
>
> *Proďż˝itao sam puno knjiga o tim kriďż˝nim putovima, ali nigdje nisam
> naďż˝ao da je itko spomenuo te plemenite slavonske majke, djevojke i
> djecu koji su nam u najteďż˝im ďż˝ivotnim trenucima nesebiďż˝no htjeli
> pomoďż˝i da ne umremo od gladi, iscrpljenosti i ďż˝eďż˝i. Vjerujem da su
> tim putovima prolazile i mnoge druge kolone koje se sjeďż˝aju tih
> plemenitih hrvatskih ďż˝ena i djece, pa im ja u svoje ime i u ime svih

> zarobljenika koji su tim putem prolazili u ovoj spomen-knjizi

> takoďż˝er odajem najiskrenije divljenje, poďż˝tovanje i najsrdaďż˝niju
> zahvalnost za pomoďż˝ koju su nam htjeli pruďż˝iti. Tu im dobrotu neďż˝emo
> nikada zaboraviti.*
>
> *Neopisive patnje koje sam proďż˝ivio pratile su me s velikim
> posljedicama pred nadoďż˝lom komunistiďż˝kom vlaďż˝ďż˝u. Pred njima,
> meďż˝utim, nisam nikada pokleknuo od 1945. godine pa sve do 1990.
> godine, do ponovnog ostvarenja naďż˝e nove drďż˝ave Hrvatske, za koju
> sam bio presretan da sam je doďż˝ivio.*
>
> *Tu veliku patnju nosio sam u srcu i sjeďż˝anju sve do Cvjetne

> nedjelje 1990. godine, kada je na Trgu Francuske revolucije u

> Zagrebu gospoďż˝a Gordana Turiďż˝ (kasnije saborska zastupnica) prvi put

> progovorila o patnjama i stradanjima zarobljenih hrvatskih vojnika

> 1945. godine. Rekla je kako ďż˝e se otvoriti sve jame diljem Hrvatske
> kako bi se utvrdili komunistiďż˝ki zloďż˝ini i da bi se odalo poďż˝tovanje
> svim ubijenim hrvatskimi muďż˝enicima.*
>
> *48*
>
> *Nazvao sam gospoďż˝u Turiďż˝ telefonski, sve joj ispriďż˝ao i predloďż˝io
> joj da odemo pregledati jame za koje sam ďż˝uo da postoje u Maceljskoj
> ďż˝umi. Prije toga zamolio sam brata Mladena ďż˝afranka, koji je imao
> krojaďż˝ku radnju na Maksimirskoj cesti u Zagrebu i kojem sam prije 30

> godina rekao da me je njegov brat 1945. godine spasio od sigurne

> smrti na OZN-i u Krapini, da pokuďż˝a nagovoriti brata Mladena, koji
> je stanovao u Velikoj Gorici, da ide s nama i pokaďż˝e nam sve jame
> koje postoje u Maceljskoj ďż˝umi.*
>
> *I doista, brat ga je zamolio, a ďż˝afranko je pristao da ide s nama,
> ali je traďż˝io da novinari "Vjesnika (koji su takoďż˝er iďż˝li s nama)
> doďż˝u po njega u Veliku Goricu i da ga na povratku vrate kuďż˝i. On je
> tako doďż˝ao s novinarima, ali je putem - mislim kod ďż˝urmanca preďż˝ao u
> kola gospoďż˝e Turiďż˝. Doďż˝li smo do naselja Fruki u donjem Macelju i
> krenuli pjeďż˝ice uz brdo, istim putem kuda su nas vodili vezane

> zarobljenike. Novinari su tn objavili prvi put toga dana u

> Nedjeljnom Vjesniku (22. srpnja 1990.) na prvoj stranici.*
>

> *Stigli smo na rub ďż˝ume u podnoďż˝je Ilovca. Tu smo stali, a Mladen
> ďż˝afranko nam je priďż˝ao i pokazao s lijeve strane puta veliki prostor
> s posjeďż˝enim stablima koji se spuďż˝ta nizbrdo. Rekao je da je tu bila

> velika vododerina gdje su seljaci samo otkopali lijevu i desnu
> stranu te da su na tome mjestu ubijali po grupama dovedene vezane
> zarobljenike dok se jama nije napunila. U toj jami su pobili oko
> 3.000 ljudi, a tada su je zatrpali seljaci i lugari. Dalje nam je

> priďż˝ao kako se ovdje osjeďż˝ao jak smrad raspadajuďż˝ih leďż˝ina. Ispriďż˝ao
> je kako je ovamo doďż˝ao spasiti moga kolegu Ivana Toplaka, jer mu je

> njegov otac, sada pokojni Dominik iz Valentinova kraj Pregrade, bio

> kum na krizmi. U Krapini je, naime, ďż˝uo da je ovamo doveden iz
> Varaďż˝dina, ali da je na ďż˝alost doďż˝ao prekasno i nije mu viďż˝e mogao
> pomoďż˝i. Naďż˝ao ga je mrtva, a strijeljao ga je Florijan ďż˝erek,
> dobrovoljac roďż˝en u Svedruďż˝i kod Krapine, koji je bio naďż˝ mlaďż˝i
> kolega iz Puďż˝ke ďż˝kole u Svedruďż˝i.*
>
> *U nastavku ďż˝u opisati kako su, po priďż˝anju Mladena ďż˝afranka, u
> Maceljskoj ďż˝umi ubijali naďż˝e zarobljenike i civile. Navest ďż˝u i
> imena ubojica kojih se sjďż˝ao, a koji su poďż˝inili taj nezapamďż˝eni
> zloďż˝in, kao i imena mojih ďż˝kolskih kolega koji su tamo bili
> pogubljeni. Evo ďż˝to je ďż˝afranko ispriďż˝ao:*
>
> *49*
>
> *"Kao ďż˝to sam veďż˝ opisivao, prve pridoďż˝le grupe zarobljenika iz
> pravca Maribora strijeljali su odmah u ďż˝urmancu. No, kako je to bilo
> blizu naselja, upuďż˝ivali su ih dalje u Krapinu na sabiraliďż˝te oko
> Puďż˝ke ďż˝kole i na staro sajmiďż˝te gdje je danas Autobusni kolodvor te

> dalje u sabirne logore u Mirkovec i Oroslavlje. Tada su organizirali

> ekipe seljaka koji su kopali jame u podnoďż˝ju Ilovca, na njegovu vrhu
> i kod Lepe Bukve.*
>
> *Svi su dolazili iz logora i na pilani u ďż˝urmancu su bili vezani
> ďż˝icom, a pred veďż˝er su iďż˝li dalje pjeďż˝ice. Iznemogle su zarobljenike
> vezane otpremali kamionima s naoruďż˝anim pratiocima oko 4 km do
> naselja Fruki u Macelju Donjem u podnoďż˝ju Maceljske ďż˝ume. Dalje od

> toga naselja uspinjali su se strmim putem, po grabama kojima su

> ďż˝umski radnici vukli oborena drva, a sa strane su ih vezane ďż˝icom
> pratili naoruďż˝ani partizani."*
>
> *ďż˝afranko nam je takoďż˝er kazao kako su ti muďż˝enici putem molili

> vode, ali su im sprovodnici odgovarali, da bi ih zavarali, "da idu

> na ďż˝umske radove i da ih na vrhu ďż˝eka Paveliďż˝ s hladnim gemiďż˝tima".
> Putem su ih i tukli ďż˝majserima.*
>
> *Tako su se ti muďż˝enici uspinjali oko 3 km na sam vrh Ilovca, gdje
> su veďż˝ bile iskopane velike jame u dolini s lijeve strane. Prve
> grupe koje su doďż˝le morale su kleknuti i tada su ih ubijali metkom u
> glavu.*
>
> *Ostale grupe su ubijali na samom vrhu Ilovca. Zarobljenici su bili

> vezani i u jednoj ih je grupi bilo 101. Ubijali su udarcima tupog

> dijela sjekire po glavi, a ostali su to promatrali ďż˝ekajuďż˝i na red
> i, po priďż˝anju ďż˝afranka, jako su plakali i zapomagali. Sve je to
> bilo jezovito promatrati i sluďż˝ati.*
>
> *Zadnje grupe su vezane ubijali ďż˝majserskim rafalima u prepone i

> noge ispred jama u dolini s lijeve strane Ilovca. Tako su ti

> muďż˝enici, krvareďż˝i i s bolnim krikovima, joďż˝ poluďż˝ivi pobacani u
> jame i zatrpani zemljom.*
>
> *U jednoj od tih jama je ubijen i gospodin Leon Heger. Uz njegov
> kostur kod iskopa tih jama 1992. godine pronaďż˝en je njegov vjenďż˝ani

> prsten, na kojemu je bilo ugravirano "20. VIII. 1920. - Zora". Kada

> je taj prsten pokazao tadaďż˝nji zastupnik Vice Vukojeviďż˝ na TV-u,
> pronaďż˝ena je Hegerova, sada veďż˝ pokojna supruga gospoďż˝a Zora, na
> ďż˝ijem je prstenu bilo ugravirano "Leon" i "20. VIII. 1920." Tako je,
> zahvaljujuďż˝i tom pronaďż˝enom prstenu, joďż˝ za ďż˝ivota saznala tragiďż˝nu
> istinu o mjestu i naďż˝inu pogubljenja svog supruga Leona 1945.
> godine, ďż˝to je detaljno*
>
> *50*
>
> *bilo opisano u "Areni" broj 1073 od 7. kolovoza 1993. na str. 58. i
> 59 . Osim toga prstena, uz kostur je pronaďż˝eno joďż˝ 14 zlatnika koje
> je stradalnik vjerojatno progutao prije smaknuďż˝a, te zlatni i
> srebrni zubi i mnogo manďż˝eta.*
>
> *U jednoj jami pronaďż˝ena je uz kostur ovalna aluminijska vojniďż˝ka
> porcija, na kojoj je bilo ugravirano, vjerojatno dďż˝epnim noďż˝iďż˝em,
> ime Antuna Jurana iz tadaďż˝njeg Kotara Nova Gradiďż˝ka, selo ďż˝alec, s
> datumom 1. lipnja 1945. zajedno sa ďż˝umom i kriďż˝em. To je znaďż˝ilo,
> ako to netko pronaďż˝e, da su na tome mjestu grobovi ubijenih
> hrvatskih muďż˝enika, pa se pretpostavlja da je Juran te podatke
> ucrtao prije nego je ubijen.*
>
> *Sada slijede imena ubojica u Maceljskoj ďż˝umi, kojih se sjeďż˝ao
> Mladen ďż˝afranko. To su redom:*
>
> *1. IVAN VALJAVEC, sada ďż˝ivi u selu Lepajci kod Krapine. Poslije
> rata radio je u Njemaďż˝koj na odreďż˝enim zadacima UDB-e meďż˝u naďż˝im
> radnicima. ďż˝ivi od naďż˝e i njemaďż˝ke mirovine i naoruďż˝an.*
>
> *2. RUDOLF KRIVAK, sada veďż˝ pokojni. On je bio osobito krvoloďż˝an u
> ubijanju zarobljenika. U Krapini mu ďż˝ivi sin Ivan, po zvanju inďż˝enjer.*
>
> *Zivicnjak_34_ssmreka_42b.jpg*
>
> *Pod smrekom oznaďż˝enom ďż˝umarskom oznakom 42/b nalazi se masovna
> grobnica*
>
> *51*
>
> *3. JOSIP KORET, sada pokojni, roďż˝en u selu Slatini kod Krapine.*
>
> *4. DRAGUTIN KORET, brat Josipa, takoďż˝er sada pokojni, roďż˝en u selu
> Slatini kod Krapine.*
>
> *5. STJEPAN VINCELJAK, iz Radobojskih Brega kod Krapine.*
>
> *6. ďż˝IME LELJAK, zvan ďż˝inter, iz Ravninskog kraj ďż˝urmanca. Prema
> priďż˝anju puďż˝anstva, bio je posebno okrutan u ubijanju zarobljenika i

> vezanih vojnika, razbijanjem lubanja sjekirom, s organiziranom

> ekipom lugara.*
>
> *7. FLORIJAN ďż˝BREK, sada pokojni, roďż˝en u Svedruďż˝i kod Krapine. U
> Krapini je 1945. godine bio straďż˝ar na Vojnoj i Civilnoj OZN-i i, po
> priďż˝anju oďż˝evidaca, on je strijeljao moga kolegu Ivana Toplaka.
> Usput, iznad velike jame u koju je baďż˝en moj kolega nalazi se stara
> smreka iz onoga vremena oznaďż˝ena ďż˝umarskom oznakom 42/b, a u toj je
> jami prema priďż˝anju ďż˝afranka ubijeno oko 3.000 ljudi.*
>
> *ďż˝afranko nam je takoďż˝er kazao da je mog ďż˝kolskog kolegu Ivana
> Toplaka optuďż˝io njegov susjed Ferdinand Hriberski iz Svedruďż˝e kod

> Krapine, koji je za vrijeme rata bio partizan negdje u Slavoniji.

> Tamo je poďż˝inio velike zloďż˝ine, pa mu je UDB-a predloďż˝ila da poďż˝ini

> samoubojstvo kako se ne bi protiv njega vodio javni proces. On je to

> i izvrďż˝io na Uskrsni ponedjeljak 1947. godine, postavivďż˝i si u
> jednoj ďż˝umi kada se vraďż˝ao od svoje klijeti u Klenicama ispod prsa
> bombu koja ga je raznijela na komadiďż˝e po drveďż˝u. Tako je zavrďż˝io
> veliki komunist i partizanski zloďż˝inac Ferdinand Hriberski iz
> Svedruďż˝e, dok je ďż˝erek poslije rata dugo godina radio u UDB-i na
> Savskoj cesti u Zagrebu, a u Zagrebu je i umro.*
>
> *8. IVAN STRMEďż˝KI, zvani Stanko, sada pokojni, roďż˝en u Jesenju
> Gornjem, gdje je poslije rata i umro. Poďż˝inio je velike zloďż˝ine,
> ubijajuďż˝i neduďż˝ne ljude za vrijeme i poslije rata u Jesenju i okolici.*
>
> *9. SLAVKO KOVAďż˝EC, zvani ďż˝tefunjak, sada pokojni, roďż˝en u Donjem
> Jesenju. Poslije rata je izvrďż˝io samoubojstvo u ďż˝utnici kraj Krapine
> i pokopan je na krapinskom groblju. Poďż˝inio je takoďż˝er velike
> zloďż˝ine ubijajuďż˝i neduďż˝ne ljude.*
>
> *10. DRAGUTIN DRAGANIďż˝, zvani Radobajec, sada pokojni, roďż˝en u selu

> Gorjani kod Radoboja. Umro je u Gornjem Jesenju, gdje se prije rata

> priďż˝enio. Takoďż˝er je ďż˝inio velike zloďż˝ine, ubijajuďż˝i neduďż˝ne ljude
> za vrijeme i poslije rata.*
>
> *52*
>
> *11. JOSIP KOVAďż˝EC, roďż˝en u Jesenju Donjem, danas ďż˝ivi u Krapini.
> Ubio je mnoge neduďż˝ne ljude u Gornjem i Donjem Jesenju i okolici.*
>
> *12. ALOJZ BRODAR, danas ďż˝ivi u Gornjem Jesenju.*
>
> *13. ZVON SMREďż˝KI, roďż˝en u Radoboju, gdje je i umro prije nekoliko
> godina. Poďż˝inio je velike zloďż˝ine za vrijeme i poslije rata u
> Radoboju i okolici.*
>
> *14. MIďż˝KO GROBOTEK, roďż˝en u selu Gorjani kod Radoboja. Poďż˝inio je
> takoďż˝er velike zloďż˝ine ubijajuďż˝i neduďż˝ne ljude u samom Jesenju i
> okolici.*
>
> *15. AUGUST HERCEG, zvani Brko, roďż˝en u Jesenju Gornjem, gdje je
> ďż˝ivio do zavrďż˝etka rata. Nakon rata se preselio u Krapinu, gdje je i

> umro, te pokopan na krapinskom groblju. U Krapini je bio sekretar

> Kotarskog komiteta KPJ i predsjednik Kotara Krapine. Poďż˝inio je
> velike zloďż˝ine ubijajuďż˝i neduďż˝ne ljude u Jesenju i okolici.*
>
> *To su imena petnaestorice okrutnih ubojica zarobljenih hrvatskih
> vojnika u Maceljskoj ďż˝umi koje mi je dao Mladen ďż˝afranko. Imena
> ostalih 45 zloďż˝inaca nije se mogao sjetiti.*
>
> *Slijede imena mojih pobijenih kolega na prostorima Maceljske ďż˝ume u
> svibnju i lipnju 1945. godine. To su:*
>
> *1. /Stjepan Baruďż˝iďż˝/ iz Bihaďż˝a ili okolice, pitomac Domobranske
> zaslavniďż˝ke ďż˝kole u Zagrebu, Ilica 242. U toj je ďż˝koli 20. srpnja
> 1944. bio promaknut u ďż˝in djelatnog zastavnika, a promaknuďż˝e je
> potpisao tadaďż˝nji ministar Hrvatskih oruďż˝anih snaga Ante Vokiďż˝.*
>
> *Bio je dotjeran iz Bleiburga u plavoj finskoj odori, tada u ďż˝inu
> poruďż˝nika, ali je bio bez oznake ďż˝ina, bos, a oko pojasa je imao
> ďż˝pagom privezanu vojniďż˝ku porciju. Zatvoren je u zloglasni podrum
> Civilne OZN-e u dvoriďż˝noj zgradi obitelji Paďż˝ur, u kojemu sam se ja
> veďż˝ nalazio. Jedne ga je noďż˝i prozvao Branko Lďż˝w, oficir OZN-e, na
> sasluďż˝anje u I. kat, gdje ga je presluďż˝avao istraďż˝itelj Ivica Fizir.
> On mu je na sasluďż˝anju izvrďż˝io pretres i, prema njegovom kazivanju,
> kad se vratio sa sasluďż˝anja - u gornjem dďż˝epu haljinca (tako se
> zvala bluza u hrvatskoj vojsci) pronaďż˝ao maturalnu svjedodďż˝bu i
> svjedodďż˝bu ispita zrelosti Zastavniďż˝ke ďż˝kole Oruďż˝anih snaga,
> zakljuďż˝ivďż˝i po tome da je bio hrvatski ďż˝asnik. Na temelju te
> maturalne svjedodďż˝be bio je osuďż˝en na smrt i strijeljan u 20. godini
> ďż˝ivota.*
>
> *53*
>
> *Kao kolegi iz Domobranske zastavniďż˝ke ďż˝kole, priďż˝ao mi je Baruďż˝iďż˝ u
> tom pudrumu da ga je presluďż˝avao isljednik malen rastom, odjeven u
> prekrojenu englesku odoru i bez oznake ďż˝ina. Takoďż˝er mi je rekao da
> je ďż˝uo kada ga je netko zvao "drug Fizir". Baruďż˝iďż˝ je bio pogubljen
> 4. lipnja 1945.*
>
> *2. /Ivan Herceg/, djelatni zastavnik iz Zagreba, bio je maturant.
> Strijeljan je u Maceljskoj ďż˝umi u 2l. godini ďż˝ivota. U to je vrijeme
> imao ďż˝ivu majku u Zagrebu. S njim sam bio u zatvoru u Sv. Kriďż˝u
> Zaďż˝retju, a sve detalje sam veďż˝ ranije opisao.*
>
> *3. /Rudolf Horvat/, roďż˝en u Svedruďż˝i 25. rujna 1924., sin Dragutina
> i majke Marije. Bio je vojnik u njemaďż˝koj odori s hrvatskim grbom na

> desnom rukavu, a u vojsci je konjskom zapregom prevozio kruh i zbog

> toga je osuďż˝en na smrt. Odmah nakon rata, kada se prijavio u
> Krapini, odveden je u ďż˝urmanec ili Maceljsku ďż˝umu i tamo je
> strijeljan u 20. godini ďż˝ivota.*
>
> *4. /Rudolf Dunaj/ iz Brezovice kod Krapine. 1942. godine zavrďż˝io je
> malu maturu u Krapini. Bio je ustaďż˝ki vodnik. Pogubljen je u
> Maceljskoj ďż˝umi u 18. godini ďż˝ivota.*
>
> *5. /Ivan Hrďż˝ak/, moj ďż˝kolski kolega iz Puďż˝ke ďż˝kole u Svedruďż˝i, bio
> je u policiji i odmah nakon rata uhapďż˝en je u svojoj rodnoj kuďż˝i u
> Gredencu kod Krapine. Naďż˝ kolega ďż˝ivko Kunďż˝tek koji danas ďż˝ivi u
> Svedruďż˝i kod Krapine i njegov tast Rudolf Faget, takoďż˝er iz
> Svedruďż˝e, sada pokojni, odveli su ga u zatvor u Krapinu u podrum
> Vojne OZN-e, gdje su ga straďż˝no tukli i muďż˝ili. Vidio sam ga na
> hodniku I. kata, gdje sam ďż˝ekao kolonu za strijeljanje u Maceljskoj
> ďż˝umi, kada ga je straďż˝ar vodio 21. svibnja 1945. prije podne na
> istragu svega prebijenog i s crnim podljevima po glavi i oko oďż˝iju.
> Od njegova pokojnog ujaka Slavka Hrďż˝aka kusnije sam ďż˝uo da ga je taj
> ďż˝ivko pratio i do jame gdje je strijeljan i da mu je vezanom prije
> strijeljanja joďż˝ ďż˝ivom odgrizao oba uha. Strijeljan je u 19. godini
> ďż˝ivota.*
>
> *6. /Josip ďż˝krabl/, roďż˝en u Pregradi, civil, pogubljen je u
> Maceljskoj ďż˝umi u 20. godini ďż˝ivota. Bio mi je kolega iz Pregradske
> gimnazije.*
>
> *7. /Ivan Toplak/, roďż˝en u Valentinovu kraj Pregrade 1. kolovoza

> 1922. od oca (sada pokojnog) Dominika i majke (pokojne) Marte. Bio

> mi je takoďż˝er ďż˝kolski kolega iz pregradske Privatne gimnazije, a
> 1941. godine je za-*
>
> *54*
>
> *vrďż˝io malu maturu u Zagrebu. Bio je civil i odmah nakon mature je
> radio na Opďż˝inskom poglavarstvu u Pregradi kao pisarski vjeďż˝benik, a
> 1942. gudine kao ďż˝inovnik na Tehniďż˝kom odjeljku u Krapini. U Krapini
> smo bili zajedno kada je uhapďż˝en, a vidio sam ga i u podrumu zgrade
> obitelji Gajer u Varaďż˝dinu. Bez suďż˝enja je preko Lepoglave odveden u
> Maceljsku ďż˝umu, gdje ga je u jami u podnoďż˝ju Ilovca vezanog
> strijeljao Florijan ďż˝erek, naďż˝ mlaďż˝i kolega iz Puďż˝ke ďż˝kole u
> Svedruďż˝i. Mladen ďż˝afranko mi je priďż˝ao kako ga je iz Krapine doďż˝ao
> spasiti jer su bili roďż˝aci. No, viďż˝e mu nije mogao pomoďż˝i, jer je
> veďż˝ bio ubijen i vidio ga je u toj otvorenoj jami mrtva, ruku
> vezanih ďż˝icom. Ivan je strijeljan u 22. godini ďż˝ivota.*
>
> *Njegov otac Dominik teďż˝ko je tugovao za svojim ubijenim sinom. A

> Dominika je 1957. godine, dan prije Svih Svetih, kao "nepodobnog" u

> njegovoj kuďż˝i u Valentinovu udarcem kolca po glavi ubio ljubavnik
> njegove snahe (supruge starijeg sina Josipa), koji je bio ďż˝lan
> Partije i za taj zloďż˝in nije bio kaďż˝njen. Dominik je sa suprugom
> Martom (majkom ubijenog Ivana) pokopan na mjesnom groblju u Pregradi.*
>
> *Zanimljivo je spomenuti da je pokojni Dominik za stare Jugoslavije
> bio nadcestar u Pregradi. Njegovim se nastojanjem od bivďż˝e Savske
> banovine dobilo odobrenje i kredit da se izvrďż˝i premjer za izgradnju

> makadamske ceste na relaciji Valentinovo-Petrovsko-Krapina. Premjer

> je izvrďż˝en ljeti 1931. godine i te je godine zapoďż˝ela izgradnja te
> ceste na dionicama od Valentinova prema Svedruďż˝i, dijelom u samom
> Petrovskom ispod groblja, te iz Krapine prema starom kupaliďż˝tu i u
> podnoďż˝ju ispod kapelice Sveta tri kralja, a iznad Krapine je trebala
> izaďż˝i da se spoji za Petrovsko.*
>
> *Taje gradnja nastavljena 1941. godine za vrijeme Nezavisne Drďż˝ave
> Hrvatske, a obustavljena je zbog ratnih prilika. Dovrďż˝ena je tek
> 1984. godine. Na proslavi zavrďż˝etka izgradnje te ceste u

> "Crvenkapici" u Valentinovu nitko od prisutnih nije ni spomenuo

> imena toga poduzetnog, poďż˝tenog i ďż˝estitog ďż˝ovjeka koji je zasluďż˝an

> za izgradnju prve prometnice u tom zaostalom kraju Hrvatskog

> zagorja. Stoga mu u ovoj spomen-knjizi za to veliko djelo izraďż˝avam
> osobito poďż˝tovanje i najiskreniju zahvalnost.*
>
> *Svi poimence navedeni sigurno su strijeljani poslije rata 1945.
> godine u Maceljskoj ďż˝umi. Na ovome mjestu nemam namjeru opisivati
> zloďż˝ine*
>
> *55*
>
> *koji su se u mojem kraju dogaďż˝ali za vrijeme rata, osim ubojstva
> Antuna Preseďż˝kog 1943. godine i njegovog sina Janka, koji je ubijen
> u jesen 1944. godine.*
>
> *1. /Antun Preseďż˝ki/, zvan i Ton, roďż˝en u Preseki kod Krapine 1896.
> godine, od oca Janka i majke Kate, bio je ustaďż˝ki tabornik. Ubijen
> je 1943. godine ispred svoje kuďż˝e metkom u vrat koji je ispalio
> njegov susjed, sada pokojni, Pavao Poslonďż˝ec iz Podgaja kod Krapine.

> Metak se odbio od zida i samo ga je ranio. Nakon toga mu je drugi

> susjed Stanko Ormuďż˝ iz Slatine kod Krapine zadao joďż˝ tri uboda noďż˝em
> u leďż˝a. Od toga je iskrvario i umro u najteďż˝im mukama.*
>
> *Zivicnjak_35_Mladen_Safranko_s_ledja.jpg*
>
> *Slika Mladena ďż˝afranka s leďż˝ne strane (ďż˝etvrti s desne strane),
> iznad jame 42/b, u kojoj je pobijeno oko 3.000 muďż˝enika i gdje sam,
> prema njegovu priďż˝anju i ja trebao biti strijeljan 21. svibnja 1945.
> da me te veďż˝eri nije pustio kuďż˝i iz Vojne OZN-e u Krapini*
>
> *Po priďż˝anju okolnog puďż˝anstva, organizator toga krvoloďż˝nog ubojstva
> bio je Ivica Gretiďż˝, poznat po zloďż˝inima ďż˝to ih je za vrijeme rata
> ďż˝inio diljem Hrvatskog zagorja kao partizanski komesar, pukovnik
> Zagorskog odreda. Inaďż˝e, ubijeni Antun Preseďż˝ki bio je u svojem selu
> vrlo*
>
> *56*
>
> *uzoran, nadasve poďż˝ten i ďż˝estit ďż˝ovjek. Pokopan je na mjesnom

> groblju na Petrovskom, gdje je njemu, svojem ocu Rudolfu i u

> Maceljskoj ďż˝umi ubijenom stricu Janku njegov unuk Antun Preseďż˝ki
> podigao vrlo lijep spomenik..*
>
> *2. Njegov sin /Janko Preseďż˝ki/, roďż˝en u Preseki 1925. (otac Antun i
> majka Alojzija), ubijen je u jesen 1944. godine u Maceljskoj ďż˝umi na
> Loborďż˝ďż˝aku. Na tome prostoru pogubljeno je joďż˝ mnogo ljudi.*
>
> *Govoreďż˝i o Janku Preseďż˝kom, prvi put je Mladen ďż˝afranko spomenuo

> kako sam u toj jami i ja trebao biti strijeljan 21. svibnja 1945.

> oko 23 sata da me toga dana nije pustio kuďż˝i iz OZN-e u Krapini.*
>
> *Na daljnje moje pitanje gdje su druge jame, ďż˝afranko nam je
> odgovorio da za druge jame ne zna i zamolio nas je da ga ďż˝to prije
> vratimo u Veliku Goricu. Mi smo ga htjeli zadrďż˝ati i kada smo se
> spustili u Lepu Bukvu ponudili ga da s nama neďż˝to pojede i popije,
> jer je toga dana bila velika vruďż˝ina, ali je on to odbio, jer da ga
> ovdje svi poznaju i da ďż˝eli da ďż˝to prije ode odavde.*
>
> *Molio sam ga da kod jame napravimo jedan snimak ali je on i to
> odbio. Novinski fotograf je ipak snimio s leďż˝a njega i poloďż˝aj
> velike jame, a taj je uviďż˝aj objavljen u "Vjesniku" 22. srpnja 1990.*
>
> *Dana 27. travnja 1991. godine vodio sam komisiju Zagrebaďż˝ke
> nadbiskupije, na ďż˝elu s tajnikom vlďż˝. dr. Stjepanom Koďż˝ulom,
> provincijalom dr. Mirkom Matauďż˝iďż˝em, dekanom u Krapini vlďż˝. Matijom
> Burjom, gvardijanom Franjevaďż˝kog samostana u Krapini fra Anďż˝elkom
> Rakhelom i vodiďż˝em koji je poznavao uleknuďż˝a jama na Ilovcu otprije
> i joďż˝ trojicom svojih kolega.*
>
> *Prije dolaska u Krapinu obiďż˝li smo nekadaďż˝nje logore u Mirkovcu i
> zatvore u Sv. Kriďż˝u Zaďż˝retju, a u samoj Krapini obiďż˝li smo sve

> zatvore i zgrade Vojne i Civilne OZN-e. Zatim smo se uputili u

> Maceljsku ďż˝umu, na sam vrh Ilovca, gdje su joďż˝ bile zatvorene jame i
> sve je snimljeno i zapisniďż˝ki utvrďż˝eno.*
>
> *Nakon obilaska jama na samom vrhu Ilovca spustili smo se do velike
> jame u podnoďż˝ju Ilovca gdje uz rub puta iznad te jame postoji stara
> smreka iz onog vremena koja je oznaďż˝ena ďż˝umarskom oznakom 42/b. U
> toj je po ďż˝afrankovu priďż˝anju, bilo pobijeno oko 3.000 vezanih
> hrvatskih zarobljenika dovedenih u grupama.*
>
> *57*
>
> *Zivicnjak_36_Vice_Vukojevic.jpg*
>
> /*Vice Vukojeviďż˝, predsjednik Drďż˝avne komisije za utrďż˝ivarnje ratnih
> i poratnih ďż˝rtava*/
>
> *Na koncu smo posjetili veliku jamu i nekoliko manjih jama u Lepoj
> Bukvi gdje su pogubljeni sveďż˝enici i franjevci te 60 hrvatskih
> ďż˝asnika. Kod velike jame koja je oznaďż˝ena rimskim IVd je 9. lipnja
> 1991. u 16,30 prvu spomen-misu za sve muďż˝enike koji su 1945. godine
> pobijeni na prostorima Maceljske ďż˝ume predvodio naďż˝ uzoriti kardinal
> dr. Franjo Kuhariďż˝. Prisustvovalo joj je oko 8.000 vjernika.*
>
> *To je mjesto blagoslovljeno i posveďż˝eno da se svake godine u prvu
> nedjelju nakon 5.lipnja odrďż˝i spomen-misa za ubijene muďż˝enike na
> tome mjestu. To je takoďż˝er opisano u knjizi "Spomenica ďż˝rtvama
> ljubavi Zagrebaďż˝ke nadbiskupije" dr.Stjepana Koďż˝ula, koja je
> hrvatskoj javnosti predstavljena 22. veljaďż˝e 1993. u Zagrebu.*
>
> *58*
>
> *Dana 3. svibnja 1992. vodio sam Komisiju za utvrdivanje ratnih i
> poratnih ďż˝ntava Hrvatskog sabora na ďż˝elu s tadaďż˝njim predsjednikom
> te Komisije gospodinom Vicom Vukojeviďż˝em, tajnikom gospodinom
> Florijanom Borasom, i saborskom zastupnicom gospoďż˝om Gordanom Turiďż˝
> i (danas veďż˝ pokojnim) tajnikom HDPZ-a gospodinom Brankom Vidaďż˝ekom.*
>
> *Obiďż˝li smo najprije nekadaďż˝nje logore u Mirkovcu kod Sv. Kriďż˝a
> Zaďż˝retja, zatim veliku jamu s lijeve strane mirkoveďż˝kog jezera koja
> do danas nije otvorena, zatvore u Sv. Kriďż˝u Zaďż˝retju, zgrade Vojne i
> Civilne OZN-e i ostale zatvore u Krapini te Franjevaďż˝ki samostan,
> gdje smo slikali krunice i medaljice koje su sveďż˝enici i franjevci

> odbacivali putem do jame u Lepoj Bukvi gdje su strijeljani. Na koncu

> smo krenuli u Lepu Bukvu do jame gdje su pobijeni sveďż˝enici,
> franjevci i hrvatski ďż˝asnici.*
>
> *Nakon toga smo poďż˝li put Ilovca i zaustavili se kod prve jame u
> podnoďż˝ju Ilovca (gdje sam trebao biti strijeljan 21. svibnja 1945.)
> i dalje na sam vrh Ilovca gdje se nalaze te straviďż˝ne jame u kojima
> su pobijeni naďż˝i hrvatski muďż˝enici. Jame su bile zatvorene. Gore sam
> zapalio*
>
> *Zivicnjak_37_Ilovac_vrh_jama.jpg*
>
> */Jama na vrhu Ilovca u kojoj je, razbijanjem lubanja udarcima tupog
> dijela ďż˝umskih sjekira,/ /pogubljen 101 ďż˝icom vezani hrvatski vojnik/*
>
> *59*
>
> *svijeďż˝e, izmolili smo Oďż˝enaďż˝ za pokoj duďż˝a tih pobijenih muďż˝enika,
> a nad jamom gdje su ih ubijali sjekirama odrďż˝ao sam kratki
> spomen-govor. Nakon toga upitao sam gospodina Vukojeviďż˝a kada ďż˝e se
> otvarati jame. Usput sam napomenuo da je u njima ubijeno i ďż˝est
> mojih ďż˝kolskih kolega, ali ne znam u kojim jamama, te da bih ďż˝elio

> biti prisutan kada se one budu otvarale, da se poklonim njihovim

> sjenima i odam im duďż˝no poďż˝tovanje. On je rekao da ďż˝e se jame
> otvarati kad zavrďż˝i rat i da ďż˝u biti pozvan kad se poďż˝ne s
> otvaranjem i istraďż˝ivanjem.*
>
> *Nekoliko dana nakon toga izvijeďż˝ďż˝ena je podruďż˝nica HDPZ-a u
> ďż˝urmancu da na Ilovcu pripreme teren za slijetanje helikoptera. Gore
> je ponovno doďż˝la Komisija s pokojnim tajnikom HDPZ-a Brankom
> Vidaďż˝ekom. Dogovorili su se i zaduďż˝ili gospodina Vidaďż˝eka da on

> organizira skupinu studenata medicine i veterine, a bili su pozvani

> struďż˝njaci Patologije Medicinskog fakulteta u Zagrebu te je poďż˝elo
> otvaranje jama i iskapanje posmrtnih ostataka tih muďż˝enika. Na
> ďż˝alost, nije bila pozvana medunarodna komisija struďż˝njaka (kao kod
> otvaranja Ovďż˝are), sastavljena od struďż˝njaka sudske medicine,
> balistiďż˝ara, forenziďż˝ara i ostalih struďż˝njaka*
>
> *Zivicnjak_38_Ilovac_druga_jama.jpg*
>
> /*Slika druge jame na Ilovcu, gdje su pobijeni, ďż˝icom vezani,
> hrvatski vojnici-muďż˝enici*/
>
> *60*
>
> *koji su mjerodavni da struďż˝no utvrde naďż˝in na koji su ubijani i da
> se to sve fotografira i zapisniďż˝ki utvrdi istina o naďż˝oj tragiďż˝noj
> povijesti i za meďż˝unarodnu javnost. To nije uďż˝injeno iz meni
> nepoznatih razloga.*
>
> *Kada su iskapanja poďż˝ela, nikad me o tome nije izvijestio gospodin
> predsjednik Komisije Vice Vukojeviďż˝, pa sam dolazio u HDPZ, molio i
> ostavljao poruke gospodinu Vidaďż˝eku da me odvede na lice mjesta, ďż˝to
> mi je bilo obeďż˝ano, ali on to nikad nije uďż˝inio. Tada sam prvi put
> posumnjao da se s ovim iskopima i kostima neďż˝to dogaďż˝a i da viďż˝e

> nije potrebno da se tamo pojavljujem. I zaista, oni su te jame 1992.

> godine otkopavali skoro 3 mjeseca, a (danas veďż˝ pokojni) Vidaďż˝ek je
> uspio tada u Krapini postiďż˝i da se kroz ďż˝umu napravi cesta kojom se
> moďż˝e doďż˝i do Ilovca, ali samo osobnim kolima, zbog preuske ceste i
> velikih provalija.*
>
> *O tim je iskopima pokojni tajnik HDPZ-a Branko Vidaďż˝ek 1992. godine
> vrlo ďż˝turo pisao u nekoliko nastavaka u /Veďż˝ernjem listu/. Sami
> iskopi vrďż˝eni su bez znanja hrvatske javnosti i bez znanja
> Zagrebaďż˝ke nadbiskupije kada su otvarali jamu gdje su pobijeni
> sveďż˝enici s franjevcima i hrvatskim ďż˝asnicima.*
>
> *Tada su otvorene ukupno 23 jame i iskopana 1163 ljudska koslura. Uz
> te su kosture pronaďż˝li 14 zlatnika i zlatni prsten ubijenoga
> gospodina Hegera te vojniďż˝ku porciju, o ďż˝emu sam veďż˝ ranije pisao.
> Zlatnici, porcija i druge stvari pronaďż˝ene u otkopanim jamama nalaze
> se kao jedini dokazi poďż˝injenih zloďż˝ina na ďż˝uvanju kod saborske
> Komisije za utvrďż˝ivanje ratnih i poratnih ďż˝rtava, ali ja ih dosad
> nisam uspio vidjeti.*
>
> *Te muďż˝eniďż˝ke kosti trebale su biti poloďż˝ene u drvene lijesove i uz
> znanje hrvatske javnosti i Zagrebaďż˝ke nadbiskupije dostojno pokopane
> na Mirogoju iza spomenika/Hrvatskim ďż˝rtvama Bleihurga/, na mjestu
> gdje su partizanski zlikovci 1947. godine preorali grobove naďż˝ih

> hrvatskih vojnika domovinske vojske koji su umrli ili poginuli za
> vrijemc Drugog svjetskog rata od 1941. do 1945. godine. Zato je

> potrebno da se joďż˝ istraďż˝e sve neotkrivene jame u Maceljskoj ďż˝umi,
> da se smrt tih muďż˝enika unese u ďż˝kolske udďż˝benike, da se od Ilovca
> popravi cesta radi lakďż˝eg prilaza, da se naprave putokazi i da se na
> mjestu pogubljenja sveďż˝enika, franjevaca i hrvatskih ďż˝asnika kod
> jame IV/d napravi mala kapelica s popisom ubijenih sveďż˝enika i
> franjevaca.*
>
> *61*
>
> *Zivicnjak_39_Ilovac_treca_jama.jpg*
>
> /*Mjesto treďż˝e jame na Ilovcu, gdje su strijeljani naďż˝i vojnici*/
>
> *Potrebno je da se konaďż˝no ta skrivena tajna nakon 52 godine u
> cijelosti objavi hrvatskoj javnosti, kako bi naďż˝i ljudi (posebice

> djeca) bili upoznati s tom velikom tragedijom i da zajedno s njima

> obitelji ubijenih mogu posjeďż˝ivati ta straviďż˝na gubiliďż˝ta i nad
> njima zapaliti svijeďż˝u, donijeti im struďż˝ak poljskog cvijeďż˝a i
> izmoliti /Oďż˝e naďż˝/ za pokoj i spomen tim pobijenim hrvatskim
> muďż˝enicima. To su bili mladi ljudi, koji su veďż˝inom mobilizirani da
> brane hrvatsku domovinu. I branili su je svojom krvlju i ďż˝ivotima, a
> na koncu su kao zarobljenici u svojoj domovini doďż˝ivjeli straviďż˝nu
> smrt od domaďż˝ih partizanskih zlikovaca pomraďż˝ene svijesti.*
>
> *Kako nam je izjavio Mladen ďż˝afranko, na prostorima Maceljske ďż˝ume
> joďż˝ ima oko 130 jama za koje sve ne znamo toďż˝ne lokacije, a u kojima
> se joďż˝ nalazi oko 12.000 ubijenih hrvatskih vojnika. Medutim, veďż˝

> tijekom prvih iskapanja njihovih posmrtnih ostataka odjednom je to
> zaustavljeno iz meni nepoznatih razloga i sve je palo u zaborav i

> ďż˝utnju, kao da taj nezapamďż˝eni zloďż˝in nikada nije uďż˝injen na
> prostorima Maceljske ďż˝ume kod Krapine, koja takav okrutni zloďż˝in ne

> pamti u 800 godina svoje pisane povijesti.*
>
> *62*
>

> *Neki od tih dďż˝elata tih pobijenih muďż˝enika danas udobno i bezbriďż˝no
> ďż˝ive s visokim mirovinama i s podsmijehom nam odgovaraju "da ďż˝ta im
> mi moďż˝emo, pomirba je i oni su dobro zaďż˝tiďż˝eni". Sve dosad otkopane
> jame bile su obiljeďż˝ene drvenim ploďż˝ama na kojima je bio upisan
> datum otkopa i broj pronaďż˝enih kostura u jami te oznaďż˝ene rimskim

> brojkama o kojima je posebno napisana legenda za svaku jamu. Te su

> do danas straviďż˝ne jame ostale otvorene, djelomiďż˝no su uruďż˝ene,
> nestale su oznake nad njima i nitko viďż˝e o tome ne vodi brigu niti

> to spominje, kao da se to nikada nije dogodilo. Osim toga, tamo gdje

> su ti zloďż˝ini poďż˝injeni nema nikakvih obiljeďż˝ja ili putokaza.*
>
> *Finale ďż˝udnih dogaďż˝anja bio je neshvatljivi postupak saborske
> Komisije za utvrďż˝ivanje ratnih i poratnih ďż˝rtava -- da se kod iskopa
> kostiju nije izvrďż˝io struďż˝ni uviďż˝aj Meďż˝unarodne komisije i ďż˝to se
> tim muďż˝eniďż˝kim kostima nije odalo duďż˝no poďż˝tovanje, veďż˝ su ih
> utovarili u crne vreďż˝e za smeďż˝e i u najveďż˝oj tajnosti otpremili u
> podrum Patologije Medicinskog fakulteta na ďż˝alati u Zagrebu, gdje se

> nalaze i danas, bez znanja i pristupa hrvatske javnosti. Trehali su

> ih onda ostaviti u Maceljskoj ďż˝umi i gore im napraviti veliďż˝anstveni
> spomenik, jer oni nikada viďż˝e neďż˝e traďż˝ili od nas bilo kakvu naknadu
> za svoje izgubljene ďż˝ivote. Naďż˝a je zajedniďż˝ka obveza da im
> napravimo spomenik s opisom zloďż˝ina, da barem to ostane za njihov
> vjeďż˝ni spomen. To bi trebala uďż˝initi Opďż˝ina Krapina, jer se je taj
> veliki zloďż˝in dogodio na njihovom podruďż˝ju.*
>
> *Ovu spomen-knjigu napisao sam po izjavi Mladena ďż˝afranka i svojim
> sjeďż˝anjima i zapaďż˝anjima, da to bude opomena buduďż˝im hrvatskim
> naraďż˝tajima kako se takav zloďż˝in ne bi nikad viďż˝e ponovio na tlu
> Hrvatske. ďż˝elio bih da ova svjedoďż˝anstva budu buduďż˝im povjesniďż˝arima
> pomoďż˝ kod pisanja povijesti o tim tragiďż˝nim zbivanjima u svibnju i
> lipnju 1945. na prostorima Maceljske ďż˝ume kod Krapine i logorima
> Mirkovca kod Sv. Kriďż˝a Zaďż˝retja i Oroslavlja.*
>
> *63*
>
> *Moram ovdje tuďż˝na srca i s velikom ďż˝aloďż˝ďż˝u takoder izjaviti da ni
> voditelji HDPZ-a, a niti druďż˝tvo "Hrvatski Domobran" nisu odgovorili

> na sve moje molbe i prijedloge da se organizira posjet tim

> straviďż˝nim jamama na vrhu Ilovca i da im kao preďż˝ivjeli pripadnici
> Hrvatskih oruďż˝anih snaga odamo duďż˝nu poďż˝ast. U ovih 7 godina
> postojanja naďż˝e hrvatske drďż˝ave nitko nije pokazao interesa ni volje
> da se to uďż˝ini. Vrlo je tuďż˝no to iznositi, ali istine radi treba to

> znati hrvatska javnost i hrvatska povijest.*
>

> *I na kraju ove knjige izraďż˝avam svoju najveďż˝u zahvalnost pokojnom
> Mladenu ďż˝afranku, koji nam je 1990. i 1994. godine pomogao u
> otkrivanju tragiďż˝ne istine ďż˝to sam je opisao u ovoj spomen-knjizi i
> koji mi je spasio ďż˝ivot 21. svibnja 1945. u Krapini, a koji je na
> ďż˝aiost nakon spominjanja njegova imena u "Nacionalu" broj 27 od 24.
> svibnja 1996. pod ďż˝udnim okolnostima od izljeva krvi u mozak umro na
> Neurologiji Kliniďż˝kog bolniďż˝kog centra "Rebro" u Zagrebu.*
>
> *Osobitu zahvalnost takoďż˝er izraďż˝avam svima koji su mi pomogli oko
> pisanja knjige, tajniku Zagrebaďż˝ke nadbiskupije vlďż˝. dr. Stjepanu
> Koďż˝ulu, koji je napisao predgovor knjizi, fotografu gospodinu Vlatku
> Patariďż˝u iz Zagreba, ďż˝ije su fotografije unesene kao nepobitni dokaz
> o mjestu tih straviďż˝nih zbivanja te samom nakladniku knjige koji ju
> je besplatno tiskao u spomen na pobijenim hrvatske muďż˝enike.*
>
> *Ovim sam kratkim i saďż˝etim opisom stradanja tih muďż˝enika izvrďż˝io
> svoju obvezu pred Bogom, svojom savjeďż˝ďż˝u, svojim hrvatskim narodom -

> kako bi taj istiniti zapis ostao kao povijesni dokument o tom

> najveďż˝em zloďż˝inu koji je nakon rata uďż˝injen na prostorima Maceljske
> ďż˝ume kod Krapine i u naďż˝oj Republici Hrvatskoj.*
>
> *64*
>
> *DRAGI PRIJATELJI I HRVATSKI MUďż˝ENICI!*
>
> *TO JE SVE ďż˝TO SAM MOGAO I ZNAO NAPISATI O VAďż˝OJ MUďż˝HNIďż˝KOJ SMRTI,
> DA TA ISTINA OSTANE ZAUVIJEK KAO OPOMENA ZA NAďż˝E SADAďż˝NJE I BUDUďż˝E
> HRVATSKE NARAďż˝TAJE, DA SE TAKAV OKRUTNI ZLOďż˝IN NE Bl NIKADA VIďż˝E
> PONOVIO U NAďż˝OJ NAPAďż˝ENOJ DOMOVINI.*
>
> *NA OVAJ SE NAďż˝IN I OPRAďż˝TAM OD VAS S VJEďż˝NIM ZBOGOM I NEKA VAM BOG
> BLAGOSLOVI VAďż˝E MUďż˝ENIďż˝KE GROBOVE I UDIJELl VAM ďż˝IVOT VJEďż˝NI!*
>
> *NEKA VAM JE LAKA OVA TUďż˝NA HRVATSKA ZEMLJA KOJA JE NATOPLJENA VAďż˝OM
> MUďż˝ENIďż˝KOM KRVLJU I NEKA OVAJ ZAPIS OSTANE KAO ISTINITO
> SVJEDOďż˝ANSTVO NA VAďż˝E NEOPISIVE PATNJE I STRAVIďż˝NE SMRTI, U VAďż˝
> VJEďż˝NI SPOMEN!*
>
> *NEKA VAM JE VJEďż˝NA ďż˝AST I SLAVA I POďż˝IVAJTE U MIRU BOďż˝JEM.*
>
> *Vaďż˝ preďż˝ivjeli supatnik*
>
> *FRAN ďż˝IVIďż˝NJAK*

>
> *U Zagrebu, 15. travnja 1997.*
>
> *65*
>

> *Ova shema prikazuje logore i kretanja Hrvatskih zarobljenih vojnika
> 1945. godine u svibnju i lipnju prije strijeljanja u maceljskoj ďż˝umi*
>
> *Zivicnjak_40_Macelj_zemljovid.jpg*
>
> *66*
>
> *ZLOďż˝IN U MACELJSKOJ ďż˝UMI 1945.*
>
> *Dodatak II. dopunjenom izdanju*
>
> *Knjiga Frana ďż˝iviďż˝njaka "U vjeďż˝ni spomen" zapravo je kratak
> povijesni prikaz komunistiďż˝kog zloďż˝ina poďż˝injenog po koncu II.

> svjetskog rata, tijekom svibnja i lipnja 1945. godine, nad
> zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima od strane Titovih

> "osloboditelja" - komunista. Taj se zloďż˝in po bestijalnosti i
> svireposti moďż˝e usporediti sa zloďż˝inima Pol Potovih "crvenih Kmera"
> u Kambodďż˝i.*
>
> *Ima joďż˝ ďż˝ivuďż˝ih aktera toga straďż˝nog zloďż˝ina koji nisu nikada
> pozvani pred lice pravde. ďż˝toviďż˝e, neki od njih s visokim mirovinama
> ďż˝ive kao "zasluďż˝ni" graďż˝ani, zaďż˝tiďż˝eni kao liďż˝ki medvjedi, tepajuďż˝i
> sami sebi da su -- antifaďż˝isti!?*
>
> *Za ovaj masovni zloďż˝in ne bi trebalo suditi samo imenovanim
> poďż˝initeljima poďż˝injenih bestijalnosti, veďż˝ i njihovim nadleďż˝nima,
> duhovnim uďż˝iteljima zloďż˝inaďż˝ke staljinistiďż˝ko-boljďż˝eviďż˝ke ideologije
> na ďż˝elu s Titom. Jer, on je stvarni nalogodavac da se praktiďż˝no
> pobije svaki sedmi Hrvat, a joďż˝ toliko ih je bilo prognanih iz
> Domovine, te su se razbjeďż˝ali po cijelom svijetu pred bijelom
> kugom /crvenog totalitarizma/.*
>
> *Kratko vrijeme nakon izdavanja ove knjige 1998. godine -- u
> vlastitom izdanju u ograniďż˝enom broju, a uz pomoďż˝ donacija nekoliko
> prijatelja -- autor knjige, gospodin Fran ďż˝iviďż˝njak, naďż˝en je mrtav
> u svome stanu u ďż˝ubiďż˝evoj ulici u Zagrebu. Veoma ďż˝vrste indicije
> govore da je zapravo muďż˝ki umoren, i to od onih istih koji ga nisu
> dokrajďż˝ili 1945. godine, kako bi se saďż˝uvao zid ďż˝utnje oko ovog
> monstruoznog zloďż˝ina.*
>
> *Sve dok u centru Zagreba srediďż˝nji Kazaliďż˝ni trg nosi ime marďż˝ala

> Tita, odgovornoga za najmasovnija ubojstva u povijesti hrvatskog

> naroda, i dok su joďż˝ neki zloďż˝inci u i oko vlasti napaďż˝eni hrvatski
> narod nema prave buduďż˝nosti.*
>
> *P.S. Drugo izdanje ove spomen-knjige naknadno je tiskano u
> nekomercijalne svrhe o vlastitom troďż˝ku nakladnika i nije
> namijenjeno za prndaju u ďż˝ast i spomen na autora, pokojnog mnďż˝enika
> Frana ďż˝iviďż˝njaka, sa ďż˝eljom da se istina o straďż˝nom maceljskom
> zloďż˝inu ne zaboravi.*
>
> *67*
>
> *Zivicnjak_41_Fran_Zivicnjak.jpg*
>
> *Fran ďż˝iviďż˝njak, autor knjige "U vjeďż˝ni spomen"*
>
> *68*
>
> *Dodatak III. dopunjenom izdanju*
>
> *Macelj nakon Drugog svjetskog rata*
>
> *Nakon zavrďż˝etka Drugog svjetskog rata, zarobljenici su maceljskom
> cestom prolazili svoj Kriďż˝ni put od Bleiburga prema Krapini,
> nadajuďż˝i se povratku svojim domovima. Tijekom svibnja i lipnja 1945.
> partlzanski su zloďż˝inci u maceljskim ďż˝umama pobili viďż˝e tisuďż˝a
> zarobljenih hrvatskih vojnika i civila. Tako Macelj postaje najveďż˝e
> masovno gubiliďż˝te i grobiďż˝te nakon Drugog svjetskog rata na podruďż˝ju
> Republike Hrvatske.*
>
> *http://www.croatiafidelis.hr/POZOR_privrjemeno_POZOR_36f728_POZOR_2acff0/sud/Zivicnjak_UVjecniSpomen/Zivicnjak_UVjec*
>
> *Nakon genocida poďż˝injenog 1945. godine nad Hrvatima maceljska je
> ďż˝uma proglaďż˝ena Titovim loviďż˝tem. U vrijeme komunizma ovamo se nije
> smijelo zalaziti a o ovim partizanskim zloďż˝inima se moralo ďż˝utjeti.
> No ovi zloďż˝ini nisu nikada zaboravljeni, a ďż˝utnja o njima prestaje s
> utemeljenjem samostalne demokratske hrvatske drďż˝ave 1990. godine.*
>
> *tokic.s...@gmail.com <mailto:tokic.s...@gmail.com>*
> *
> *
> *
> *
> *http://stjepant.blogspot.com/*

-----BEGIN PGP SIGNATURE-----
Version: GnuPG v2.0.17 (GNU/Linux)
Comment: Using GnuPG with Mozilla - http://enigmail.mozdev.org/

iEYEARECAAYFAk3l6EEACgkQ5NaGZVDan0qvxgCgkJLDMRixlEVnmdBcRiJ4DJB+
pUoAnA2MPC17VxstGgEFJYMiM3Ziu8i7
=vIic
-----END PGP SIGNATURE-----

Miro

unread,

Jun 3, 2011, 8:39:47 PM6/3/11

to Croatian News

Izpravak predhodne poruke, zbog neizpravnog prikaza šđžćčŠĐŽĆČ
xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
Dragi Hrvati, posebno štovani Stjepane!

I opet bi bilo izvrstno, kad poveznica, a budući da je tamo izvornik,

nije citirana onako kako sam ja vrlo ljubazno zamolio...

Pa se pitam zašto ne prenieti točno, doslovce, verbatim, one moje

redke, ovdje precizno zapisane:

http://groups.google.com/group/croatian-news/msg/30eb5946705f1aea
a u kontekstu ovom:
http://groups.google.com/group/croatian-news/browse_thread/thread/6665b03ad470abd5

Ako pogledate poveznicu, ona koja samo djelomčno odražava moju

ljubaznu preporuku, sasvim pri dnu poruke Stjepanove, ona je "dead

link", mrtva poveznica, jer nije izpravno prenesena... Pored što
Stjepan jednostavno nije čitav tekst moje preporuke prenio... Pa za
ljubav Božju, zašto ne? Pa solidna je mogućnost da me spreme u zatvor!
Zašto ne omogućiti ljudima da to saznaju?
Zašto, još jednom? Zašto? Pa ne ide mi se u zatvor, jer baš ništa

nisam skrivio!

Malo pozornosti, i sve bi bilo bolje. Kao i, a to vama Stjepane,

ponekad, ne uviek, nedostaje, više izpravnog i podpunijeg, citiranja.

Unapried hvala ako to izpravite, barem ubuduće!

Nadam se da se ne ćete (ne ćeš mi je draže, ali za svaki slučaj pišem

obzirno) uvriediti! Na koncu, ako sam vas povriedio, a mislim da
nisam, i Bog mi je svjedok da nisam ni najmanju namjeru imao da vas

povriedim, to baš i nije tako strašno, kao četiri (4) mjeseca
zatvora, obrana protiv čega meni jedina koja mi je preostala, ako
UDB-a pošandrca pa se odluči dodatno me udariti, jest znanje javnosti

o prietnjama koje su nad moju osobu nadvijene, pa da javnost koliko
toliko suspregne taj komunjarski smrad od pokvarenjaka.

Ako želite izpraviti, nemojte me dodatno vlastitom ogorčenošću radi
vašeg mogućeg subjektivnog osjećaja povrieđenosti opteretiti, molim

vas.
Nego jednostavno onaj tekst, onakav kakav, uz donji izvrstan mail sa
svim slikama, jer to vam priznajem da, koliko vidim, jeste dobro
prenieli, ali ne mogu provjeriti (pa to je e-knjiga od dan vrjemena

čitanja), ali za predpostaviti je da njega jeste verbatim prenieli

kakav i u mom, u smislu derivativnog rada, izvorniku...
Nego jednostavno onaj tekst, onakav kakav, uz donji izvrstan mail sa

svim slikama prenesite, dakle, još jednom, ovo:

http://groups.google.com/group/croatian-news/msg/30eb5946705f1aea

Unapried hvala još jednom!

Miroslav Rovis

On Jun 1, 9:20 am, Miroslav Rovis <m.ro...@inet.hr> wrote:
> -----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
> Hash: SHA1
>

> Dragi Hrvati, posebno rovani Stjepane!
>
> I opet bi bilo izvrstno, kad poveznica, a budu i da je tamo izvornik,

> nije citirana onako kako sam ja vrlo ljubazno zamolio...

> Pa se pitam za to ne prenieti to no, doslovce, verbatim, one moje
> redke, ovdje precizno zapisane:
...
[snip]
...
Budući je ovo izpravak predhodne poruke da bih dobio pravilno
prikazane šđžćčŠĐŽĆČ
to nije potrebno prenijeti i citirani dio.

Stjepan Tokic

unread,

Jun 4, 2011, 6:14:26 AM6/4/11

to croati...@googlegroups.com

Poštovani Miro!

Nisam književnik ali i ne vidim dobro (čorav na jedno oko,izgubio u obrani suvereniteta lijepe naše Hrvatske, drugo oko isto dosta slabo ali nastojim nešto napisati, dati poruku mlađima da brane domovinu kao što smo je mi branili, a vas molim ili da mi šaljete dopise bez gramatički grešaka ili...pozdrav

Respected friend!

Allow me to greet you Firstly, and to ask you for your health, family and love. If they are good, it might also mean that business, profit, success or anything will be very god.
Dear friends!
Thank you very much indeed, Please I will like you to accept this token with good faith as this is from the bottom of my heart. Thanks and God bless you and your family.
Hope to hear from you soon.
Your's faithfully,
tokic.s...@gmail.com

2011/6/4 Miro <miro....@gmail.com>

--
You received this message because you are subscribed to the Google Groups "Croatian News" group.
To post to this group, send email to croati...@googlegroups.com
To unsubscribe from this group, send email to croatian-new...@googlegroups.com
For more options, visit this group at http://groups.google.com/group/croatian-news?hl=en
http://www.croradio.net
Croatian Radio Melbourne Australia
88.3 Southern FM Mondays 10pm
24 Hour Croatian Music Streaming
Bog i Hrvati !
Dok je srca bit ce i Kroacije
AGM

Miro

unread,

Jun 4, 2011, 6:56:26 AM6/4/11

to Croatian News

Na što mislite kad velite "bez gramatički grešaka" što shaćam da
hoćete reći ""bez gramatičkih grješaka"?

On Jun 4, 12:14 pm, Stjepan Tokic <tokic.stjep...@gmail.com> wrote:
> Poštovani Miro!
>
> Nisam književnik ali i ne vidim dobro (čorav na jedno oko,izgubio u obrani
> suvereniteta lijepe naše Hrvatske, drugo oko isto dosta slabo ali nastojim
> nešto napisati, dati poruku mlađima da brane domovinu kao što smo je mi
> branili, a vas molim ili da mi šaljete dopise bez gramatički grešaka
> ili...pozdrav

> *Respected friend!*
> *
> *
> *
> *
> A*llow me to greet you Firstly, and to ask you for your health, family and

> love. If they are good, it might also mean that business, profit, success or
> anything will be very god.
> Dear friends!
> Thank you very much indeed, Please I will like you to accept this token with
> good faith as this is from the bottom of my heart. Thanks and God bless you
> and your family.
> Hope to hear from you soon.
> Your's faithfully,

> tokic.stjep...@gmail.com*
>
> 2011/6/4 Miro <miro.ro...@gmail.com>

>
> > Izpravak predhodne poruke, zbog neizpravnog prikaza šđžćčŠĐŽĆČ
> > xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
> > Dragi Hrvati, posebno štovani Stjepane!
>
> > I opet bi bilo izvrstno, kad poveznica, a budući da je tamo izvornik,
> > nije citirana onako kako sam ja vrlo ljubazno zamolio...
> > Pa se pitam zašto ne prenieti točno, doslovce, verbatim, one moje
> > redke, ovdje precizno zapisane:
>
> >http://groups.google.com/group/croatian-news/msg/30eb5946705f1aea
> > a u kontekstu ovom:
>

> >http://groups.google.com/group/croatian-news/browse_thread/thread/666...

Yanko Galinac

unread,

Jun 4, 2011, 11:26:24 AM6/4/11

to Miroslav Rovis, Stjepan Tokic

Dragi moji Rodoljubi Miroslav je 100%+ upravu Ali znam da ce nam oprostit od kad me je upozorio probam al ne svaki put jos jednom procitat nemam takorekoc nikakve skolske profesije.Neznam gdi da pocnem tisuce negativacije u skolskom odgojuju leti kroz galvu,Ucitelj Nikola Pasic iz Dvorna Une ucitelj od 1 do 4 razreda na Cerovici Put izmedju Krasica i Vivodine.Imao pricu o partizanima i ustasama znam vrlo dobro. Samo od tri partizanska kurira je bilo dijece drugi svi smo bili domobranski i ustaski.i Ucitelj zagrize na Marku Rudmanu Ustaskom sinu i hoce da Marko ponovi za njim da su USTASE KOLJACI marko suti a ucitelj kaze mu vise puta Marko suti.I onda ljutit ucitelj kaze otome nastavljamo sutra.Znase reakcija doma sutra dan ucitelj gledao je samo nas i opet kaze Markotu pa sta si skuzio od jucer i ucitelj se polako puza do nas a Marko bubne ko iz neba PARTIZANI SU KLALI JEB SVOJU MAJKU I BRIS KROZ VRATA.pola dijece nije doslo nekoliko dana u skolu. Dakle da zavrsim jedno u skoli a pravilno doma i u crkvi a dijecica se sad snalaze i po putu svadjaju umijesto da se koncentriraju na ucenje.Mislim da su dragi Miroslave veci hendikapi oni koji su titovci skolovani nego mi i vi rannenici.Koji zelimo da postenje i pravda ugleda dana.Znam samo jedno da nikad nisam u prognanstvu razmisljao o gramatici nego kako prozivijeti i stec nesto a ovo sad sa vama radim sto vidim da ste odbaceni jer ste branili Sebe i svoj Dom i stime pokvarili racune jugoslavenima i masonima i veliko srbima. Nemogu dalje jer me probadaju zivci kroz ledja Doktor mi brani ovaj rad rad uzrujavanja.Tako da znate da kad sam procitao Stjepanove rijeci invalidnine proplakao sam zato i ovako sam i ovako napisao LJUTU TRAVU NA LUTU TRAVU Bog

> Date: Sat, 4 Jun 2011 03:56:26 -0700
> Subject: [Croatian News] Re: GABRIJEL: RATNI ZLOČIN U HRVATSKOJ NE ZASTARIJEVA?RATNI ZLOČINAC I MONSTRUM JOSIP BROZ TITO I NJEGOVI "BORCI" MORAJU ODGOVARATI ZA ZLOČIN NAD HRVATSKIM NARODOM
> From: miro....@gmail.com
> To: croati...@googlegroups.com

Reply all

Reply to author

Forward

0 new messages