Tajna Đinđićevog ubojstva: "Fondovi posebnih namjena" pod kontrolom
Zagrebačke banke

Plan za organiziranu pljačku tzv. "stare devizne štednje" građana,
deponirane kod Narodne banke Jugoslavije u Beogradu razrađen je krajem
1990. godine, a potvrđen na tajnim sastancima Uprave Zagrebačke banke
sa čelnim ljudima tadašnje HDZ-ove Vlade, početkom 1991. godine,
točnije u travnju, lipnju i konačno studenom 1991. godine, kada su
donesene i konačne odluke o obustavi isplata deponiranih deviznih
sredstava građana. Konačni plan za pljačku tzv. "stare devizne
štednje" građana, Zagrebačka banka razradila je u travnju 1991.
godine, kada je postalo jasno da bi preveliki odljevi deponiranih
sredstava građana sa računa kod Zagrebačke banke mogli ugroziti
financijske pozicije banke, kao i dogovorene domaće i međunarodne
financijsko poslovne operacije, koje je politička elita u Hrvatskoj,
imala u planu provesti upravo preko Zagrebačke banke. Opljačkana stara
devizna štednja građana završavala je na tajnim "fondovima posebnih
namjena" pod kontrolom Uparve ZABE. Iako su detalji ovih operacija
ostali najstrože čuvanom državnom tajnom u Hrvatskoj zadnjih dvadeset
godina, svojevremeno je upravo istraga Đinđićeve Vlade o Miloševićevim
tajnim računima zaprijetila otkrivanjem ove dobro čuvane, mračne
tranzicijske tajne političkog Zagreba. Đinđićeva istraga bila je zvono
na uzbunu ekonomskoj oligarhiji u Hrvatskoj, izrasloj na
ratnoprofiterskoj pljački 1990.-ih godina, koju su proveli u dogovoru
sa Slobodanom Miloševićem i uz njegovu pomoć kod tadašnje Narodne
banke Jugoslavije. Đinđić je ubijen kako bi tajna porijekla novca
ekonomske elite u Hrvatskoj ostala sačuvana.

Zbog naglog odljeva deponiranih sredstava građana došli u pitanje
zajednički strateški ciljevi Uprave ZABE i vrha HDZ-ove političke
elite

Naime, zbog odljeva deponiranih sredstava građana sa računa kod
Zagrebačke banke došli su u pitanje strateški ciljevi Uprave ZABE i
vrha HDZ-ove političke elite, koja je neposredno prije toga, u svibnju
1990. godine preuzela vlast u državi.

Radilo se prije svega o planovima financijskih operacija dodatnog
kreditnog zaduživanja države, sredstvima poslovnih banaka u Hrvatskoj,
preko tajnih računa otvorenih kod inozemnih banaka, odnosno
stavljanjem na raspolaganje tih sredstava stranim bankama kao agentima
hrvatskih banaka, koje se potom odobravale kredite bilo hrvatskoj
Vladi ili pravnim osobama u vlasništvu ili povezanima s Vladom
Republike Hrvatske.

Financiranjem privtaizacije preko Zagrebačke banke sredstvima
opljačkane stare devizne štednje građana HDZ-ova ratna Vlada ostvarila
svoj strateški plan formiranja tehnomenadžerske, ekonomske elite

Drugi strateški cilj, koji je došao u pitanje bilo je financiranje
privatizacije najvrijednijih poduzeća u državnom vlasništvu u
Hrvatskoj, u kojem projektu je Zagrebačka banka bila jedan od glavnih
strateških partnera HDZ-ovoj Vladi nakon 1990. godine, te je upravo
preko Zagrebačke banke u tajnosti financirano preuzimanje strateški
najbitnijih hrvatskih poduzeća, u procesu privatizacije, od strane
odabranih pripadnika ekonomsko političke elite.

Drugim riječima, financiranjem privatizacije preko Zagrebačke banke,
HDZ-ova ratnoprofiterska politička elita ostvarila je svoj strateški
plan o formiranju tehnomenadžerske, ekonomske elite, pod okriljem
tadašnjeg političkog vrha HDZ-a, a koje je najbolje u jednoj osobi
kasnije predstavljao ratni premijer Hrvatske Franjo Gregurić,
predsjednik tzv. "Vlade nacionalnog jedinstva".

Bez pljačke tzv. "stare devizne štednje" Zagrebačka banka ne bi mogla
financirati tzv. "menadžerske kredite" za preuzimanje poduzeća u
privatizaciji

Bez provedbe plana pljačke tzv. "stare devizne štednje" Zagrebačka
banka ne bi mogla provesti plan HDZ-ove ratne Vlade o financiranju
tzv. "menadžerskih kredita" za preuzimanje državnih poduzeća u
privatizaciji, pa bi cijeli projekt ratne privatizacije najvrijednijih
poduzeća u državnom vlasništvu bio neprovediv.

Upravo zbog toga, sredstva stare devizne štednje građana, i njihovo
prebacivanje iz Beograda na tajne račune pod kontrolom Zagrebačke
banke kod banaka u inozemstvu, prije svega u Velikoj Britaniji i
Austriji, ali i Njemačkoj i Švicarskoj, bio je od prioritetnog
strateškog značenja u 1991. godini.

Skupština Zagrebačke banke na 5. sjednici od 7. lipnja 1991. godine
utvrdila plan pljačke stare devizne štednje

Upravo su o tome raspravljali i sudionici u tajnosti sazvane Skupštine
Zagrebačke banke 7. lipnja 1991. godine, na kojoj je jedna od glavnih
tema bila izrada plana rješavanja krize likvidnosti banke, odnosno
spriječavanja odljeva deponiranih sredstava građana, čime je ozbiljno
bila ugrožena kako likvidnost banke, tako i strateški planovi ZABE
dogovoreni s HDZ-ovom ratnom Vladom.

Podsjetimo, već 1990. godine, Franjo Gregurić je imenovan u drugu
hrvatsku Vladu kao zamjenik premijera, dok je 17. srpnja 1991. godine
preuzeo tzv. "Vladu nacionalnog jedinstva", kao predsjednik Vlade, na
kojoj je dužnosti ostao do rujna 1992. godine.

Upravo je Franjo Gregurić, prvo kao zamjenik premijera u HDZ-ovoj
Vladi, a kasnije kao premijer u "Vladi nacionalnog jedinstva", bio
ključna osoba za koordiniranje financijskih operacija preko tajnih
inozemnih računa, u dogovoru sa Zagrebačkom bankom, a posebno za
operaciju prebacivanja tzv. "stare devizne štednje" građana sa računa
Narodne banke Jugoslavije u Beogradu na tajne račune inozemnih banaka
pod kontrolom Zagrebačke banke.

Na njegov poticaj, Skupština Zagrebačke banke morala je na 5. sjednici
u lipnju 1991. godine, riješiti problem nekontroliranog odljeva
depozita građana i izraditi plan preuzimanja tih depozita kako bi se
taj novac reinvestirao u planirane strateške financijske operacije;
financiranje procesa pretvorbe strateških poduzeća i financiranje
kontroliranih inozemnih kredita samoj hrvatskoj Vladi, preko inozemnih
banaka pod kontrolom i u dogovoru sa Zagrebačkom bankom i drugim
hrvatskim bankama, poput Privredne banke Zagreb.

Poslovnom politikom za 1991. godinu Zagrebačka banka u dogovoru s
Gregurićevom Vladom planirala pljačku stare devizne štednje građana

Stoga su se najvažnije odluke koje je Skupština Zagrebačke banke
donijela na 5. sjednici, 7. lipnja 1991. godine odnosile upravo na te
strateške ciljeve Uprave banke i Gregurićeve Vlade.

"Iako je priljev i odljev konvertibilnih deviza bio najveći od
postanka banke, za razliku od ranijih godina odljev je mnogo veći od
priljeva što u uvjetima prestanka rada deviznog tržišta narušava
deviznu likvidnost banke", upozorili su tada iz banke na moguće
posljedice nekontroliranog odljeva deviznih depozita građana, poznatih
kao "stara devizna štednja".

"Narušava se struktura izvora. Pada učešće primarnih izvora, jer se
zbog poljuljanog povjerenja građana u bankovni sustav nastavlja odljev
depozita te devizne i dinarske štednje, a jača učešće sekundarnih
izvora, čime se održava isti nivo plasmana, koji se zbog velikog
stupnja nenaplativosti ne mogu u kraćem roku smanjiti.

Nedovoljan devizni priljev u uvjetima kad devizno tržište ne
funkcionira otežava realizaciju deviznih obaveza banke prema građanima
i ostalim komitentima, a nestabilna politička situacija destimulira
dotok svježeg novca u banku, odnosno povrat u bankovni sustav prije
podignutih visokih iznosa konvertibilnih valuta", upozorili su iz
Banke HDZ-ovu Vladu, u izmijenjenim zaključcima Poslovne politike
banke za 1991. godinu, koje su po hitnom postupku donosili na
Skupštini 7. lipnja 1991. godine.

"Kao pojavni oblici svih ovih poremećaja javlja se dinarska i devizna
nelikvidnost, a u poslovanju gubitak i potreba da se sve višom maržom
pokrivaju rastući rashodi.

Ove tendencije u najvećoj mjeri predodređuju zacrtavanje poslovne
politike i prioritetne pravce djelovanja u nastavku 1991. godine.

Na njeno definiranje i provedbu znatno će utjecati i mjere kreditno
monetarne politike", stoji uzaključcima, iz kojih je razvidno kako su
iz Zagrebačke banke upozorili tadašnju HDZ-ovu ratnu Vladu kako
strateški planovi dogovoreni između Uprave banke i Vlade dolaze u
pitanje ukoliko se nastavi odljev deviznih sredstava sa računa građana
kod same banke, a koja su sredstva u tom trenutku bila deponirana kod
Narodne banke Jugoslavije u Beogradu.

Prioritetni cilj Zagrebačke banke u 1991. godini bio je zaustaviti
odljev depozita građana

Međutim, da bi to bilo moguće, Zagrebačka banka morala je početkom
1991. godine s Vladom u kojoj je Franjo Gregurić prvo sjedio kao
zamjenik premijera, a potom i kao premijer, dogovoriti model
zaustavljanja odljeva deviznih depozita građana sa računa u samoj
banci.

Kako je to praktički bilo nemoguće, odlučili su se na model pljačke
stare devizne štednje i reinvestiranje tih sredstava depozita u
privtaizacijske financijske operacije.

"Zaustavljanje daljnjih negativnih tendencija kretanja u potencijalu
banke i očuvanje veličine i strukture izvora sredstava, što znači da
primarni depozitni izvori sredstava poduzeća i građana ostanu uz
učešće fondova od deset posto i dalje dominantan izvor sredstava s
približno sedamdeset posto.

...

Tijekom 1991. godine banka će provoditi aktivnu politiku, kojom će
najprije zaustaviti odljev pojedinih depozita, te postupno stvarati
uvjete za njihovu stabilizaciju i rast kao preduvjete za dugoročniji i
postojaniji razvoj.

...

Prestrukturiranje privrede u kojoj je banka aktivni činilac, pretvorba
vlasništva i općenito svi zahvati koji produbljuju i proširuju tržišni
način privređivanja mijenjati će dosadašnji status depozita kao
štednog uloga u depozit u funkciji privređivanja, obrta i bržeg
oplemenjivanja sredstava", stoji u zaključcima Poslovne politike banke
za 1991. godinu.

Iz zaključaka sa 5. sjednice Skupštine ZABE financiranje privatizacije
naglašeno kao jedan od strateških ciljeva

"Međutim, upravo težina situacije nalaže utvrđivanje dugoročnih
ciljeva, kako bi se u kontekstu postavljene strategije definirali
ciljevi i poslovna politika 1991. godine, godine u kojoj se maksimalno
iskazuje realitet imovinskog i financijskog stanja banke, poduzeća i
građana kao njezinih osnivača i deponenata.

Sve aktivnosti imati će prvenstveno cilj da se, uz procese promjena u
pretvorbi vlasništva, restrukturiranja i oživljavanja privrede i
sanacije, izgradnje novog emisijskog mehanizma i financijskog
instrumentarija, vrati povjerenje u bankovni i štedni sistem i tako
izbjegne kataklizma privrednog i financijskog sistema", stoji u
zaključcima poslovne politike ZABE, sa 5. sjednice Skupštine banke.

Bio je to samo uvod u pljačku sredstava stare devizne štednje građana,
koja je uslijedila već u drugoj polovici 1991. godine, a iz kojih je
sredstava Zagrebačka banka u dogovoru s Vladom HDZ-ovog premijera
Franje Gregurića financirala kapitalne privatizacije operacije
preuzimanja vlasništva nad strateškim hrvatskim poduzećima.

"Fondovi posebnih namjena" preusmjeravali sredstva opljačkane devizne
štednje građana u privatizaciju strateških poduzeća

"Koncipirati projekciju privatizacije banke i optimalnog modela
privatizacije poduzeća, pri čemu će se koristiti i oblici sudjelovanja
banke u poslovnim pothvatima svojih komitenata, te osnivanju vlastitih
i mješovitih poduzeća u zemlji i inozemstvu.

Aktivno surađivati s organima vlasti sa svih razina u provjeri
koncepiranih modela privatizacije i razvoja ... kao i osnivati i
upravljati fondove posebnih namjena ... a naročito u ostvarivanju
ideje Zagreb - kao financijska i trgovačka metropola Hrvatske i ovog
dijela Južne Europe", naglašeno je u zakljkučcima poslovne politike
Zagrebačke banke za 1991. godinu.

Ovo je, zapravo, jedan od rijetkih tajnih dokumenata Zagrebačke banke,
u kojem se priznaje postojanje "fondova posebnih namjena", iz kojih su
financirani strateški ciljevi dogovoreni tajnim aranžmanima Uprave
Zagrebačke banke i vrha Gregurićeve ratne Vlade.

Točnije, radi se o "fondovima" na koje su Zagrebačka banka i
Gregurićeva Vlada preusmjeravali, između ostalih, i sredstva
opljačkane devizne štednje građana, a koja su kroz te "fondove
posebnih namjena" preusmjeravana, odnosno reinvestirana u
privatizaciju strateških poduzeća u državnom vlasništvu.

Parainvesticijskim fondovima upravljala je mreža povjerenika pod
kontrolom Zagrebačke banke

Nije se, naravno, radilo o standardnom obliku investicijskih fondova,
kakve poznaje bankarska praksa na zapadu, već se radilo o
parainvesticijskim fondovima, točnije o mreži tajnih računa, koje je
preko mreže povjerenika i suvlasništva u stranim bankama kontrolirala
Uprava Zagrebačke banke.

Pojednostavljeno, ti su transferi išli otprilike ovako.

U dogovoru s Narodnom bankom Jugoslavije, Zagrebačka banka je sredstva
stare devizne štednje građana transferirala na tajne račune kod Anglo
Yugoslav Bank Limited u Londonu, od kuda su sredstva transferirana na
tajne račune kod Adria Bank AG u Beču.

S tajnih računa Adria Bank AG u Beču, sredstva su transferirana na
tajne račune kod trećih banaka u inozemstvu, na kojima su kao
opunomoćenici bili ovlašteni posebni povjerenici koje je kontrolirala
Zagrebačka banka, odnosno njezina Uprava u dogovoru s tadašnjom HDZ-
ovom Vladom.

Potom bi ti povjerenici dali punomoći bankama kod kojih su bili
otvoreni tajni računi sa navedenim sredstvima, da se taj novac plasira
u kreditne i druge investicije, bilo po izboru same banke kod koje su
otvoreni tajni računi, bilo po izboru povjerenika u dogovoru s Upravom
Zagrebačke banke.

Tako bi i sama Zagrebačka banka, da prikrije trag ovog opljačkanog
novca, preko svojih povjerenika dogovarala s poslovnim bankama u
inozemstvu kod kojih je imala otvorene tajne račune, da se iz
sredstava s tajnih računa odobre pojedini investicijski krediti samoj
Zagrebačkoj banci, koja bi potom ta sredstva, tih u biti fiktivnih
kredita, plasirala u kredite za kupnju dionica strateški važnih
poduzeća, u procesu privatizacije u Hrvatskoj.

Đinđić ubijen kako bi se sačuvala mračna tranzicijska tajna političkog
Zagreba - tajna porijekla novca ekonomske elite u Hrvatskoj

Iako je ovaj proces ostao najbolje čuvanom državnom tajnom skoro
dvadeset godina, istraga Đinđićeve Vlade o Miloševićevim tajnim
računima, koja je srbijanske istražitelje dovela do financijskih
operacija preko Anglo Yugoslav Bank Limited u Londonu i Zagrebačke
banke d.d. Zagreb, prvi puta je ozbiljno zaprijetila ekonomskoj eliti
u Hrvatskoj razotkrivanjem njihove prljave tranzicijske tajne, i
njezinog ratnoprofiterskog, kriminlnog karaktera.

Đinđićeva istraga bila je zvono na uzbunu ekonomskoj oligarhiji u
Hrvatskoj, izrasloj na ratnoprofiterskoj pljački 1990.-ih godina, koju
su proveli u dogovoru sa Slobodanom Miloševićem i uz njegovu pomoć kod
tadašnje Narodne banke Jugoslavije.

Đinđić je ubijen kako bi ova mračna tranzicijska tajna političkog
Zagreba; tajna porijekla novca ekonomske elite u Hrvatskoj ostala
sačuvana.

Nastavlja se ...

Istraživački tim Necenzurirano.com